NYKnicks Fan je napisao/la:marseille_unique je napisao/la:svaka cast za ovaj text zeljinog navijaca, svaka cast ovo znaci imat ponos i obraza, preporucujem procitajte do kraja
http://slobodnistrijelac.wordpress.com/" onclick="window.open(this.href);return false;
Nece da otvori, de c/p?
Oduvijek sam bio fasciniran nogometnim trenerima. Oni su, za mene, nešto poput generala u ratu, ali i više, jer ne brinu samo o taktici i strategiji, već i o atmosferi, motivaciji i nizu drugih pojedinosti među svojim vojnicima. I za razliku od generala, ne kupe mast u slučaju uspjeha već to pripada igračima, a za trenere su rezervisane kritike i otkazi nakon poraza.
Nedavno sam gledao film o Bryanu Cloughu (to je onaj čiko što je s malim provincijskim klubom iz Nottinghama dva puta zaredom pokorio Europu). Fascinantna je bila njegova predanost dok je bio menadžer Derby Countya, radio je sve, od uljepšavanja svlačionica za goste, farbanja stadiona, pa čak i brinuo za travnjak stadiona. Odmah sam tu scenu povezao s Amarom Osimom, koji i sam u Želji obavlja sve to. Amar je i sličnog ponašanja kao Clough: uvijek oštrouman, direktan, samouvjeren do granica arogancije. I uspješan, u okvirima BiH, kao što je Clough bio u Engleskoj.
Zapitao sam se hoće li se o Amaru Osimu ikad snimiti film, ako ovako nastavi sigurno hoće. Upravo je osvojio dvostruku titulu, porušio sve rekorde i teorije zavjere o “godini u kojoj hrvatski klub osvaja ligu” kao i onu “jedan klub nikad neće osvojiti i ligu i kup u istoj sezoni”. Bio sam strašno ponosan, napokon malo svjetla u našoj sivoj nogometnoj svakodnevnici i to od kluba kojeg volim, trenera u kojeg vjerujem. S ponosom sam čitao i kolumnu omiljenog mi kolumniste E.Imamovića “Amar Osim: The Special One” iz koje izdvajam dio “…sreća malih zajednica je u tome što je često samo jedna osoba dovoljna za značajne promjene na bolje.” To je to, rekoh. On je naš Mesija.
Na kraju perfektne sezone, ostala je utakmica u Trebinju. Naslućivao sam da su sve tri opcije u igri, Željo je puno jači, no nakon silnih proslava teško je naći motiv u nebitnoj utakmici, a domaćinima je ona najvažnija u sezoni. “Možda je bolje igrati sa drugim sastavom, oni imaju veći motiv da se dokažu, a ne bi valjalo ni da se neko od važnijih igrača povrijedi”-mislim se. O nekoj prodaji ili namjernom puštanju utakmice i ne razmišljam, jer Amar drži konce u rukama.
Željo je izgubio u Trebinju 2:1. Sticajem čudnih okolnosti, to je bio jedan od rezultata koji je gurnuo Slobodu u drugu ligu. Nije me briga za Tuzlake, sami su sebi krivi jer su imali svoju sudbinu u svojim rukama, no malo sam ljut zbog Željinog neprofesionalizma. Ponajbolji sastav je igrao, ništa lošiji od onog koji je u Prijedoru zabio 5 komada, a izgube u Trebinju. Razmišljam: trebao je Amar više napaliti igrače, trebali smo sezonu završiti šampionski pobjedom ili bar bez poraza. No, možda su i domaćini odigrali super motivisano?! Uostalom, i Sarajevo i Borac su tamo pali. Nije to dovoljna utjeha. Padaju mi na pamet Cloughove riječi “nije dovoljno biti šampion, treba biti pravi šampion”.
No, ne lezi vraže. Kasno uveče stižu video izvještaji iz Trebinja, nastupa šok. Igrači Želje neprepoznatljivi, smiješne i istovremeno kriminalne reakcije kod svakog napada domaćih. “Nije dovoljno biti šampion, treba biti pravi šampion, biti voljen, nositi krunu ponosito” opet mi u glavi odzvanjaju riječi Bryana Clougha. Opravdanja ne postoje, ni mamurluk, ni prijateljski odnosi s Leotarom, ništa. Željo je šampion i ima obavezu da igra šampionski, porazi će doći, no ovakvi ne smiju, tako se ne nosi kruna. Svojim igrama se Željo ove sezone izdigao iznad žabokrečine zvane Premijer liga, ali pao je na zadnjem testu.
Nije Željo trebao igrati ni zbog koga osim zbog sebe, da i na taj način pokaže da je iznad ostalih, da osvoji epitet “gospodski klub” i svim mrziteljima ovog kluba baci to u facu. No nije, i ništa se strašno nije desilo, samo još jedna sumnjiva završnica nogometnog prvenstva u BiH, koju će neki prije, a neki kasnije zaboraviti. Ja teško, jer su moja vjerovanja srušena. Bolno sam naučio da Amar Osim ipak nije Bryan Clough, a Željo nije engleski klub, već bosanski sa svim vrlinama i manama koje taj pridjev donosi, a ovih drugih je više, baš zbog ovakvih završnica šampionata. I nema veze je li utakmica izgubljena zbog nemotivisanosti ili dogovora s protivnikom, i jedno i drugo umanjuju ovosezonski uspjeh Želje, jer krunu treba nositi ponosno i časno. Možda je do mene, možda stvari u Bosni ovako funkcionišu i uvijek će funkcionisati, ali ja se s tim ne mogu pomiriti kao što su se moji junaci iz Želje pomirili. Ja moram biti bolji, pa u svrhu toga i napisati ovaj tekst, pod cijenu i da pljujem čovjeka u kojeg sam se kleo.