SportSport.ba

Iako se Norveška po izbijanju Drugog svjetskog rata proglasila neutralnom, nacistička Njemačka pokrenut će invaziju na nju početkom travnja 1940. Već do 10. lipnja 1940. Njemačka će okupirati cijelu Norvešku i kontrolirati je sve do kraja rata, odnosno do svibnja 1945. Kao i u nekim drugim zemljama Njemačka će i ovdje instalirati marionetski režim. Na čelu istog nalazio se Vidkun Quisling - po njemu će i nastati termin "kvislinški režim", a "kvisling" je danas riječ koja je postala sinonim za izdajnika i kolaboracionista. Za sve to biti će osuđen nakon rata i pogubljen 1945.

No, današnja priča o dalekoj Norveškoj je jedna znatno nam bliža. Naime, za vrijeme okupacije Norveške nacisti su tamo dovodili razne ratne zarobljenike kako bi im gradili infrastrukturu u pripremi za obranu od potencijalnog savezničkog iskrcavanja u Norveškoj. Između ostalog dovedeno je i oko 5,000 ratnih i političkih zarobljenika s prostora bivše Jugoslavije (u suradnji s marionetskom NDH, dakako). Bilo je tu raznih nacionalnosti, no znatan broj bili su Srbi, i to većinom ne zarobljeni Partizani već civili koje je fašistička NDH slala po etničkoj osnovi. U hladnoj Norveškoj završilo je i dosta muslimana iz Bosne, ali i osoba svih nacionalnosti s prostora nekadašnje Jugoslavije.

Njih oko 5,000 raspoređeno je u logore po Norveškoj te su korišteni za izgradnju fortifikacija, ali i ključnih prometnica - uključujući i tzv. "Krvavu cestu" (dio današnje norveške autoceste E6). Jezivi naziv "Krvava cesta" nije bez razloga. Zarobljenike iz Jugoslavije tretiralo se na strašan način. Izgladnjivani su i ubijani na naročito okrutne načine. Vjeruje se da je u kampovima i na izgradnji ubijeno ukupno 2,368 Jugoslavena (žrtvama masakra 1949. u Norveškoj je podignut spomenik, no na njemu se navodi kako je ubijeno "više od 500" osoba).

Posebno strašan podatak je činjenica da se o ovim masakrima u Norveškoj čak ni dan danas ne govori dovoljno, a mnogi - pa čak i s ovih prostora - nisu ni čuli za pokolj jugoslavenskih zarobljenika u Norveškoj. Kontroverzna je i činjenica da se u samoj Norveškoj rijetko govori o stradanju ovih ljudi, a razlog bi mogao biti taj da su u masakru sudjelovali i brojni norveški stražari angažirani od strane nacističke Njemačke i spomenutog "kvislinškog režima".

Poznati norveški povjesničar Knut Flovik Thoresen rekao je 2013. u razgovoru za najveći norveški dnevni list Dagbladet: "Norveški stražari u kampovima na sjeveru zemlje činili su tako strašne zločine protiv jugoslavenskih zarobljenika, to je bilo toliko okrutno da sumnjam da sam igdje čitao o takvim brutalnostima".

Nakon dosta godina 2009. na cijelu priču osvrnuo se norveški list Aftenposten koji piše: "Mi svoje učenike šaljemo s organiziranim autobusima u Njemačku i Poljsku, da tamo vide mjesta gdje su se događali zločini, bez da uopće spominjemo podjednake zločine koji su počinjeni u Norveškoj".

Jugoslavenski zarobljenici na sjeveru Norveške ubijani su često, no najveći masakr dogodio se na današnji dan, 18. srpnja 1942. godine u kampu Beisfjord broj 1. Ubijeno je ukupno 288 Jugoslavena po naredbi njemačkog Reichskommissara za Norvešku, Josefa Terbovena.


Beisfjord na karti Norveške
Naime, u logoru u Beisfjordu došlo je, zbog katastrofalnih higijenskih uvjeta u kojima su držani zarobljenici, do epidemije tifusa. Odlučeno je da se svi bolesni i one na koje se sumnja da bi mogli biti zaraženi - ubije. Zarobljenicima je naređeno da iskopaju sami svoje grobove kraj kojih su stajali i padali u njih nakon što bi bili likvidirani metkom u potiljak od strane straže. Oni koji su pak bili preslabi da bi iskopali sami sebi grob ostavljeni su u dvije barake koje su zatim zapaljene. Tko god je pokušao pobjeći kroz prozor bio bi strijeljan.

Oni za koje se pak zaključilo da su zdravi, njih oko 600, poslani su na marš do 30 kilometara udaljenog Bjørnfjella gdje ih je čekao novi logor. Tamo su stavljeni su karantenu. a potom su dva dana podvrgavani testu fizičke spremnosti - morali su optrčati logor šest puta. Oni koji to nisu mogli bili su strijeljani. Tijekom sljedećih pet tjedana na taj način je ubijeno još 242 zatvorenika.

Nakon poraza nacističke Njemačke oko 20-ak SS-ovaca koji su operirali norveškim logorima izručeno je Jugoslaviji. Svi su osuđeni na smrt i strijeljani.

No, što se tiče norveških stražara koji su sudjelovali u zločinima, mnogi nikada nisu kažnjeni. Povjesničar Flovik Thoresen ističe: "Budite uvjereni da u slučaju da su takvi zločini počinjeni nad norveškim zatvorenicima, svi počinitelji bili bi osuđeni na smrt. Ovako smo pak imali situaciju da su većina od njih dobili manje kazne nego žene koje su služile kao bolničarke na frontu".

Izraelski povjesničar i lovac na naciste, Efraim Zuroff, rekao je 2013. kako još uvijek nije kasno za provođenjem pravde jer neki od počinitelja i dalje su na slobodi, naročito pripadnici notorne SS divizije Wiking (dobrovoljci iz Norveške, Švedske, Finske i još nekih zemalja). Ipak, kako godine prolaze tako se sve čini da veće pravde ipak neće biti.

Ali najveća nepravda od svih bila bi da ovi strašni zločini potpuno potonu u zaborav što se nažalost i događa - primjerice, masakr u Beisfjordu, koji se dogodio na današnji dan prije točno 78 godina, čak nema niti članak na hrvatskoj verziji Wikipedije.

rio_Ferdy88 je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 12:11

Nisam znao za ovo

Iako se Norveška po izbijanju Drugog svjetskog rata proglasila neutralnom, nacistička Njemačka pokrenut će invaziju na nju početkom travnja 1940. Već do 10. lipnja 1940. Njemačka će okupirati cijelu Norvešku i kontrolirati je sve do kraja rata, odnosno do svibnja 1945. Kao i u nekim drugim zemljama Njemačka će i ovdje instalirati marionetski režim. Na čelu istog nalazio se Vidkun Quisling - po njemu će i nastati termin "kvislinški režim", a "kvisling" je danas riječ koja je postala sinonim za izdajnika i kolaboracionista. Za sve to biti će osuđen nakon rata i pogubljen 1945.

No, današnja priča o dalekoj Norveškoj je jedna znatno nam bliža. Naime, za vrijeme okupacije Norveške nacisti su tamo dovodili razne ratne zarobljenike kako bi im gradili infrastrukturu u pripremi za obranu od potencijalnog savezničkog iskrcavanja u Norveškoj. Između ostalog dovedeno je i oko 5,000 ratnih i političkih zarobljenika s prostora bivše Jugoslavije (u suradnji s marionetskom NDH, dakako). Bilo je tu raznih nacionalnosti, no znatan broj bili su Srbi, i to većinom ne zarobljeni Partizani već civili koje je fašistička NDH slala po etničkoj osnovi. U hladnoj Norveškoj završilo je i dosta muslimana iz Bosne, ali i osoba svih nacionalnosti s prostora nekadašnje Jugoslavije.

Njih oko 5,000 raspoređeno je u logore po Norveškoj te su korišteni za izgradnju fortifikacija, ali i ključnih prometnica - uključujući i tzv. "Krvavu cestu" (dio današnje norveške autoceste E6). Jezivi naziv "Krvava cesta" nije bez razloga. Zarobljenike iz Jugoslavije tretiralo se na strašan način. Izgladnjivani su i ubijani na naročito okrutne načine. Vjeruje se da je u kampovima i na izgradnji ubijeno ukupno 2,368 Jugoslavena (žrtvama masakra 1949. u Norveškoj je podignut spomenik, no na njemu se navodi kako je ubijeno "više od 500" osoba).

Posebno strašan podatak je činjenica da se o ovim masakrima u Norveškoj čak ni dan danas ne govori dovoljno, a mnogi - pa čak i s ovih prostora - nisu ni čuli za pokolj jugoslavenskih zarobljenika u Norveškoj. Kontroverzna je i činjenica da se u samoj Norveškoj rijetko govori o stradanju ovih ljudi, a razlog bi mogao biti taj da su u masakru sudjelovali i brojni norveški stražari angažirani od strane nacističke Njemačke i spomenutog "kvislinškog režima".

Poznati norveški povjesničar Knut Flovik Thoresen rekao je 2013. u razgovoru za najveći norveški dnevni list Dagbladet: "Norveški stražari u kampovima na sjeveru zemlje činili su tako strašne zločine protiv jugoslavenskih zarobljenika, to je bilo toliko okrutno da sumnjam da sam igdje čitao o takvim brutalnostima".

Nakon dosta godina 2009. na cijelu priču osvrnuo se norveški list Aftenposten koji piše: "Mi svoje učenike šaljemo s organiziranim autobusima u Njemačku i Poljsku, da tamo vide mjesta gdje su se događali zločini, bez da uopće spominjemo podjednake zločine koji su počinjeni u Norveškoj".

Jugoslavenski zarobljenici na sjeveru Norveške ubijani su često, no najveći masakr dogodio se na današnji dan, 18. srpnja 1942. godine u kampu Beisfjord broj 1. Ubijeno je ukupno 288 Jugoslavena po naredbi njemačkog Reichskommissara za Norvešku, Josefa Terbovena.


Beisfjord na karti Norveške
Naime, u logoru u Beisfjordu došlo je, zbog katastrofalnih higijenskih uvjeta u kojima su držani zarobljenici, do epidemije tifusa. Odlučeno je da se svi bolesni i one na koje se sumnja da bi mogli biti zaraženi - ubije. Zarobljenicima je naređeno da iskopaju sami svoje grobove kraj kojih su stajali i padali u njih nakon što bi bili likvidirani metkom u potiljak od strane straže. Oni koji su pak bili preslabi da bi iskopali sami sebi grob ostavljeni su u dvije barake koje su zatim zapaljene. Tko god je pokušao pobjeći kroz prozor bio bi strijeljan.

Oni za koje se pak zaključilo da su zdravi, njih oko 600, poslani su na marš do 30 kilometara udaljenog Bjørnfjella gdje ih je čekao novi logor. Tamo su stavljeni su karantenu. a potom su dva dana podvrgavani testu fizičke spremnosti - morali su optrčati logor šest puta. Oni koji to nisu mogli bili su strijeljani. Tijekom sljedećih pet tjedana na taj način je ubijeno još 242 zatvorenika.

Nakon poraza nacističke Njemačke oko 20-ak SS-ovaca koji su operirali norveškim logorima izručeno je Jugoslaviji. Svi su osuđeni na smrt i strijeljani.

No, što se tiče norveških stražara koji su sudjelovali u zločinima, mnogi nikada nisu kažnjeni. Povjesničar Flovik Thoresen ističe: "Budite uvjereni da u slučaju da su takvi zločini počinjeni nad norveškim zatvorenicima, svi počinitelji bili bi osuđeni na smrt. Ovako smo pak imali situaciju da su većina od njih dobili manje kazne nego žene koje su služile kao bolničarke na frontu".

Izraelski povjesničar i lovac na naciste, Efraim Zuroff, rekao je 2013. kako još uvijek nije kasno za provođenjem pravde jer neki od počinitelja i dalje su na slobodi, naročito pripadnici notorne SS divizije Wiking (dobrovoljci iz Norveške, Švedske, Finske i još nekih zemalja). Ipak, kako godine prolaze tako se sve čini da veće pravde ipak neće biti.

Ali najveća nepravda od svih bila bi da ovi strašni zločini potpuno potonu u zaborav što se nažalost i događa - primjerice, masakr u Beisfjordu, koji se dogodio na današnji dan prije točno 78 godina, čak nema niti članak na hrvatskoj verziji Wikipedije.

Rosicky je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 11:14

FoSte95 je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 07:51

Velika Mađarska, Velika Hrvatska, Velika Srbija, Velika Albanija sve je to isti qrac

Yebo majku a svi se pozivaju na neko istorijsko pravo. Dok su evropske zemlje davno rasčistile sa tim velikonacionalnim projektima (stvaranje EU i NATO) mi se u istom blatu koprcamo zadnjih 150-200 godina

Pa kako su raskrstile kada su upravo kolonije velikih drzava koje jos ne pustaju iz uzdi upravo ti nacionalni projekti.Teritorijalni sporovi Grčke i Turske,Irske i Engleske,Francuske i Italije,Velike Britanije sa skandinavskim drzavama oko otoka isto tako VB sa Spanijom oko Giblatara itd.

bombaysaphire je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 12:50

tm01hzne je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 14:39

bombaysaphire je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 12:50

Bolje su one košarkaške

Osim13 je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 15:34

bombaysaphire je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 15:40

Osim13 je napisao/la: ↑

21 jul 2020, 15:34

Ovi kad yebu onda baš yebu