Šemsudin Hasić: Neću se vratiti u Velež, Rahimić je častan čovjek
Tko je Šemsudin Hasić? U Mostaru će vam jednostavno reći: “On je Tito“.
Piše: Amer Bahtijar
29.09.2025.
Politika
U gradu koji je razapet između provincijske zavisti i balkanske neodgovornosti, Hasić se izdvaja kao rijetka figura reda. On podsjeća na Kafkine likove – čovjek suočen s labirintom sistema, ali dovoljno tvrd da kroz njega prolazi bez iluzija. Njegova rečenica „Boli me briga šta ‘ko kaže, imaš plan i provodiš ga“ zvuči kao manifest egzistencijalnog minimalizma.
Hasić je, u stvari, antiteza balkanskoj filozofiji improvizacije. U zemlji u kojoj se sve popravlja „za danas“ i sve odgađa „za sutra“, on govori jezik odgovornosti, logike i discipline. Podsjeća na filmove Kena Loacha – sirov, bez kompromisa, s likovima koji ne pristaju na obmane ni u vlastitom dvorištu.
Autoritet mu nije izgrađen na poziciji ili funkciji, nego na karakteru. To je ono što su antički Grci zvali ethos. A ethos je uvijek teži od logotipa, težak kao kamen Neretve.
U Veležu je bio predsjednik koji je otpuštao nesposobne i nije se obazirao na vriske. To ga je u očima jednih učinilo tiraninom, a u očima drugih spasiteljem. Ali historija, pa čak i ona mala, lokalna, pamti samo jedno – da je imao plan i da ga je proveo. To je, u zemlji gdje se sve ruši na pola puta, luksuz veći od budžeta.
Došao sam pet minuta ranije na dogovorenu kafu sa Šemsudinom Hasićem u Hotel Bristol. Nisam htio propustiti ritual koji me uvijek podsjeti koliko Mostar zna pokazati poštovanje prema ljudima koje smatra stupovima grada.
Hasić ulazi i prizor se zaustavlja. Stariji Mostarci prekidaju razgovore, prilaze mu i pozdravljaju ga kao da je ušao kralj Charles III.. Mladi muškarci, oni isti što se inače razmeću bravurama, sada upućuju poglede strahopoštovanja. Konobari žure, svjesni da je ušao čovjek koji je, i van funkcije, ostao simbol Veleža.
Tri mjeseca se nismo vidjeli. Naši razgovori svode se na kratke poruke poslije poraza Veleža. Nakon posljednjeg, dogovorili smo hitnu kafu.
Čovjek mora biti potpuno unutra
– Vraćaš li se u Velež? – pitam ga odmah, svjestan da se u ovoj zemlji svi vole vraćati na mjesta moći, makar samo da bi grijali stolicu.
– Ma nikako – odmahuje rukom. – Ako želiš nešto ozbiljno da vodiš, moraš biti potpuno unutra, a ja to fizički ne mogu. Polovičnost je poraz.
Najgora kombinacija – ekipa i loša i preplaćena
Šest poraza i samo sedam bodova na tabeli vrište sami za sebe.
– Gdje je pošlo krivo? – pitam, više kao da tražim dijagnozu društva nego nogometnog kluba.
– Imamo ekipu koja je i preplaćena i loša. To je najgora kombinacija. Zašto nam treba 30 igrača? Osam njih bespotrebno dolazi na treninge. Ovaj prelazni rok znamo tko je radio – Meho Kodro. To je njegov tim i nema bježanja od odgovornosti.
– Trener je podnio ostavku. Tko bi trebao preuzeti ekipu?
– Kodro. On je rekao da je ekipa dovoljno dobra, čak i za Evropu. Pa neka sada stoji iza toga. To je suština odgovornosti, ne možeš pobjeći od vlastite procjene.
Boli me briga šta ‘ko kaže
Razgovor neminovno skreće ka predsjedniku Admiru Rahimiću.
– Rahimić je častan i pošten čovjek. Ništa loše ne mogu reći. Dao je ogroman novac Veležu. Imali smo sastanak ima godinu dana. Savjetovao sam ga samo jedno – smanji administraciju. Nisam siguran je li taj savjet ispravno razumio.
– U vašem periodu činilo se da vas nije bilo briga za javno mnijenje?
– Tačno. Boli me briga šta ‘ko kaže. Imaš plan i provodiš ga. Ljudi su vrištali zbog naših poteza, posebno kad smo otpuštali nesposobne, ali mene to nije sekiralo. U ovoj zemlji, ako slušaš svaku galamu, nikada nećeš ništa napraviti.
Ljubav deklarativna, pomoć nikakva
– Mostarske firme nisu pratile klub ni tada?
– Tako je. Ljudi Velež vole deklarativno. Kad treba konkretno pomoći, nema ih. Najviše su me pratili ljudi iz Upravnog odbora. Najviše Seno Husnić – kažeš treba 17 hiljada, on odmah izvadi. To je razlika između priče i djela.
Zar da spuštam glavu pred beznačajnim političarima?
– Zašto se ipak ne želite vratiti? Je li riječ samo o umoru?
– Rekao sam ti već. A uz sve to, zar da ja spuštam glavu pred nekim beznačajnim političarima? Neću. Nema šanse. Čovjek mora znati svoje granice i svoj obraz.
Potrebna je oluja
– Ako ne povratak, hoćete li barem dati savjete?
– Naravno. Treba odmah početi s otpuštanjima. Od 30 igrača, možda pet vrijede. Administraciju svesti na minimum. Kakvi organizatori putovanja i izmišljene funkcije. Klub nema kapacitet za veliki budžet i u njemu nitko ne smije biti višak. Treba oluja koja će otpuhati svaki višak. Bez te oluje, nema ozdravljenja.
Tržište je čitav svijet
– Je li recept pronalaženje novih Edina Vehabovića?
– Ne, to je prošlost. U ligi deset nema čekanja. Moramo imati gotove igrače. Ali ne bivše igrače, ne preplaćene zvijezde. Tržište je čitav svijet, a ne samo naš sokak.
Za kraj spušta ton, uz osmijeh Mostarca koji i ozbiljnost zna upakovati u šalu:
– Poruka? U Antaliju treba ići krajem septembra. Ostatak ljeta je pakao.
https://tacno.net/semsudin-hasic-necu-s ... an-covjek/