_dreamer_ je napisao/la:Ovo ce biti vjerovatno moj zadnji post na temama reprezentacije, koji ce se ticati same reprezentacije...
Jarani i jaranice, fudbal pratim od svoje 7. godine, a prvo sto uz njega pamtim su cetiri rijeci, jedan klub i jedan igrac. Crvena Zvezda i Darko Pancev. Nakon raspada Juge mi je mnogo trebalo da svoje emocije preusmjerim u nekom drugom pravcu, a onda se za divno cudo ljubav javila prema staroj dami iz Torina. Zasto navodim frazu "za divno cudo"? Pa valjda radi dresova, jer bi svaki normalan insan, koji je (bio) navijac Zvezde, nasao utjehu odnosno zamjenu u crveno crnim dresovima iz grada mode i stiskao palceve Milan-u, a nikako ni vise ni manje nego crno-bijeloj staroj dami. No eto, kod mene sve bude nekako naopako, pa tako i ta prica oko navijanja.
Kako sam rastao i gurao kroz godine, rasla je iz prikrajka sa mnom i fudbalska reprezentacija BiH, a moja ljubav prema istoj bivala je sve veca i zrelija. Vec oko neke 2000 godine mogu reci sam bio njen strastveni navijac, dok sam staru damu gledao tek jos iz navike. Gledajuci unatrag tih 15tak godina svi mi malo stariji znamo dobro sta smo na tom putu sve prozivjeli sa ovom reprezentacijom, krenuvsi od anonimusa Dzemaludina Musovica, preko diletanta Jusufa Pusine, prve mec lopte na Kosevu protiv Danske, maltretiranja na Marakani, razocarenja protiv Portugala pa sve do ovog nesretnog Brazila. Znam, mnogi ce me napasti radi ovog atributa "nesretni", no za mene doista jeste takav, jer sva ta ljubav i energija koju sam nesebicno ulagao u ovu reprezentaciju (sati i sati laprdanja sa vama ovdje na forumu su potroseni na racun mog sefa koji me placa, evo i sada dok pisem, ja bih trebao raditi nesto drugo) je iznevjerena na najbrutalniji nacin koji jedan strastveni navijac moze dozivjeti. Prevaren i ostavljen na cjedilu, bacen kao kao stara i izraubana prnja, nedostojna pogleda, eto tako se osjecam kao navijac "Zmajeva".
Pisao sam sedmicama prije pocetka brazilske price o tome kako se pribojavam te sparine, te juznoamericke klime koja je nama balkancima idealna za uzivanje na plazi, no ne i za fudbal, ali ono sto se desilo sa subote na nedjelju nije bilo samo djelo surove sparine, vec neshvatljivog i neoprostivog nezalaganja pojedinaca, koji su pljunuli u usta svakom Bosancu i Hercegovcu koji je bilo na tribinama, bilo pred malim ili velikim televizorom strepio i nadao se ispunjenu svojih djecackih snova. Takvu nonsalanciju i nezalaganje nisam vidio nigdje, a ni slutio nisam da ce doci od momaka koji su se kleli da ce umrijeti za ovu drzavu na terenu i uciniti nas ponosnim.
O tih 90 minuta muke necu trostiti rijeci, jer je vec sve napisano, bilo kroz pokusaje objektivnih komentara, bilo kroz razne oblike frustracija. No kako god ti to srocis, rezultat je uvijek isti, a on itekako boli.
Elem, tek sto je utakmica zavrsila, ugasio sam televizor i legao, nadajuci se kojem satu zdravog i oporavljajuceg sna, no necete biti iznenadjeni ako napisem da sam citavu noc i jutro vrtio scene iz utakmice i pokusavao sebe da ustinem, da se probudim iz tog jezivog kosmara, jer je u proslosti doista i bilo takvih koji su djelovali kao java. No kosmar je ovaj put doista bio stvaran i pomoci nije bilo. Nije bilo te slamke za koju bih se uhvatio, ni moja prelijepa supruga koja je spokojno lezala pored mene nije mogla da ugusi tu tugu i gorcinu u meni. Nesto je u meni te noci, tog jutra umrlo i ostavilo iza sebe golemu prazninu u koju sam iznova upadao. Vrtio sam tako u krevetu u polusnu satima neprestajno scene, pokusavao sebe da utjesim i momke da opravdam, govoreci kako smo osteceni, kako smo (po ko zna koji put) nepravedno izbaceni, no razum nije mogao srce da prevari niti da ga "urazumi", jer ono sto je srce osjetilo sa subote na nedjelju je bila surova izdaja, jasna i blistava kao vedro augustovsko ljeto, a takvo nesto srce ne oprasta.
Ne halalim im taj poraz protiv Nigerije taman da Iran pobijede 10:0, ne halalim im taman da mi na koljena padnu, jer kada je bilo najbitnije, pojedini igraci su svoju sujetu, probleme ili interese stavili ispred nase zajednicke nade i tako kumovali unistenju naseg sna. Na kraju ovog emotivnog izlaganja moram biti posten pa reci da ne sudim svim igracima, jer mnogi doista i jesu ostavili dusu i srce na terenu. No uzaludan je tim momcima bio sav trud, jer dovoljno je bilo da samo jedan od njihovih kolega zataji i time srusi citavu kulu od karata. A istina je ocigledno da ih je bilo vise od jednog. Dok ti "vrli" momci ne napuste ovu reprezentaciju, moje ranjeno i izdano srce tesko da ce moci zacijeliti svoje rane, a ovakvo kakvo trenutno jeste sigurno nece moci vise da bude uz tu reprezentaciju i da se sa istim zarom nada ostvarenju nekog novog sna. Iskreno se nadam da ce nas napustiti nasi dojucerasnji najveci heroji kako bi ponovo postali jedinstveni, jer samo u takve cu moci da vjerujem i samo takvi cemo akoBogda jednog dana ispuniti nas zajednicki san...
Prvenstvo vise ne gledam, slicice ne skupljam, rezultate u album ne upisujem...
Izvinjavam se na dugom postu...
Tako je! umrlo je ono "NESTA" kod dosta nas.....takodje vise necu pratiti tu repku, sve dok glavni koji su krivi za ovo ne odstupe sto dalje od svetinje!......ubili su onaj djecacki san sviju nas!!!.....psovao bi ovdje sad sve zivo, al dovoljno je reci samo im EDIN DZEKO i njegov osmijeh nakon utakmice......nemogu vise da pisem!