Post
Postao/la 1981oldschool » 28 jan 2026, 21:57
Da su mostarski fudbaleri poginuli u ustaško-četničkoj koloni, danas bi imali pozlaćene spomenike, političke govore, popovski tamjan i školske udžbenike koji bi ih slavili kao ‘žrtve komunizma’. Po njima bi se zvale ulice, snimali filmovi, gradili nacionalni oltari. Ali oni su poginuli kao partizani. I zato su problem. U Mostaru je antifašizam postao subverzija, spomenici su meta, a Mostar je grad u kojem se vodi rat nad mrtvima jer su živi već davno kapitulirali.”
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Vijest glasi da je na stadionu Pod Bijelim brijegom u Mostaru srušen spomenik posvećen 77 poginulih nogometaša Veleža, ljudi, heroja koji su svoje živote položili u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nisu ginuli za dres, nego za slobodu domovine. Nisu ginuli za tribine, nego u borbi protiv fašizma. I zato je taj spomenik, izgleda, morao nestati. Jer ovdje je antifašizam već odavno postao provokacija, a fašisma normalno stanje stvari.
Postoji u ovoj zemlji jedan nepogrešiv kriterij za trajnost kamena: ne mjeri se kvalitetom materijala, arhitekturom ni estetikom. Mjeri se ideologijom. Ako je kamen podignut u čast kolaboracionista, ustaških i četničkih formacija, taj kamen će se čuvati kao sveta relikvija, polirati, o njemu će se pisati patetični romani i držati politički govori. Ako je, pak, podignut u čast antifašista, partizana, ljudi koji su ginuli u borbi protiv nacizma i domaćih izdajnika – taj kamen će prije ili kasnije pasti. Ako treba, pod izgovorom “parkiranja kombija za televizijski prijenos”.
Zvanično objašnjenje je tehničko, skoro pa banalno: treba prostora za vozila hitne pomoći, policije, vatrogasaca i TV kuća. Kao da Mostar nema prostora. Kao da je Mostar Manhattan pa se mora žrtvovati antifašistička memorija grada da bi kombi mogao bliže travnjaku. Kao da se ne može pomaknuti kamera, klupa, bandera-nego se mora pomaknuti i skloniti historija.
Ali u Bosni i Hercegovini ništa nije tehničko pitanje. Sve je ideološko. I kad vam kažu da je nešto tehničko, budite sigurni da je ideološko do srži. Do koske!
Spomenik 77 Veležovih partizana nije bio tek dekoracija stadiona. Bio je podsjetnik na ono što je Mostar bio – grad u kojem su se ljudi različitih vjera i nacija borili rame uz rame protiv fašizma. Bio je podsjetnik na onu Mostarsku republiku, na partizanski Mostar, na grad koji je imao hrabrost da se suprotstavi najcrnjem mraku Evrope. Bio je, ukratko, podsjetnik na činjenicu koja danas smeta: da je antifašizam ovdje bio stvaran, masovan i duboko ukorijenjen MEĐU SVIM STANOVNICIMA GRADA!
I zato ga je trebalo ukloniti. Jer simboli su opasni. Jer kamen pamti više nego što politika želi priznati.
Fudbalski klub Velež je reagovao kako i dolikuje instituciji koja je više od kluba. Njihovo saopćenje je bolno, dostojanstveno, antifašističko. “Kamen pada u tišini, sramota odzvanja kroz vrijeme”, pišu Rođeni. I to je možda najpreciznija definicija ove zemlje: kamen pada, sramota odzvanja, a mi se pravimo da je riječ o logističkoj odluci.
Dragan Markovina precizno je secirao simboliku čina: tri ruke, tri naroda, zajednička borba protiv fašizma – sve to je smetalo. Nije pomoglo ni farbanje nacionalnih znakova, ni pokušaj reinterpretacije spomenika. Na kraju je ostala gola istina: spomenik je podsjećao na zajedničku prošlost koja se danas smatra greškom. I zato je morao pasti.
Da je bilo ljudskosti, primjećuje Markovina, Zrinjski je mogao predložiti Veležu da spomenik prebaci na svoj stadion. Ta gesta bi bila simbol pomirenja, prvi stvarni korak ka normalnosti. Ali normalnost ovdje nije politički isplativa. Normalnost ne puni biračke kutije. Normalnost ne hrani nacionalne mitologije. Zato je spomenik srušen, a ne premješten.
I onda dolazi ona jeziva simbolika koja bi u normalnoj zemlji bila tema ozbiljnih javnih debata: spomenik je srušen na dan sjećanja na žrtve Holokausta, dok su politički lideri demonstrativno polagali vijence na Jevrejskom groblju. Jednom rukom se polaže cvijeće, drugom se ruši antifašistički spomenik. Jednom rukom se govori o pijetetu, drugom se briše sjećanje na one koji su se borili protiv onih koji su Jevreje slali u logore.
To nije ironija istorije. To je cinizam politike.
Ali ovo nije izolovan incident. Ovo je kontinuitet. Mostar već godinama sistematski briše antifašističku memoriju. Sjetimo se Partizanskog groblja, monumentalnog Bogdanovićevog grada mrtvih, koji je decenijama sistematski devastiran, uriniran, razbijan, ispisivan grafitima, sve dok prije četiri godine nije doživio gotovo totalno uništenje. Tada je u jednoj noći devastirano gotovo sedam stotina spomen-ploča. Logistički poduhvat koji ne izvode pijani huligani, nego organizovane strukture uz prešutnu institucionalnu zaštitu. I niko od tada do danas nije odgovarao.
To je bila poruka: antifašizam je ovdje nepoželjan. Antifašizam je ovdje ilegalan. Antifašizam je ovdje meta.
Mostar je grad u kojem se antifašistička šetnja dovodi u pitanje jer policija ne može garantovati bezbjednost antifašistima. Dobro ste pročitali. Ne fašistima, nego antifašistima. Grad u kojem gradonačelnik ne nalazi vremena da primi antifašistička udruženja, jer je antifašizam politički toksičan brend. U kojem se spomenici ne ruše noću kao vandalizam, nego danju kao politika.
I zato rušenje spomenika Veležovim partizanima nije incident. To je logičan nastavak procesa. Procesa u kojem se, kako ste jednom napisali, sistematski odgajaju generacije fašista kroz obrazovni, crkveni, partijski i porodični aparat. Procesa u kojem se stvara habitus u kojem je nacionalizam vrlina, a antifašizam sumnjiva prošlost.
I sad dolazimo do naslova ove kolumne.
Da su na spomeniku bile ustaše ili četnici – ostao bi im spomenik. Ma šta ostao, nadogradili bi veći.
Ne samo da bi ostao, nego bi bio obnovljen, pozlaćen, pretvoren u nacionalni oltar. Političari bi držali govore, sveštenici bi kadili tamjan, mediji bi proizvodili patetiku, a djeca bi učila da su ti ljudi bili “žrtve komunističkog terora”. Da su tih 77 Veležovih igrača poginuli u ustaško-četničkoj koloni prema Austriji, danas bi bili velikomučenici nacionalne ideje. Po njima bi se zvale ulice. Po njima bi se snimali filmovi.
Ali oni su poginuli u borbi protiv fašizma. I zato su problem.
U današnjoj Bosni i Hercegovini antifašizam je postao subverzivan čin. Partizanski spomenici se ruše, devastiraju, prefarbavaju, preimenuju. Partizansko groblje je postalo bojno polje memorije. Stadion Pod Bijelim brijegom postao je bojno polje memorije. Mostar je postao grad u kojem se vodi rat nad mrtvima, jer su živi već davno poraženi.
Spomenik 77 Veležovih partizana smetao je jer je podsjećao na ideju da je moguće zajedništvo. Smetao je jer je pokazivao da su Mostarci svih nacionalnosti ginuli zajedno protiv fašizma. Smetao je jer je razotkrivao laž o “vjekovnim mržnjama”. Smetao je jer je govorio da je podjela politički projekt, a ne sudbina.
Zato je morao pasti.
I sad će se vjerovatno na tom mjestu napraviti nešto “funkcionalno”. Možda parking. Možda VIP zona. Možda nova reklama. Možda ništa. Ali praznina će biti tu. Praznina u kamenu, praznina u pamćenju, praznina u identitetu grada.
Jer grad bez antifašističkog pamćenja je samo skup zgrada. Grad bez sjećanja je samo nekretninski projekat. Grad koji ruši spomenike onima koji su ginuli za slobodu je grad koji se odrekao vlastite slobode.
Mostar bez antifašizma nije Mostar. To je dekor za nacionalne mitove. To je parking za kombije ideologije. To je cilj nacionalističkih struktura.
Da su stradali pod “U” ili pod kokardom ostao bi im spomenik.
Ali oni su stradali u borbi protiv fašizma.
I zato im je spomenik morao pasti.
“Nije važno učestvovovati, važno je pobjediti.”
“Ako misliš pobjediti, ne smiješ izgubiti.”
“Ko izgubi dobitak dobije gubitak!”
“Prvo hopni, pa reci skoč.”
.png)
