Rijec dvije o ovoj sceni. Nas najtrofejniji trener, pet titula prvaka, cetiri kupa i jedan super kup osvojen sa klubom uz koji se rodio i kao tinejdzer gledao oca kako je pravio ekipu koja je igrala polufinale kupa uefa, za nekih par beskrajnih minuta oteto finale sa velikim Realom. Nas najtrofejniji trener, nas Amar Osim, sa rukama podignutim u zrak, kao malo razdragano dijete koje je dobilo poklon za rođendan, misterioznu kutiju omotanu sjajnim papirom sa velikom mašnicom na sredini. U svom trecem mandatu na klupi slavi plod osam mjeseci krvavog rada, u mandatu gdje se morao dokazivati kao nikada do sada, navijacima kojima je toliko radosti donio, navijacima kluba uz koji je odrastao i kojem je vecinu svog zivota posvetio. Nas "kamatar" slavi pobjedu svog "footbola", doktorsku disertaciju sa kojom je polozio sve moguce ispite za vijeke vijekova. Slavi sto je skinuo kamen i bol sa duse, zavidao rane od ujeda strasnih, naš "da je valjao radio bi vani", "vise su nas kostale kupljene titule nego procedure", "vratio se da proda klub". Nas jedan jedini "Brko" slavi, pokazuje put i viziju navijacima, svojim djetinjastim radovanjem ih moli da ga prate i pomognu u nastojanju da ucini sto jos niko iz BiH nije ucinio, uvede naseg Želju na Evropsku scenu u grupe nekog elitnog takmicenja, cime bi se skoro izjednacio sa najvecim klubskim uspjehom kojem je svjedocio kao sin, kao navijac, kao dijete koje je sanjalo da ce i on tako, nekada. Povedi nas Šefe, svi zajedno kao jedan, uz tebe smo i vjerujemo da je moguce, ma koliko god tesko bilo.
Mi smo Željini Željo je naš!
