RSD Velež Mostar - ARHIVA POSTOVA

[Neutral]

Heh, ne sjećaju se toga 2:3 na Bilinom Polju. Zaista smiješno

@r0djeni

ko bolan traži bod haha, ne budi smiješan

[Devil]

Heh, ne sjećaju se toga 2:3 na Bilinom Polju. Zaista smiješno

@r0djeni

ko bolan traži bod haha, ne budi smiješan

Trazice tri.

[Analic]

Mozete nam bar bod pustit..ne zaboravite onu pobjedu 3-2 na Bilinom i kolko smo puta bez pola tima igrali s vama u Vrapcicima...valjda ce nam i "nasi" Hadzidjulbic i Dzafic pomoc

Dzafic je proveo kratko kod vas i nije se naigrao. Ne zbih rekao da je rodjen u Zenici. Hadzija je cini mi se igrao za Celik, ali ne znam gdje je tacno rodjen. Samo da vidim po cemu su vasi? Nije da napadam. Samo da vidim.

Jesam li spominjo rođenje..svako ko je igro za Čelik je lafo "nas"..zajebajem se malo al stvarno ni jedan vam klub nije pomogo ko mi..to ce svaki vas realan navijac rec

Ma htio da provjerim jer fakat ne znam. Negdje sam cini mi se za Dzafica citao i vidio da nije iz Zenica, a znam da se kod vas nije naigr'o. Za Hadziju znam da je igrao za Celik, ali ne znam odakle je.

A sto se tice toga ja sve pamtim kao regularne pobjede, ali opet ima ljudi iznad mene koji bolje znaju. Jer nisam bio na tim utakmicama.

[Phill Jackson]

Nemojte mislit da smo kanta zbog ovog loseg pocetka ..tri tekme smo izgubili s golom razlike..a ukupno svih 5 tekmi je bilo tvrdo,s malo sansi..katastrofa za gledat..na papiru sigurno imamo ekipu za vrh al valja to potvrdit na terenu...jos nam je do kraja sezone izgubljen najbolji igrac i cudo od djeteta Zahirovic..navijacki se nadam bodu al vjerovatno gubimo ko i obicno

[Stone Island]

Šta prosite ?
Ma Velež će vam pomoći kako zna i umije,zaslužili ste.Mislim da neće to biti u direktnim duelima nego na drugi način ali ko zna možda i u Vrapčićima koji bod uzmete...

[Neutral]

Ne prosimo, niti smo ikada. Izgubiti ćemo od Veleža, u to nema sumnje. Klub se nalazi u teškoj situaciji, zato je neophodno da se što prije oporavimo od lošeg početka sezone. Imali smo i težak raspored, mislim da poslje Rođenih ide malo lakši raspored. Kako god, mi jednostavno ne možemo ispasti iz nekih vamo razloga. Nama je primarni cilj sada da izbacimo upravu van, a onda se može pričati o Čeliku kao konkurenta za vrh.

[Analic]

Šta prosite ?
Ma Velež će vam pomoći kako zna i umije,zaslužili ste.Mislim da neće to biti u direktnim duelima nego na drugi način ali ko zna možda i u Vrapčićima koji bod uzmete...

Koji je tebi vrag pa provociraš. Pa bolan do jučer smo se mi borili za opstanak kada je Čelik stabilno igrao i funkcionisao. Sada kada nas ide a njih ne trebamo pokazati karakter, a ne gaziti po njima.

Stvarno koliko se preko interneta kvare odnosi među navijačima i klubova to nije zdravo.

[mostar_mo]

Šta prosite ?
Ma Velež će vam pomoći kako zna i umije,zaslužili ste.Mislim da neće to biti u direktnim duelima nego na drugi način ali ko zna možda i u Vrapčićima koji bod uzmete...

Koji je tebi vrag pa provociraš. Pa bolan do jučer smo se mi borili za opstanak kada je Čelik stabilno igrao i funkcionisao. Sada kada nas ide a njih ne trebamo pokazati karakter, a ne gaziti po njima.

bola zeza se covjek , vidis mu keza od uha do uha ... izvuci ce se Čelik , tek je početak sezone ...dat će oni nama u Zenici bodove akoBogda na proljece vrijedne titule , tj neće im goriti , a mi ćemo iskoristiti pa ih dobiti ...

[Mali Maestro]

Ne prosimo, niti smo ikada. Izgubiti ćemo od Veleža, u to nema sumnje. Klub se nalazi u teškoj situaciji, zato je neophodno da se što prije oporavimo od lošeg početka sezone. Imali smo i težak raspored, mislim da poslje Rođenih ide malo lakši raspored. Kako god, mi jednostavno ne možemo ispasti iz nekih vamo razloga. Nama je primarni cilj sada da izbacimo upravu van, a onda se može pričati o Čeliku kao konkurenta za vrh.

Čuj imali težak raspored prosuli 6 bodova kod kuće i samo ne kontam zašto ne mogu ispasti

[Stone Island]

Ibrakovic: Žrtvovali smo igru za rezultat

Ako bismo konkretno gledali prilike koje su u subotu stvorili Rođeni, te stil kojim su igrali, gostovanje kod Leotara bilo je najlošije izdanje Veleža u posljednjih nekoliko mjeseci. No, ako u obzirom uzmemo činjenicu da su Mostarci odlično stajali na terenu, djelovali organizirano svih devedeset minuta, bez fizičkog i psihološkog pada u igri, te bili maksimalno borbeni od početka do kraja, jasno stavivši do znanja da imaju cilj i da ga žele ispuniti, onda je gostovanje na Policama još jednom zaslužilo prolaznu ocjenu. Gledajući prema konkretnim prilikama, udarcima prema vratima i u okvir, može se steći dojam da je Velež bio inferioran u odnosu na svog subotnjeg domaćina. No, s tribina trebinjskog nogometnog zdanja slika je bila potpuno drukčija. Leotar jest imao mnogo veći posjed i dugo kružio oko Veležove obrane, no isto tako je ostavio dojam da je nemoćan i bez ideje kako provesti loptu iza leđa odličnog Emira Hadžiđulbića. Igra domaćih zato se svela na mnogo dodavanja na centru, te još više dugih lopti u kazneni prostor Mostaraca, gdje su dominirali Asim Škaljić i Nermin Kadić.
- Svaka bitka je drukčija i zato se za svaku treba pripremati s drukčijom taktikom. Mi smo u ovu utakmicu ušli mnogo slabiji nego inače – bez kapetana Dženana Zaimovića i Amera Osmanagića, koji su ustvari i glavni kreatori naše igre. Zato smo bili prinuđeni improvizirati i žrtvovati igru na račun rezultata. Svjesno smo prepustili loptu protivniku, znajući da je naše najjače oružje brzina i kontranapad, iz kojeg smo uostalom često i prijetili u ovoj utakmici, objasnio je Abdulah Ibraković.

Dobar debi Jovanovića

On je u pravom smislu riječi improvizirao kada je u pitanju vezni red. Prvi put je od starta krenuo Marko Jovanović, i to na poziciji centralnog veznog, koja mu nije prirodna. Amer Jugo i Danijel Majkić preuzeli su posao defanzivnih veznih. Ipak, najveće iznenađenje bio je Edin Šečić, koji je zaigrao po krilu, i uradio ogroman dio posla kada je u pitanju defanziva u sredini.
- Mora se priznati da to nije bila ona igra koju mi želimo, ali iskreno, to nismo ni očekivali. Imali smo drukčiji profil igrača na terenu, i oni su u potpunosti ispunili svoje zadatke. Majkić i Jugo odigrali su kako sam od njih i očekivao, na visokoj razini, a pohvale zaslužuje i Jovanović, koji me pozitivno iznenadio maksimalnim zalaganjem, borbenošću i željom, čime je nadomjestio nedostatke na poziciji koju inače ne igra, ističe Ibraković.
Pobjedom nad Leotarom Velež je zaključio prvu trećinu prvenstva, kojom su u Titovoj 87 prezadovoljni.
- Leotar je pokazao da možemo pobijediti i kada igramo nešto lošije. Ambicije? Bilo bi neozbiljno od nas razmišljati sada o velikim rezultatima. Ušli smo u sezonu s jednim ciljem, a to je da igramo bolje. Ovo je liga u kojoj jedan kiks može stvari promijeniti za 180 stupnjeva. Moramo ostati čvrsto na zemlji, pogotovo jer nas u idućih pet kola očekuje isto toliko pravih derbija. Upravo od idućih pet kola i ovisi s kakvim ambicijama ćemo ući u nastavak prvenstva. No, još jednom ponavljam – sada smo čvrsto na zemlji i ne razmišljamo o bilo čemu osim da igramo bolje iz utakmice u utakmicu i priuštimo nova zadovoljstva našim fantastičnim navijačima, zaključio je Ibraković.

Mogu li se Rođeni riješiti kompleksa gostovanja?

Točno 490 dana čekali su Mostarci na gostujuću pobjedu u Premier ligi. Još 26. travnja 2008. savladano je tada otpisano Žepče s 3:1. No, zastrašujuće zvuči podatak da su od povratka u najjači rang Rođeni odigrali 47 utakmica i u subotu u Trebinju slavili tek drugi put!
- To je jedan od ciljeva koje smo stavili pred sebe – da se konačno riješimo kompleksa gostujućeg terena. I u Sarajevu i Trebinju odigrali smo hrabro, borbeno, bez straha, i to je najvažnije i naš najveći dobitak ove sezone, kaže Ibraković.
No, statistika otkriva da će Ibraković ipak imati težak posao. Naime, Velež je od 2000., kada je formirana Premier liga, odigrao 102 gostujuće utakmice u ovom natjecanju i pobijedio tek sedam puta! Komentar je ipak suvišan...

Piše: Saša Ibrulj

Dnevni list.

[NedzadPD]

Trebinjci dočekali Veležovce kao velike prijatelje

U ovo vrijeme, kada se doživljavaju i slušaju samo ružne stvari, sve ono što je protekle subote pratilo utakmicu između Leotara i Veleža, zaslužuje javnu pohvalu i uvjerava da sport može itekako uticati na zbližavanje ljudi, posebno mladih.



Velež i Leotar su stari znanci, njihovi odnosi uvijek su bili prijateljski. Iz Leotara , u Veležu je igralo dosta fudbalera, koji su, svojim igrama, ostavili dubok trag. Podsjetimo se, da su u Veležu igrali Meho Karamehmedović, Šubara Vukičević i Vladimir Pecelj, a da je Trebinjce godinama trenirao Franjo Džidić.
Imajući u vidu da je, prilikom posljednjeg gostovanja u Trebinju, bilo nekih stvari koje nemaju nikakve veze sa sportom, rukovodstvo Veleža pozvalo je prije subotnje utakmice čelne ljude Leotara na prijateljsko druženje. Trebinjci su, naravno, objeručki prihvatili poziv, pa je susret održan u Blagaju. Pričalo se o odnosima dva kluba, o koracima za unapređenje saradnje, o zbližavanju klubova, ali i navijača.
Rezultat blagajskog susreta sportskih prijatelja, najbolje je osjetilo tristotinjak pripadnika Red Army, koji i danas pričaju da se riječima ne može opisati atmosfera prilikom dolaska u grad i šetnji ulicama, do ulaska na teren i aplauza na kraju utakmice. Navijači Veleža dočekani su toplo i prijateljski, i djeca i stariji prilazili su im, tražili su Veležove suvenire, slikali se uz Veležove crvene zastave. Prisjećali se nekih sretnih vremena, kad su dva tima gajila bliske i prijateljske odnose.
Kad su navijači Red Army ulazili na stadion, dočekao ih je dug aplauz, a za cijelo vrijeme odigravanja utakmice, nijedna ružna riječ, nije upućena ni sa jedne strane. Navijači su bodrili svoje ljubimce, ali su aplauzima nagrađivali i uspješne poteze protivnika. Slika, kakva, možda, do sada nije viđena na sportskim terenima u Bosni i Hercegovini.
A da navijačima Veleža boravak u lijepom gradu platana na zelenookoj Trebišnjici zadugo ostane u prelijepom sjećanju, potvrđeno je posljednjim zviždukom sudije Pervana.
Navijači Leotara, iako je njihov klub izgubio, aplauzom su ispratili fudbalere „rođenih“ i stručni štab i, posebno, navijače. Rastanak je bio prijateljski, uz želju Mostaraca da navijači Leotara, na proljeće u velikom broju dođu u Mostar i budu njihovi dragi gosti.
Trebinjski primjer, koji zaslužuje čistu desetku, trebalo bi da slijede i političari. Pruženom rukom grade se mostovi prijateljstva, ljudi se zbližavaju. Mržnja nikad nikome nije donijela dobro, već samo zlo, čije se posljedice i danas, nažalost, osjećaju i na sportskim terenima i prenose na mlade generacije.
U beha sportu nema titule za fer plej, a da je ima, onda bi je navijači Leotara, zajedno sa upravom i igračima, morali dobiti za sve ono što sport čini lijepim.

[hara17]

u kupu igramo sa BSK iz banja luke igramo kuci

[Stone Island]

u kupu igramo sa BSK iz banja luke igramo kuci

Laganini !

[nisko]

Ove godine ako titula nam izmakne kup osvajamo 100% a moze i dupla kruna

[el-fighter]

u kupu igramo sa BSK iz banja luke igramo kuci

Ta utakmica bi trebala biti samo lakši trening za naše ljubimce.

[mostar_mo]

mislim da imamo jako dugu klupu tako da i u kupu možemo dogurati daleko ...treba proci prva dva kola kupa pa onda vidjeti situaciju sa ligom te se fokusirati na jedno takmičenje ..., a zasto ne i dupla kruna ?

[mostar_mo]

Pismo jednog Mostarca
Preponosan svojim Mostarom i prezadovoljan dočekom u Trebinju.
Prva ljubav, možda, zvuči malo patetično, ali kad čujem ovu Balaševićevu pjesmu, uvijek me podsjeti na Mostar.


Možda ono nesvjesno – „povežem“ je sa navijačkom „vi ste naša prva ljubav, rođeni, ale ale" i uvijek mi nešto zastane u želucu. Možda baš zbog te knedle, zbog tog osjećaja u stomaku, koji me uhvati svaki put kad vidim tablu „Mostar“, možda baš to me tjera da se opet i opet i opet radujem svaki put iznova kao da je prvi put, onaj sekund, kad đonovi dodirnu mostarski asfalt.
Uopšte ne pretjerujem - to je doživljaj sličan orgazmu!!!
Kažu da skok padobranom pobuđuje slican osjećaj, a ja, nažalost, nisam kompetentan da pričam o tome. Do sljedećeg proljeća, barem. onda, ako Bogda, kad skočim gore s nebeskih visina, moći ću da uporedim taj osjećaj sa ovim poljupcem đona i asfalta. nisam se dugo beog-radovao.
Osam dana samo i htio sam da počnem tu famoznu temu „beog-radovanje“, ali iskren da budem, toliko sam bio u pozitivnom šoku od Mostara, da mi se nije pretjerano ni izlazilo. Jedan odlazak na koncert svojih drugara i odlazak na Madonu. Svi ostali dani su bili manje više isti - Ada Ciganlija po danu, šetnja Kalemegdanom eventualno, a noćima se radilo.
I nakon osam dana, eto Toze u Mostar opet!
I opet ta knedla u želucu, opet ti mravi u stomaku..i sam sebi govorim „**** te ludog, pa prije osam dana si bio, nije prošlo osam godina gluperdo jedna patetična“. Sve je to meni jasno, ali hajde, Teodore, ti to objasni svojim unutrašnjim organima.
Plan je bio ovakav: stići u Trebinje u petak ujutro, vrtiti se malo tu, u subotu dočekati Red Army i poslije utakmice uveče na bus za Beograd. Međutim, plan se drastično izmijenio. Četvrtak popodne, zove me moj „ljevokrilni napadač školskog tima“, jedan od najboljih, njdražih i najkvalitetnijih osoba koje znam u životu. Sretan sam što ih u Mostaru imam nekoliko takvih. Pita me moj ljevokrilni, jesam li uzeo kartu za Trebinje,odgovaram da nisam, jer nije gužva. Neka, uzeću večeras na stanici. I u minut i po (teško ribu u vodu natjerati, hehehe), me ubijedi: bolan Toza, isti ti đavo, provešćeš noć u busu, što ne dođeš, umjesto u Trebinje, u Mostar, imamo čitav dan zajebancije. Uveče s rajom, euforija pred Trebinje...bla bla bla, pa onda sutra idemo za Trebinje.
Tu je već prvi dio plana o odlasku u Trebinje pao u vodu. Rečeno- učinjeno. Dolazim u Mostar, jurcam kao sumanut tog dana da stignem da vidim makar one najdraže osobe, bar na pola sata. Odlazim kod drugra, koga sam preko svojih prijatelja upoznao ovo ljeto, njegova mama, koja je slikarka, je oduševljena mojim pjesmama (moram da se pohvalim) ) i poklanja mi predivnu sliku Starog mosta, na šta ja ostajem zabezeknut. To me, ipak, nije spriječilo da joj sina oderem u tavli!
Već se osjeća „pad“ atmosfere u Mostaru, nije toliki ćelopek uveče, mnogo manje raje je na ulicama. Mostar se vraća u one svoje tokove od prije ljeta. To je bolna tačka svima nama, ali mora se spomenuti.
I tako, obavezni buredžici, čim sam došao, prelazak preko Starog mosta, standardna dnevna ruta obilaska kafića i društva, večernji izlazak, Irmini ćevapi i povratak na Aveniju ujutro. Ne znam kud gonim, čitav dan mahalskog trandanja, dam đonovima priliku da se maze s mostarskim asfaltom.
Ljevokrilni dolazi po mene na Aveniju, i krećemo prema kafiću, koji ja od milošte zovem „The Den“, po stadionu Millwalla, zbog ekipe koja se tamo skuplja.
Kome je jasna prošla rečenica, ne treba mu ništa objašnjavati, kome nije, džaba mu i da objašnjavam. Ispred kafića, buljuk raje, koja konta kako da se preveze do Trebinja. Puštaju se navijačke pjesme, osmijesi na licima, niko ni ne spominje poraz. Toliki entuzijazam vlada!!!
Oko 13 sati krećemo za Trebinje. Godišta osoba u kolima: 1953, 1975, 1976, 1991., mislim da sam time objasnio sve u vezi generacijske ljubavi miligrada na Neretvi prema svojim „rođenim“. To nam je u krvi. I, eto, otkud ova Balaševićeva stvar gore na početku.
Još veći šareniš ljudstva nas čeka u Trebinju. Na svakom ćošku su ljudi u Veležovim dresovima, raznih generacija. Stariji ljudi, prelijepe djevojke u ranim dvadesetim, ekipa u svojim tridesetim i četrdesetim, dječurlija sa očevima, klinci od osamnaestak godina. Svi pozitivni, svi veseli.
Trebinje je jedan predivan, vrlo čist (što Mostaru, ruku na srce, fali) i otvoren grad. Nijedan, ali NIJEDAN, makar i najmanji incident, se nije dogodio. Usudio bih se reći da smo bolje primljeni na stadionu Police u Trebinju od Leotara, nego u sopstvenoj kući u Vrapčićima.

Navijanje, ne znam, ko ne vjeruje, ima moj broj, može i ovog trenutka da me pozove i da se uvjeri da mi se glas još nije skroz vratio. Bukvalno smo bili dvanaesti igrač i tačno se vidjelo kako naši „rođeni“ lete na krilima naših glasova. Upravo to! Ako su oni letjeli po terenu, to je bilo zbog naših krila.
Volim gostovanja. Domaće tekme su više manje iste. Jedan ozbiljniji dio ekipe je na jugu plus mali milion djece kojima je to doživljaj, doći na Red Army tribinu. Od 300 ljudi, tu je bilo 200 sa „dedare“, sa tzv penzionerske tribine. U tome i jeste snaga Velezovih navijača. Nisu samo Red Army Veležovi navijači, nego čitav stadion zdušno bodri „rođene“. Jedina razlika je što starija ekipa s „dedare“, kad se igra kući,ne navija sve vrijeme, za razliku od crvene armije...
Ali, zato gostovanja?! Ljudi, ja se naježim, ja se **** naježim, kad se sjetim toga. Znate li vi koja je to ekipa? Ako od 300 ljudi oduzmemo 50.oro djece, 50.ak starijih i možda pedesetak- sto djevojaka, sto ljudi koji, možda, osim glasa nisu spremni ništa više za Velež dati. Ja vam garantujem, da ostatak od 150 članova čini PRAVU armiju !!!
150 ljudi, koji dišu kao jedan, koji nisu došli da provociraju, ali ukoliko se bilo kome šta desi, ja garantujem da 150 ljudi leti u tuču. zajebana ekipa, moram da priznam. Zajebana, ali miroljubiva. Toliko miroljubiva i toliko puna ljubavi za svoj klub, da u njihovim srcima nema mjesta za mržnju prema ostalima. Jednostavno, zato što mržnja ne može stati u srce.
Srce je već ispunjeno, prepunjeno ljubavlju prema Veležu. za čitavu utakmicu, nijedna ružna riječ prema Leotaru nije pala, nijedna podrugljiva pjesma, nijedna psovka. To su naši „rođeni“, to je naša Red Army! Koja zna da cijeni fer plej. Možda to najljepše gostovanje najbolje ilustruje naš odlazak iz Trebinja. Kad smo napuštali tribine, policajci su se bukvalno rukovali s nama, kao da se odjavljujemo iz hotela i pozdravljamo sa recepcionerom, a ne da odlazimo s utakmice.
„Svaka čast momci, tako se voli svoj tim. Dođite nam opet. Odlični ste...“ itd, bile su samo neke od rečenica koje su nam policajci u prolazu upućivali. Još smo ostali u Trebinju popili piće. I u povratku vidjeh Jugu, igrača Veleža, kako sjedi usred Trebinja u kafiću s nekim prijateljima.
Sve me to podsjetilo na te nevine šezdesete i sedamdesete, na taj fer plej koji, nažalost, nisam imao prilike da osjetim, jer sam rođen u neka smutna vremena.
Drugi dio plana - povratak iz Trebinja za Beograd je opet pao u vodu. Moj ljevokrilni je, čim se utakmica završila, započeo svoju šatrologiju „nećeš valjda sad tako ushićen da sjedneš u bus za Beograd i sam čitavu noć da razmišljaš dok se voziš, a mi po kafićima da slavimo?“
Naravno da sam se vratio u Mostar i s rajom ostao po kafićima do 4 ujutro, proslavljajući pobjedu. Ali, ne samo pobjedu Veleža, nego pobjedu fer pleja, pobjedu ljudskosti!!!
Da su Bogd'o sva gostovanja upola ovakva, onda bi moglo da se kaže da za ovaj fudbal, ovaj narod i ovu zemlju ima nade.
Ostaje nam samo da pričekamo tri nedjelje do gostovanja u Širokom Brijegu, pa da se uvjerimo. Lično priželjkujem da će sve proći bar slično, ako ne isto.
Jer ljudi, bili mi Srbi, Hrvati, Muslimani, shvatite da ne možemo ni pobiti ni protjerati ove druge. Moramo živjeti osuđeni jedni na druge.
Ako je utakmica u Trebinju, ogledalo društva makar na mikro planu, tj na odnosima Mostara i Trebinja, ja sam preponosan svojim Mostarom i prezadovoljan dočekom u Trebinju.
Hvala Trebinjci, što smo dočekani domaćinski, hvala Mostarci, što ste me još jednom učinili ponosnim na rodni grad!
Mostarenje se nastavlja gostovanjem u Širokom...
Do sljedećeg javljanja...

Teodor Toza Radović

[Red or Dead]

meni tesko ovo sve citati.... o cemu se radi u ovom romanu

[mostar_mo]

meni tesko ovo sve citati.... o cemu se radi u ovom romanu

vrijedi pročitati , natjeraj se ...nećeš zažaliti ...radi se o navijackoj ispovijesti iz Trebinja jednog naseg Mostarca koji zivi u BG ali dolazi redovno na utakmice Veleža...
Emire , ja nisam autor teksta već potpisani ispod , ja sam samo kopirao tekst sa ****.ba ...digresiju mu možeš uputiti mailom ..

[kimbo]

meni tesko ovo sve citati.... o cemu se radi u ovom romanu

...radi se o navijackoj ispovijesti iz Trebinja jednog naseg Mostarca koji zivi u BG ali dolazi redovno na utakmice Veleža...
..

Momak je usput bio uze jezgro RA do rata !!!!