SportSport.ba

Engleska izabrana nogometna vrsta je uvijek nosila teško breme svojevrsnog favorita, htjeli oni to ili ne, bili oni to ili ne. Domaći mediji su stavljali pritisak na reprezentaciju i očekivali od njih stvari koje oni objektivno nisu mogli ispuniti. Svaka generacija i njihov doseg se gleda kroz prizmu generacije iz 1966. godine, kada su prvi i jedini put osvojili Svjetsko prvenstvo. Od tog dana, svako iduće prvenstvo je bilo okarakterizirano kao veliki povratak nogometa tamo gdje je on nastao, u kolijevku nogometa na Otok. Očekivanja su postajala sve veća i veća kako je domaće prvenstvo jačalo, dok se nije uopće obaziralo na činjenicu da se udio Engleza u njoj smanjuje. Mada su i dan danas engleski igrači dosta precijenjeni, javnost polako shvaća stvarnu snagu nacionalne vrste. Počevši sa McLarenovim dobom mediji su okrenuli ploču i sada reprezentaciju ispraćaju sa skepsom, ne očekujući čak niti prolazak skupine.

Ovaj put se izbornik Engleske reprezentacije nije odlučio na ziheraški izbor igrača, što je donekle iznenađujuće obzirom da ih vodi Roy Hodgson. Stariji, iskusni pojedinci ne vode više igru, ako su uopće završili na popisu konačnih 23 koji idu na Svjetsko prvenstvo. Steven Gerrard i Frank Lampard generacijski iskaču iz momčadi, a samo su još trojica igrača iznad 30 godina (Lambert, Jagielka i Forster). Od njih pet, na mjesto u početnoj ekipi može računati samo kapetan Gerrard, te vjerojatno Jagielka, dok su preostala trojica gotovo pa bespotrebno pozvana, jer su njihova mjesta mogli zauzeti mlađi igrači. Upravo mlađim snagama se prepušta budućnost reprezentacije i izgleda da je savez napokon spreman žrtvovati jedno prvenstvo ako će to dati svjetliju budućnost.

Moderna Engleska više ne igra u sustavu sa dva napadača, već su bili primorani prilagoditi se zahtjevima novog profinjenijeg nogometnog stila koji osvaja Premier ligu najezdom igrača iz Španjolske i Brazila. Može se reći da su mladi igrači koji dolaze u reprezentaciju atipični Englezi, bolje tehnički potkovani veznjaci i brza mala krila. Tromost u veznom redu se polagano iskorjenjuje i sada se popunjava igračima koji su više nego sposobni proći suparnika driblingom, dok klasičnim razbijačima ima sve manje mjesta. Paradoksalno, najbolji engleski nogometaš Wayne Rooney je ujedno i jedan od najvećih problema. U reprezentaciji mu je sve dopušteno, a poznavajući situaciju u klubu, jasno nam je da mu je najveća želja igrati bliže protivničkom golu, iako je očito da najbolje partije pruža igrajući iza leđa napadača. Time se ne javlja samo problem njegovog učinka, već uništava i Liverpoolov dvojac sa strana, tj. posebno Daniela Sturridgea. Njega se tada gura na poziciju lijevog krila, ono mjesto na kojem ga je Chelsea uporno i isto tako neuspješno pokušavao naviknuti. Prelaskom u Liverpool se preporodio, a ogroman udio u tome je imalo pozicioniranje na centralnog napadača. Nije tajna da je s njim kao napadačem, a Rooneyem kao polušpicom (ili čak bez njega) Engleska puno opasnija, no pitanje je koliko se je Rooney spreman žrtvovati za ekipu.

Manchesterova očajna sezona je iznjedrila jedan fenomenalan i jedan dobar potez vezan za reprezentaciju. Tom Cleverley i Michael Carrick nisu završili među putnicima na prvenstvo. Carrick ili Lampard, bila je dvojba za Hodgsona i odlučio se za veznjaka Chelseaja, iako da je krenuo drugim putem ne bi podigao nikakvu prašinu. Osobno, ni jedan ni drugi nisu svojim igrama ove sezone zaslužili poziv, ali prijašnje zasluge su ipak prevagnule. No, s druge strane Cleverley je od početka započeo čak 9 utakmica pod komandom Hodgsona i prijetila je velika opasnost da ga uistinu povede u Brazil. Njegove partije u dresu reprezentacije (ali i kluba) su ponukale najzagriženije navijače Gordog Albiona da povedu peticiju protiv pozivanja Toma u reprezentaciju. Polučila je uspjeh, ili je možda prije izbornik progledao, jer prednost ispred Cleverleya su dobili Wilshere, Henderson i Barkley. Sličan scenarij se odigrao i sa Androsom Townsendom, krilnim igračem Tottenhama. Prvi dio sezone je bio otkriće, navodio se kao siguran putnik na prvenstvo kada je nošen briljantnom formom nosio Spurse. Odlaskom Villasa Boasa pao je u zaborav i jedina prilika koju je dobivao dolazila je ulascima s klupe, koje nije uspijevao iskoristiti, dok je njegovu formu iskoristio Milner i ugurao se na konačni popis. Sasvim sigurno bolji izbor, poglavito jer je raznovrsniji nogometaš sposoban odigrati nekoliko uloga, pouzdaniji je u ulascima s klupe te je puno uspješniji u defanzivnom dijelu igre.

Glavni problem s kojim su se Englezi susreli su ozljede. Prvi izbor za desno krilo, Theo Walcott se davno oprostio od mogućnosti nastupa na prvenstvu zbog puknuća ligamenata koljena na utakmici protiv Tottenhama. Na njihovu sreću, Raheem Sterling je počeo igrati na razini koja se od njega nije očekivala, asistirajući i zabijajući dok je Liverpool navaljivao na naslov prvaka Engleske. Najugodnije iznenađenje ove sezone Southampton, je za reprezentaciju pripremio oba svoja krila, no Jay Rodrigueza je zadesila sudbina slična Walcottovoj. Ovaj drugi, Adam Lallana je veliki dobitak za ovu selekciju Engleske. Unio je u reprezentaciju ono nešto što im je nedostajalo, razmišljanje izvan zacrtanih okvira, igrom koju nosi trenutak inspiracije, dribling ili lopta u prostor što je ovoj ekipi bilo nasušno potrebno. Još jedan kojega je ozljeda izbacila iz svih kombinacija je bio Kyle Walker, nakon čije se ozljede izbornik odlučio riskirati sa pozivanjem samo jednog pravog desnog beka Glena Johnsona. Na njegovo mjesto je vjerojatno popunjeno sa još jednim napadačem, Rickie Lambertom, također članom Southamptona. Da Sveci budu zastupljeni sa trojicom igrača pobrinuo se ponajbolji mladi igrač svijeta, lijevi bek Luke Shaw. On je dobio prednost ispred veterana Ashleyja Colea, što je bilo sasvim očekivano, jer ionako je prvi izbor bio Leighton Baines. To je ujedno značilo i kraj reprezentativne karijere za igrača Chelseaja nakon 107 utakmica u bijelom dresu i sa 33 godine na leđima.

Idealan model kojeg Three Lions može slijediti bi bio Liverpool ove sezone, a kako se čini prema izboru igrača i stručni stožer je spreman okrenuti kormilo momčadi u tom smjeru. Gerrard je mozak ekipe i od njega sve kreće, mobilnost mu je opala, ali tehničke mogućnosti nikad nisu bile bolje ukomponirane sa iskustvom. Jedini upitnik mu je psihička izmorenost uslijed infarktne završnice engleskog prvenstva. Uz njega se može naći Henderson, suigrač iz kluba i čovjek s kojim je najbolje uigran, no ako Wilshere uspije dosegnuti zavidnu razinu spremnosti ne treba začuditi ako dobije priliku ispred Jordana. 'Lažni Coutinho' će se tražiti između Barkleya, Lallane i Oxlade-Chamberlaina, a obzirom da je ta pozicija najbliža prirodnoj Rossu Barkleyu možda njega budemo gledali od prvih minuta. Sve navedeno će pasti u vodu ako Rooney ne bude mogao 'odglumiti' Luisa Suareza, ne toliko u golgeterskom učinku već pozicioniranjem i utjecajem na svoje suigrače. Glavni preduvjet za takve izdanje je prepuštanje napadačkog mjesta Sturridgeu, dok bi Sterling napadao sa desne strane napada.

Ovo je možda prvo prvenstvo kada Englezi dolaze na natjecanje kao donekle podcijenjena momčad. Ne treba očekivati od njih osvajanje SP-a, ali ako im se poklopi par stvari i izbjegnu iz ozljede u zadnjoj fazi priprema mogu iznenaditi. Ovo je tek početak nove generacije engleskih nogometaša, generacije koja u potpunosti mijenja pristup igri nekad karakterističan za Englesku. Najbolje od njih se može očekivati tek za dvije godine, na Europskom prvenstvu, ili čak na idućoj svjetskoj smotri najboljih. Nesreću prilikom ždrijeba ne treba gledati negativno. Sada im ne visi cijela engleska javnost iznad glave očekujući povratak na Otok sa trofejom, već sve što uspiju smatrati će se zadovoljavajućim. Ipak je ovo rađanje kreativnije momčadi kojoj nije prvi instinkt - izbij, nabij ili udari.