
Odlazak sevdalijskog igrača

Postoje, valjda, u životu neke stvari i neki ljudi zbog kojih čovjeku bude žao više nego zbog nečeg drugog. Na vijest da nas je napustio Fuad Fudo Švrakić, čovjek koji je igrao fudbal ili nogomet, kako vam drago, drugačije od, valjda, svih na svijetu obuzela me dvostruka žalost. Što više ljudi nije vidjelo magiju koju je taj čovjek imao u nogama i što nikada nisam uspio napraviti intervju s njim. Ponekad, čini se, da je za oboje trebalo tako malo, a opet neumoljivi život i još više neumoljiva smrt sve su stvari ponovo stavili tamo gdje one jesu. Odnosno, tamo gdje stoje kad je u pitanju ovaj svijet. Na onome, pod uvjetom da ga ima, Fudara, kako su ga odmilja zvali prijatelji i poštovatelji, će, sasvim sigurno, imati posebno mjesto. Kad ga već nije imao ovdje. Kad me je prije nekoliko mjeseci u kafani Raffaello, jednoj od onih gdje ostaci ostataka Sarajeva, Fudari predstavio kolega i prijatelj Adnan Buturović, bio sam sretan, ali moram priznati da ne bih "na prvu" prepoznao Fudu da sam ga negdje u prolazu sreo. Jer, bilo je to razmjerno davno, kad je smjerni, blagi i dobri Fudo sakrivao loptu i odigravao čudesne stvari.
Ideja i filozofija
Zvaničan dio priče o njegovoj karijeri može izgledati ovako: dolaskom u FK Sarajevo na probu, Fuad pravi prve zvanične nogometne korake. Ali, smatraju ga netalentiranim i on pristupa sarajevskoj "Iskri", komšijskom niželigašu. No, na preporuku Ivice Osima stiže u Željezničar. Veliki Švabo je dugo vremena tvrdio da je najbolji igrač kojeg je vidio u Sarajevu upravo Fudo, i to "zbog toga što nikad niko nije znao šta će uraditi s loptom, ali je svako znao kako će to biti nešto za pamćenje". Da, filozofski umovi mogu vidjeti ono što ne vide mediokriteti, a Sokrat našeg fudbala koji se, hvala bogu, uspješno oporavlja nakon moždanog udara u Grazu je znao da velike igrače - pogotovo u ta doba - ne čini muskulatura, nego ideja. A Fudine ideje na terenu su bile fantastične.
Ipak, u viziji Ribarovih dinamit momaka nije bilo mjesta za omalenog fantazistu; sa strane rezultata danas bi se moglo reći da je stari apsolutist sa Grbavice bio u pravu. Postao je prvak Jugoslavije, i tu nije bilo mjesta protivurječenju njegovom načinu rada. Tu negdje se, kazao je Fudo taj jedini put kad smo razgovarali, i lomila odluka da se pored nogometa bavi još nečim. Nikada nije zapostavljao zanat, imao je zlatne ruke, što nekako i priliči umjetniku.
Iskra sjećanja
Bez obzira na svu širinu i sveprisutnost interneta, na njemu nema podataka o karijeri Fuada Švrakića. I u tom smislu on je toliko sarajevska pojava, tako široko, ali i tužno, da je to prosto nevjerovatno. Onoliko nevjerovatno koliko i činjenica da ga više nema. Ono što znamo jeste da je igrao u bugojanskoj Iskri u kojoj je zajedno s Mehmedom Šljivom, još jednim igračem koji je imao poznatijeg i uspješnijeg brata od kojeg nije bio slabiji igrač, igrao Drugu saveznu ligu Zapad. A kakvih je tu klubova bilo - Osijek, Leotar, Maribor, bihaćko i brčansko Jedinstvo, Dinamo iz Vinkovaca bukvalno su se "klali" za ulazak u elitni jugoslovenski razred. Od spiska igrača poteklih iz tih klubova mogla bi se sastaviti respektabilna evropska ekipa, a u tom društvu Fudo je imao kultni status. Pred kraj karijere na velikim terenima stigao je u GP Bosnu, klub za koji poznavaoci tvrde da je bio najbolja amaterska ekipa u nekadašnjoj Jugoslaviji. Hu, kakvih jet u igrača bilo u čak dvije generacije u kojima je nastupao Fudo: Maljukanović, Mehić, pa Grabovica kojeg je samo strah od povreda spriječio da postane ozbiljna činjenica našeg loptanja. Ali, u drugoj generaciji uz sebe je imao još jednog maga, vrlo sličnog sebi. Da, Faik Kolar, o čemu ovaj zaljubljenik u nogomet ima nešto reći, bio je fantastičan igrač, bolji od najvećeg broja prvoligaških iz tog vremena. Utakmice GP Bosne igrale su se nedjeljom u jutarnjem terminu, na pomoćnom terenu stadiona Koševo, a starija raja odlazila tamo isključivo gledati Fudu i Faika. Sjećam se jednom, igralo se, mislim, protiv Sutjeske iz Foče kad je Fudo uzeo loptu negdje oko centra i krenuo ka šesnaestrcu, predriblavši dvojicu igrača koji su bili duplo mlađi od njega. Kad je pošao zaobići trećeg ovaj ga je divljački grubo srušio na tvrdu koševsku šljaku. Fudina raja, koja su sjedjela na tribinama počela su ga malo zadirkivati, a klinac s terena koji ga je faulirao se malo prepao jer na tim utakmicama te nikakvo obezbjeđenje nije moglo spasiti ako se ne sviđaš publici. Blijed kao krpa momak je procijedio "izvini", a Fudo je već bio došao do ograde da sa rajom pred kojojm je bila meza i flaša "prokomentira." Rekao je samo - "eki, izvini i napravio grimasu što je u tom trenutku spasilo mladok odbrambenog igrača skoro sigurnih batina, a mi smo se i stari i mladi povaljali od smijeha.
Kao pjesma
I Fudo i Faik, danas trener Olimpika su igrali i na, početkom osamdesetih, sve popularnijim malim terenima. U to vrijeme Privredna banka Sarajevo organizirala je turnir nazvan Fis - gol, koji je uz veoma popularan mostarski turnir na Kantarevcu i Kutiju šibica u Zagrebu postao najjači u bivšoj SFRJ. Fuad je igrao prvo za Ljubljansku banku, a potom za "Davor", ekipu koja je bila zametak malonogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. I opet kao u pjesmi: pamtim to kao da je bilo danas, bilo je valjda oko tri i po hiljade ljudi u FIS-u, igrala se utakmica Davor - Odeon s jedne strane Fudo s druge Nešo Novaković koji će završiti u Švedskoj kao igrač u Ligi prvaka, teških 0:0 jedno četrdeset minuta, i onda reakcija Fude Švrakića i 1:0.
Jedina riječ koja se može upotrijebiti da objasni taj kontekst je magija. Fudo je, naprosto, igrao sevdalijski, onako kako se pjeva, da svi mogu osjetiti rezultat, ali da samo oni koji znaju gledati mogu u tome vidjeti dodir genijalnog. Sve ostalo moglo bi biti previše - čak i priča o dostojanstvenom, mirnom i blagom čovjeku, kojeg je pred kraj života zdravlje izdalo, i koji je na svojoj koži osjetio i nemar zdravstenih radnika.
Život Fuada Švrakića bio je velika stvar, možda baš zato što je bio naizgled jednostavan, tako veličanstveno sarajevski. Dostojanstven i blag, Fudo je bio ponosan na to što je bio jedan od nas. Neka mu je onda laka ova zemlja po kojoj je kotrljao loptu kao valjda niko drugi. Zbogom Fuade, neka je rahmet i vječni mir tvojoj plemenitoj duši, i neka priča o tvom talentu i karakteru učini podnošljivijim vrijeme bez tebe svima koji su te voljeli i znali.