Post
Postao/la dubrava » 25 avg 2017, 22:44
Bila je kasnojesenska noć koju vjerojatno nikad neću zaboraviti. I datum je ostao upamćen. 27.11.2003. 2.kolo tadašnjeg Kupa Uefe, uzvratna utakmica na Poljudu. Hajduk - Roma. Nakon prve utakmice gdje je Hajduk izgubio 1:0, a gol pao pri samom kraju, velika euforija je bila i u gradu i među navijačima. Vjerovalo se da se može pobijediti Romu koju je tada vodio Capello, a igrali Zebina, Chivu, Tomassi, De Rossi, veliki Francesco Totti (koji nije igrao na Poljudu), Mancini, Emerson... Cassano. Za Hajduk igrali Blatnjak, Bule, Krpan, Računica, Andrić, na golu Runje, Vejić, Neretljak, trener Vulić. U prvom poluvremenu nije Hajduk loše igrao, dapače, imao je svojih dobrih šansi, ali je bila to tvrda, čvrsta utakmica. Igralo se zadnjih 10 minuta prvog poluvremena. Na lijevoj strani Krpan dobija loptu (ne sjećam se tko mu je dodao), ispred njega Zebina kojem gura loptu kroz noge, prelazi ga i ulazi u šesnaesterac te lijevom nogom po zemlji dodaje u peterac natrčalom Buli koji sa par metara daje gol. Erupcija na stadionu. Skakao sam ko nadrogirani skakavac po stanu, kako sam sretan bio ljudi moji. Završava 1:0 na poluvremenu. U nastavku Roma igra bolje, napada, pritišće, stvara šanse, puca po golu, ali nije išlo. Hajduk mislim da šanse nije stvorio, ne sjećam se sad. I onda dolazi ta 85.minuta. Cassano, koji je ušao kojih desetak minuta ranije, negdje na dvadesetak metara, sa sredine, gura loptu prema sredini šesnaesterca hajduka, na loptu istrčava Runje i izgleda da ju lagano hvata, ali mu ispada iz ruku i prolazi iza njega. Iza Runje dolazi Miladin i da ju izbije pogađa vlastitog golmana, Runju, lopta od odbijanca dolazi do natrčalog Cassana koji potuno sam daje gol. Plakao sam ko godina, sve je curilo iz mene, mislim da više suza u životu nisam isplakao zbog Hajduka.
I ta utakmica mi je sinoć kad je sve završilo prošla kroz glavu.
I sinoć mi se skupilo sve...
Bilo je tu i Mallorci i Shelbourna, Debrecena, Torpeda, Dnjipra i Stoke, Slovana i Žiline, Dile Gori i Maccabija, ali sinoćnja utakmica me neodoljivo podsjetila na onu jesensku protiv Rome. I sve je isto bilo. I završetak je bio isti. I ne znam više dokle tako i ne znam više zašto. Jednostavno valjda tako mora biti jer je duga ta cesta. Preduga.
...
Zauvijek ćeš ostat ljubav mog života!
"Stvarna veličina kluba ne mjeri se trenutnim rezultatima, trofejima ili novcem, nego time koliko ga ljudi doživljava kao svoj – kao nešto bitno u svojim životima"