12.01.2001.
Ko kupuje Želju, Čelik, Sarajevo, Slobodu...?
Ivica Osim, kaže legenda, nikada ne potpisuje trenerske ugovore. Najpoznatiji bosanski nogometni znalac radi "na riječ". Karizmatični šef stručnog štaba "Sturma" iz Graza je izuzetak, endemska vrsta koja samo potvrđuje stroga pravila koja vrijede u svijetu vrhunskog nogometa: ugovor je svetinja, zanat je roba, a fudbal je - biznis.
Sa ove strane granice fudbalske Evrope ne vrijede ni ova ni bilo koja druga pravila. U Bosni je nogometna igra loša zabava za siromašne, parada kvaziprofesionalizma u kojoj slabo ili nikako plaćeni fudbaleri nude 90 minuta zaborava života koji je gori čak i od fudbala. U tom i takvom fudbalu riječ biznis do sada je spominjana samo kada čelnici Nogometnog saveza odluče zlorabiti višak patriotskog naboja u grudima navijača nacionalne selekcije, opaliti bezobrazno visoku cijenu ulaznica, napuniti Koševo i isprazniti džepove penzionerima, radnicima na čekanju, nezaposlenim inženjerima ili ubogim srednjoškolcima...
Ekonomska snaga klubova koje treniraju Osim ili Halilhodžić, u kojima igraju Barbarez, Salihamidžić ili Bolić zasnovana je na jednostavnom principu: 11 igrača na terenu dio su mašinerije čiji osnovni cilj je produkcija novca. Uspješni, najjači klubovi su kompanije koje vode vrhunski menadžeri, vukovi u svijetu tržišne ekonomije. Jedino mjerilo vrijednosti za igrače je rezultat, a za menadžere - profit. Navijači tih vrhunski organiziranih klubova prije utakmice, naravno, ne nalaze se pred nerazrješivom dilemom: šta kupiti, hljeb ili ulaznicu?
Logika opstanka većine klubova Premier lige BiH bazirana je na samoupravnosocijalističkoj svijesti o ulozi fudbala u nadgradnji društva i, s tim u vezi, očekivanju da država i tzv. javna preduzeća redovno pumpaju novac u noge "Maradona" iz naših mahala. Nakalemljena na nju je i poslijeratna svijest o nacionalnom, političkom ili nekakvom drugom ideološkom značaju fudbalskog kluba, koju obično prati utapanje novokomponiranih lovatora i stranačkih komesara u njihove upravne odbore, predsjedništva, skupštine... Sve u svemu, mješavina koja miriše na korupciju i bijedu, na domete koje će dovijeka procjenjivati samo publika od Čekrčića do Puračića.
Bošnjački interesi u fudbalu Kao ilustracija principa kojima se rukovode čelnici klubova ovakvih ambicija može poslužiti izjava Rešada Spahića, direktora NK "Đerzelez-Zenica", tima koji je u 21 utakmici jesenjeg dijela Premier lige, od moguća 63, osvojio čak jedan bod: "Ne mogu da shvatim i prihvatim da 'Đerzelez' kao klub nema podršku niotkud, klub koji je po svom sportskom i odgojnom značaju za sve građane svih nacionalnosti, a posebno za Bošnjake i njihovu istoriju, dao mnogo čuvajući i njegujući baštinu i tradiciju ovih prostora. Vidite, u tzv. HB svi su uz 'Zrinjski', u RS-u uz 'Slaviju'. A šta je s nama? Na posljednju Skupštinu FK 'Slavija' došao je predsjednik Vlade RS Mirko Šarović i svima naglasio šta znači RS i rekao da se nikada više ne smije dozvoliti da taj klub bude na dnu... A ja se pitam zašto smo mi Bošnjaci drugačiji i na drugi način gledamo na tradiciju? Jer ako nemamo prošlosti, ne možemo imati ni budućnost..."
Nakon ovakog prodavanja ideološke magle, bez pominjanja načina na koji je "Đerzelez-Zenica" uopće nastao i kako je donedavno finansiran, nije teško zaključiti da klupski fudbal u BiH ima dvije perspektive: u pretvaranju klubova u praonice novca ili u životarenju u statusu udruženja građana, na jaslama i kao prirepak države i(li) javnih preduzeća i(li) političkih partija i(li) nacionalnih kulturno-umjetničkih društava...
Jedan od razloga, vjerovatno najmanji, jeste i zakonska nemogućnost da se udruženja građana transformiraju u preduzeća. Postoji li alternativa ovom sivom scenariju? Uslovno rečeno - da. Uslovno, jer su se na nju, za sada, odlučili samo čelni ljudi iz dva sarajevska udruženja građana: Sportskog društva "Željezničar" i Nogometnog kluba "Željezničar". Prije nešto manje od pola godine došli su na epohalnu i za bosanske uslove krajnje riskantnu ideju da zajednički oforme privredno društvo! Prva bosanska fudbalska firma transformirana iz sportskog udruženja, što čitaoci sportskih stranica dnevnih novina vjerovatno već znaju, ima radni naziv "Željezničar" d.d.
"Tim vrsnih pravnika napravio je elaborat na osnovu ideje da SD 'Željo' kao titular, vlasnik stadiona Grbavica, sportskog objekta u vrijednosti od oko 13 miliona maraka, i NK 'Željo' formiraju dioničarsko društvo", kaže za Dane Zdenko Jelić, direktor SD "Željezničar". On ističe kako će "Željezničar" d.d. biti pravni subjekt sa dva departmana. "Na jednom krilu će cilj biti vrhunski sportski rezultati i titule i tu će biti fudbalski klub, a možda i muški rukomet ili ženska košarka. Na drugom krilu će biti preduzeće koje će kroz ugostiteljstvo, marketing, transfere igrača, reklame i ostale djelatnosti praviti novac."
Posljednji vagon Evrope Tako formirano dioničko društvo vjerovatno će dati mogućnost da, osim SD i NK "Željezničar", i ostalih 13 klubova koji sačinjavaju Sportsko društvo "Željezničar" posjeduju određeni dio dionica, što će im obezbijediti učešće u upravljanju i dobiti. S druge strane, izdavanjem novih dionica povećavao bi se kapital nove firme, a u njenom upravljanju bi mogli učestvovati i tzv. "ciljani dioničari" - navijači, simpatizeri i članovi SD "Željezničar". "Želju" će tako, po svemu sudeći, kupiti "Željo" i "željovci".
Bilo kako bilo, cilj fudbalskog tima, prema Jelićevim riječima, u prve dvije godine postojanja novog sistema će biti proboj do drugog ili trećeg kola Kupa Uefa, nakon čega bi slijedilo povezivanje firme sa moćnicima iz svijeta marketinga i agencijama koje danas sponzoriraju klubove u Evropi. "Onda će biti normalno da sa dobrim rezultatima i moćnom mašinerijom nama ne bude mjesto u ovakvoj ligi od 22 kluba, nego bi se trebao napraviti trokružni ili četverokružni sistem od osam klubova. Mi imamo dvije opcije: da pokušamo napraviti iskorak i da se uhvatimo za posljednji vagon Evrope, ili da proglasimo moratorij, reamateriziramo fudbal i sport uopće, i pokušamo praviti profesionalizam tek kada se steknu uslovi", završava Jelić, čije ime se najčešće veže za funkciju direktora nove firme.
I ekonomskim laicima je jasno da najveći kapital nove firme predstavljaju nekretnine, odnosno - stadion. U toku izrade koncepta formiranja dioničkog društva "Željezničar" pojavila se dilema da li se "Grbavica" tretira kao svojina udruženja građana SD "Željezničar" ili pak ima i državnog vlasništva koje bi proisticalo iz ulaganja budžetskih sredstava, samodoprinosa i donacija pravnih lica kod izgradnje ovog objekta. Od rješavanja ove dileme ovisi i druga: da li će SD "Željezničar" prenijeti pravo svojine nad nekretninama na novu firmu ili bi dioničko društvo dobilo samo pravo korištenja bez naknade za period od 25 godina. Na ova, nastavljaju se i druga zakonski nedefinisana pitanja poput onog da li su profesionalni sportisti u radnom odnosu i, ako jesu, da li će ga zasnivati sa nogometnim klubom ili sa "Željezničarom" d.d. Osim toga, javlja se i dilema u vezi s pravnom osnovom za transfere igrača.
Tu je, naravno, i najvažnije pitanje: šta biva sa imenom i tradicijom NK "Željezničar" i ostalih klubova-članova sportskog društva ukoliko dioničko društvo dođe pod stečaj? Surova pravila kapitalizma kad se spomene stečaj, su jasna - preduzeće se gasi. Tada bi klub prestao postojati na profesionalnim osnovama, ali bi opstao kroz reamateriziranje, te ime i tradicija ni u kom slučaju ne bi došli u pitanje. Sa parama je, naravno, druga stvar. Ako sada, kao udruženje građana, sportsko društvo iz redovnih djelatnosti izdvaja državi oko pola miliona maraka, može se samo zamisliti šta bi značilo poslovati u uslovima ekonomije u tranziciji, sa izdacima i obavezama koje bi narasle nekoliko puta...
Stadion kao problem Neposjedovanje stadiona kao osnovnog kapitala i sve pobrojane dileme su vjerovatno jedan od glavnih razloga sumnjičavosti u redovima gradskih rivala spram formiranja preduzeća koje bi rješavalo pitanja njihovog finansiranja. U FK "Sarajevo" čak ni ne razmišljaju o bilo kakvoj vrsti ekonomske tranzicije!? "Smatram da zadugo neće biti privatizacije sportskih klubova. Nema realne osnove za to, a to ne predviđa ni budući zakon o sportu", kaže Sabahudin Resić, direktor FK "Sarajevo". Nabrajajući neuređene odnose, nepostojanje zakona o sportu i sistema budžetskog finansiranja, slabu privredu i kupovnu moć potencijalnih gledalaca kao glavne razloge zašto je materijalna osnova klubova pod znakom pitanja, Resić tvrdi da nema nade ni da će privatni biznis finansirati klubove. "Koja je to privatna firma koja može uložiti 100.000 maraka da finansira klub? Kapital neće ići tamo gdje će izgubiti, a nema još uvijek takvih koji bi podnijeli te gubitke."
Kako kaže direktor ovog kluba, "Sarajevo" se sada do 60 odsto finansira iz sredstava stalnih sponzora, a ostalo iz članskih karata po cijeni od 14 maraka, jednokratnih ulaznica i rijetkih transfera. "Naš platni fond je oko 60.000 maraka mjesečno, a zaposlenih je 65, računajući i igrače i trenere. Pritom, pritišću nas i stari dugovi, jer kada je sadašnja uprava došla, naslijedila je oko milion maraka dugova. Nema donacija, a što se tiče doprinosa općine, grada i kantona, on je simboličan: od svake od nabrojanih institucija dato je po 10.000 maraka za godinu dana", tvrdi Resić.
Plaćajući korištenje stadiona za svaku utakmicu od 10 do 15 hiljada maraka, "Sarajevu" se kao glavni problem pojavljuje pitanje kako natjerati državne institucije da im ustupe stadion Koševo. "'Sarajevo' ističe kandidaturu da uzme pod upravljanje stadion Koševo, ali ne kao komunalni objekat; stadion nas zanima samo pod uslovom da ga učinimo samoodrživim i profitnim i od toga bismo se izdržavali.
Naruku nam ide i Prijedlog zakona o sportu, u kome je predviđeno da se sportski objekti daju na upravljanje sportskim klubovima. U kasnijim fazama bi se riješili imovinsko-pravni odnosi." Na pitanje kolika je procijenjena vrijednost stadiona, Resić kaže da se "Koševo" može dati i za jednu marku.
Zato će na pitanje ko kupuje "Sarajevo" odgovor biti - niko, sve dok u miraz ovaj klub ne dobije stadion. Tek onda će se moći govoriti o zainteresiranim u klubu i van njega da se izvrši tranzicija jer u ovom momentu, izgleda, "Sarajevo" nema ponuditi ništa drugo osim - dugova.
I stava da je sport "društveni interes" i da će "još dugo država biti ta koja će morati finansirati sport". "Da li kroz institucije ili kroz firme sa državnim kapitalom, ali ja bih tom rješenju dao još deset godina", dodaje direktor mlađeg sarajevskog premijerligaša.
Dionice za igrače U Tuzli i Zenici nemaju toliko vremena za čekanje, ali zato i "Sloboda" i "Čelik" imaju stadion i spremaju se za privatizaciju. Logika razmišljanja je obrnuta od one u Sarajevu. "Mi smo još uvijek u statusu udruženja građana, ali idemo na formiranje preduzeća jer samo tako možemo opstati. Nema više donacija, nema nas ni u budžetu, nema nas nigdje, i zato moramo postati samoodrživ klub da bismo mogli izaći iz ovog svega", kaže Šefket Sprečić, v.d. direktora FK "Sloboda" iz Tuzle koga je prije nekoliko dana naslijedio Mišo Hrgovčić, u čijem programu rada je i najavljeno formiranje preduzeća od kluba. Sprečić kao posebno značajno ističe to što su svo zemljište, teren i okolne zgrade na stadionu prevedeni u vlasništvo kluba. "Mi ne znamo kolika je njegova procijenjena vrijednost, ali radi se o 40 dunuma u centru grada, što je naš najveći kapital. Možemo da stavljamo hipoteku, uzimamo kredite, a već nas zovu zainteresirani za poslovne prostore u tribinama." U "Slobodi" kažu da će nova organizacija donijeti propise u vezi sa zaštitom imena kluba, ali i smanjenje igračkog kadra i broja zaposlenih, kojih je oko 50 u stalnom radnom odnosu. Oni koji ostanu, prema riječima već bivšeg direktora, neće imati više od 10 do 12 posto dionica. Za odgovor na pitanje ko će kupiti ostatak dionica vjerovatno treba čekati formiranje nove kantonalne vlasti i zakone koje će ona izglasati.
Vlasnik stadiona na Bilinom polju u Zenici je dijelom općina, a dijelom Željezara zato što je ovaj sportski objekat napravljen na njenom zemljištu. Što, opet, trenutno nema nikakvog značaja jer FK "Čelik" upravlja i koristi stadion, iznajmljuje ga i ubire zakup u mjesečnom iznosu od oko 20.000 maraka. Nazivajući apsurdnom situaciju u kojoj je klub na čijem je čelu organizovan kao udruženje građana, Pane Škrbić, direktor FK "Čelik", kaže da su do sada čekali na donošenje zakona o sportu. "Ali pošto zakona nema, pošto država i u tom segmentu ne funkcioniše, mi smo započeli neke radnje da organizujemo klub kao dioničko društvo, biznis-društvo - da na taj način riješimo i organizaciju i finansiranje i profesionalno ponašanje i nadogradnju stadiona. Sportski klub ne može biti socijala, o socijali se brine država, a klub mora biti organizovan profesionalno."
Sve za fudbal
U razgovorima koji se trenutno vode po pitanju formiranja "Željezničara" d.d. (ili "Euro Željo", kako je nezvanični naziv nove firme) pominje se i druga opcija sjedinjavanja. Prema njoj bi sportsko društvo "usisalo" fudbalski klub, pravno se verificirajući kao "SD Željezničar - fudbalski klub", koji bi pak formirao svoju agenciju koja bi se bavila svim onim poslovima koji su u domenu biznisa i obrtanja novca za fudbalski klub. Govoreći o trenutnim finansijskim odnosima između dva "pravna subjekta" koji planiraju formirati novo preduzeće, Zdenko Jelić naglašava kako FK "Željezničar" ima povlaštenu poziciju jer "trenira kad hoće, koliko hoće i gdje hoće, a ne plaća ništa". "Oni u svom budžetu uopće nemaju te stavke, a ne trebam ni spominjati da je ekonomska cijena korištenja glavnog terena oko 9.000 maraka, i da se, recimo, u ljetnim mjesecima potroši i do 15.000 maraka vode. Mi sve živo dajemo za fudbal, i rad 17 profesionalno zaposlenih je oko 80 posto usmjeren ka terenu i objektima, što znači da je indirektno okrenut fudbalu", kaže direktor SD "Željezničar".
7.05.1999.
POMOZI BOZE...
Sarajevo. Peti maj 1999. godine. Stadion Kosevo. Gradjanski rat i dalje traje. Rat Sjevera i Juga...
KADA SE AUTOR OVIH REDOVA 6. JUNA PROSLE
godine u ranim jutarnjim satima vratio sa proslave osvajanja sampionske titule, na vratima stana docekala ga je nena, 11 godina starija od aktuelnog prvaka BiH u nogometu. Umjesto cestitke, samo je tiho prozborila: "Sine, iskala sam u Boga da Zeljo pobijedi." Onda se okrenula i otisla da uzme abdest i klanja rani sabah...
Bozanska volja vec pune 53 godine odlucuje ko ce pobijediti: "Zeljo" ili "Sarajevo". Ono nesto Plavo ili ono nesto Bordo. Jos od one 1946. godine, kada je, kako legenda kaze, fuzijom "Udarnika" i "Slobode" nastao "Torpedo", koji je godinu dana kasnije promijenio ime u "Sarajevo". Rivalitet je prerastao okvire zemaljskog, svakidasnjeg, nogometnog valjda jos maja 1947. godine kada je u "Zeljeznicar" stigla naredba "odozgo" da ustupi "Torpedu" nekoliko najjacih igraca, "radi interesa fiskulturnog pokreta u BiH". Neki su otisli, neki su odbili (kao Josko Domorocki), ali je ostala prica medju Zeljinim navijacima kako su "CK i Zeljo napravili Sarajevo". Na ovu, tifozi "Sarajeva" su obicno uzvracali kako su im "od svih malih klubova najsimpaticniji Vrbanjusa, Vratnik i Zeljeznicar".
Prica o derbiju je, zapravo, nekada bila prica o Ferhatovicu, Susicu, Pasicu, Osimu, Smajlovicu, Bazdarevicu... Rahmetli Asim Ferhatovic Hase je znao predriblati cijelu "Zeljinu" odbranu, pa i slomiti stativu "Zeljinog" gola, a jedan od najstarijih "pitara" Kemo Lakaca pricao je ovih dana kako je "slusao tu utakmicu na radiju u Zeleniki, i kad je Hase slomio stativu, bacio je radio u more". O Hasetovoj privrzenosti "bordo" boji najbolje govori cinjenica da je za tim sa Koseva odigrao 600 utakmica i postigao 400 golova, da je cak sam finansirao odlazak kluba na gostovanja(!) i da mu je bilo draze provuci loptu kroz noge Maticu, Kulovicu ili cak Osimu (?) nego unovciti svoje znanje u svjetskim klubovima. A htjeli su ga svi. Ni rivali sa Grbavice nisu drugacije osjecali za "plavu boju". "Volim te zaljubljenike u Zelju i fudbal sa naseg stadiona koji su mi uvijek znacili isto toliko, ako ne i vise od mog fudbalskog umijeca", govorio je prije 18 godina mozda i najbolji igrac "Zelje" svih vremena, Ivica Osim. Drago Smajlovic, jos jedna "Zeljina" legenda i direktor kluba znao je reci kako su mu od svih golova najdrazi oni protiv komsija: kada se "Zeljo" svojevremeno vratio u drustvo najboljih iz Druge lige, njegov tim je pobijedio u derbiju 2:1, a popularni Miso je savladao golmana Bilica tek nakon sto je prethodno predriblao pet igraca "Sarajeva".
Danas, "Zeljo" kontra "Sarajeva" znaci samo "Manijaci" kontra "Hordi zla". Pjesnici bi rekli (a navijaci bi ih, bezbeli, ismijali) kako je nebo uvijek boje "Zelje", a krv uvijek boje "Sarajeva". Danas na Sjeveru djeca u bordo majicama znaju ko su Cinda, Dine i rahmetli Jefa, a tinejdzeri na Jugu, u plavo obojene kose i lica, znaju za rahmetli Dildu, za Javu ili Kenana... Ako Dine kaze da je "Zeljo napravljen samo za otpravnike vozova", onda je to "sveto slovo" za sve "Horde zla", na cijim clanskim kartama pise jednostavno - "Mrzim Zelju". Ako Java misli da je "Sarajevo malogradjanski klub", onda sigurno isto tako misli i svaki "Manijak", koji na pomen rijeci "pitar" sa prezirom i ironijom kaze kako bi bio najsretniji da "Sarajeva" jednostavno - nema. Danas su Smijecanin, Dedic, Ihtijarevic... i Vazda, Muharemovic, Guso samo dio spektakla ciji su glavni takmaci - akteri borbe Sjevera i Juga. Danas je grlo i glas, a ne noga i lopta, ono sto nosi prevagu na vagi tradicije, rivaliteta, tenzije.
Ali i danas i uvijek je dan kada se igra derbi bio dan Straha i Nade. I jedni i drugi su se tog dana budili sa cudnim zarom u stomaku, i jedni i drugi su odlazili u skolu ili na posao, sa jednom mislju: pobjeci sto prije i biti sto blize stadionu. I jedni i drugi, i danas i uvijek, sepurili su se po gradu, sa jednom recenicom na usnama: "Kako cemo vas razvaliti danas..." I danas i uvijek, pita je bila bordo, a kospe plave boje. Zato ce grad Sarajevo, do kraja svog postojanja, biti podijeljen na dva nepomirljiva pola. Koja ne mogu funkcionirati jedan bez drugog, bez obzira sto jedni drugima, na fudbalskom terenu, zele sve najgore. Upravo zato sto "Zeljo" ne bi bio "Zeljo" da nema "Sarajeva" i obratno, u njihovom srazu odlucuje "nesto vise". Vise od loptanja i vece od sporta. Ma jednostavno, ko ce imati vise srece. Ne znanja, ne snage, ne pameti, nego srece. I Bozje pomoci.
U srijedu, u 15 sati i 37 minuta, vise od dva sata prije utakmice, iznad Sarajeva su zaprastali gromovi. Danima suho Sarajevo zalio je takav pljusak da su i jedni i drugi to tumacili kao Bozji znak pobjede svog tima. A kada je krenulo, kisa jos nije stala, ali se iz dvadesetak hiljada grla zaorilo nesto sto je nekom ko ne navija ni za jedan klub izgledalo kao nemoguca mjesavina: "I naprijed plavi..., cio sjever gori..., i nozem i lancem..., za Saraj'voooo..., ja sam lud, ja sam jak,... volim svoga sampiona..., Zeljo je sampion, ooooo...". Za one koji navijaju... ma oni nisu ni culi ove druge. Stereotipnim rjecnikom sportskih novinara receno: "Zeljo je imao terensku inicijativu, stvarao prilike i propustao ih, a Sarajevo strpljivo gradilo igru i cekalo sansu iz prikrajka". Jezikom mahale, "Zeljo je razvalio Saraj'vo u prvom i povuk'o se u drugom, pa je morao primiti gol". Da, Gol, ono zbog cega se nogomet i igra. Bio je 78. minut utakmice, Uscuplic je lobovao Gusu, Sjever eksplodirao, a citav Jug pretvorio u jednu veliku psovku. Onda je, kako to obicno biva u ovakvim ligama, isti igrac koji je trebao biti junak, iscupao korner zastavicu, dobio crveni karton i zamalo postao tragicar. No za plave nije bilo vremena, valjda zbog onog 5. juna prosle godine kada je "Sarajevo" bilo bolje a "Zeljo" trijumfovao. Bozja odluka. Ali sve ce biti gotovo tek za 14 dana. Ili sto bi rekli junaci nekad popularne TV-serije Vise od igre: "Pravda ce trijumfovati." Valjda.
31.08.1998.
RIBAR
ISTE NOVINE DVAPUT SU SE PRODAVALE:
prvi puta za citanje, a drugi puta za sjedenje. Za citanje kostale su tri dinara (govorilo se: tri stoje), a za sjedenje pedeset para (ili: pet banki). Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao je skiljavi Mico i vikao: "Novine za pod guzicu, navali, narode!" Ljudi su kupovali i nitko se nije bunio, niti je kome ikad palo na pamet da od kuce ponese stare novine. Znalo se pravilo za utakmice, kao sto je postojao i utvrdjen troskovnik: karta pedeset dinara (zapravo: pet hiljada), fisek kospi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Kosevu.
A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne mozes se nacuditi zasto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruc i neces prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plasticne sjedalice, ali opet nije u redu da se ne postuju obicaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.
U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa "strucnim stabovima", a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrcavali su igraci na zagrijavanje. Ocevi bi na tribinama promrmljali: "Eno Ribara." A Ribar, prosijedi cetrdesetpetogodisnjak, malo cickave kose (uvijek je sega kad je stariji covjek malo cickav), u plavoj "Zeljinoj" trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjecanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivnickih napadaca.
O "Zeljinoj" sampionskoj tituli misljenja su se radikalno razilazila. U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojio prvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najvise golova, osvojio maksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnim prvenstvima, i jer je na klupi imao "genijalnog stratega" koji je na gol stavio mladog Cobu Janjusa, koji je na mjestu centarfora imao strasnog Jozu Bukala, cije su lopte ubijale i za kojeg se pricalo, premda to nitko nije vidio, da je udarcem s trideset metara slomio precku.
Medjutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu medju navijacima velikih klubova, prevladavalo je misljenje da je "Zeljo" postao prvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegova obrana suptilnim beogradskim i splitskim napadacima lomila noge. Legenda o "Zeljinim" kostolomcima i o strasnom atamanu Ribaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laz, a zapravo je savrseno odgovarala nastavku mitologije o okrutnim otomanskim vojskovodjama pred kojima je civilizirani svijet bjezao glavom bez obzira. Svi su u skoli citali Na Drini cupriju i sjecaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za "Zvezdine" i "Hajdukove" navijace znacio nabijanje na kolac drugim sredstvima.
A on je samo izmislio ono sto je Vladanko Stojakovic promuklo formulirao kao "muski fudbal". Ribarova obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s ledja. Noge su pucale jer nisu ocvrsnule i jos uvijek su igrale igru iz vremena romantike. "Zeljin" trener na to vrijeme nije davao ni pet para. Buducnost je bila njegova, premda ni "Zeljo", ni Ribar od te buducnosti nikada nece imati velike koristi, niti ce im itko u njoj priznati velicinu.
Igrali su, u toj sampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija (Becirspahic) i Avdija (Derakovic). Nesviknutim jugoslavenskim usima njihova su imena zvucala zenski, sto se kosilo s tvrdom i po njezne duse pogubnom "Zeljinom" igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili moguci i jos uvijek se nije znalo tko ce na kraju balade biti sudjen da bude pobjednik, tko ce postati prvak Europe, a ciji ce stadion izgorjeti kao zrtva paljenica.
Milan Ribar je umro u nekoj zagrebackoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se nista pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog "Hajdukovog" ili "Zvezdinog" igraca boljele davno lomljene kosti. Trebalo je s krovova najvisih nebodera u svim velikim gradovima bivse drzave niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.
I poslastica za kraj:
6.6.2002
Splićanin Ivica Huljev, bivši fudbaler Posušja i Željezničara, najbolji strijelac Premijer lige BiH, nastaviće karijeru u Varteksu iz Varaždina. Njegov ugovor sa hrvatskim prvoligašem na dvije sezone "težak" je 120.000 maraka. Željo će zauzvrat dobiti 30 odijela firme "Varteks" koja će nositi fudbaleri i stručni štab kao i uprava u predstojećim kvalifikacijama za Ligu prvaka.
hocu da upoznam te vanzemaljce i da vidim sto vam toliko smetaju.
