Historija Bosne i Hercegovine

[NoDi80]

Područje Bosne i Hercegovine naseljeno je još od paleolita, dok se u neolitskom razdoblju bilježi stalna naseljenost teritorije kada se razvijaju kulture kao što su kakanjska i butmirska. Nakon dolaska prvih Indoevropljana bilježi se više kultura željeznog doba kao što su glasinačka i srednjobosanska kulturna grupa. Te kulture se najviše dovode u vezu s više ilirskih plemena kao što su bili Desidijati, Mezeji, Breuci, Dicioni, Autarijati. Dolaskom Rimljana većina tih plemena do 6. stoljeća bila je romanizirana. Dolaskom slavenskih plemena na Balkan, teritoriju Bosne i Hercegovine naseljavaju i razna južnoslavenska plemena. Do 12. stoljeća uspostavljena je Bosanska banovina, koja će krajem 14. stoljeća prerasti u Kraljevinu Bosnu. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtko I bila je najmoćnija feudalna kraljevina u regionu. Sa smrću Tvrtka I snaga i utjecaj bosanske države polahko opadaju. U to doba Osmanlijsko Carstvo počinje invaziju na jugoistočnu Evropu, što je bilo velika prijetnja i za Kraljevinu Bosnu. Iscrpljena unutrašnjim sukobima i prepuštena sama sebi, pod vladavinom posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića Bosna gubi nezavisnost 1463. U sljedećem stoljeću cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine ulazi u sastav Osmanlijskog Carstva i postaje njena najzapadnija provincija. Slabljenjem Osmanlijskog Carstva nakon Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, što će potrajati do Prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rata bila je u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a potom i u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao jedna od njenih šest republika. Raspadom Jugoslavije proglašava nezavisnost, usljed čega izbija rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995.

U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a Bošnjaci su etnička većina. Bez obzira na etničku pripadnost, državljane Bosne i Hercegovine drugi često kolokvijalno identificiraju kao Bosance. Pojmovi Hercegovac i Bosanac održavaju se na osnovu regionalne, a ne etničke razlike, pri čemu se granice Hercegovine ne mogu precizno definirati. Osim toga, zemlja se jednostavno nazivala Bosna sve do austrougarske okupacije krajem 19. stoljeća

Danas Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu.

[Davidoffgold]

Svaka cast za temu, ovdje nek se rahat sad raspravlja o onome sto je bilo i sto ce ako Bog da biti u nasoj jedinoj domovini !

[Centre forward]

Uvod je treb'o da napiše neko stručan, tipa asterix, al' ajde.

Mora se nabavit' ovo najnovije izdanje od 6 tomova, vjerujem da je kvalitetno napisano. Samo da ne bude baš preskupo.

[NoDi80]

Paleolit
Paleolit u Bosni i Hercegovini je okarakteriziran ostacima bogate kulture kremenih artefakata starijeg kamenog doba na preko 200 nalazišta. Najstariji arheološki ostaci u BiH iz tog perioda pronađeni su kod Bosanskog Šamca, a pretpostavlja se da su stari oko 100.000 godina. Zbog kiselosti zemljišta, očuvano je jako malo bioloških ostataka, prije svega ljudskih i životinjskih kostiju. Ipak se može ustanoviti starost tih lokaliteta, kretanje ljudi u tom vremenu, a djelimično i način na koji su živjeli


Srednji Paleolit

Najstarije istražene tragove prisustva ljudi u Bosni i Hercegovini imamo na: Kadru u Gornjem Svilaju kod Odžaka, Kamenu kod ušća Usore, Maloj Gradini u Kulašima, Markovcu u Detlaku kod Dervente, Velikom Majdanu kod Tešnja, Visokom brdu u Lupljanici, Zobištu u Detlaku, Krčevini u Maloj Brijesnici kod Gračanice, Danilovića brdo u Podnovlju kod Doboja, te na mjestu Pećine kod Laktaša i pećina Rastuša kod Teslića.

Ova nalazišta imaju izuzetan značaj za evropsku i svjetsku arheologiju, jer dosadašnja istraživanja pokazuju da neka od njih datiraju iz perioda između 100.000 i 40.000 godina p.n.e. Ona potvrđuju da je Balkan bio najvažnija ruta za širenje gornjeg paleolita u Evropi, oko 40.000. godine p.n.e. i posljednje uporište neandertalskih grupa. Vrlo su važna za razumevanje srednjeg paleolita, neandertalskih grupa i njihove reakcije na promjene u prirodnom i društvenom svijetu tokom posljednjeg ledenog doba.

Na tim nalazištima nađene su alatke (strugalice i šiljci) od velikih komada poludragog kamenja (jaspis, ahat, kalcedon), koje potiču iz perioda od 50.000-35.000 prije sadašnjosti, a bila su rukotvorina neandertalskog čovjeka.

Na lokalitetu Pećina Podlipe u Kadića Brdu kod Sokoca pronađeni su ostaci neandertalca stari 40.000 godina.

Pećine kod Laktaša i pećina Rastuša kod Teslića su dva lokaliteta od velike važnosti za region, Evropu i svijet. Na njima nađeni su tragove života pračovjeka iz perioda srednjeg paleolita – kamena oruđa, sjekire, sječiva i druge namjenske alatke. Sondažna istraživanja su potvrdila su da je tu riječ o nalazištima koja mogu dati odgovore na mnoge dileme iz perioda prijelaza od primitivnog ka današnjem čovjeku. Rastuša je prebogato nalazište u kome su najzanimljivije kosti, uglavnom pećinskog medvjeda, jelena i vukova koje bi mogle biti stare najmanje 35.000 godina.

Gornji Paleolit

Nakon tog razdoblja neandertalci su iščezli sa ovih prostora, a pojavljuje se razumni čovjek.

Iz tog perioda istraživani su lokaliteti: Crkvina kod ušća Usore, Londži u Makljenovcu, Luščiću i Maloj Gradini u Kulašima, Visokom brdu u Lupljanici, Brdašcu u Laktašima, Cigića pećina u Resanovcima, Ruda glavica u Trnovu, Kadru u Gornjem Svilaju kod Odžaka, Krčevnici u Popovićima, Zobištu u Detlaku kod Dervente, Gornjoj pećini na Bijambarama. Uglavnom su pronađena strgala raznih oblika, te obluci – navalno oruđe u lovu.

Kultura stanovanja prahistorijskog čovjeka, koja se postupno razvijala u nekoliko faza, spada među važnije elemente ostatka njegove kulture. Veliki vremenski raspon, koji nas dijeli od starijeg paleolitika ispunjen je ekstremnim klimatskim promjenama, popraćenim bujanjem i opadanjem rijeka i mora, zbog čega je najstarija zaostavština čovjeka, u najvećem dijelu, pronalažena u vododerinama "prarijeka". U vrijeme srednjeg paleolitika čovjek se počinje zavlačiti u pećine i to češće one okrenute ka jugu, pri čemu je najviše bio zaposjednut sam ulaz u pećinu. Naseljavajući ih, ljudi nisu napuštali zaklone na otvorenom te su prirodni zaklon zamjenjivali šatorom ili zemunicom. U mlađem paleolitiku otpočinje upotreba krojene odjeće, što potvrđuju nalazi koštanih igala, šila i dugmadi.

U panonskom dijelu Bosne, na Maloj Gradini u Kulašima kod Prnjavora otkrivena je kamena figura slična glavi divlje patke. Vjeruje se da je to izvorno bila prirodna tvorevina koju je paleolitski čovjek doradio i pojačao sličnost sa životinjama. Uz nalaz crteža Konj napadnut strelicama u Badnju, crteža u pećini Podlipe, to su jedini ostaci paleolitske likovne umjetnosti u Bosni i Hercegovini.


Na stijeni u polupećini Badanj kod Stoca, prvi put u Bosni i Hercegovini, je otkrivena gravura, što je izvanredno umjetničko djelo paleolitskog čovjeka ovih krajeva. Prikazana je životinja slična konju gledanom sa desnog boka. U literaturi, gravura nosi naziv Konj napadnut strelicama. Istovremeno, otkriven je izvjestan broj šematski graviranih kostiju, koje potječu iz istog doba kada su naprevljeni i urezi na stijeni. Arheološkim metodima, ovo nalazište je datirano u kasni period mlađeg paleolita – kasnog epigravettiena, tj. u period od 13.000 do 12.000 godina p.n.e.

U stilskom pogledu umjetničke gravure vežu se za Mediteran pa su ovi nalazi područje poznavanja mediteranske paleolitske umjetnosti proširili i na Balkanski poluotok.

Tvorac crteža u Badnju bio je kromanjonski čovjek. U ovim krajevima je obitavala žilava i plodna populacija koja se zadržala do ranog kamenog doba.

Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine, evidentirano je i arheološko područje Badanj, a zatim valorizirano kao Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, I. kategorije (2003).

Kasnije je otkrivena i gravura u pećini Podlipom čiji je autor Homo sapiens, jer neandertalci nisu imali umjetnost. Starost ove gravure još nije tačno utvrđena.


Neolit u Bosni i Hercegovini

Prostorni okvir današnje Bosne i Hercegovine je bio idealan za svestrani razvoj neolitskih aglomeracija i naseljen je već tokom ranog neolita. Predstavljao je sponu između mediteranskog i centralnobalkanskog prostora. Doline rijeka Neretve i Bosne već tada postale su arterija kojom su se kretali prvi kolonizatori. Najstarija nalazišta su Gornja Tuzla i Obre I, koji se datuju u period 5.800-5.500. pne. Ponekad se neolitska nalazišta Bosne i Hercegovine smeštaju u „prelaznu zonu“ između neolita na jadranskoj obali i kontinentalnog neolita Balkana (Starčevačka kultura). Očigledno preplitanje dva stila ukrašavanja, dvije tradicije izrade keramike jasno je stavilo do znanja istraživačima da se radi o specifičnoj mješavini kultura sa prevagom starčevačkih elemenata.

Osnovna obilježja neolita su razvoj zemljoradnje i stočarstva, pripitomljenje životinja, te pojava ruralnih naselja tj. prelazak na sjedilački način života. Društvena struktura se zasnivala na rodovskom uređenju, u okvirima porodice i matrijarthatu. Najvažnija karakteristika društvene strukture neolitskih stanovnika je vrlo dobro usklađen odnos individualnog i kolektivnog, ličnog i zajedničkog. Svako naselje je sadržavalo neke objekte od zajedničkog interesa (radionička mjesta, žrvnjivšta, ognjišta).

Na teritoriji Bosne i Hercegovine nije otkrivena ni jedna nekropola. Nekoliko pronađenih skeleta u okviru samog naselja (Zelena pećina i Obre I) su posljedica žrtvovanja u okviru kulta plodnosti.

Daljni razvoj doveo je do stvaranja novih kultura, prvenstveno u skladu sa teorijom difuzije, ali prema nekim mišljenjima i u skladu sa teorijom autohtonosti.


Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija do sada poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jeste Starčevačka kultura, zastupljena lokalitetom Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornja Tuzla. Kasnije će Kakanjska kultura dosta utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u Bosni i Hercegovini.

Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog Kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500. do 4500. godine p. n. e, a otkriveno je 1893. godine. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Istovremeno sa Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka kultura.

Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba)

Tokom Bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su postepeno zamijenili predstavnici nekoliko kulturoloških grupa kao što su Glasinačka i Srednjobosanska grupa, od kojih će se formirati Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Nekoliko ilirskih plemena je u to vrijeme nastanjivalo područje današnje Bosne i Hercegovine, a najvažniji su bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i područja zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme za koje se vezuje kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.

Druga poznatija ilirska plemena koje treba pomenuti su: Japodi, Mezeji i Daorsi. Seobe Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile Autarijate sa njihove teritorije. Neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. p. n. e. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e, Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, desile su se brojne bune i ustanci Ilira koji su ili pod rimskom upravom. Jedan takav ustanak je podignut i 6. godine, u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine. u tako da, za vrijeme cara Tiberija sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do bokokotorskog zaliva, živjeli su Ardijejci i Plereji, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja.
Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom.

Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan). Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski historičari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrije II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.

Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda.

Iliri su medju prvima na Balkanu formirali kraljevstva, pa tako i oni koji su nastanjivali današnju Bosnu i Hercegovinu. Najpoznatiji među njima bili su Ardijejci i Daorsi, koji su čak i kovali svoj vlastiti novac. Ostaci drevnog grada Daorsa, poznatog kao Daorson još uvijek se mogu vidjeti u Ošaniću kod Stoca.

Rimski pisani izvori spominju da su ova ilirska plemena bila veoma ratoborna. Već 171. p. n. e. Japodi vode rat protiv Rima. Prema mnogim izvorima, i sam naziv Bosna potiče od ilirske riječi "Bosona", neki ovaj naziv dovode i u vezu sa imenom čuvenog vođe posljednjeg ilirskog oružanog otpora rimskom osvajaču, poznatog pod imenom Baton.

Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana, žive i Kelti, koji se vremenom potpuno mješaju sa Ilirima.

[VenamaHrabrih]

Pozdravljam otvaranje teme. Možda joj nije mjesto na sportskom forumu, ali ako već postoji tema o invazijama i ratovima, onda ne vidim razloga da postoji i ova.
Za početak, volio bih da se pri navođenju istorijskih fakta, navedu i izvori, a ne da se od teme pravi poligon za nacionalističko, šovinističko i/ili neko treće divljanje.

[Carti]

[CAGarfia]

Jab samo da Aliji i Bakiru majku na kitu natakarim. Selam.

[Davidoffgold]

Jab samo da Aliji i Bakiru majku na kitu natakarim. Selam.

Pa iskreno radije bi bakira i zenu mu natakario jer su totalni debili. Za njih je Alija mala maca. Cojk se okrece u mezaru od bakirovih gluposti. Sve sto je ovaj iole dobro napravio Kirba je usro

[NoDi80]

BiH u Rimskom Carstvu

Sukobi Ilira sa Rimljanima počeli su 229. p.n.e, poznati kao ilirski ratovi. Ratovi su završeni 168. godine porazom Ilira i osnivanjem rimske provincije Ilirik na obali Jadrana južno od Neretve. Konačno osvajanje cjelokupne ilirske teritorije završio je Oktavijan August u ratu 35-33 p.n.e. Teritorija današnje Bosne i Hercegovine i njenih 89 plemenskih zajednica (civitates) je došla pod rimsku vlast, te priznala sudsku (i svaku drugu) arbitražu konventa u Naroni

Iliri su se pokušali osloboditi u ustanku 6-9. godine n.e, (Batonov ustanak), ali je ustanak ugušen.

Godine 9, nakon posljednje ilirske pobune protiv Rimljana našla se Bosna i Hercegovina u Rimskom Carstvu kao rimska provincija naziva Ilirik. Nakon podjele Ilirika, Bosna i Hercegovina se nalazila u dvije provincije, Dalmacija i Panonija. Rimski naseljenici, vojnici i trgovci, osnovali su nekoliko gradova (Delminijum, Salvium, Diluntum, Domavia, Malvesiatium, Aquae S..., Bona), i veliki broj putnih stanica uz ceste, u području što je danas Bosna i Hercegovina.

Ilirija je podijeljena na dvije provincije, Dalmaciju i Panoniju, a granica je išla otprilike granicom crnomorskog i jadranskog sliva, negdje u širini planine Vlašić. Dalmacijom se vladalo iz Salone, a centar Panonije je najviše bio u Sirmiumu.

Proces romanizacije počeo je i prije same okupacije. Rimljani su već bili istisnuli grčke trgovce sa jadranske obale pa kroz trgovačke kontakte Iliri iz unutrašnjosti počinju primati elemente rimske kulture. Pojedinci su upotrebljavali latinski jezik, poznavali pismo i počeli kopirati rimski način života. Uvozi se ulje, vino, staklo i razno posuđe. Dolaskom rimskih legija nosioci romanizacije su vojnici, ali i isluženi veterani koji se naseljavaju i grade naselja i vile.
Mogorjelo kod Čapljine je poznato naselje tog tipa (villae rusticae).



Na tim imanjima Iliri su se upoznali sa vinovom lozom i maslinom, novim vrstama voća i povrća, ali i sa plodoredom, obradom zemlje i uzgojem na imanju.

Gradici nastali u Hercegovini: u Stocu (Diluntum), Orahovicama kod Bileća, Gacku, Kifinu Selu, Vitini, Krehinu Gracu (Brotnjo), Posučkom Gracu, Konjicu i dr. U srednjoj Bosni su se vremenom razvila gradska naselja na Ilidži (Aquae S...) , Višnjici kod Kiseljaka, Rogatici (Col. Ris...), u Sasama kod Srebrenice (Domavia), u Skelanima (Malvesiatium). U zapadnoj Bosni su značajni centri u Livnu, Vrbi kod Glamoča (Salviae), kod Duvna (Delminijum), Duvno (Bistue vetus), Bugojnu (Bistue Nova), Malom Mošunju kod Travnika, Šipovo (Baloia), Jajcu, Mrkonjić Gradu (Leusaba), Banjoj Luci (Castra), Bosanska Gradiška (Servitium).


Događaji od 337. do 395. doveli su do podjele Rimskog carstva, a provincije Dalmacija i Panonija uključene su u Zapadno Rimsko Carstvo. Opadanjem Rimskog Carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju, kada je i dio današnje Bosne i Hercegovine bio u sastavu Gotskog kraljevstva. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizantijskog Carstva u Gotskom ratu (535-553). Otad će Bosna dugo biti u sastavu Bizantijskog Carstva.

[DamirT]

Bravo za temu

[Sage]

O historiji nase drzave treba citati u knjigama izdatim prije 1970-1980ih godina.
Dobra tema

[Davidoffgold]

Napravimo temu i zemljotres nam rokne et

[Asteriks]

Evo malo literature za istoriju BiH. Veći dio s ovog popisa je dostupan za skinut u pdf.

Pored navedenog ima još dosta toga počev od M. Hažijahića, pa M. Imamovića, Anđelića, Baslera, Benaca, Bešlagića, Ćirkovića, Filipovića itd.

Primjer neke literature vezano za razdoblje BiH pod A-U, prije svega na temu oko privrede i sl.

Također imate na stranici Instituta za historiju pod katalogom izdanja (od 1985. do 2021.) dosta dobrog za kupit. Nisam kupovao jer već imam pofino, a vidim cijene nisu paprene.

[Neutral]

Od knjiga koje treba pročitati za historiju Bosne, kasnije BiH izdvajam:

- Ivo Bojanovski - BIH U Anticko Doba
- Bosna od najstarijih vremena...
- Sima Ćirković, sve knjige.
- Desanka Kovačević-Kojić, sve knjige.
- Mihajlo Dinić, sve knjige.
- Pavao Anđelić, sve knjige.
- Salih Jalimam, sve knjige.
- Emir Filipović, sve knjige.
- Nada Klaić, knjige o Bosni.
- Marko Šunjić, sve knjige
- Adis Zilić, sve knjige
- Kenan Dautović, sve knjige.
- Anto Babić, knjige.
- Dubravko Lovrenović, sve knjige
- Adem Handžić, sve knjige.
- Hamdija Kreševljaković, sve knjige.
- Mustafa Imamović (pravnik), knjige vezane za historiju.
- Ahmed Aličić, sve knjige.
- Nedim Filipović, sve knjige.
- Galib Šljivo, većinu knjiga.
- Esnes Pelidija, sve knjige.
- Avdo Sućeska, sve knjige.
- Hazim Šabanović, sve knjige
- Behija Zlatar, sve knjige
- Faruk Taslidža, sve knjige
- Sedad Bešlija, sve knjige
- Enver Redžić, sve knjige.
- Nusret Šehić, sve knjige.
- Šaćir Filandra, sve knjige.
- Husnija Kamberović, sve knjige.
- Adnan Jahić, sve knjige.
- Adnan Velagić, sve knjige.
- Raif Dizdarević, sve knjige.
- Rasim Hurem, sve knjige.


Napomena:

Kada kažem sve knjige, aludiram na radove. Pa recimo jedan sa ove liste ima 100+ objavljenih radova.

Upravo zbog iščitvanja, truda, studiranja prestao sam ulaziti u bilo kakve rasprave oko historije Bosne, kasnije BiH. Ljudi pročitaju jedan tekst sa neke anonimne historije i tumače historiju. Tumače nacije a ne znaju da su nastale tek u 19. stoljeću. Kako shvatiti nekoga ozbiljnim a spominje etničku pripadnost u srednjem vijeku?

Banalan primjer:

Nada Klaić vs Sima Ćirković. Obje knjige nadahnute, čak Sima Ćirković spominje "Bosance", aludirajući na današnje Bošnjake. Druga stvar Crkva bosanska, toliko rasprostranjena tema da je potrebno godinu dana samo da iščitate sve knjige vezane za ovu delikatnu temu. Pa titule u srednjem vijeku, tipa krunisanje kralja Tvrtka I Kotromanića i njegove titule, pa onda krunidba u mjesto Mile kod Visokoga i dalje mitomani pišu oko Mileševa u Srbiji što je historijski posve netačno i tu teoriju je "ugasio" Dubravko Lovrenović kao jedan od najvećih mitova u historiji balkanskih zemalja. Pa borba Ugara vs Bizanta oko Bosne, kasnije Bosne i Ugara, pa historija samo bana Borića, ko je on uopće bio, pa naziv Bosne, pa na granici dvaju kultura, Drina granica, pa mit o posljednjoj kraljici Katarini koja uopće nije bila posljednja bosanska Kraljica, pa prisvajanje bosanske historije kao svoje (Katarina, Hrvoje Vukčić-Kosača, Hranići), a ovi drugi (Pavloviće).

Historija je toliko kompleksna nauka za koje treba imati mozga, nažalost balkanski narodi imaju manjak kapaciteta u iščitavanju, te im logika nije najveća vrlina kao i priznavanje historijskih izvora, dokumenata i ostalog, tako da je bezvrijedno trošiti vrijeme u dokazivanju nečega što budala ne može shvatiti a ne "prihvatiti".

Imam prilično veliku biblioteku, uložio sam dosta novca, vremena i truda u historiju, upisao sam i master (dao pola ispita i rekao sam joj zbogom jer nema tu "para"). Titule su postale bezvrijedne danas kraj prihvatnih fakulteta.

Ako je nekome historija hobi, sve su mu knjige dostupne u PDF-u i može ih iščitavati koliko hoće.

Istakao bih Emira Filipovića kao vrhunskog profesora, piše jako kvalitetne knjige a relativno je mlad. Od njega očekujem da preuzme primat u bh. historiografiji na duži period.