Nisam znao gdje da napisem pa ovdje.
Evo jedna prica pa admin ako hoce nek je prebaci negdje ako joj ovdje nije mjesto.
28 avgust 2003. Sartid - Sarajevo
“Smederevo?! Mora da se salis!” Ovako je otprilike izgledala reakcija svakoga kome se spomenuo put na pretkolo kupa UEFA. Da, izvukli smo neke anonimuse iz Jugoslavije, odnosno onoga sto je od nje ostalo. Reakcija mog sefa na poslu je bila: «Kad se igra utakmica u Smederevu?» - «28.08.2003» - «Bas tada imamo neodloznog posla. Neces ici!». Iako je do tekme bilo nekoliko mjeseci, unaprijed mi je stavio do znanja da mi nece dati slobodan dan za takvu vrstu gostovanja. Znao je s kim ima posla.
Narednih nekoliko mjeseci proslo je u svakodnevnom planiranju, trazenju nacina da se ode u Srbiju organizovano. Poruka koju smo dobili od srpskih vlasti bila je jasna «Ako dodjete, mi vam necemo garantovati sigurnost». Zbog ovoga nijedan autoprevoznik kojem smo se obratili nije htio ni da cuje za nas.
So na ranu, zbog nemogucnosti da se putuje navijacki, dodao je dolazak nekoliko navijaca iz Srbije, uz podrsku naseg MUP-a i lokalnih cobana sa Sokoca i iz istocnog Sarajeva, koji su im bili domacini. Iako su vecinu onih koji su dosli cinili domaci izdajnici, koji su dosli zbog svega osim zbog svog kluba, ostaje zapisano to da su se na Kosevu pojavili gostujuci navijaci. Gostovanje se moralo uzvratiti!
Kako se blizio dan utakmice, tako je Beg sve cesce govorio «ja idem boli me ****, ne treba mi niko». Znam da se s tim stvarima nikad ne zajebaje, ali sam mislio i nadao se da ce odustati od te ideje, jer je bilo suludo otici u nepoznato sam, bez pomoci ostalih. Ipak je puno drugacije kada se ide sa grupom, pogotovo ako su tu ljudi za koje znas da ce ti stati iza ledja u slucaju bilo kakvog sranja. Organizovano gostovanje je propalo, prica je krenula u totalno drugom pravcu.
Osim Bega u cijelu pricu se ukljucio Dzan. Uvezali su se i dogovarali nekoliko dana prije odlaska. Preko nekih svojih veza, a dijelom i preko interneta, uspjeli smo da prikupimo kakve – takve informacije o stadionu i navijacima. Ono sto smo saznali bilo je da je to grad shporeta, seljaka i jedne navijacke grupe «Despoti» koja je imala svoj uspon prije par godina, a onda dozivjela totalni pad. Jedino lijepo sto se moglo vidjeti je slika nedovrsenog «engleskog» stadiona. Ipak, znali smo da ce protiv nas biti drugacije sto se tice publike. Dolaze im «Balije», na stadionu ce biti svega i svakoga.
Plan koji su imali Dzan i Krula je bio jednostavan. Nocnim autobusom sa Dobrinje 4 za Beograd, a dalje... valjda ima neki prevoz do Smedereva (gdje god da se to nalazi). Noc uoci utakmice Nino i ja sjedimo kod Bega i pravimo mini ispracaj. Dzan je vec ranije stigao i pripreme su pocele. Nisam odobravao put, ali prigovaranja nema. Piva po piva, lagane teme, razocarani sto ne putuje grupa, negativan rezultat iz prve tekme (1:1) i nada da cemo proci dalje... «Prile hajte s nama» - «Ne mogu, radim sutra, znas situaciju, a ovakav put...» - «Ne zanima me, mi idemo», presjeko je pricu. Malo smjeha, pive, zajebancije, atmosfera je bila redovna. Nino – mutan, ne prica puno, znam sta konta, ali... nema sanse, ovaj put ce bez nas. Dzan se nije puno zabrinjavao, vazno je da je sarajevska u ruci, a ostalo kako bude
Kad je doslo vrijeme da se krene, izasli smo ispred ulaza, pozdravili se sa njima, pozelili srecu i ostali onako da gledamo kako odlaze. «Ode Krula..» rekao sam vise za sebe i ne gledajuci u Ninu, a on je samo kratko u svom stilu promrljao «ode». A onda... samo jedan pogled je bio dovoljan i i situacija se u sekundi promjenila. Znamo se vec godinama, nije trebao nista reci. «Nino, nemoj mi to raditi, znas da ne mogu ici........ kako cemo???». Na autobus nismo mogli stici, nismo se ni spremili. Otici s nasim tablicama bi bio glup potez, jer auto sigurno nebi ostalo citavo. Sjetio sam se da je Dino u Sarajevu. Dino je nas prijatelj koji zivi u Njemackoj, ali covjek od akcije sto bi se reklo
. Nazvao sam ga odmah s ulice. Kad sam ga pitao je li raspolozen da idemo, prvo se nasmijao, a kad je shvatio da nije sala - «Kako mislis da idemo?». Objasnio sam mu da je njegovo auto na stranim tablama, da se mozemo tako provuci. Iskreno, mislio sam da ce odustati, jer potez nije bio rezonski, a i on je na godisnjem, ovo mu bas i nije trebalo. «Eto me cim se spremim», to je bio odgovor. Slijedio je poziv kolegi s posla da mu kazem da smisli bilo sta da me sutra opravda na poslu. «Ti si idiot, ako mislis da ce neko povjerovati da ti je lose bas na dan utakmice, a i koji ces **** tamo? Haj dobro, ja cu probati, a ako dobijes otkaz...» - «Ne zanima me» prekinuo sam ga.Nino je u svojoj kuci dozivio male «nesuglasice» s familijom kad se poceo spremati za put. A spremanje je bilo samo presvlacenje i trazenje pasosa. Isti slucaj je bio i kod mene, mada ja nikome nisam htio ni reci da idem. «Hoce Almir nesto da vam kaze», to je Nino rekao mojim roditeljima kad smo vec bili na izlasku iz mog stana (uvjek je bio pun smicalica
). Minuta cutanja i «budalo» je bio jedini komentar Dok smo cekali Dinu u lokalnoj kafani, poceli smo praviti plan kojeg do tada nismo imali. Jos jedna piva i bili smo spremni. Ona dvojica nisu imali kredita, nisu se mogli javiti iz Srbije, ali smo se nadali da cemo ih bar uspjeti naci prije tekme. Javili smo im da idemo i mi, da cemo se vidjeti u Beogradu, a kako i gdje cemo se naci nismo znali. Zadnji kontakt smo imali kad smo prestigli njihov autobus. Dobro je, stici cemo prije njih, lakse cemo se naci.
Put u gluho doba noci je posebna prica. Osim sto smo zalutali na Sokocu, pa se raspitivali za put u nekom granapu i krda konja na cesti negdje u p.... materinoj... nije bilo vecih problema. Granicu prelazimo relativno brzo uz pasosku kontrolu i pricu da idemo u Beograd kod familije. Prvi problem nastaje kada smo ugledali naplatne kucice na autoputu. Tek smo skontali da nemamo srpske dinare, da je 4-5 ujutro i da nema teorije da negdje razmjenimo nase pare u ta doba.
Stali smo na neko prosirenje gledali u kucice i kontali sta sad? Sreca, sudbina, ili nesto trece, stotinjak metara iza nas staje auto iz kojeg izlazi DROT i krece lagano pjeske prema nama, dok je ono auto otislo svojim putem. Cudna situacija. Dino izlazi bez komentara i ide mu u susret. Negdje na pola puta se srecu i nesto pricaju, a onda su krenuli zajedno prema autu. Nije mi bilo jasno koji ce nam k.... on uopste i sto mu se obratio sve dok... dobili smo i cetvrtog putnika u autu
. Poveli smo ga sa sobom do Bg, a on ce u zamjenu platiti putarinu. Covjek (ako se drot tako moze nazvati) nam je objasnio da zivi 150 km od Beograda i da vec par godina dolazi na posao auto stopom. Kokuzluk, jad i bijeda, to je njegova slika Srbije. Ne mogu reci da mi nije bilo drago Srbin ko srbin, ne gasi se, prica, prica i prica. U neka doba se sjetio da pita odakle smo, a onda je za sekundu usutio i nastavio pricu. Ne mogu reci da nije bilo zabavno s njim u autu. Zna se koliko «volimo» muriju, ali ovo je bio poseban dozivljaj. Cak i sitne provokacije tipa gay parada u Bg ga nisu natjerali da prestane pricati. Ostace mi u sjecanju legendarna recenica, na pitanje jesu li svi u Beogradu ****? «Ko, bre? Ima ih.. ima...., brate ja to ne mogu svatim. Ja se ceo zivot satirem za ono 300 grama smrdljivog mesa, a oni se 'ladno trpaju u bulju!» Nismo ga vise provocirali, zasluzio je amnestiju, a mi smo se valjali od smjeha. Ostavili smo ga negdje u Novom Beogradu i dali mu naseg cenera (iako je autoput bio ne vise od 1-2 marke). Gledao nas je kao da smo mu dali bogatstvo, a mi smo produzili svojim putem.Vec je oko 6 ujutro, uskoro ce autobus s Krulom i Dzanom, treba ih traziti. Poslije jednog kruga po gradu, parkirali smo auto i krenuli u lagano «izvidjanje». Jos uvjek je bilo rano da negdje zamjenimo pare, tako da smo na kafu mogli zaboraviti. Raspitali smo se za autobusku stanicu i otisli da ih trazimo. Opet, neka igra sudbine, ili srece ne znam, cim smo se parkirali kod stanice nailazimo na Dzana i Bega, a ovaj drugi mu nesto tersa i mase rukama. Ispostavilo se da su sjeli da pojedu cevape na stanici, a da je Dzan mrtav hladan izvadio 200 KM da plati racun... reakciju gazde mozete zamisliti
Ni danas ne znam kako su se izvukli iz cevabdzinice, bili su skrti s informacijama Zamjenili smo pare u mjenjacnici na stanici, ubacili i njih dvojicu u auto, sad smo bili kompletni. Tekma je tek oko 5 sati, vremena smo imali dovoljno za jednu turisticku turu po Beogradu. Dzan se vec ranije dogovorio da se nadje s Miljanom. Miljan, nas prijatelj, pripadnik Hordi Zla koji se krece na relaciji Sarajevo – Beograd – Njemacka. Nalazimo se u jednoj kafani i dogovaramo kako dalje. Miljan je iskoristio neko svoje «poznanstvo» sa izvjesnom djevojkom
koja je slucajno neka fora u Smederevu, pa je jednim telefonskim razgovorom zavrsio karte za zapadnu tribinu. Sve je bilo spremno za tekmu. Bas u to vrijeme zovu me s posla da vide kako sam. Uz zvuk fontane u pozadini, zalim se na proljev, temperaturu (avgust je mjesec) i nazdravljam ostatku ekipe. Posto nije bilo mjesta u autu, dogovorili smo se da cemo semo s Miljanom i njegovim rodjakom naci pred stadionom, gdje ce nam i dati karte za tekmu. Vec je bilo podne i polako se priblizavalo vrijeme za tekmu. Imali smo jos malo vremena da prosetamo Beogradom i napravimo par turstickih slika na Marakani i JNA. U medjuvremenu drot na ulici zaustavlja Krulu i Ninu i legitimise ih. Ne znam zbog cega ih je zaustavio, ali su brzo pusteni uz rutinsko zapisivanje podataka. Na putu prema autokomandi i dan danas na zidu neke skole stoje grafiti Sirko, Hz. Na Marakani smo iskoristili otvoren ulaz na sjeveru i usli da se slikamo. Fotograf je bio jedan funkcioner CZ, kojeg smo lijepo zamolili da nas sve skupa uslika. Nije valjda imao pojma ko smo ustvari, a i mi cemo biti fer pa ga necemo imenovati Vec pod uticajem Begovih «mikseva» iz price o Ceskoj smile emoticon i pive, pa jos +40, odlazimo do JNA, pravimo par slika i krecemo prema autu. Vrijeme je za tekmu. Nismo znali gdje se stadion nalazi, ali smo znali kako cemo se ponasati. Znao sam sta god da se desi da necu biti ostavljen, a i ostali su znali sta mogu ocekivati od mene. Vec na ulazu u grad vidimo prvu patrolu policije, malo zatim i stadion s nase desne strane. Ima jos nekih sat vremena do tekme, ali se oko stadiona primjetio veci broj ljudi. Odlucili smo da se ne parkiramo pored stadiona, nego da produzimo dalje. Grad (tako cemo ga zvati, mada...) i nije toliko velik. Jedan prolaz kroz centar, malo guzve, skretanje lijevo i eto nas na drugom kraju kod nekog mosta. Izlazimo iz auta i krecemo pjeske prema stadionu. Dino se sam autom vratio u grad, da nadje neko mjesto za parking blize stadionu. Negdje u gradu nalazimo Dinu, dobijamo poruku od Miljana da nas ceka na ulazu u tribinu s rodjakom i s kartama. Nismo se puno zadrzavali ispred. Malo smo popricali i uz slabu kontrolu na kapiji usli na stadion. Smjestili smo se na lijevu stranu zapada skroz do zida i uz ogradu. Dogovor je bio ako dodje do tuce, udaraj prvog do sebe i skaci u teren, a dalje cemo vidjeti. Iz coska je bilo lakse vladati situacijom, jer smo iza ledja imali zid.
O tekmi ne zelim nista da pisem. Najveca blamaza u istoriji Sarajeva. Glatka pobjeda Sartida 3:0. Bukvalno smo ponizeni! Samo nek se zna da nikad ovo necu halaliti nijednoj p...i koja je taj dan istrcala u svetom bordo dresu na teren. Bijes je blaga rijec za ono sto sam u tom trenutku osjecao. «Pantelicu pustas da ti devojcica uzme loptu», komentar jedne zene sa tribine stadiona je bio porazavajuci, ali je najbolje opisao izgled nasih igraca na terenu.
Despoti? Grupa djece, predvodjena sa dva debela ulojena krmka na ogradi i orkestrom ciganskim, kakvim li vec. Fuj. Ne vise od stotinjak ljudi na njihovoj tribini, dok su istok i zapad bili solidno popunjeni.
Beg se kao i obicno odvojio od grupe. Otisao je da malo «izvidi» situaciju na sredini tribine. Vrucina nepodnosljiva, naravno skinuo se do pasa i posmatrao utakmicu kao pravi domacin, malo ispod Bahe
Kad smo se vratili kuci culi smo da je i kamera na prenosu zabiljezila taj detalj. Na tribini gdje smo mi bili skupilo se svakakvih ljudi. Bilo je primjetno dosta tetovaza «srpskih heroja». Dehidrirali smo bukvalno. Prvi put sam vidio da je sudija na jednoj fudbalskoj utakmici napravio time out zbog nepodnosljive temperature da se igraci osvjeze. Uspjeli smo se na poluvremenu dokopati neke kisele, da malo dodjemo sebi. Imam osjecaj da bi umro, da je nisam popio. S obzirom da smo vec pomalo upadali u oci, a i naglasak nam nije bio «odgovarajuci», stiglo je pitanje od jednog momka do nas «Odakle ste?». Miljan mu je odgovorio u svom stilu: «neko iz Novog Sada, neko iz Beograda, zavisi kako kad i kako za koga» Ofiraza je pala. Vec sam pogledom trazio Bega da mu dam znak za oprez, mada je on bio spreman. Ipak, nije bilo nikakve reakcije od onoga koji je postavio pitanje. Da li zato sto nije prihvatio cinjenicu ko smo, ili jednostavno nije znao sta da radi, ostao je zatecen i nije vise nista komentarisao ni pitao. Mislio sam da ce poslije utakmice biti «gusto». Nema veze, u tom momentu mi je bilo svejedno, jer smo bili spremni na sve i dobro pripremljeni. Iako nas je bilo malo, znao sam da necemo pasti tako lako. Da sam se bojao, ostao bi u Sarajevu.Kad smo izasli sa stadiona Beg je samo kratko progovorio «razdvojite se» i odmah krenuo na drugu stranu ceste. Hodali smo u 2 manje grupice i isli lagano prema autu. Nismo znali sta se moze desiti van stadiona, jer smo unutra bili provaljeni. Ipak, sve je proslo dobro. Pozdravili smo se s Miljanom i rodjakom, a kada smo sjedali u auto primjetili smo jednu grupicu da gleda prema nama i nesto se dosaptava. Vec je bilo kasno, jer smo krenuli s parkinga. Nismo puno pricali. Jad i bijeda nasih manekena ostavili su nas bez teksta. Negdje na pola puta do Beograda stali smo da se osvjezimo, a onda su naisle nase picke u srpskim autobusima pod pratnjom policije. Stigao sam samo da vrisnem «mater va j.... svima». Nije me niko mogao cuti, ali su vidjeli prijetece gestikuliranje od ostatka ekipe. Slaba korist od toga, ponizeni smo.
U povratku se nismo nigdje puno zadrzavali, osim sto smo zalutali, pa nas je Dino vadio informisuci se u nekoj lokalnoj kafani blizu Zvornika. Turbo folk je umjetnost za zvukove koji su dolazili iznutra. Ipak, uspjevamo naci neki granicni prelaz, koji nije bio isti preko kojeg smo usli. Zbunjeni carinik je postavljao podpitanja, otkud petorica zajedno u autu sa pecatima razlitih granicnih prelaza i jos isti dan ulazimo i izlazimo. I te probleme smo srecom relativno brzo rijesili. Spavali smo koliko se moglo u onoj guzvi u autu. Dino je naje*ao kao vozac, ali sta da se radi... dobro je obavio svoj posao, svaka mu cast. Povratak u Sarajevo, snadbijevanje i «samoposluga» na par pumpi usput, bijes zbog sramote i jos jedno gostovanje iza nas. Zao mi je sto nismo napravili neku akciju i sto se niko nije sjetio autolaka, ali bilo nas je premalo za bilo sta ozbiljnije. Pojavili smo se u Smederevu, to mi je bilo najvaznije.
Nemam puno toga sacuvanog, ovo je mozda zadnji interesantan izvjestaj sa neke utakmice. Pise jedan od trojice iz Ceske.
