FK Željezničar - ARHIVA POSTOVA

[Qwerty90]

ZA SVE TI HVALA AMAREEEE ! NEK JE SRETAN BABUKA !

Sent from my SM-G925F using Tapatalk

[arelinho]

Sretan rođendan velikom Amaru Osimu.

[irfo]

Inace, sto se AIK-a tice:

[Virtu4l]

Šta ovo na lobotomiji ne daju da se spomene najveći sin

[Rokoko87]

Šta ovo na lobotomiji ne daju da se spomene najveći sin

Jesu ih postrojili

[jasan]

Hvala momci za info za megabajte

[braco]

Datum članka: 17.05.2002.

Amar Osim, trener državnog prvaka

Kako se u nas poređenja povlače lako, presmiono i neozbiljno, za Amara Osima se može reći da je Željin Vicente Del Bosque. Željo je, kada je Osim nenadano prebačen sa mjesta trenera mlađih kategorija na poziciju coacha A tima, imao dobre igrače, lošu igru i još gore rezultate. Te godine, stariji sarajevski klub je osvojio dva državna trofeja. Ove godine ponovo su osvojili ligaško nadmetanje. Željo igra najbolje, najsigurnije i najmodernije u Bosni. Mlađahni trener, koji je među najzaslužnijim za taktički preporod šampiona je (sada ide poređenje koje ga vjerovatno nervira više nego prvo) kao i njegov otac: tih, uporan, na prvi pogled apsolutno nezainteresiran za okolinu, skroman i uspješan. O tajni uspjeha, Želji, bosanskom fudbalu, mentalitetu i pogrešnim navikama u maloj zemlji, za Dane je Osim govorio nakon još jednog derbija



DANI: Amare, iskrene čestitke na još jednoj tituli osvojenoj sa Željezničarom, timom zbog kojeg si i puno prije trenerske karijere činio nevjerovatne stvari. Priča kaže da si prije nešto manje od 20 godina na stadion donio trubu koja je proizvodila nevjerovatnu buku. Možeš li prepričati tu navijačku epizodu?

OSIM: Nije to bila truba, nego željeznička sirena. Te, neke 1984. ili 1985, moj tetak je radio na prugama na kojima još nije bila uspostavljena moderna signalizacija, pa su ti radnici, kad je trebao voz naići, vrtili tu sirenu koja se trebala čuti na četiri ili pet kilometara. Ja sam takvu sirenu donio na stadion, nakon što sam tetka pitao da je uzmem, a on mi dozvolio pošto su imali viška.

DANI: Kada si prvi put išao na utakmicu i je li to bio trenutak pretvaranja dječaka u fudbalskog bolesnika?

OSIM: Možda kad sam imao pet godina. Ali nisam ja postao Željin bolesnik tako rano, jer nisam živio u Sarajevu. Svoju prvu utakmicu sam gledao u Francuskoj.

DANI: Malo se ljudi može pohvaliti da su prošli put od navijača do igrača omiljenog kluba. Zbog tog iskustva ti vjerovatno možeš specifično objasniti i tu nevjerovatnu odanost ljudi Želji, ali i osjećaj "ispunjenja sna".

OSIM: Ne treba biti posebno pametan, niti upoznat sa situacijom da bi znao da je Željo uvijek bio klub raje, za razliku od nekih drugih klubova. Što se tiče tog osjećaja, on je postojao, ali moram reći da mi fali da budem navijač, možda najviše od svega. Ja to sebi više ne mogu dozvoliti, nažalost.

DANI: Da li odatle dolazi i tvoj odgovor navijačima koji ti čestitaju titulu? Često im, koliko znam, repliciraš sa: "Čestitam i ja tebi."

OSIM: Ja ne smatram da sam više za čestitanje nego oni koji su doživjeli radost i uspjeh kao i ja, samo sa različite pozicije.

DANI: Igrači Želje su poslije posljednjeg derbija, u kojem su pobjedom nad Sarajevom osigurali prvo mjesto, otrčali do južne tribine na Grbavici i poklonili se navijačima. Ti nisi. Zašto?

OSIM: Ma… Daleko je jug, ko će ići.

DANI: Amar Osim je specifičan trener, pogotovo u Bosni. Ne daješ bombastične izjave, žestoki si cinik, samouvjeren…

OSIM: Ja se ponašam normalno, a ako neko smatra da je to specifično, neka smatra. Isti stav imam prema svima u svom okruženju. Imam sreće da se za sada pokazuje, barem po rezultatima, da to nije tako loše. Ništa me ne čini posebnim i nemam namjeru da taj odnos promijenim.

DANI: Ti, također, ne mistifikuješ fudbal. U posljednjem intervjuu si rekao da Željo bez bivšeg kapitena Muharemovića igra dosadnije. Zašto ljudi koji se kod nas bave fudbalom o tom sportu vole govoriti ili u frazama bez značenja ili svemu daju nekakvu, skoro nadnaravnu ulogu?

OSIM: Ne samo u fudbalu, iza takvih stvari se krije, neću reći neznanje, ali nesigurnost. Postoje stvari koje i ja, naravno, ne znam, kao što postoje trenuci kada sam nesiguran, ali kada nešto mislim, za što ne tvrdim da je uvijek ispravno, ja to i kažem.

DANI: Da li tebi kao treneru i navijaču Želje smeta činjenica da je Fudbalski klub Sarajevo u dubokoj krizi, koja nije samo rezultatska?

OSIM: Većini normalnih ljudi to treba smetati i treba se zabrinuti. Mi smo sada, da tako kažem, godinu dana ispred njih, ali ako se ovakav trend nastavi, za tri ili četiri godine razlika će biti još veća, na žalost fudbala u BiH. Navijači često kažu: "Ma, daj da mi njih dobijemo…" Ako stalno dobijaš, ni to ne valja, jer nemaš rivaliteta i nema te jedne utakmice koja vraća kredibilitet našem fudbalu.

DANI: Kad se počela igrati Premijer liga, ljudi iz fudbalskog svijeta su najavljivali porast kvaliteta našeg nogometa. Imaš li ti osjećaj da naš fudbal od tada, zapravo, nije uopće napredovao?

OSIM: Problem je u sistemu takmičenja. Stalno pričamo isto, i stalno imamo veliku ligu. Da li je ona velika zato što neko ne vidi da treba biti manja, ili je velika zbog nekakvog kompromisa, ne znam. Činjenica je da će, dok god bude tolika, biti slaba. Nema tu nikakve filozofije. Austrija ima osam miliona stanovnika i deset klubova, Švicarska dvanaest klubova, Irska deset, Švedska dvanaest, a Bosna - sa tri miliona ljudi - šesnaest klubova, a evo sad će biti dvadeset! To je smiješno, ali je tako jer je interes pojedinaca veći nego interes fudbala. Ugodi ovom, ugodi onom, i eto dvadeset pet klubova u ligi.

DANI: U ovdašnjoj ligi još uvijek radi nekolicina ljudi sa fudbalskim pedigreom, ali oni, za razliku od tebe, nisu spremni javno progovoriti o akutnim problemima. Znaš li zašto?

OSIM: Prvo, tih ljudi nema puno. I većina njih nije dovoljno neovisna da bi sebi mogla dozvoliti da o takvim stvarima priča. Nažalost, sve što važi za fudbal, važi i za puno drugih stvari. Moj princip je: radi kako misliš da trebaš raditi i ne odstupaj od toga, pa makar i naopako radio. Možda sam ja malo skuplji od ostalih i to je moja prednost, jer imam svoju cijenu. Ovdje se, jednostavno, ne može dovoljno para vrtiti oko mene da bih promijenio svoje principe. Uza sve, moraš znati šta hoćeš, a većina ljudi u našem fudbalu to ne zna, iako sve to skupa nije komplikovano kao što izgleda. Ja znam šta hoću. Nisam siguran kako ću doći do toga, ali borim se.

DANI: Zašto je Željo kalkulisao tokom proljetnog dijela sezone? Imao sam osjećaj da ste igrali tačno onoliko koliko vam je trebalo.

OSIM: Takav i ja imam osjećaj. Drugačije se čovjek ponaša kad nešto stvara, a drugačije kad nešto brani. U tom domenu vidim mogućnost napretka, jer još uvijek nemamo kvalitet da možemo braniti osvojeno, ali na lijep način. Ni ovo što imamo nije ružno, još uvijek igramo bolje od ostalih, ali imam utisak da je to bilo onoliko koliko treba i to je samo po sebi ružno. Ponavljanje uspjeha na lijep način je sljedeća etapa u našem razvoju.



DANI: Možemo li malo izaći iz ovih, lokalnih okova? Kako ocjenjuješ savremeni evropski fudbal i slažeš li se sa čestom podjelom na one koji umiru u ljepoti (Španci), zatim na matematičare po preciznosti (Englezi) i one koji su u fudbal uveli vojnu disciplinu, poput Bayerna?

OSIM: Svi su danas maksimalno utrenirani, što nije bio slučaj prije nekih 10 godina. Ove godine se pokazalo da timovi koji, malo si pretjerao, umiru u ljepoti imaju više uspjeha od ovih ekipa koje ne igraju dopadljivo. Prije 10 godina u Ligi šampiona su pobjeđivale ekipe koje su bile maksimalno disciplinovane i koje su na istom nivou izvršavale taktičke zahtjeve. Sada su svi taktički obučeni i opet se vraćamo na to da pobjeđuje onaj ko ima bolje igrače.

DANI: Za koga si navijao u Ligi prvaka?

OSIM: Za Real i Manchester, ali ni Bayer mi nije mrzak, upravo iz tih razloga. I Deportivo je igrao dobro, ali su ispali bezveze i sami su sebi krivi. Real i Man. Utd. su moje ekipe - Real tradicionalno, a Manchester u zadnje tri-četiri godine.

DANI: Prilično netipičan izbor. Ljudi u Bosni tradicionalno su na strani onih koji znaju mnogo ali nikada ne postignu ništa.

OSIM: I ja se tako ponašam kad se radi o nečemu u što se ne razumijem. Kao čovjek inače stajem na stranu slabijih, ali pošto je ovo segment u koji se koliko-toliko razumijem, ne mogu da ne budem toliko objektivan i ne priznam da su ekipe koje sam pomenuo najviše napravile za napredak fudbala u zadnjih nekoliko godina. Ja sam uvijek navijao protiv Zvijezde dok sam bio manji i dok se nisam toliko razumio u sve o čemu govorimo. Isto mi je bilo i sa ostalim sportovima: recimo, nemoj Lakerse, daj Pistonse, jer Lakersi su i nekada bili najbolji, dok su Pistonsi bili razbojnici.

DANI: Tokom karijere igrao si sa velikim igračima, mnoge velikane si gledao kao navijač. Ko je, po tvom mišljenju, bio naš najbolji fudbaler?

OSIM: Ja sam za Želju igrao i navijao i trebao bih spomenuti nekog igrača iz Želje, ali od ovih koje ja pamtim, Safet Sušić je najbolji, iako je iz drugog tabora. Istina, da si me ovo pitao prije deset godina, ne bih to rekao.

DANI: Kako ocjenjuješ aktivne bosanske igrače koji igraju vani?

OSIM: Čim neko igra u Bayernu, najbolji je. Sad, neko ga može cijeniti ili ne, ali mu se mora kapa skinuti, jer nije lako igrati u timu u koji ne dovode nikoga slučajno. A ovi ostali… Ne bih se baš složio da imamo neke superigrače. Bolić doživljava drugu mladost i riječ je o dobrom igraču.

DANI: Da li to znači da je naše uvjerenje kako imamo dobre igrače i kako na osnovu njih moramo imati dobar reprezentativni fudbal pogrešno?

OSIM: Ako malo bolje pogledaš, niti jedan naš igrač nije ključni za svoju ekipu. Bolić igra klasičnog špica, dok je Salihamidžićevo mjesto ono koje se daje igraču u kojeg imaš povjerenja, ali za igru on nije bitan. Ne znam na osnovu čega mi kažemo da imamo dobre igrače, a i da imamo, to još uvijek ne bi bila dovoljna garancija, jer osim dobrih igrača treba imati ispravan pristup stvarima. Slovenci nemaju igrače, ali imaju pristup i dobru reprezentativnu atmosferu i idu na Svjetsko prvenstvo. Nije njihov uspjeh nimalo slučajan. Tamo svi razmišljaju isto: igrači, trener i mediji, a kod nas igrači viču jedno, trener drugo, mediji treće. Evo, sada svi tvrde da možemo dobiti Rumuniju. Kako? Previše je novaca u igri da bi neko sebi mogao dozvoliti da ga neko olako z….. Ništa bolje ne mislim ni o ovima što se nadaju našem evropskom uspjehu. Pa od svih klubova sa kojima mi možemo igrati, mi imamo najmanji budžet i to se odmah odražava na kupovinu igrača i sve ostalo. Mi stalno nešto kalkulišemo - kao, ako dobijemo one, ako se ovi z….. između sebe i ako padne nekom cigla na glavu, mi ćemo uspjeti.

DANI: Slažeš li se s tezom da se danas u BiH baštini najgore od bivše Jugoslavije?

OSIM: Mi smo naslijedili prepotenciju koja je u onoj državi dijelom bila i opravdana. Nikada nismo bili tolika sila kolika smo mislili da jesmo, ali smo živjeli u zemlji sa više od 20 miliona stanovnika, zemlji koja je predstavljala nešto na sportskom planu, pa i na vojnom i nekakvom geopolitičkom, a uz to su nas pumpali time kako je naša zemlja najljepša… A šta smo danas? Pa, BiH je jedna od najmanjih zemalja u Evropi, a uvijek smo spremni pitati: "Šta će Slovenci? Šta će Ukrajinci?" Pa, naš prvak ne može ni jednu zvaničnu međunarodnu utakmicu odigrati na svom stadionu. Kud ćeš dalje…

DANI: Kakve su tvoje trenerske ambicije i planovi u bližoj budućnosti?

OSIM: Moje ambicije su vezane za Želju, zato što tu ima najviše posla. Sebe vidim kao dio procesa transformacije kluba u nešto veće, i tu ima puno posla. Fudbal je postao veliki biznis i niko sebi neće dozvoliti luksuz i pustiti te da mu se brzo približiš. To se može i ja vjerujem da ćemo mi nekad biti respektabilan klub i da Željo neće uvijek imati budžet od milion i po, nego od deset miliona.

Datum članka: 09.08.2002.

Država Željo

Kad pitate navijače Želje zašto navijaju za svoj klub, najčešći odgovor koji možete dobiti je: "to je ljubav koja se ne da objasniti". Dobro za ljubav, rekli bi oni što poštuju i traže samo rezultate, ali kako objasniti da je klub koji je do prije par godina bio na samoj ivici postojanja, stigao na vrata Lige prvaka. Čeka ga Newcastle United, jedan od stubova otočkog nogometa. Priča o Želji jeste pomalo i nesvakidašnja za nas: njihov je trener tridesetšestogodišnjak, oni prije šest godina nisu mogli odigrati utakmicu na svom stadionu koji ni danas ne odgovara UEFA mjerilima. E zato priča o Želji, ipak, jeste priča o ljubavi. U gradu bez snova čiji je mentalitet pojavama poput njega, Želje, uvijek bio maćeha

Na početku valja raščistiti jednu stvar. Željezničar nije najstariji sarajevski klub, jer to je argument kojim se njegovi navijači često hvale. Prije njega su postojali Slavija, SAŠK, Barkhoba (kasnije Makabi) i Hajduk. Istina, od klubova nastalih prije Drugog svjetskog rata danas se slijeđenjem tradicija može pohvaliti još samo Željo (ruku na srce, tu je i drugoligaš SAŠK koji se danas zove još i Napredak), dok Slavija postoji samo na dijelu grada za koji su, prostorno, Bagdad i Beograd obična "talašika". Jedini problem s tim je što Srpsko Sarajevo ne zadovoljava međunarodne konvencije o definiciji grada, pa se tako ni tamošnjoj Slaviji ne može priznati povijesni kontinuitet postojanja kluba.

Priča o Željinom nastanku kreće na početku dvadesetih godina prošloga stoljeća. Skupina ljudi okupljena oko Sindikata mašinovođa i željezničkih radnika, nastanjenih uglavnom u Novom Sarajevu, organizirali su treninge na Egzerciru, poljani ispred Čengić-vile, gdje su za vrijeme i prije Prvog svjetskog rata vojnici Austro-Ugarske monarhije vježbali i izvodili mini-sletove i parade.

Bečka škola Stvoren nakon izdisaja Austro-Ugarske, Željo je s njom ipak imao neraskidivu vezu. Ona datira još iz vremena kad je carevina za svoje kratke vladavine u Bosni gradila željezničke pruge, još početkom 20. stoljeća. Izvođači radova su po zadatku dolazili iz raznih krajeva Srednje Evrope. Među njima je bilo Čeha, Poljaka, Slovenaca, Slovaka, a taj je radini svijet tehničke inteligencije uglavnom bio katoličke vjere. Kako se u nas nacija uvijek određivala prema vjeri, tako su i oni smatrani Hrvatima. Naravno, pogrešno, jer recimo, Osimovi, od kojih je današnji trener Želje Amar čak treća generacija Željovaca (klub su, između ostalih osnovali otac i stric njegovog oca Ivice "Štrausa") su porijeklom sa slovensko - austrijske granice, obitelji Kranjc i Šuh koje su dale igrače za prvu generaciju Željovaca bile su također slovenske, bilo je tu i Mađara, čak i Poljaka. Tako je Željezničar, u osnovi radnički klub, dugo u sarajevskoj čaršiji bio čašćavan nadimkom "klub radničke šokadije".

Prva Željina oprema je i stigla iz Beča - donio ju je član uprave koji se zvao Albreht. Na periferiji grada nastao je klub koji nije bio omiljen od ostalih sportskih udruženja. Mora da su već tad prepoznali konkurenciju, klub koji će preživjeti sve, i osamdeset godina nakon svog postanka postati najbolji u Bosni i Hercegovini. Gradnja prvog stadiona na Pofalićima, iza Željezničke radionice, je otežavana od strane uprava drugih klubova. I da sve bude onako kako dolikuje veličini kakva Željo jeste, pobrinula se činjenica da je prvi gol u povijesti (jedini u porazu protiv SAŠK-a od 1:5) postigao jedan Srbin. Zvao se Dimitrije Dimitrijević, i već tada priča o eventualnoj Željinoj nacionalnoj pripadnosti pada u vodu. Željo je država za sebe: i to onakva kakva bi Bosna trebala biti. Uspješna.

Adil, Saša, Kenan i Jasmin koji za sebe kažu da nisu nikakvi posebni Manijaci - "Jer ko smo mi da mjerimo koliko ko voli klub" - su uz Želju od malih nogu. U posljednjih četrnaest dana stigli su na Island, u Norvešku, pa u Žepče. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuju Želji, tako je bilo i u srijedu ujutro kad su došli pogledati posljednji trening pred utakmicu s Lillestromom: "Kako se počinje navijati za Želju? Moj rahmetli dedo, pa rahmetli otac su navijači Želje i sa tri godine su me počeli voditi na utakmice. Sad i ja svog sina kojem je već 5,5 godina vodim na gostovanja, znači to je jedna loza…" , govori Adil, i nastavlja: "Postoje navijači koji navijaju zato što je to moderno, isto kao što je moderno slušati ovu ili onu muziku, ali kod ljudi poput mene to nije stvar trenutne mode, to je ljubav. Prije pet godina je Željo bio u krizi, kad je doveden u pitanje njegov fizički opstanak: iako je dobar dio nas bio zauzet u Armiji BiH, kad smo se borili za BiH, i tada smo bili zabrinuti šta će se desiti s klubom kojeg volimo. Mi nismo opterećeni mržnjom prema Sarajevu, jasno je da smo mi njihovi idoli i da žele da nas dostignu, ali to će u ovim uslovima ići teško, jako teško."

Tito je rekao da se ide do kraja Nastavak Željine povijesti nakon Drugog svjetskog rata, ukratko ispričan, izgleda ovako. U vremenu okupacije Sarajeva klub nije nastupio nijednom, 1946. je obnovljen i u sljedećoj sezoni je izborio nastup u Prvoj saveznoj ligi, kao prvi bosanskohercegovački klub koji je nastupio u najvišem rangu bivše Jugoslavije. No, 1947. kreće vrlo čudna igra u kojoj Fiskulturni savez BiH donosi odluku da Željezničar ustupi čak sedam igrača tadašnjem gradskom rivalu Torpedu, koji se borio za ulazak u Prvu saveznu ligu. U takvim se vremenima preko odluka viših instanci nije moglo preći; i sve kao da se ponovilo i u vrijeme kad je SDA-ova vlast u ratnim godinama, otvorenim podržavanjem jednog drugog sarajevskog kluba dovela Želju u pitanje.

Imena Skopovija, Domorockog, Ribara i Martinovića ostat će zlatnim slovima upisana u, za Želju jednom od najtežih perioda, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1954. otvorit će se stadion Grbavica, koju Sarajlije i danas popularno nazivaju Dolina ćupova. Željo će se godinu kasnije vratiti u Prvu ligu i uvijek biti između trnja i zvijezda. Željo će biti poznat kao ekipa koja igra za dušu, ne samo za pobjedu, nego i za publiku. Ivica Osim dobit će tako nadimak po kompozitoru valcera Johannu Straussu. Najbolji Željini igrači će u Belgiji ili Francuskoj završavati karijere uz hvalospjeve publike i novinara. U sezoni 1971./1972. na Grbavicu će stići titula prvaka Jugoslavije na kojoj će čestitati i sam Josip Broz Tito poručivši Željovcima - kao mnogo puta do tada svim radnim ljudima i građanima - "da idu hrabro do kraja".

U osamdesetim, Željo postaje jedan od najrespektabilnijih jugoslavenskih klubova jer su kormilo preuzeli njegovi nekadašnji igrači Smajlović, Bećirspahić, Bračulj i Osim. No, ostat će to tim kojem je uvijek nešto malo nedostajalo da bi bio najbolji. Tako će biti i u Finalu Kupa Jugoslavije 1981, gdje će Željo u povijesnoj ljepotici izgubiti od Veleža, i u polufinalu Kupa UEFA, tri godine kasnije kad će ispasti od Videotona zbog gola u posljednjoj minuti. Željo će raspad Jugoslavije dočekati kao stabilan prvoligaš koji će imati simpatije širom Jugoslavije. Šestog aprila 1992. stadion Grbavica će biti okupiran i tu, i to baš na datum kad je u Sarajevu počeo i završio prošli rat, će Željin vlak još jednom biti zaustavljen…

Jug je, ipak, sveta strana Većina Željinih navijača, koji s klubom dijele sve, jednoglasni su u ocjeni da je za poslijeratni uspjeh Želje, koji je prvu titulu proslavio pod još srušenom zgradom Lorisa, najzaslužniji Kemal Kozarić. Manijaci vele: "Željo je donedavno bio klub kojem su Zmaj od Bosne ili Gradina iz Srebrenika davali po sedam ili devet golova, i kad su se mnogi ismijavali s nama, ljudi iz kluba su odlučili učiniti ono u što su se svi deklarativno zaklinjali, a najčešće nisu činili ništa na tome da se mladim ljudima nakon rata pruži šansa".

Jedan od njih je generalni sekretar Nijaz Brković koji u posljednjih nekoliko dana nije napuštao klupske prostorije. "U sve četiri utakmice koje smo igrali sa Akranesom i Lillestromom bili smo, faktički, gosti. Islanđani su, može se reći, u podređenom položaju u odnosu na ostale, ali mi iz BiH smo sad, što se klupskog fudbala tiče, tu negdje s Lihtenštajnom. I sada sve izgleda kao san: utakmica u Newcastleu će biti historijska …"

I zaista, sve je kao san. Revanš u prošlu srijedu uvečer završio je happyendom u kojem je Biščević zapečatio, budimo realni, tešku, sporu i dosadnu utakmicu u kojoj su gosti nabijali loptu prema šesnaestercu, a Željini igrači jednim okom gledali teren, a drugim semafor. I kad je 20.000 ljudi na Koševu konačno odahnulo i zapjevalo svom klubu bilo je jasno da je proces vraćanja iz mrtvih jedne ovdašnje autentične vrijednosti konačno dovršen.

Željo je ponovo veliki ma kako se završila priča na St. James parku, jednom od najljepših stadiona na svijetu, kako tvrde očevici. Protiv kluba Bobbyja Robsona i Alena Sheraera - ikona otočkog fudbala - igraće ekipa koju su na noge postavili entuzijasti među kojima u ovom trenutku uspjeha treba spomenuti Esada Ibrahimovića, Edu Arslanagića, pa i Mustafu Mujezinovića, nekadašnjeg guvernera sarajevskog Kantona. Bosnalijek je, svakako, bio jedna od najvažnijih finansijskih karika u ovom lancu koji nije zaobišao prošlu vlast, jer se bez njih naprosto baš ništa nije moglo. Ako im se na čemu treba zahvaljivati - onomad je jedan kolega zahvalio Aliji Izetbegoviću što je pojedine novinare ostavio među živima - hvala im što nisu ubili Želju. Mada, valja ponoviti, nije da nisu probali.

I na kraju, opet priča o ljubavi. David Verberckt je rođen u Belgiji. Uvijek je volio fudbal, navijao za FC Brugge sve dok 1994. nije došao u BiH raditi za humanitarnu organizaciju Ljekari bez granica. Ovdje se i oženio, stekao prijatelje, danas radi za misiju Evropske komisije i - voli Želju. Njegovi prijatelji Bane, Paša i Žuti dočekali su ga u srijedu u Sarajevu u koje je stigao prekinuvši ljetni odmor. Da bi gledao Želju za kojeg bi, veli, navijao i protiv Bruggea. Na pitanje zašto jednostavno odgovara: "To je klub s dušom i s atmosferom. Ne bih se mogao zamisliti da navijam za neki klub koji igra na stadionu s atletskom stazom." Dok smo se kretali prema Koševu pokazao je na jug ispunjen plavo - bijelom bojom i skupinu mladića koji su pripiti pjevali Željine pjesme i završio: "Ovo ne možeš doživjeti kad igra Sarajevo, zar ne?"

Tako nekako, Davide. Ono što je u ovom trenutku jasno jeste da je Željo - i pored toga što mu još nije dodijeljen stadion koji mu pripada i za koji već postoji projekt koji bi od njega napravio hram za evropski nivo - za dobar dio fudbalskih fanatika, ali i onih koji to nisu, barem u srijedu uveče predstavljao neku vrstu utjehe od turobne svakodnevice. To je i model po kojem bi se moglo uspješno funkcionirati i poslovati. Ali, za sve je potrebna ljubav. Željo ima sreću da mu ne manjka te osnovne supstance, pogotovo ako znamo koliko je mržnje svuda oko nas.

Najmlađi trener prve ekipe u historiji Željezničara sasvim podsjeća na oca Ivicu po demistificiranju svega što je vezano uz njegov posao. Za samo dvije godine, koliko je na čelu Želje, uspio je nametnuti svoju osobnost, postao je zaštitni znak kluba i neprikosnoveni autoritet kako igračima tako i navijačima

Onome ko poznaje Ivicu Osima nije teško u karakteru njegovog sina Amara prepoznati neke od njegovih osobina. To odsustvo olakog oduševljavanja najčešće se zove sarajevskim terslukom, ali u slučaju mlađeg Osima vidljiva je i nota svijesti o tome da su oči svih onih koji se bave fudbalom u BiH uprte u njega i ekipu koju je stvorio. I tako, dok smo svi očekivali da ovdašnji fudbal ubiju analfabeti koji danas vode Savez ili ga čarobnim štapićem spasi neko od naših trenera koji svoj lagodni život u zemljama EU-a ne bi mijenjali za neizvjesnu bosansku svakodnevicu, pojavio se čovjek koji za sebe kaže i to da je njegova osnovna fudbalska filozofija da, zapravo, nema filozofije. Zvuči li vam to odnekle poznato?

DANI: Četiri utakmice u evropskim takmičenja i isto toliko pobjeda. Tako Željo nije igrao ni pod dirigentskom palicom Ivice Osima?!

OSIM: Biti u vrhu našeg nogometa znači da imaš nekoliko obaveza. Moraš razmišljati o tome kako ostati prvi i preveslati ostale, i još moraš paziti da se ponašaš tako da ljudi u tebi vide nešto što će im imponirati, za šta će se uhvatiti, što će im mnogo značiti… Ovo jeste velika stvar jer smo najuspješnija ekipa u dosadašnjem dijelu takmičenja. Ali, šta s tim? Može se dogoditi i da dobijemo prvu protiv Newcastlea, onda izgubimo šestu i ispadnemo, a prođe, recimo neka ekipa koja je imala dva neriješena rezultata. Hoću da kažem da je to šta je uspjeh vrlo relativno. Važno je da smo počeli dobijati i u gostima: tu, istina, ima malo prevare, šibice, kako ja volim reći, ali pobjedi se u zube ne gleda. Na kraju, svako dobije ono što zasluži, sve ostalo su stvari koje ti pomognu ili odmognu da se nečeg jače prihvatiš ili od nečeg brže odustaneš. Vjerovatno me je u toku fudbalske karijere moglo nekad kočiti to što sam sin poznatog igrača i trenera, ali to iskustvo je pomoglo i naučio sam to nositi.

DANI: Šta je osnov nogometne filozofije Amara Osima?

OSIM: Ništa. Osnov je da nema filozofije, da svako radi ono što zna. Kad nešto znaš, onda to radi i drži se nečeg svog. Kod nas ništa ne smiješ mistificirati, jer te odmah provale. Kad si takav, onda ti to vjerovatno malo više kida živce, ali ništa nema od blefiranja. Drugo je kad si negdje vani, pa ti je posao i to da se smješkaš, i to da si po svaku cijenu fin i … Ovdje je teško raditi, ali ima nekih čari u tom stalnom potvrđivanju, u tome da su najveći majstori svog posla u Sarajevu najčešće skromni ljudi koji ne idu okolo i ne šepure se. Tamo gdje su svi zaštićeni i gdje je normalno da kad radiš mnogo i doprinosiš klubu i zarađuješ mnogo, i shodno tome plaćaš i veliki porez, tamo je u redu da postoje zvijezde, neki, uslovno rečeno "veliki" i "mali". Ali, kod nas toga nema. Pokušajte zamisliti kako je "teško" sada skautima Newcastlea, plaćenima po recimo dvije ili tri hiljade eura za dvodnevni put, koji moraju pratiti nekog Željezničara za kojeg su do jučer jedva i znali… Mi ćemo podijeliti po 10. 000 maraka svakom igraču i to u našim uslovima izgleda puno. I Klub će možda zaraditi milion, što je skoro cjelokupni njegov budžet u prošloj sezoni, po čemu ni u BiH nije na vrhu. Tako da nekad nisam siguran je li puno kad Manchester United, recimo, plati Ria Ferdinanda 43 miliona eura, kad približno znamo koliko im može donijeti.

Željina zastava na Mont-Blancu

Sarajlija Nedžad Hadžialić je čovjek s jednom od najrespektabilnijih pisanih nogometnih arhiva u Sarajevu. Poznavalac i filozof nogometa trenutno radi na monografiji starijeg sarajevskog prvoligaša koja obuhvata sve Željine utakmice od 1982. pa do prošle sezone

DANI: Nakon petnaest godina neodlaska na Koševo u finalu play offa 1998. ipak si popustio. I da sve bude naopako, otišao si u sedamdesetoj minuti ne dočekavši veliko slavlje, gol Zubanovića u posljednjim trenucima. Ima li takav animozitet prema F.K. Sarajevu ikakvo racionalno uporište?

HADŽIALIĆ: U trenucima slabosti, a svjestan važnosti utakmice, dozvolio sam da me Damir Ibrahimović Tumba (ekonomist i jedan od glavnih ljudi u produkcijskoj kući Deblokada, suprug redateljice Jasmile Žbanić i veliki Željin fan) nagovori i da ipak odem na Koševo. Ja nisam mogao gledati utakmicu u kojoj su oni zaista bili bolji, i kad je Hurić izbio loptu glavom i ona udarila u prečku iznad Gušine glave, otišao sam kući i odvrnuo heavy metal do daske - nisam imao ništa glasnije - jer stanujem blizu Koševa i u kući čujem sve šta se na stadionu događa. Ali nisam bio jedini: moj komšija Smajo, isto veliki navijač Želje, čovjek u godinama, je gledao utakmicu tako što je sam u podrum odnio televizor i zaključao se. Htio je biti sam i da ga niko ne uznemirava. Kad navijaš za Želju prirodno je da mrziš Sarajevo, jer rijedak je slučaj da postoji jak rivalitet između klubova koji nisu iz istog grada. Moraš imati nekoga u svojoj avliji da mu možeš piti krv. S druge strane, povijesne činjenice govore o tome da je FK Sarajevo uvijek nastojalo da pregazi Želju.

DANI: Zvuči malo kao teorija zavjere.

HADŽIALIĆ: Trebalo bi se zapitati zašto su od nas, Borca i Veleža, na početku postojanja, uzeli igrače i uvijek pokušavali da nas oslabe. Njih se ne smije voljeti jer su prvo ukazom komunističkog CK, a onda prošle vlasti bili favorizovani. I u prošlom ratu su išli i "širili istinu" po Saudijskoj Arabiji - najviše volim onu priču kad su u Emiratima pred Denijala Pirića stavili Kur'an da uči, a on tražio dnekoliko puta da promijeni naočare, jer, kao ne vidi - dok mi nismo fizički postojali. I opet su nam uzeli Baljića i Pintola bez objašnjenja i obeštećenja. Ma, jednostavno, oni su uvijek bili "anamo oni", oni nisu spremni da percipiraju svoju poziciju. Što se odnosa prema vlasti tiče nije ona njima davala finansijsku podršku nego je uzimanjem igrača od nas učinjeno to da se pet do sedam godina mi nismo uspjeli dokopati Prve savezne jugoslavenske lige. To su činjenice, i čudo je da smo tada opstali. Dakle, ta mržnja i ne mora biti racionalna, ali to je moje pravo da ih ne volim i možda sam nakrivo nasađen.

DANI: Dosad je najbolju rečenicu o Želji vjerovatno napisao Aleksandar Hemon izrekavši da bi i sa samo dva kluba u ligi, Željo bio u sredini tabele. To je, ipak, klub kojeg su nekako sve vrijeme pratili maleri, sjetimo se samo onog s Videotonom u polufinalu Kupa UEFA?

HADŽIALIĆ: Da, u monografiju koju pripremam sam mislio uvrstiti taj tekst, kao i jedan Maria Garbera koji je 1984, kad smo izgubili od Crvene Zvezde 3:1, napisao da Željo nikada neće biti član velike četvorke jer će njemu zbog publike, raje, uvijek trebati nešto više nego što su bodovi. Hm, sad eto više nema velike četvorke, i samu činjenicu da je Željo najbolji u BiH treba posmatrati i sa finansijskog nivoa. Jednom su konačno morali proći ti maleri i pehovi. Mi smo za Newcastle ono što su nekad za nas bile ekipe sa Malte i Islanda. Strah me je da nas ne ubije Newcastle s pet razlike, mi smo ipak bili u polufinalu kupa UEFA. Nekako mi je draže da nas izbaci neki Levski Spartak sa 2:0, nego da se neka velika evropska ekipa iživljava na nama.

DANI: Je li ta skromnost koja očekuje iznenađenje - osnov filozofije i Ivice Osima - zaštitni znak svih onih koji simpatišu Želju?

HADŽIALIĆ: Da, biti Željovac u osnovi znači uvijek čekati da ti se desi nešto najljepše na svijetu i nešto što te može baciti na dno. Eto, nisam očekivao da bismo mogli proći dalje i na dan utakmice ću biti u Švicarskoj, gdje jedna bosanska ekspedicija pokušava osvojiti Mont - Blanc. Ako uspijemo, zabit ću plavo-bijelu zastavicu na najviši evropski vrh.

DANI: Zašto ljudi širom svijeta tako ozbiljno shvaćaju fudbal? Od čega je ta magija, zapravo, sastavljena?

HADŽIALIĆ: Najjednostavnije: to je igra. Ali jedina igra u kojoj način igre predstavlja filozofiju nečijeg življenja. Ljudi iz zemalja gdje vječno sunce sja igraju lepršavije, jer je njihova filozofija života takva, veselija. S druge strane, Nordijci, ili Nijemci, su disciplinirani i njihova svijest je okrenuta radu i trci. Mada, brišu se polako te granice, jer su globalizacija i zakoni tržišta doveli fudbal u situaciju da se taktikom nadoknađuje sve. No, nasreću, nijanse će uvijek ostati. U košarci, recimo, nije tako, svi igraju slično.

Sretan rođendan legendo naša!

[LjoZee]

Nasi su stigli u Istanbul.

[fixator]

Nasi su stigli u Istanbul.

nek pokupe i Višću vratićemo ga u povratku

ugodan let plavi.

[cruz40]

Izvinjavam se na offu, zna li neko slucajno koliko ce mi otprilike trebati MB da odgledam utakmicu preko moba u Hr??

Ne pokusavaj, za nekoliko minuta mi je skinuto 20 KM,vjeruj trazi negdje wi fi ovo je preskupo

[Borreli]

Sta komplikujete ba raja. Ako ste u Hr kupite njihovu karticu, napunite 3g, 20 kuna i zdravo.

[Neandertalac]

Vukotić za nas nije ništa bolji od Keme Osmankovića. Al' treba znati i imati damu.

[Signore]

Sta komplikujete ba raja. Ako ste u Hr kupite njihovu karticu, napunite 3g, 20 kuna i zdravo.

Tocno. Savjetujem isto. Svaki put kad idem ucinim isto, a za 20-30kn mozes dobiti 3-5gb, ne sjecam se bas tocno. A za utakmicu ne treba ni 1gb da se pogleda.

[LjoZee]

Valjda bi sad Kemo trebao dobiti priliku jer ocigledno nema nista od Vukotica. Bogicevic je odigrao ok ove evropske,ali bi volio da u ligi gledam stoperski par Graovac-Osmankovic i to vec protiv GOSK-a.

[irfo]

treba dovest kakvog juznoamerikanca ili afrikanca u vezni red

[MocMahale444]

Sretan rođendan Amare.

[cruz40]

Sta komplikujete ba raja. Ako ste u Hr kupite njihovu karticu, napunite 3g, 20 kuna i zdravo.

Tocno. Savjetujem isto. Svaki put kad idem ucinim isto, a za 20-30kn mozes dobiti 3-5gb, ne sjecam se bas tocno. A za utakmicu ne treba ni 1gb da se pogleda.

Ima i VIP 80 kuna cini mi se 20 GB

[Rokoko87]

Svaka čast @braco!

[Qwerty90]

Vukotić za nas nije ništa bolji od Keme Osmankovića. Al' treba znati i imati damu.

Vukotiću je najveća životna sreća, što nije naš junior, jer bi završio u Saobraćajcu, a vrli stručnjaci bi likovali uz poklike "Jesmo vam govorili da mali nema pojma, jes' nam drago što je prop'o ko kauč i treba mu tako". Uz pružanje prilike, Kemo samo može postati dosta pokretljivija verzija Vukotića, a tek od Džinde očekujem najviše.

Sent from my SM-G925F using Tapatalk

[LjoZee]

A je li istina da Dzindo mora na operaciju ? Nije bio ni na prvom treningu B tima,a skinut je i sa spiska za drugo pretkolo.