Nakon kraćeg izbivanja iz medija, vjerojatno na savjet svojih odvjetnika i radost poštenih građana, alfa i omega Dinama progovorio je o šampionskim ambicijama Rijeke, koje su eto u suprotnosti sa njegovom putanjom prema Ligi prvaka, jer samo jedan klub iz HNL-a može u kvalifikacije za najelitnije nogometno natjecanje. Mora se priznati da je jako precizno brifiran za osobu koja već godinu dana ne nosi izvršnu funkciju u klubu. Isto vrijedi kako je neobično, ili neprofesionalno da i nakon godinu dana od njegova „odlaska“ sa funkcije on zastupa Dinamo. Znate li još nekog klupskog savjetnika koji zastupa klub?
Vratimo se Rijeci, koja je pobjedom u Osijeku potvrdila da je spremna za naslov, no pravo pitanje jest je li Dinamo (odnosno zna se tko) spreman pustiti naslov na Kvarner? Savjetnik kaže kako on nema problema sa tim, što nudi dvije opcije:
Nema sumnje kako je još prije par sezona Mišković „poljubio prsten“ neupitnog šefa hrvatskog nogometa, a zauzvrat dobio ergelu kvalitetnih igrača, te neupitno i zajamčeno drugo mjesto u ligi, uz koji minorni trofej poput Kupa i Superkupa kako bi se stvorio kakav – takav privid konkurentnosti. No došlo je vrijeme da apetiti Rijeke porastu, sporedna natjecanja više nisu dovoljno da se zadovolje navijače, žele naslov, ne žele vječno čekati u redu. Ukoliko je naslov prvaka u pitanju, pitanje jest što je Mišković bio spreman „staviti na vagu“ kako bi napokon osvojio trofej prvaka. Sjećamo se prije nekog vremena pobune koju je dotični podigao na sudačku organizaciju te dramatično podnio ostavku na sve funkcije u savezu, da bi vrlo brzo ostavku povukao. Je li mu ponuđen naslov prvaka u zamjenu za mir u kući, uz naravno nebitnu kozmetičku promjenu na čelu sudačke organizacije što je kao sredilo stvari i vjeru u poštenije suđenje. Saznati ćemo vrlo skoro, za možda i mjesec dana, u kojem smjeru je još jedna u nizu crno-crnih koalicija u nogometu usmjerena.
Treba se prisjetiti koliko je plasman u Ligu prvaka neizmjerno bitan za Dinamo, frizirani proračun je godinama omča oko vrata, a 15 milijuna eura koliko nosi Liga prvaka ipak stvara bitnu razliku. Može li Dinamo nakon ovosezonske enormne zarade si priuštiti da sljedeće sezone lovi ipak manje vrijednu Europsku ligu, uz nadu da će barem zabiti koji pogodak ili osvojiti koji bod. U svakom slučaju, ukoliko pođe po zlu, pričati će se o novom stadionu i novom gazdi, a ukoliko se ostvari kakav-takav rezultat pričat će se o sposobnostima Svetine i Mamićeve ostavštine (jer on kao nije puppet-master).
Novi debakl u Ligi prvaka u prosincu mjesecu raspisao je nogometna pera, trebao je samo jedan mig nekoga iz čelništva kluba i milijuni su se počeli bacati na sve strane. Skauti noćima nisu spavali, uprava je postavila transfermarkt kao home-page, a savjetnik je obukao najbolju košulju i odabrao najbolji sat kako bi savjetovao igrače pri dolasku. Naslovnice i boldani tekstovi brojali su milijune, Dinamo je spreman potrošiti milijun, ma dva, ma pet milijuna eura kako bi pojačao momčad i u novu godinu krenuo ojačan i spreman za izazove za koje je trebao biti spreman prije deset godina (da, Dinamo je 2007. trebao biti konkurentan u Ligi prvaka). Znate ono kad su prodavani Modrić, Ćorluka i Eduardo, sa tim sredstvima Dinamo je trebao stvoriti konkurentnu momčad, a ne igrati dupli – pas na šalteru.
Kao i obično lagali su vas, ponajboljeg igrača poslali su na posudbu, a zauzvrat doveli pretilog Sammira koji više promovira fast – food nego nogomet, te na posudbu doveli navodno veliku nadu Guilhermea iz Brazila. Što bi značilo da na odštetu nije potrošena niti jedna kuna, ako ne brojimo navodno milijun eura plaćenih za posudbu igrača, te napuhanu cifru koju će Sammir zaraditi u samo par mjeseci. Sami iznos je sporan, ali i razlog zašto im je iznimno stalo da taj iznos procuri u javnost , doslovno su mahali tim ugovorom pred kamerama. Da stvar bude bolja, obojica su najbolji na poziciji „desetke“ što je trebalo biti predodređeno za Antu Ćorića, toliko o čuvenom zaokretu u sportskoj politici.
Ako smo prošli tjedan brojali koliko često se najavljuje nikad spremnijeg Sammira, ovaj tjedan se možemo prisjetiti svih tih zaokreta u sportskoj politici i koliko se često pojavljuju. Jedini problem tih zaokreta jest što svaki iznosi 360 stupnjeva, odnosno uvijek se vrati na isto, odnosno ne postoji.
Jedina sportska politika koju Dinamo ima jest – što bolje prodati, što bolje zaraditi. Na prvu loptu to i ne zvuči toliko loše, koliko činjenica da određen dio kolača (kako u kojem transferu) odlazi u džep obitelji Mamić i njezinog interesnog kruga. Koliko jest to legalno i fer trenutno je posao državnog odvjetništva, ali i sudova. Ukoliko presuda ne bude višegodišnja zatvorska kazna, slobodno spakirajte kofere i selite na zapad, nitko vam ne može zamjeriti. Ono sredstava što se zadrži u klubu, služi za održavanje tog pogona na životu, uz svesrdnu podršku Grada. Što znači da je prioritet napuniti džepove, a sa ostatkom preživjeti do novih prodaja, novih kredita ili do novih donacija. Sportska politika, nula bodova. Kao što vidite, ništa nije utrošeno na pojačanja iako su vam obećavali.
Glasnici nogometne mafije ne misle tako, oni to vide kao zaokret u sportskoj politici, iako nije tajna kako će kroz koji prijelazni rok svi ti mladići koji potpisuju višegodišnje ugovore biti transferirani, a novac podijeljen na već opisani način. Znači zaokreta nema, jedini promjena mogla bi biti kupovina manje precijenjenih stranaca, ali dovođenje Sammira i Guilhermea je rekao dovoljno na tu temu, ako nije, prisjetite se dolaska Jonasa i Ali Karimija.
Treba stvari nazvati pravim riječima. Potpisivanje produženja ugovora sa mladićima svečanost jest koliko i „Posljednja večera“, kao sve je pod kontrolom, a već sutra ništa neće biti isto. Već sutra se traži kupac za „robu“ jer se tako tretira igrače, kao kapital od xy milijuna eura, nitko neće pitati koliko će nastupa i golova upisati u dresu Dinama jer će broj biti beznačajan. Niti oni navijačima Dinama što znače i predstavljaju, niti Dinamo njima što znači u životu. Jedini bitan broj je onaj koliko milijuna će transfer iznositi. U skorašnje vrijeme možemo očekivati da će klubovima diljem Europe na e-mail stizati promotivni letci sa istaknutom cijenom naših igrača, kao ono što nađete u sandučiću od strane obližnjeg supermarketa.
Vratimo se Rijeci, koja je pobjedom u Osijeku potvrdila da je spremna za naslov, no pravo pitanje jest je li Dinamo (odnosno zna se tko) spreman pustiti naslov na Kvarner? Savjetnik kaže kako on nema problema sa tim, što nudi dvije opcije:
Nema sumnje kako je još prije par sezona Mišković „poljubio prsten“ neupitnog šefa hrvatskog nogometa, a zauzvrat dobio ergelu kvalitetnih igrača, te neupitno i zajamčeno drugo mjesto u ligi, uz koji minorni trofej poput Kupa i Superkupa kako bi se stvorio kakav – takav privid konkurentnosti. No došlo je vrijeme da apetiti Rijeke porastu, sporedna natjecanja više nisu dovoljno da se zadovolje navijače, žele naslov, ne žele vječno čekati u redu. Ukoliko je naslov prvaka u pitanju, pitanje jest što je Mišković bio spreman „staviti na vagu“ kako bi napokon osvojio trofej prvaka. Sjećamo se prije nekog vremena pobune koju je dotični podigao na sudačku organizaciju te dramatično podnio ostavku na sve funkcije u savezu, da bi vrlo brzo ostavku povukao. Je li mu ponuđen naslov prvaka u zamjenu za mir u kući, uz naravno nebitnu kozmetičku promjenu na čelu sudačke organizacije što je kao sredilo stvari i vjeru u poštenije suđenje. Saznati ćemo vrlo skoro, za možda i mjesec dana, u kojem smjeru je još jedna u nizu crno-crnih koalicija u nogometu usmjerena.
Treba se prisjetiti koliko je plasman u Ligu prvaka neizmjerno bitan za Dinamo, frizirani proračun je godinama omča oko vrata, a 15 milijuna eura koliko nosi Liga prvaka ipak stvara bitnu razliku. Može li Dinamo nakon ovosezonske enormne zarade si priuštiti da sljedeće sezone lovi ipak manje vrijednu Europsku ligu, uz nadu da će barem zabiti koji pogodak ili osvojiti koji bod. U svakom slučaju, ukoliko pođe po zlu, pričati će se o novom stadionu i novom gazdi, a ukoliko se ostvari kakav-takav rezultat pričat će se o sposobnostima Svetine i Mamićeve ostavštine (jer on kao nije puppet-master).
Novi debakl u Ligi prvaka u prosincu mjesecu raspisao je nogometna pera, trebao je samo jedan mig nekoga iz čelništva kluba i milijuni su se počeli bacati na sve strane. Skauti noćima nisu spavali, uprava je postavila transfermarkt kao home-page, a savjetnik je obukao najbolju košulju i odabrao najbolji sat kako bi savjetovao igrače pri dolasku. Naslovnice i boldani tekstovi brojali su milijune, Dinamo je spreman potrošiti milijun, ma dva, ma pet milijuna eura kako bi pojačao momčad i u novu godinu krenuo ojačan i spreman za izazove za koje je trebao biti spreman prije deset godina (da, Dinamo je 2007. trebao biti konkurentan u Ligi prvaka). Znate ono kad su prodavani Modrić, Ćorluka i Eduardo, sa tim sredstvima Dinamo je trebao stvoriti konkurentnu momčad, a ne igrati dupli – pas na šalteru.
Kao i obično lagali su vas, ponajboljeg igrača poslali su na posudbu, a zauzvrat doveli pretilog Sammira koji više promovira fast – food nego nogomet, te na posudbu doveli navodno veliku nadu Guilhermea iz Brazila. Što bi značilo da na odštetu nije potrošena niti jedna kuna, ako ne brojimo navodno milijun eura plaćenih za posudbu igrača, te napuhanu cifru koju će Sammir zaraditi u samo par mjeseci. Sami iznos je sporan, ali i razlog zašto im je iznimno stalo da taj iznos procuri u javnost , doslovno su mahali tim ugovorom pred kamerama. Da stvar bude bolja, obojica su najbolji na poziciji „desetke“ što je trebalo biti predodređeno za Antu Ćorića, toliko o čuvenom zaokretu u sportskoj politici.
Ako smo prošli tjedan brojali koliko često se najavljuje nikad spremnijeg Sammira, ovaj tjedan se možemo prisjetiti svih tih zaokreta u sportskoj politici i koliko se često pojavljuju. Jedini problem tih zaokreta jest što svaki iznosi 360 stupnjeva, odnosno uvijek se vrati na isto, odnosno ne postoji.
Jedina sportska politika koju Dinamo ima jest – što bolje prodati, što bolje zaraditi. Na prvu loptu to i ne zvuči toliko loše, koliko činjenica da određen dio kolača (kako u kojem transferu) odlazi u džep obitelji Mamić i njezinog interesnog kruga. Koliko jest to legalno i fer trenutno je posao državnog odvjetništva, ali i sudova. Ukoliko presuda ne bude višegodišnja zatvorska kazna, slobodno spakirajte kofere i selite na zapad, nitko vam ne može zamjeriti. Ono sredstava što se zadrži u klubu, služi za održavanje tog pogona na životu, uz svesrdnu podršku Grada. Što znači da je prioritet napuniti džepove, a sa ostatkom preživjeti do novih prodaja, novih kredita ili do novih donacija. Sportska politika, nula bodova. Kao što vidite, ništa nije utrošeno na pojačanja iako su vam obećavali.
Glasnici nogometne mafije ne misle tako, oni to vide kao zaokret u sportskoj politici, iako nije tajna kako će kroz koji prijelazni rok svi ti mladići koji potpisuju višegodišnje ugovore biti transferirani, a novac podijeljen na već opisani način. Znači zaokreta nema, jedini promjena mogla bi biti kupovina manje precijenjenih stranaca, ali dovođenje Sammira i Guilhermea je rekao dovoljno na tu temu, ako nije, prisjetite se dolaska Jonasa i Ali Karimija.
Treba stvari nazvati pravim riječima. Potpisivanje produženja ugovora sa mladićima svečanost jest koliko i „Posljednja večera“, kao sve je pod kontrolom, a već sutra ništa neće biti isto. Već sutra se traži kupac za „robu“ jer se tako tretira igrače, kao kapital od xy milijuna eura, nitko neće pitati koliko će nastupa i golova upisati u dresu Dinama jer će broj biti beznačajan. Niti oni navijačima Dinama što znače i predstavljaju, niti Dinamo njima što znači u životu. Jedini bitan broj je onaj koliko milijuna će transfer iznositi. U skorašnje vrijeme možemo očekivati da će klubovima diljem Europe na e-mail stizati promotivni letci sa istaknutom cijenom naših igrača, kao ono što nađete u sandučiću od strane obližnjeg supermarketa.
