Post
Postao/la spajk » 30 maj 2015, 12:37
Vrhunskom nogometnom predstavom u režiji momaka u plavom spušten je zastor na još jednu modru sezonu, još jedna godišnja ulaznica se sa sjetom ispraća u ropotarnicu povijesti, dupla kruna i sezona bez poraza je u džepu, i decima je proslavljena na uistinu spektakularan način pred 15ak tisuća razdraganih srca u maniri koje se ne bi postidjeli niti Barcelona ili Bayern, rapsodijom modrih bluza i 4-0 pobjedom nad glavnim takmacem Rijekom.
Što se same utakmice tiče, o svemu najbolje govori činjenica kako su se poniženi gostujući navijači pokupili pri 4-0 20-ak minuta prije kraja utakmice i demonstrativno napustili utakmicu, nezadovoljni predstavom momaka u bijelom. Zbilja čudi, gledajući recentne utakmice, kako je Rijeka ekipa koja uspije izvući sedam bodova u skupini Europa Lige, ili kako je Split tek sedmi u prvenstvu. Čini mi se da dosta toga ovisi i o stilu igre, da je lakše kad igraš sa čvrstim bedemom i na kontre (što Dinamo vrlo rijetko pratkicira, a i kad to čini nije odveć uspješno, nemamo baš igrače za to), a pomoglo im je sigurno i što su tada imali 'pola momčadi' i istinsku klasu u napadu u liku odbjegloga sina Dinama Andreja Kramarića koji je jučer također bio na stadionu.
Uz velike ovacije ispraćen je i Ognjen Vukojević koji se oprašta od modre svlačionice pod maksimirskim jugom, Ogi najvjerojatnije ide u bečku Austriju. Početni udarac sa Ćorićem i Pjacom je izveo šestogodišnjak sa transplantiranim srcem, najmlađi stanovnik Hrvatske kojem je uspjela takva operacija. Soudanija već drugi put u dvije godine posipali alkoholom što mu se nije svidjelo jer je praktični vjernik pa je u zezanciji jurio po terenu Taravela i Machada. Lijepo je bilo vidjeti onaj njegov gol, tek drugi u polusezoni (mada ima 6-7 asistencija), vidi se koliko mu je značilo i po proslavi.
Sudac Gabrilo iz Splita pomalo izgubljen, u dosta navrata kasno reagirao, općenito djelovao nespretno i zbunjeno. Zlosretnici će reći da je namjerno dosvirao nepostojeći penal za Dinamo pri 2-0, ali je istini za volju onda sve fino kompenzirao u jednoj kontri kad je Junior išao sam na vratara. Sreća pa nije previše utjecao na ishod.
Festival i trijumf modre mladosti, kako na terenu tako i na tribinama, završen je, kao i u finalu Kupa, čarobnim vatrometom i svečanom dodjelom medalja igračima uz sve selekcije modrog kluba na terenu, od limača do A-momčadi. Na terenu odlični, bilo je nekih propusta u obrani, ali teško je očekivati da ti ekipa poput Rijeke ne stvori nijednu šansu. Kad bi se to i dogodilo, fenomenalni Eduardo bi pokazao zašto je skupio 35 nastupa za portugalsku reprezentaciju. Iako su falili neki igrači (Pinto, Henriquez, Sigali, otprije Antolić), njihov izostanak se i nije suviše osjetio obzirom da su zamjene odigrale odličnu utakmicu. Ćorić, Pjaca standardno vrhunski, nameću se po svemu kao nositelji Dinamovi igre i trebali bi dosta pomoći i u Europi, pogotovo Pjaca koji je sa 20 godina već paklen igrač.
Stranci odradili posao, Taravel, Matel, Goncalo, Machado pokazuju da nisu uzalud tu, Ademi poslovično žustar, Pivke i Jozo vjerojatno odigrali svoje u Dinamu, za Jozu navodno pršte ponude. I nije baš da će se u Maksimiru puštati suze za njima. Možda se prije otvori koji pjenušac radi ponekog pojačanja.
Sada slijedi odmor od 20-ak dana prije početka priprema i reprezentativna stanka, pa onda na red dolazi kadrovska križaljka, neki su višak, neki će novi doći, nadajmo se da će Dinamo sljedeće godine isto uspjeti složiti dobar proizvod na terenu, da će mladi igrači dodatno napredovati, a obrana se uigrati, jer to prošle godine i nije izgledalo bajno, srušenom rekordu od sedam euro pobjeda i sezoni bez domaćeg poraza usprkos.
Soudaniju treba jedan dobar odmor kojeg nije imao praktički godinu i pol dana, što zbog Kupa nacija, što zbog Svjetskog Prvenstva. Svi znamo što je raspoložen Soudani kadar napraviti protivničkim obranama. Junior Fernandes je bio možda mrvicu bolji ovoga proljeća od njega, ali ni to vjerujem nije vrhunac mogućnosti čileanske pantere. Kad njih dvojica dođu na svoje, uz nadam se odmornoga Henriqueza i briljantnog Pjacu, malo koja obrana u Europi će se moći oduprijeti.
Liga Prvaka je želja i tiha patnja, što zbog glamura što zbog financijskog aspekta, ali nipošto imperativ. Tamo su ekipe financijski neusporedivo moćnije od hrvatskoga šampiona i svaki bod je vrijedan kao suho zlato, one dvije neslavne sezone su najbolja škola. Da se mene pita bih li izabrao solidno izdanje i napredak u Europa ligi sa nekih 8-9 bodova ili nula bodova u Ligi Prvaka, naravno da bih izabrao ovo prvo.
Festival pjesama je dodatno začinio modru proslavu, od mitske Dinamo ja volim, preko pokojnog Kemala u duetu s Ćirom i njihove numere Dinamo, sve do antologijske Nebo se plavi, bijeli se Zagreb, pa čak i Zajedno za Dinamo u izvedbi istoimene grupe. Boja mojih vena jedina iz nekog razloga već duže vrijeme nije na repertoaru.
Dinamo je zaista veliki klub koji se ima čime dičiti, sa vojskom navijača koji su nažalost razjedinjeni u svojoj viziji Dinama, a sve radi jednoga čovjeka koji je kamen spoticanja i nepotrebni razlog za antagonizam i mržnju. U nadi da će (ipak) jednoga dana doći do velike pomirbe završavam ovaj osvrt uz predivne stihove Adalberta Turnera-Jucija 'Dok dišem ja ću živjeti za modre'.
Džaba vam i uskoci i poskoci, Bog je na mojoj strani!