Tko bi rekao da će jedan jedanaesterac u moru slično dosuđenih izazvati takvu erupciju bijesa i nevjerice kod navijača, ali i javnosti općenito. Naše čuđenje je tim veće jer su baš svi znali ili barem sumnjali da će se nešto slično dogoditi. Jedina razlika u odnosu na ranije čudnovato dosuđene penale jest činjenica da Rijeka drži vrh ljestvice sa šest bodova fore i tendencijom da se ta razlika poveća ukoliko Dinamo i klub s Rujevice nastave igrati kako igraju. Jedan penal evocirao je bijes prema Dinamu, koji Dinamo više nije, ovo je karikatura onoga što je Dinamo značio.
Režimski novinari nisu imali izbora, morali su i oni udariti po HNS-u. Nije bilo niti vremena, niti medijskog prostora da se amortizira udarac, jer su apsolutno svi ostali udarili po ovoj temi u većoj ili manjoj mjeri. Inače bi se ubacio neki intervju, neka nova formacija i nova vizija, ali kao što rekoh preveliki je bio pritisak. Kada je nakon dva dana pritisak minuo, u prvi plan je progurana „skandalozna kazna“ zbog divljanja BBB-a u Torinu, teška 40 tisuća eura. Mizeran trošak za nogometni klub koji vrti proračun na 20, 30, 40 milijuna eura, a još mizerniji u odnosu na trošak koji naprave druge istaknute navijačke skupine u Europi. Utakmica Manchester United – St. Etienne odličan je primjer.
Znate onu tezu kako navijači sramote naš nogomet svuda u Europi, tako su baklje bačene iz očaja na europskoj smotri obišle svijet, ali ne kako bi ukazale na taj čin, jer baklje odavno nisu novost u nogometu, već kako bi ukazale na stanje u hrvatskom nogometu. Isto tako, svijet su obišle informacije kako su Luka Modrić i obitelj Mamić opljačkali klub za desetke milijuna kuna, a isto se dogodilo i prošlog vikenda nakon sudačke lakrdije na utakmici s Cibalijom.
Bez brige, režimski mediji nisu napisali kako su Luka Modrić, Zdravko Mamić, Davor Šuker i Damir Batinić osramotili Hrvatsku. Njih zabrinjavaju neki potpuno irelevantni likovi koji su ubacili nekoliko baklji na teren. Radi njih se sazivaju izvanredne sjednice Vlade, a poštovanje zakona i plaćanje poreza očito nije na listi prioriteta. Jednima je namijenjen pritvor od nekoliko mjeseci, a druge čeka crveni tepih i sastanak sa premijerom i ministrom.
Zašto ne navijamo za „Plavu Zvezdu“
Možda su vam roditelji pričali, ali postojala je jednom davno liga u kojoj je sudjelovao i Dinamo. U toj ligi, usprkos tome što je kvalitetom debelo odskakivala od današnje, bilo je onih koji su bili protežirani, ali među njima se Dinamo nije nalazio. On je bio simbol prkosa nepravdi, uostalom to i jest bio jedan od razloga izuzetnoj brojnosti u članstvu, ali i zanosa nakon što je titula 1982. godine napokon stigla u Zagreb. U sjećanju na tu godinu i naslov prvaka, prisjetimo se na trenutak Zvjezdana Cvetkovića koji nas je napustio ovih dana.
Sada najbolje možete razumjeti zašto za Mamićevu kreaturu ne želimo navijati, rezultatski joj željeti sve najgore, i u svojoj odmazdi zbog gubitka nekad voljenog kluba buditi sve one ružne emocije. Odbijamo navijati za plavu verziju Crvene Zvezde, u kojoj kolo vodi ekipa iz crne kronike, koja dominira nogometnim savezom koji ignorira zakone uz prešutnu podršku politike, a suci su kućni prijatelji istaknutih nogometnih lica.
Baš zato nam je nevjerojatno čitati komentare u kojima se relativizira jedna sudačka greška, jer suci su “isto ljudi pa griješe”. Jedna sudačka odluka ništa promijenila nije – Zdravko Mamić je bio i ostao grobar našeg kluba, ne samo on osobno jer niti izbliza nije sposoban sam voditi, već i svi ljudi koji ga okružuju u tom nečasnom poduhvatu. Zato uostalom ništa nisu promijenili njegovi izmišljeni odlasci i dolasci na funkcije, mogao je biti zaposlen kao čistačica, klub bi ostao jednako pod njegovom kontrolom.
Međutim, poruka koja se želi poslati je sljedeća, ne valja se sjetiti grobara Dinama samo kada ide loše, kada je igra loša, kada je sudac najbolji igrač na terenu, kada Rijeka bježi šest bodova. Sjetite se grobara Dinama i kada se pobjedi Arsenal, kada se slavi tko zna koji naslov u nizu, kada se proda Pjaca za desetke milijuna eura, i onda se sjetite što je Dinamo – to je isti klub koji je karikatura sebe samoga. Licemjerno je Mamiću okretati leđa kada mu se sprema robija i dok sprema klupske milijune u džep, treba ostati principijelan i u pobjedama i u porazima. Princip glasi, ne slaviti uspjehe njegove tvorevine, ta proslava je prepuštena njemu lojalnoj loži i suradnicima.
Ne znam kome je normalno, nakon što je ponovno razotkriveno u kakvoj močvari se nalazi naš nogomet i klub, raspravljati o nogometnoj igri? Stvarno nekoga zanima dribling Sammira, centaršut Pivarića ili gol Hodžića? Nismo primijetili da će liga time postati manje skandalozna, ili više smislena. Oni će slaviti pobjedu i bacati dresove navijačima, a navijačima baš i nije do proslave u takvim okolnostima, dok se igrači odavno ničega ne srame.
Više nitko ne sumnja u poštenje HNL-a
Dapače, velika većina je potpuno uvjerena da je HNL potpuno korumpiran, te se o prvaku češće odlučuje na jahtama nego na nogometnim terenima. Bilo bi zanimljivo napraviti anketu što ljudi misle, teško je sjetiti se kada vam je susjed ili kolega rekao neku lijepu riječ o našoj ligi. Među osobe koje tako razmišljaju spada i sutkinja Gordana Mihaela Grahovac koja je na suđenju Željku Širiću izjavila da je korupcija u HNL-u institucionalizirana. Stoga zaključujemo, da nitko ne sumnja u poštenje, jer poštenja nema.
Nekada su Mamić i Štimac podmetali jedan drugome iza leđa i međusobno se olajavali, trgovali s manjim klubovima i glasovima skupštinara kako bi osigurali barem bod više od rivala što bi značio naslov prvaka. No danas Mamić i Mišković imaju znatno korektniji odnos, čemu otvoreno ratovati, kada se možemo štošta fino dogovoriti, ljudi smo, dogovorit ćemo se. Dok su Štimčevi pučisti pokušali preuzeti HNS na skupštini, Miškoviću takvo što ne pada na pamet.
Koliko su prvoligaši ušutkani, govori i to da skoro niti jedan nije imao hrabrosti javno istupiti kontra ovakvog suđenja i stanja u nogometnu općenito, a najveći konkurenti za naslov bi pričali o nogometu. To će trajati dok ih i rezultat ide.
Niknuo bi zapad 
