Post
Postao/la zehha » 22 nov 2009, 02:21
Iz odnosa portugalskih domaćina i američkog ambasadora prema Bosni i Hercegovini i njenoj reprezentaciji, odnosno prema njenim građanima, otkrio sam u čemu je draž fudbala. Radi se o pojavi jedinstvenoj u današnjem svijetu, po kojoj arogancija moćnih, oholih i bogatih ne mora uvijek biti garancija za trijumf nad prezrenim, diskriminiranim i siromašnim. Po ovome se s fudbalom može porediti valjda još jedino seks, s tom razlikom da u nogometu veličina nije bitna
Bio sam na utakmici u Portugalu i otkrio puno činjenica o Bosni i Hercegovini u svijetu. Ispred odličnog hotela VIP Grande, u koji nas je smjestio Centrotrans, razgovaram s taksistom, jednim od rijetkih Lisabonaca s kojim je uspio pokušaj komunikacije na engleskom. Priča mi da su u istom hotelu nedavno spavali navijači engleskog Evertona, koji je igrao protiv Benfice. Demolirali su kompletan hotel, uništili u njemu sve osim zidova koji su valjda bili pretvrd zalogaj za te ostrvske Evropljane. Pitam ga da li je policija reagirala. Nije. "Znaš, to su Englezi" - objašnjava mi.
***
Prošlog ponedjeljka e-mailom dobijam informaciju iz Američke ambasade u Sarajevu da će ambasador Charles English na Fakultetu političkih nauka narednog dana održati predavanje na temu "Američka politika i budućnost Bosne i Hercegovine". Iznenađen sam da sam ponovo na spisku novinara kojima Ambasada šalje slične informacije. Otkako u nekoliko tekstova nisam izrazio ushićenost koju pokazuje Oslobođenje Englishovim stavovima o krizi u Bosni i Hercegovini, uredno ne dobijam pozive za njegove press-konferencije. Od tada se zabavljam posmatrajući neukus kojim odiše interakcija ovog diplomatskog napuhanog pauna sa servilnom bosanskom peradi. Ja i ambasador smo prvi susjedi, stan do rezidencije, i po nekoliko puta dnevno gledam kako domaća policija zaustavlja kompletan saobraćaj u ulici Skenderija kako bi se automobil Njegove Ekselencije uključio u promet, i to bez obzira da li je Ekselencija u njemu. Odlično mi je bilo prije nekoliko sedmica pred ulazom u zgradu Njemačke ambasade u Sarajevu, u koloni stranih diplomata koja je čekala na red da njemačkom ambasadoru čestita njegov nacionalni praznik. Vrijeme je bilo lijepo, ambasadori raspoloženi, u koloni čavrljanje. Odjednom, pored kolone se zaustavlja velika limuzina u pratnji golemog terenca. Nabildani momci izlijeću iz auta, za njima šerif. Svi iz kolone ga gledaju, a on, mrtav-hladan, hop - i preko reda, mimo zabezeknutih kolega, ulazi u zgradu. Da nisam negdje pročitao da je ovaj posljednji ostatak Bushove administracije u Bosni rođen u New Yorku, kladio bih se da je rođen u Texasu.
***
Iako pravila FIFA-e nalažu da cijene ulaznica za navijače gostujućih repre zentacija ne smiju biti veće od cijena za domaće navijače, ulaznice koje su Portugalci plaćali po 10 eura nama su naplaćene po 25. Na stadion smo došli autobusima, organizirano, dva i po sata prije početka utakmice. Nas nekoliko hiljada sabili su u jedan ćošak s labirintom metalnih pregrada. Ostavili su samo tri prolaza, na kraju kojih slijedi temeljno pojedinačno pretresanje, do kože, svih Bosanaca i Hercegovaca. Već sat vremena jedva dišemo, ali je veći užas spoznaja da nema šanse da pri ovakvom tempu prolaska kontrole svi stignemo na početak utakmice. Računica je bila ispravna: blizu hiljadu navijača nije moglo gledati prvo poluvrijeme.
***
S tradicionalnom bosanskom servilnošću, kao da se radi o visokom predstavniku i Boga i Alla ha, dekan Fakulteta političkih nauka Mirko Pejanović i njegov mlađi kolega Asim Mujkić prepunom amfiteatru najavljuju Njegovu Ekselenciju. English je tu da auditoriju objasni da je spisak Laktašenkovih ultimatuma, koje su on, njegov kolega Bond i Carl Bildt pretočili u Butmirski paket, pitanje života i smrti Bosne i Hercegovine.
***
Utakmica je završena. Navijali smo koli ko su nam grla i kondicija dopustili, bez ama i najmanjeg incidenta. Čak je i domaćim navijačima, koji su napuštali tribine mašući nam, odgovoreno skandiranjem Portugalu. Pokisli na suhom zbog naše dvije prečke i stative, i mi bi, kao i domaći navijači, da napustimo stadion. No, stotine oklopljenih portugalskih specijalaca naređuju nam da se ne mičemo s tribina. Nakon sat vremena, koridor policajaca usmjerava naše kretanje. Mladić koji nije razumio komandu na portugalskom, sjedi izgubljenog pogleda na betonu iza leđa specijalaca. Prvo su ga tukli dugačkim pendrecima dok nije pao, a onda ga je jedan napucao nogom u glavu. Svi zastajemo, pokušavamo da mu priđemo, ali bivamo grubo odgurnuti: cijena činjenice da smo navijači Bosne i Hercegovine, a ne Evertona.
***
Slušam i gledam Englisha i po ko zna koji put sam fasciniran njegovom drskošću da se prema navijačima Bosne i Hercegovine odnosi kao portugalski specijalci. Uvjerava nas da je jedina nada za Bosnu i Hercegovinu - to se zove Butmirski paket - da se udovolji svim zahtjevima laktaškog fašiste, da se među entitetima raskrčmi i ono malo što je ostalo od države a zove se državna svojina, da se zatvori OHR i... Bosna i Hercegovina će, kao, biti katapultirana u orbitu Evropske unije, valjda nešto poput Turske. No, vrhunac Ekselencijinog bezobrazluka bilo je citiranje nedavne izjave Carla Bildta, prema kojoj "regija neće dozvoliti da bude talac Bosne i Hercegovine". Pročitao ju je i ne trepnuvši, a i ne navodeći da se radi o citatu "brižnog švedskog brata" Biljane Plavšić. E, ovo nisam mogao prešutjeti. Nakon Ekselencijinog govora, u dijelu predviđenom za pitanja prisutnih, javio sam se za riječ:
Gospodine ambasadore, kao građanin Bosne i Hercegovine osjećam se uvrijeđenim činjenicom da ste citirali Bildtovu izjavu po kojoj regija neće dozvoliti da bude talac Bosne i Hercegovine. Trebalo bi da Vam je poznata naša bliska prošlost i činjenica da je Bosna i Hercegovina bila i žrtva i talac regije, odnosno svojih susjeda, a ne obrnuto. Uostalom, danas je 17. novembar 2009. godine i za četiri dana građani Srbije i građani Crne Gore će bez viza putovati u države Evropske unije. Treba li bolji dokaz da regija nije žrtva Bosne i Hercegovine? Poznato Vam je da Bosna i Hercegovina nije na takozvanoj "bijeloj šengenskoj listi". Znate i zbog čega, ali ste to prešutjeli, pa ću ja reći. Zato što su poslanici Parlamenta BiH iz Republike Srpke duže od 16 mjeseci blokirali usvajanje četiri zakona neophodna za ukidanje viza, iako su ti zakonski prijedlozi upućeni u parlamentarnu proceduru jednoglasnom odlukom svih članova Vijeća ministara BiH. Srpski poslanici su usvajanje ovih zakona, baš kao i više od 250 puta tokom posljednje četiri godine, spriječili zloupotrebljavajući mehanizam takozvanog "entitetskog glasanja". A u Vašem prijedlogu Butmirskog paketa ni ne dotičete se entitetskog glasanja. Zašto? Podsjećam Vas da su i Senat SAD-a i Kongres SAD-a, baš kao i Evropski parlament i Vijeće Evrope usvojili rezolucije u kojima se govori o entitetskom glasanju; da je Venecijanska komisija objavila ekspertizu Ustava BiH, te da je prije mjesec dana objavljen i Godišnji izvještaj Evropske unije o napretku BiH: u svim spomenutim rezolucijama, ekspertizi i izvještaju se postojanje entitetskog glasanja eksplicitno navodi kao ključna prepreka funkcioniranju države Bosne i Hercegovine i ključna opstrukcija euroatlantskim integracijama zemlje. Zašto manipulirate Butmirskim paketom i zašto se niste ni dotakli entitetskog glasanja? Srećom, Vaš butmirski proces i Butmirski paket će propasti, ali to nije propast Bosne i Hercegovine, već diplomatski debakl Vas, Vašeg kolege Bonda i Carla Bildta.
Nakon što sam završio svoje izlaganje, English je morao sačekati da se završi gromoglasni aplauz "objektivne sarajevske publike", koja je prethodno aplauzima tek nešto slabijeg intenziteta nagrađivala njegove potpuno suprotne stavove. A onda je "portugalski specijalac", s oholim smiješkom, uzeo riječ. Prvo se cinično zahvalio "gospodinu Pećaninu" na "prosvjetljujućem komentaru", jasno stavljajući do znanja da mu, kao ni njegovim portugalskim kolegama, ne pada na pamet da udovolji ambiciji pripadnika niže vrste za dijalogom, posebno ne onim koji isključuje dugačke pendreke, odnosno neuvijene prijetnje. Umjesto odgovora na postavljeno pitanje, odgovorio je pitanjem da li neko od prisutnih misli da je bolji status quo od malih promjena koje se predlažu Butmirom. Od moderatora razgovora tražim dozvolu za repliku na Ekselencijin "odgovor", no, valjda u skladu s liberalnim načelima koja javno propagira profesor Mujkić, bivam odlučno odbijen. A ja sam samo želio prisutnima postaviti pitanje: Ako Laktašenko uz postojanje OHR-a i prisustvo evropskih i američkih posrednika na ovaj način čini sve da rasturi Bosnu i Hercegovinu, da li neko od prisutnih stvarno misli da će se njegov odnos promijeniti gašenjem OHR-a i zadržavanjem entitetskog glasanja?
***
Tek sutradan, na lisabonskom aero dromu, saznajem da su kroz sličan tretman poput navijača prošli i naši reprezentativci. Sat vremena je po dolasku trajala carinska kontrola, a pasoš Edina Džeke je "analiziran" 10 minuta; za trening uoči utakmice našoj reprezentaciji su osigurane ispuhane lopte; teren na kojem su trenirali bio je pregrađen; po dolasku na utakmicu naši igrači su pljuvani i vrijeđani od prisutnih redara; na odlasku su naši igrači sat vremena proveli u autobusu na aerodromskoj pisti, da bi po ulasku u avion još dva sata čekali dozvolu za polijetanje; sportski komentator Marijan Mijailović gađan je flašom... Na aerodromu saznajem i da je pri ulasku na stadion jednoj Bosanki pozlilo, a njen suprug je napravio kardinalnu grešku: za pomoć se obratio redaru koji im je prišao, a za njim i specijalac koji je prvo pendrekom udario ženu po glavi, a onda pitao o čemu se radi.
***
Iz odnosa portugalskih domaćina i američkog ambasadora prema Bosni i Hercegovini i njenoj reprezentaciji, odnosno prema njenim građanima, otkrio sam u čemu je draž fudbala. Radi se o pojavi jedinstvenoj u današnjem svijetu, po kojoj arogancija moćnih, oholih i bogatih ne mora uvijek biti garancija za trijumf nad prezrenima, diskriminiranima i siromašnima. Po ovome se s fudbalom može porediti valjda još jedino seks, s tom razlikom da u nogometu veličina nije bitna. Portugalski državni službenici su činili sve što su mogli da bi utjecali na epilog u kojem bi BiH bila rasturena, a isto čine i Njegova Ekselencija English i njegov kolega Bildt. Ipak, reprezentaciji BiH je bilo lakše: Džeko, Ibišević, Misimović i ostali su u Lisabonu imali podršku nekoliko hiljada bh. patriota iz Melbourna, Salt Lake Cityja i Vancouvera, preko Stockholma, Münchena i Istanbula, do Gračanice, Mostara i Prijedora; English, Bond i Bildt u Sarajevu imaju podršku Milorada Dodika i Sulejmana Tihića, a ako ustreba, tu je i Zlatko Lagumdžija...
