Uvijek me iznenadi količina gluposti koja s vremena na vrijeme izađe sa Poljuda, iako čovjek i navikne i ogugla na takve stvari.
Eto, ovaj put je to otkaz Miši Krstičeviću kao treneru i Sergiju Krešiću kao sportskom direktoru (ima tu još jedna vječna kreatura (Fiorentini) koja je s pravom dobila otkaz, al on nije niti zaslužio spominjanje. Razlog koji je iznio predsjednik Uprave M. Brbić je poraz od Rijeke u onu tamo prošlu nedjelju koja je prelila čašu i zadnjih par loših rezultata na Poljudu ( poraz od Istre, a i Dinamo
). Za Krešića je promašena investicija u vidu dovođenja Brazilaca (Patinho i još jedan, zaboravi kako se zovu, mislim da nisu skupili zajedno ni 45min. na terenu). Na prvi pogled, čovjek bi rekao opravdano, jer kad zaredaju loši rezultati i igre, trener je prvi na tapeti (tako je bar kod nas na Balkanu uobičajena praksa).
Ali, da bi sagledali cjelokupnu situaciju i dobili sliku i predstavu o ovogodišnjem Hajduku i njegovim realnim mogućnostima potrebno se vratiti na početak same sezone, u vrijeme žege i suše, u lipanj i srpanj 2012.god.
Nakon 2 godine i
trenerovanja Stanka Poklepovića, Mišo Krstičević je krenuo u ovogodišnju sezonu kao trener koji je završio onu prošlu 2011/12 (naslijedio Balakova koji se zaputio u Bundesligu) i krenuo sa ekipom na pripreme za novu sezonu. Time je Mišo postao jedan od onih rijetkih ajduka koji je ostao na klupi (manje vise silom prilika) na kraju jedne sezone i krenuo praviti novu (tako to uvijek biva u hajduku) ekipu za novu sezonu. Takvih je bilo malo, meni trenutno pada na um Ante Miše, Zoran Vulić, Stanko Poklepović i tamo iz devedesetih Ivan Grozni Katalinić koji se "besramno" zadržao pune dvije i pol sezone. Ali, za razliku od njegovih prethodnika kada je u klubu vladala koliko toliko solidna pozicija, Mišo je preuzeo klub koji je bio u financijskom rasulu, klub koji je tijekom svojih 100godina preživio i ratove i careve i prevrate, da bi se prošle godine otvorila mogućnost za potpuni propast i kolaps kluba (ta mogućnost je i dalje otvorena), za stečaj i propadanje dalmatinskog i splitskog ponosa. Naravno da je takva financijska i egzistencijska situacija imala utjecaj i na kadroviranje u momčadi i izbor igrača. Ugovori sa pojedinim igračima su se morali kresati, najbitnije figure u klubu su se pojavili u izlogu i bilo je pod morat da se prodaju, a za neku dobru kupnju nije bilo mogućnosti jer se ni postojeći kadar, ne samo igrački, već i zaposleni u klubu, nije mogao financirati. I tako je Hajduk ostao prepušten vlastitom domaćem kadru.
Kad je Mišo krajem lipnja otišao na pripreme na Kupres otišao je sa golobradim mladićima, neki su još uvijek bili tinejdžeri, koji nisu imali skoro pa nikakvog seniorskog iskustva. A i oni rijetki koji su bili u ranim dvadesetim su nedovoljno iskusni, igrački nezreli, pa i nedovoljno kvalitetni. Priključeni bivši juniori Kiš, Jonjić, Elez, Nižić, Plazonić, Bašić, Tomaš, Milić, Radošević, sa malo starijim, ali ne i puno iskusnijim kolegama, Jozinović, Andrijašević, Caktaš, Blažević, Milović, Oremuš, Lima, Luštica, Trebotić, Ozobić sa novim „pojačanjima“ Maglica, Stojanović, Vršajević, Tino Sušić činili su igrački kadar za sezonu 2012/2013. Od iskusnih igrača tu su bili Vukušić (kao kapetan i najbolji igrač je prodan za cca 3mil Eura poslije uzvrata sa Interom sredinom kolovoza), Maloča (novi kapetan), Vuković i to je to meni se čini..
Pred Mišom, od strane Uprave, nije bio stavljen nikakav imperativ u prvenstvu (a ni u Europi). Plan je bio stvoriti momčad za sljedeću sezonu i pokušati biti među prvih 5 u prvenstvu, jer se s obzirom na igrački kadar i kvalitet tako nešto predviđalo. Neki su govorili i o borbi za ostanak. Naravno, oni glavni igrači i nositelji igre bili su u prvom planu za prodaju.
Mišo kao trener je staroga kova, tamo iz osamdesetih, ali čovjek koji na treninzima voli drilati igrače do iznemoglosti. Zahtjevan je i traži potpuni angažman i disciplinu od svakog pojedinca. I on sam je bio svjestan u što se upušta i da se nedostatak tehničke kvalitete igrača može koliko toliko nadomjestiti samo trkom i borbenošću. Zato i nije težio nekoj ljepoti jer je znao da se s onime što ima, to ni ne može očekivati. Kao osoba je malo težak i tvrdoglav i ono što misli to i kaže. Nekad i preburno reagira i brzo plane, a to je najbolje na svojoj koži vidio Trebotić kojeg je potjerao poslije Skonta, a kasnije i Caktaš sa malo blažim sankcijama. Ali kao trener i kao čovjek je gledao samo u interes hajduka, ni svoj, niti menadžerove niti nekoga trećeg.
Mislim da je od ovih igrača koje je imao na raspolaganju izvukao njihov maksimum i da s obzirom na mogućnosti i nije mogao bolje. Jest da je bilo utakmica (npr. prvi poraz od Lokomotive u 5.kolu) kada je pogriješio u svojim procjenama, ali jednostavno je bilo i sportske nesreće (1:1 sa osijekom na Poljudu kada je Osijek jedanput prešao centar, pa 1:1 sa Inkerom u Zaprešiću), a i neke sudačke odluke (Rijeka-Hajduk, penal na 18metara) su bile u najmanju ruku dvojbene (iako suce ne mogu prozivati zbog loših partija hajduka).
U 14 mjeseci koliko je bio dugo na klupi njegov konto je; 41 utakmica u prvenstvu (12 utakmica iz prošle sezone), 17 pobjeda, 12 neriješenih i 12 poraza. Za klub i za trenera u Hajduku ovo je loš skor, ali pojedini u klubu zaboravljaju što se događalo s klubom u 10 i 11 mjesecu (naravno i ranije, ali tada je kriza bila na vrhuncu) kada je na niti visila budućnost. Zaboravljaju da je stečaj zakucao na vrata, da igrači nisu primali (ne primaju ni sad na vrijeme) plaće i do 5-6 mjeseci. U takvim uvjetima je nemoguće ostvariti normalne rezultate.
Jednostavno ne mogu shvatiti niti razumjeti ovakvu odluku kluba, odnosno Uprave koja se kune u kontinuitet i slobodu u radu trenera. Ne mogu već duže vremena shvatiti odluke vodećih glavešina kluba koji su od Hajduka i njegovog imena, reputacije stvorili predmet sprdnje.
I koliko će sad trajati Tudor? Do novog poraza ili loše igre?
majko moja sta necu sve procitat....
.