ENVER MARIĆ (1948. u Mostar)
Fudbalom se počeo baviti sa 12 godina, naravno u Veležu u kojem je ostao svo vrijeme domaće karijere, do odlaska u njemački FC Schalke 04 (1976). Kao i Bajević nakon toga se vraća u svoj Velež gdje završava igračku karijeru.
Marić je često znao reći da je Velež bio nešto posebno u odnosu na sve ostale klubove, da nikad nisu bili finansijski dobrostojeći, ali da je su u Mostaru, ustavari, najvažniji bili dječiji 'mahalski turniri' nakon kojih su odabirani najbolji i mogli početi trenirati u Veležu, a baš takva selekcija je i produkovala mnogobrojne poznate i priznate fudbalere u Jugoslaviji, Evropi, svijetu....
Za za prvi tim je debitovao u sezoni 1967. godine kada je na golu Veleža naslijedio Alfonsa Horvatića.
Bio član čuvenog Veležovog trija "BMV" - Bajević, Marić, Vladić - koji je igrao u jednoj od najuspješnijih generacija kluba iz Mostara.
Marić Enver - Nadimci koje je dobio Panter da Neretve' i "Leteći Mostarac" sami po sebi sve govore. Mnogi su ga zvali 'Mara', ali njegovi svima znani golmanski nadimci su u Mostaru bez pogovora prihvaćeni, a ko poznaje nekadašnji Mostar i raju znaće da bi bilo ko s takvim nadimcima bio predmet zeze, liskaluka... Međutim, za 'Maru' to nije važilo – Mostar ga je volio, hvalio, slavio....A, tek koliko Mara voli Mostar, i dan-danas....
Marić je u na svom golmanskom vrhuncu smatran najboljim evropskim golmanom i jednim od najboljih u svijetu, a sigurno je da Bosna i Hercegovina nikad nije imala, a teško da će ikad i imati, takvog golmana.
Bio je onižeg rasta ali vrlo robustan i neustrašiv (i privatno). Svrstavan je u golmane 'paradere' u čemu je bio neprikosonoven. Parede su mu bile 'slabost', volio se 'baciti' i kad nije bilo velike potrebe za tim. Međutim, zano je on i istrčati i zabiti se u gužvu, u šesnaestercu, i svojm robusnošču sve povaljati oko sebe a loptu zgrabiti baš kao mačka, velika...
Slično svom saigraču Bajeviću, bio je miljenik ženskog dijela publike, koja je dolazila ponajviše zbog njih dvojice... fudbal ih baš i nije ni interesovao. Djevojke su ga obožavale a novinari se takmičili ko će Maru ljepše i slikovitije opisati, kao golmana i osobu.
Šamar:
Na utakmici protiv Hajduka, u Mostaru, dogodilo se da je Mariću neko iz odbrane vratio loptu, on uzeo i taman da degažira kad pred njim Hajdukov napadač Vardić. Mara desno, Vardić desno, Mara lijevo i on lijevo...i onda zvek šamarčina – dojadilo Mari! Vardić na zemlji, sudja Čanak pritrčava da isključi Marića (nije bilo 'crvenih?) ali situaciju spašava „na foru“ iskusni Kemal Šestić i Mara ostaje na golu.
Prijateljstvo s Bajevićem
Mara i Duško su zajedno počeli u juniorima i zajedno otišli u prvi tim (istina, Bajević godinu ranije). Zajedno su bili u reprezentaciji, a kad su se vratili iz inostranstva, opet zajedno u Veležu. Od početka do kraja Veležov čuveni tandem – zajedno!
Gol sa gola!
I danas se prepričava (golmanska sudbina) kako je je sjajni Marić primo gol sa preko 80 metara! Dragan Pantelić, golman niškog Radničkog, je primjetio da je Marić izašao skoro na liniju 16 metara i snažno je degažirao (napucao) loptu koja je završila u mreži iza Marića. Mara k'o Mara, to je prihvatio kao dio igre i čestitao Panteliću na rijetko viđenom golu. Aplauz su tada dobila obojica. Zasluženo.
Sličice
Iznenadio se Mara kad je u Herti, kao trener golmana, saznao od masera tima (mlađa osoba) da je skupljao Marine sličice kao klinjo i nije mu vjerovao! Tek kad je maser od kuće donio svoju kolekciju sličica među kojima je bilo i Marićevih, Mara se ugodno iznenadio i na molbu masera mu iste potpisao, i naravno častio ga nakon treninga.
Generacija
Mara uvijek tvrdi da je njegova generacija, poznatija kao BMV, bila najbolja u Veležovoj historiji, ali i priznaje da je generacija Semira Tuce, Kajtaza, Jurića, Petranovića... bila rezultatski uspješnija.
Nadimak koji nije volio
Iako mu je jedan od nadimaka bio i 'Leteći Mostarac' kažu da nije volio taj nadimak! Nije ga volio zbog čuvenog skakača sa Starog Mosta Emira Balića, jer je smatrao da jedino Emir može da nosi takav nadimak i da ga je stid i od Emira i ostale raje zbog toga, bez obzira što je i mostarska raja Maru tako zvala. Mara je bio i ostao ljudina, karakter, skroman, pošten i objektivan.
Utakmica za pamćenje
Ko god je imao priliku da razgovara (ili pročita neki intervju) s Marićem on je uvijek spominjao utakmicu protiv Njemačke (1973.) na olimpijskom stadionu u Minhenu. Kiša je lila k'o iz kabla, a Mara je bio poznat da dobro brani po takvim vremenski uslovima... Mostarske kiše, valjda...
Njemačku je tada predvodio legendarni Franc Bekenbauer, a krv se ledila u žilama kad spiker pročita ostala imena... Majer, Hetges, Švarcenbek, Henes, Overat, Held, Gerd Miler....
Na drugoj polovini „BMV“ – Bajević, Marić, Vladić i ostatak reprezentacije: Katalinski, Stepanović, Pavlović, Holcer, Petković, Oblak... Bila je to jedna od najjačih jugoslovenskih reprezentacija.
Utakmica je ostala upamćena baš po „Panteru s Neretve“ koji je na toj utakmici više bio u zraku nego na zemlji... Njemci su bili nemoćni...Mara je sve 'skidao'. I onda, sudija i penal... Loptu namjestio velemajstor Gerd Miler, topovski opalio... i Mara je uhvatio (doslovno) u zraku! Veliki Gerd je ostao stajati minut-dva ukočen, nevjerujući da mu je neko uhvatio loptu sa penala i to u zraku! Gerd Miler je na kraju utakmice prišao i pružio ruku Mariću – sportista sportisti, gesta samo velikih.
Bajević ne propušta priliku – Mara dobija nadimak
A, onda penal i za Yugu. Svi igrači saginju glavu, ne puca im se taj penal odluke... a onda loptu uzima, a ko drugi, Marin prijatelj, sugrađanin, „Princ s Neretve“ i to je 1:0 i pobjeda Yuge!
Sve njemačke novine su Mari dale ocjenu 10, a toliko je dobio epiteta i atributa.... te „Čudo sa Balkana, te 'Hobotnica'... a i nadimak „Leteći Mostarac“ je upravo dobio od Njemaca od nekog novinara njihovog sportskog lista...
- Ostat će Marić upamćen i po tome da je tri puta branio za reprezentaciju svijeta i Evrope. Upravo uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj.
- Proglašen je 1973. godine za najboljeg fudbalera tadašnje Jugoslavije. Rekorder je i po broju odigranih prvenstvenih utakmica u bivšoj državi.
- Za reprezentaciju bivše Jugoslavije igrao je od 1972 do 1976 i imao 32 nastupa.
- Za mladu reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 7 utakmica u periodu 1968-1971.
Ostao je u fudbalu kao trener. Trenirao je zajedno sa svojim prijatelje Bajevićem i Velež, a i neke njemačke timove. Kasnije se specijalizirao za trenera golmana što i danas radi, ali u Njemačkoj....
i, Vladić, za kraj...
Uporan (i bez kmpleksa), neviđeno...sličan je bio i Zoran Vulić....a fudbal je takva igra, kolektivna - davno je Ivica Osim, kao selektor YU, kazao da mu u timu treba 1 (max 2) arhitetkta, 2-3 inžinjera i ostalo radnici svih "nivoa"... Zato je uvijek bilo i biće raznih džajića, savićevića, robija, šukera...ali i vujadina, vulića, spasića, meša, jugovića... i svako ima svoju ulogu i zasluge, a navijači vole i pamte 
