SportSport.ba

moj omiljeni nba igrač ikad, nema potrebe da išta komentarišem, kolumnu sam spremio na računar. piši i dalje ovdje, ja čitam svaku.

Ne gotivim Piercea (ne'am pojma zašto), al' sam s uživanjem pročitao i ovu kolumnu. Dosad nisam komentarisao, al' definitivno svaka zaslužuje veliki +

dijabola je napisao/la:PAUL ZVANI 'ISTINA'

Trom, možda čak i debeo. Naizgled ni po čemu poseban. Na draftu pao iza prosjeka kao što su Larry Hughes ili Raef LaFrentz. Ali zato drugi strijelac, peti asistent i sedmi skakač u historiji Celticsa. Ujedno i čovjek sa najboljim nadimkom u ligi. Paul Pirce - 'The Truth'.



Nadimak 'The Truth' mu je dodijelio niko drugi nego Shaquille O'Neal, čovjek sa vjerovatno i najviše nadimaka ikad, nakon što je Pierce uneredio Lakerse sa 42 poena uz šut iz igre 13 od 19. Istina, Kelti su izgubili tu utakmicu, ali da nisu, Shaq vjerovatno ne bi bio raspoložen za ovakvu izjavu. 'Zapišite ovo. Ja sam Shaquille O'Neal, a Paul Pierce je istina. Citirajte me i ništa nemojte izbaciti. Znao sam da može igrati, ali nisam znao da može ovako igrati. Paul Pierce je Istina.' Shaq je vjerovanto mislio na pridjev 'istinit', u smislu da Pierce nije samo prolazna atrakcija nego 'pravi' igrač. Svejedno, Paul Pierce će ostati zapamćen kao 'The Truth'.

Paul Anthony Pierce odrastao je u Inglewoodu, Kalifornija, a kao dječaku san mu je bio da zaigra za Lakerse. Omiljeni igrač i idol mu je bio Magic Johnson. Sudbina je htjela da ga kao desetog na draftu izaberu upravo najljući rivali Lakersa, Boston Celticsi, a Pierce kroz cijelu karijeru možda i najbolje partije pruža protiv Lakersa. Kaže kako je košarku zapravo najviše učio vani, na igralištu, što ima smisla ako uzmemo u obzir način na koji igra. Paul nikada nije bio najatletičniji igrač na svijetu. Iako snažan za poziciju koju igra, Pierce nikada nije igrao na silu. Ali je uvijek znao da igra u svom ritmu, u ritmu u kojem njegova tromost zaista izgleda kao vrlina. Uvijek se više oslanjao na kreativnost i finese nego li na fizičke predispozicije. Srca fanova plijenio je svojom nepredvidljivošču, instinktivnim razmišljanjem i voljom za pobjedom. Nikada srljanje i igranje za ličnu statistiku, a opet uvijek efikasan i konstantan strijelac. Pierce je u sezoni 2005/2006 imao najveći prosjek poena-po-šutu među top 30 strijelaca te sezone. Pierce je uvijek igrao za dobrobit ekipe, i kada su u Boston stigli Ray Allen i Kevin Garnett, Paul je odmah izjavio kako će se više posvetiti odbrani jer ne mora više da sam nosi teret u napadu.

Piercea lično volim iz dva razloga. Prvi je sasvim sigurno samopouzdanje koje ima. Kada se utakmica lomi, Paul je prvi koji traži loptu, bez obzira dal' ima 4 ili 44 poena u toj utakmici. Slično Kobeu, nikada nije mario za eventualne greške. Pogodio ili promašio šut za pobjedu, iduću utakmicu će opet uraditi isto. Pogođeni šutevi preko ruke u završnicama utakmica (kao ona trica sinoć protiv Clippersa, 2 sekunde prije kraja), za njega su duševna hrana. Drugi razlog je taj što je uvijek volio izazove. Omiljeni protivnik mu je LeBron James, iako je i sam svjestan da mu po kvaliteti nije ni blizu. Zauvijek ću pamtiti sedmu utakmicu između Celticsa i Cavsa u playoffu 2008. godine i revolveraški obračun između ove dvojice. James je ubacio 45, Pierce 41, a zajedno su u toj utakmici ubacili čak 45% od ukupnih poena. I dok je James pogađao i moguće i nemoguće, Pierce je (u svom ritmu) na svakom pick-and-rollu uspijevao izvući višeg igrača na sebe i uredno riješavao povoljne match-upe, uglavnom šutevima sa lakta. Navodno su njih dvojica prije utakmice dogovorili ovakav obračun, a Pierce je, iako sa manje poena, izašao kao pobjednik. Uz spomenuti 41 poen (na svega 23 pokušaja iz igre), Pierce je u toj utakmici i osvojio ključnu loptu nakon sudijskog podbacivanja, te nakon toga pogodio slobodna bacanja i odveo Celticse u nedostižnu prednost. I to sve nakon što mu je prethodno James oteo loptu iz ruku i zakucao. I upravo taj inat, ta sposobnost da odigra najbolje kada se najmanje očekuje, je ono što volim kod Piercea. U prvoj utakmici finala te godine, protiv Lakersa, Pierce se povrijedio u trećoj četvrtini. Čak su ga morali iznijeti sa terena, nije mogao izaći sam. Vratio se nakon par minuta i doslovno zapalio Lakerse sa 15 poena u toj istoj četvrtini i time vjerovatno i ukrao dušu protivnicima, ujedno inspirišući saigrače, što je rezultiralo osvajanjem prstena rezultatom 4-2 u seriji. Paul je zasluženo proglašen za MVP-a tog finala (premda je i Ray odigrao fenomenalno). Na pitanje: 'Da li je Kobe Bryant zaista najbolji igrač lige u ovom trenutku', Pierce je odgovorio sa: 'Ne. Ja sam trenutno najbolji igrač.' I zaista, nakon te serije je tako i izgledalo. Trenutak kada Bryantu lijevom rukom školski blokira fadeaway šut na niskom postu mi se iz nekog razloga urezao duboko u pamćenje (od tada uvijek na šuteve izlazim lijevom rukom), kao i nemoćni pogledi Lukea Waltona i Vladimira Radmanovića koji su bili Pierceovi nominalni čuvari. Celticsi su od tad odigrali još jedno NBA finale, opet sa Lakersima 2010. godine, ali ovaj put su poraženi u sedam utakmica. Pierce je još uvijek u pohodu na drugi prsten, a situacija sa Rondom ove godine mu i ne pomaže previše.



Osim kao strijelac i igrač za velike završnice, Pierce je kroz karijeru poznat i kao jedan od najvećih provokatora lige. Obožava da demorališe protivnike, naročito one koji ga direktno čuvaju. U trenutku kada osjeti da je nadmoćan obožava da pogodi šut 'kroz glavu' protivniku, samo da ga dotuče.

I pored sjajne karijere, oku ugodne igre, i gomile pogođenih šuteva u 'clutch' situacijama, prva stvar koje se sjetim kada neko pomene Piercea je ono što je preživio izvan parketa. Paul je 2000. godine preživio čak 11 uboda nožem (usput mu je neko i razbio flašu o glavu), a navodno je samo pokušavao da smiri situaciju. Život mu je spasio saigrač Tony Battie, koji ga je odvezao u bolnicu. Ipak, Pierce je u sezoni 2000/2001 bio jedini Kelt koji je startao u svih 82 utakmice.



Volim Piercea iako igra za Celticse (njih samo cijenim, ne volim ih). Volim kako igra, volim njegovu neustrašivost. Volim čak i njegovu tromost. Volim i kad mi prijatelj kaže kako najviše na njega podsjećam kada igram basket (valjda zbog tromosti, šta li). A i nadimak mu je za deset. Kako god okreneš, ne možeš zaustaviti Istinu.

Svaka cast na trudu,vrlo kvalitetna kolumna.

zahvaljujem svima, lijepo je znati da ima neko ko čita
@emir18 - nemoj pogrešno shvatit samo bgt de ubuduće ne moraš citirat čitavu kolumnu, ružno izgleda

Naravno da se citaju kolumne o NBA, plus jedan si mi od drazih navijaca Lakersa. Svaka cast i nastavi.

Svaka čast

NJEMAČKI MOJSIJE

Sjećam se, dok sam dječak bio, preko ljeta sam u dvorištu ispred kuće svaki dan igrao 1 na 1 basketa sa godinu starijim rođakom. Redovno sam gubio od njega, dijelom zbog toga što je on tada za razliku od mene trenirao košarku, a dijelim i zbog toga što je još uvijek bio viši od mene. I to uglavnom na maraton, nakon što prokockam stečenu prednost i padnem psihički. Svaku noć sam ulazio u kuću isfrustriran brojnim porazima, jer sam vjerovao da je sve do mene i da mogu da pobijedim ako pronađem nešto u sebi što će me držati cijelih 11 poena. Koja je tačno godina bila ne sjećam se, znam samo da je u toku bilo neko internacionalno košarkaško prvenstvo, a Dirk je dominirao. I tako jedan dan, Njemačka je dobila neku tijesnu utakmicu, Dirk Nowitzki nije mogao da promaši cijelu utakmicu, pogodio je sve važne šuteve (uglavnom preko ruke uz nemoćne poglede protivnika), a za mene je postao (tada) najdraži igrač, heroj, prosvjetitelj. Nisam spavao tu noć, čekao sam jutro da probudim rođaka da igramo basket. Moji šutevi preko ruke su ulazili kao kod Nowitzkog (bar u mojoj glavi, tad sam još šutao sa dvije ruke, ali iznad glave, što je bilo teško za braniti), a kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao: 'Ne možeš mi ništa, i sljedeću pogađam'. Pobjeda, 11-5, čao. Nowitzki, hvala ti.



Priča Dirka Nowitzkog nije spektakularna. Nije imao teško djetinjstvo, nije sve u životu bilo protiv njega. Nije ni oduvijek želio da igra u NBA, naprotiv, prvo se bavio tenisom i rukometom, a košarkom se prvo bavio rekreativno da bi tek sa 16 godina donio odluku da će se u životu baviti najviše košarkom. I nikada mu to nije bila jedina stvar u žviotu, još kao tinejdžeru mu je trener uvijek savjetovao da se bavi i muzikom, te da čita knjige, kako bi postao kompletnija ličnost. Zato je igra Dirka Nowitzkog na parketu itekako spektakularna. Nikada nisam vidio igrača visokog 213cm sa takvim kretnjama, fintama, ulazima pod koš i šutevima sa distance. I danas ima vjerovatno najbolju fintu šuta u ligi. Njegov trademark šut sa jedne noge i sa skokom unazad je neodbranjim. Doslovno. Ako je vjerovati naučnicima sa Sport Sciencea, uzmemo li u obzir Dirkovu visinu, brzinu izbačaja, separaciju od protivnika koju kreira prilikom šuta dolazimo do sljedećeg zaključka: kada bi odbrambeni igrač bio visok kao Yao Ming i imao odraz kao Derrick Rose, ne bi bio u stanju blokirati taj šut (pod uslovom da se odrazi uspravno). Budući da takvog protivnika Dirk još nije sreo ostalima preostaje samo da se nadaju promašaju. Samo teorija, impresivna doduše. Dovoljno impresivna da su i Kobe Bryant i Kevin Durant kopirali Dirka i dodali taj šut u svoje repertoare. Nowitzki, hvala ti.



Kroz NBA karijeru je prošao sito i rešeto, a najzanimljivije su svakako tri sezone. Prva je ona 2005/2006, Mavsi dolaze do finala i tamo ih čeka Miami Heat predvođen duom Wade-Shaq. Nakon uvodnih 2-0 za Dallas, u trećoj utakmici su prokockali prednost od 15 poena i izgubili. Izgubili su i naredne 3 utakmice. Jedna je teorija da su se mentalno raspali, druga da su ih sudije brutalno opljačkale. Argumenata ima i za jednu i za drugu.

Druga je 2006/2007, kada je predvodio Dallas do 67 pobjeda u sezoni što je i rekord franšize i bio izabran za prvog internacionalnog MVP-a liga. Mavsi su u toj sezoni doista izgledali nezaustavljivo, utakmice su rješavali sa 9 trica u prvoj četvrtini i u playoff su ušli sa prve pozicije. I sve to da bi ispali već u prvoj rundi od Golden State Warriorsa, kada je Captain Jack ugušio Nowitzkog agresivnom odbranom. Nakon svojevrsnog mentalnog raspada Nowitzkog kao i brojnih promjena unutar ekipe Mavsi ni do danas nikada više nisu bili smatrani kandidatima za naslov.

Ipak, u sezoni 2010/2011, u meni lično drugom po redu najdražem playoffu koji sam gledao, Mavsi su došli do naslova bez da su i u jednoj seriji bili favoriti. Čak su i u prvoj rundi protiv Blazersa mnogi stručnjaci predviđali da će Portland napraviti 'očekivano iznenađenje', ali Mavsi su na krilima odličnog vanjskog šuta, iznenađujuće efikasne zonske odbrane, te nestvarnih igara Nowitzkog došli do naslova prvaka. Performans Dirka u tom playoffu je nešto što se rijetko viđa. To je bilo prvi put da vidim da igrač igra 'u zoni', odnosno da ima 'vruću ruku' kroz cijeli playoff. Kad god je bilo potrebno pogodio je neki, nemoguće težak, važan šut i tako konstantno vraćao momentum na stranu svoje ekipe. U finalu protiv (opet) Miamia, cijeli svijet je navijao za Mavse, a ja sam se kao rijetko kad u životu osjećao kao da pripadam velikoj većini. James, Wade i Bosh su već bili proslavili titulu, ismijavali su Nowitzkog koji je jednu utakmicu odigrao sa jako povišenom temperaturom (i pogodio šut za pobjedu, Jordan style), ali Dirk i skupina veterana kojima niko nije davao prevelike šanse su im očitali lekciju i Mavsi su slavili sa 4-2 u pobjedama. Bilo mi je izuzetno drago što se u Heatu nisu uspjeli 'na silu' dočepati prstenja (prošle godine mi je opet bilo drago što jesu, nisam normalan). U opisu jednog youtube klipa sastavljenog od hajlajta Nowitzkog iz tog playoffa stoji: 'Dirk uništava zlo u playoffu.' A i većini svjetske populacije je bilo drago što je titulu osvojila ekipa koja je igrala lijepu košarku. Da sam tada pisao kolumnu zvala bi se 'Pobjeda košarke.' Nowitzki, hvala ti.



Ove sezone Mavsi neće u playoff. Dirk je veliki dio bio povrijeđen, a i otkada igra nije u pravoj formi. Kaže kako je za to kriva povreda, te da on i dalje isto razmišlja i želi da radi iste stvari ali tijelo jednostavno ne sluša. Kaže i kako mu je sada jasno koliko mu znače stvari koje radi preko ljeta kao što su trčanje, teretana i igranje za Njemačku. Ja se i dalje iskreno nadam da će opet zaigrati za reprezentaciju, jer najviše volim gledati Dirka kako igra za svoju domovinu. 'Em dominira, 'em igra srcem i rijetkost je vidjeti da igrač njegovog kalibra daje sve od sebe u reprezentaciji koja nema velikih šansi za medalju (pada mi na pamet samo Andrei Kirilenko). Na prošlom prvenstvu su Njemci imali šanse, podrška je sa Kamanom bila jača nego ikada, ali je Dirk zakazao. I sam je to priznao rekavši kako mu je žao što je iznevjerio saigrače koji su odradili svoj dio posla. Niko mu nije zamjerio, jer je bio umoran od NBA playoffa, a i zato što je Njemačku već dva puta vodio do medalje na velikim takmičenjima, bronzane na Svjetskom i srebrne na Evropskom prvenstvu, a volja koju on pokazuje dok igra za svoju naciju je zaista neuništiva. I ta volja koju sam vidio kod Nowitzkog, ta vjera da može da pobjedi i sa inferiornom ekipom, mi je najviše pomogla u priči sa početka kolumne. Mogu reći još samo jednu stvar. Nowitzki, hvala ti.

odlično.

nevjerovatna slučajnost, ali zaredao si nekoliko meni baš dragih momenata i igrača. novicki mi je općenito najdraži evropljanin (ako ne brojimo teletovića) i najdraži "nekelt" uz karmela, tako da sam i ovu kolumnu čitao sa uživanjem.

samo bih dodao da i ja mislim da se dallas neće plasirat u plejof, ali kad se lejkersi mogu nadat, onda mogu i mavsi.

također, u finalu 2010/11, navijao sam za dallas/novickog baš svim srcem. kad se sjetim da je čovjek pod temperaturom igrao gotovo 40 minuta, strašno nešto...

http://www.****/s280025/Kolumne/Kol ... stina.html

Jedina mi je utjeha što je on plaćen za ovaj pos'o, ja pišem samo za svoju dušu.

A ja baš htjedoh napisati kak' si "natjerao" Edina da skucka par riječi o The Truthu.
Bude l' sljedeća Edinova kolumna o Nowitzkom, ima da mu opalim par vaspitnih.

Svaka cast!

Prizeljkujem sledecu kolumnicu o Melu.

Bravo, majstore !

Ja ne čitam tvoje kolumne, ja ih GUTAM ! Savršeno. Keep it up...

NBA, GDJE SE AMEJZING DESI

I ova sezona je stvarno bila, a i još uvijek je, nevjerovatna. Od glupih poteza u predsezoni, preko razučaravajućih Lakersa pa sve do strašne serije Miamia kojom su i definitivno potvrdili da ovako istaknutog favorita za naslov odavno nismo imali. Bez sumnje najbolja ekipa u zadnjih pet godina lige, o nekom dužem periodu ćemo govoriti nakon što istu osvoje još neki put. Ipak, meni su trenutno za praćenje najzanimljiviji Knicksi koji hvataju pravi ritam, onaj koji su imali s početka sezone, te utrka za osmo mjesto na zapadu, dakako.



NBA playoff je turnir u kojem se utakmice igraju u strašnom ritmu na oba kraja parketa, i to učestalo, bez previše vremena za odmor. Rječju, sex. Shodno tome, ako je playoff sex onda ovu utrku, u kojoj učestvuju Dallas, Utah, te pomenuti Lakersi možemo nazvati predigrom. Dakle slijedi osvrt na Mavse, Jazzere, Laker(s)e i Knickse, respektivno.

Dallas Mavericks

Ako uzmemo u obzir trajanje povrede Dirka Nowitzkog, dodamo na to onaj period koji mu je bio potreban da se vrati u formu, te još neke probleme slične prirode možemo slobodno reći da je ova sezona čak i uspješna za Mavse. Jer, ionako rosterom pripadaju tu na granicu playoffa na zapadu, uz možda koju pobjedu više. Najveći kredit pripisujem coachu Carlisleu, kojeg smatram jednim od najpotcjenjenijih u ligi, što je uspio da iz gotovo svakog igrača izvuče maksimum. Nominalni startni playmaker, Darren Collison je kvalitetom odličan backup play, što pokazuje i činjenica da mu je odnedavno posao preuzeo veteran Mike James, ali je ove sezone sasvim solidno iznio teret startera, prije svega u defanzivnom dijelu. Ovinton J’Anthony Mayo je u prethodne četiri sezone pokazao sve samo ne konstantnost, ali je dobar dio ove sezone bio najveća prijetnja u napadu Mavsa i zaista je bio prilično konstantan sve do povrede ramena. Kaman pogađa one svoje spore šuteve, a Jae Crowder se pokazao kao krađom drafta i itekako je bitan dio rotacije. Opet da naglasim, veliki dio u svemu ovome po meni ima Carlisle, koji itekako dobro zna da iskoristi skauting, kako protivnika tako i svojih igrača, te zahvaljujući tome uspijeva da igrače na parketu raspoređuje upravo onako kako oni vole (odnosno ne vole, ako govorimo o protivnicima). Nažalost po navijače Dallasa, ljubitelje Nowitzkog i najomraženijeg vlasnika u ligi, Marka Cubana šanse da uđu u playoff su odsinoć minimalne. Imaju razloga da žale, ali i razloga da budu zadovoljni jer su pokazali želju, kvalitet i prevazišli sve prepreke koje su se nametnule bez njihovog uticaja. Trebali bi se, ako ništa obrijati do kraja sezone, vjerujem da će izjednačiti taj omjer pobjeda i poraza uprkos teškom rasporedu.

Utah Jazz

Od ove tri ekipe Jazzere sam daleko najmanje gledao ove sezone. Također su imali i najmanje problema sa ozljedama i od bitnijih igrača jedino je playmaker Mo Williams imao većih problema (istini za volju, to i jeste pozicija na kojoj su najtanji). Suprotno Mavsima njihov trener je odradio blago rečeno prosječan posao. Tyrone Corbin je od početka sezone miksao startere, eksperimentisao, mijenjao rotaciju. Što se odražavalo i na formu igrača i vjerujem da bi Jazzeri već jednom nogom bili u playoffu da je coach pronašao tu formulu koju je tražio. Ono što je bitno pomenuti jeste da Utah napokon ima kvalitetne šutere za 3 poena i bar su se malo udaljili od Sloanovog sistema te šutnu poneku tricu na utakmici, i to sa solidnim uspjehom (36,5%). Malo, kažem, ne puno, jer su i dalje treći odzada po broju pokušaja iz downtowna. Igrač kojeg bih posebno istakao je Hayward. Iako nikada nije bio siguran je li starter ili šesti igrač dečko je odradio dobru sezonu, a naročito mi se svidjelo kako brani tranziciju gdje uvijek uspije da omete protivnika te da ga natjera da promijeni šut. Realno gledano Utah od ove tri ekipe ima najveće šanse za playoff. Imaju najlakši raspored, najviše utakmica kod kuće (gdje su i dalje prilično ubjedljivi) a i najuigraniji su, s obzirom da se coach konačno malo smirio što se tiče promjena u rotaciji. Jedini su koji se nalaze u situaciji da sami odlučuju o svojoj sudbini, bar u teoriji. I prošle godine su bili u sličnoj situaciji, te su na kraju nadigrali Sunse, a hoće li im i ovaj put poći za rukom da Nashu ne dozvole da produži sezonu ostaje da se vidi.


LA Lakers

A ja kažem da će Steve ipak zaigrati u postsezoni. Ako se adekvatno oporavi, to jest. Razloga da vjerujem u to ima dovoljno. Prvi takav se zove Kobe Bryant, jer bi za mene bilo neshvatljivo da se ne uspije plasirati u playoff sa Nashom (iako starim) na playu i Howardom (iako nedovoljno oporavljenim) pod košem nakon što mu je to uspjelo sa Smush Mrzim-Bryanta-a-i-on-mene Parkerom te Kwame Ne-mogu-uhvatit-loptu Brownom u istim ulogama. U sezoni obilježenoj povredama gotovo svih igrača (svih bitnijih u svakom slučaju), promjenom trenera, brojnim nesuglasicama unutar tima i trejd glasinama Lakersi su daleko najpraćenija ekipa lige, a jedini period u kojem nije bilo tako je onaj u kome je Miami ostvario 27 uzastopnih pobjeda. Nakon što su dugo vremena nadoknađivali izgubljeno, Lakersi su bili zauzeli to osmo mjesto i naizgled su ga čvrsto i držali, da bi se sada morali nadati u teorijii bar jednom porazu Jazza (u praksi više njih). Površinski gledano, činjenica da se nalaze tu gdje se nalaze je neshvatljiva s obzirom na roster, ali problema u igri je bilo napretek. U ekipi u kojoj čak četiri nominalna startera vole da igraju u reketu, a ujedno sa playmakerom koji je karijeru izgradio u spread pick&roll igri teško je pronaći pravi sistem u napadu. Ipak, nakon vidnog napretka Howarda u odbrani u odnosu na početak sezone, te većeg zalaganja svih igrača i nečemu što se može nazvati kakva-takva uigranost, iz posljednje utakmice protiv Mavsa je vidljivo da Lakersi igraju bolje. Da se ne zavaravamo, daleko je to od onog kako bi trebalo da bude. Lopte se gube na sve strane, zaboravljaju se defanzivne zadaće, a očekivati od Clarka da svaku utakmicu onako povuče s klupe je apsurdno. Ipak, sada bar većinu grešaka možemo pripisati neuigranosti i starosti. Još ću da pomenem da je Gasol ITEKAKO falio. On je taj koji donosi novu, nepredvidivu dimenziju u napadu, a i Kobe voli igrati kada je Španac na parketu jer se razumiju. Razigrava s visokog posta pa je moguće odigrati high-low, i dalje može odigrati nešto na niskom postu pa skida dio tereta sa Howarda, a pick&roll je daleko učinkovitiji kada je on screener nego bilo ko drugi na rosteru (najviše zbog sposobnosti da prepozna kada treba uraditi onaj slip i donijeti pravu odluku nakon udvajanja čovjeka s loptom). Daleko od toga da to radi konstantno, a razlog tome je da se odmah po povratku sa liste povrijeđenih našao u nezavidnoj situaciji i jasno se vidi da vrlo često zna šta treba da uradi ali tijelo jednostavno ne sluša. Ne znam za vas, ali ja Lakerse i dalje vidim u playoffu (ako ništa sudije će da ih poguraju), a tamo bi možda čak mogli i uzeti neku pobjedu. Da ne pominjem da se svaki navijač Lakersa, pa tako i ja potajno nada da bi u ovoj ekipi moglo nešto 'kliknuti' pa da počnu igrati onako kako smo mi svi (nerealno) očekivali i sezonu završe sa prstenjem na rukama. Šanse za to su ipak, ne minimalne, nego ravne nuli.



The Knicks Season

Napokon da napišem nešto o ovoj ekipi. Mnogo su mi dragi, odmah da se zna. Knicksi ove sezone igraju, za moje oči najljepšu košarku u ligi. Dobro, znam da imam čudan ukus, šta ćete. Ne gube lopte, igraju jako puno izolacija, protok lopte nakon udvajanja je na trenutke savršen i šutaju jako puno trica. I razumljivo je da je tako kada veći dio sezone Melo igra na poziciji četvorke. I mislim da bi trebao da igra na toj poziciji do kraja karijere. U napadu uvijek, ali uvijek ima miss match-up a u odbrani ne kaska puno, naročito ne na skoku. Osim toga, na parketu su najčešće četiri igrača sposobna pogoditi otvoren šut, u zadnje vrijeme startaju sa tri beka, i krcati su iskusnim veteranima (najstarija momčad lige).

Zbog svega navedenog ja ih zapravo vidim kao jedine sposobne skinuti Heat (uz eventualno Spurse u eventualnom finalu). Protiv Miamia ne smiješ gubiti lopte jer u pravilu primaš koš na drugoj strani. Moraš imati dobar protok lopte jer su nadljudski atletični i savršeno rotiraju. Moraš pogađati trojke jer uprkos nedostatku centra školski skupljaju u reketu. I na kraju moraš imati igrača koji će povući kada sve drugo stane (Melo). Ne samo da su u 4 ovosezonska dvoboja dobili tri i po', nego imaju gotovo sve što su imali Mavsi u finalu prije dvije godine. Chandlera pod košem, Kidda zaduženog za protok lopte, više igrača sposobnih da trpaju u serijam. Imaju čak i treenera koji se vrlo dobro adaptira igri protivnika, o čemu svjedoči i ovaj, pomalo zastarjeli, članak: http://hangtime.blogs.nba.com/2013/02/0 ... -halftime/. I na kraju imaju Mela da glumi Nowitzkog. Ovo posljednje i nije toliko identično, jer Melo teško ostaje vruć dugo koliko to može Dirk, ali je u stanju zatrpati koš protivnika u vrlo kratkom periodu. Prošle godine su ga zaustavili James i Battier, najviše jer mu nisu dali ni da dođe do lopte, ali ove sezone su se Knicksi prilagodili. Melo vrlo lako dolazi u povoljne siutacije zahvaljujući odličnim razigravačima kao što su Prigioni, Kidd i Felton, a dokaz za to je i sinoćnjih 50 poena upravo proti Heata. Mogu li Knicksi zaista iznenaditi i zaustaviti Jamesa i društvo - teško. Ali ako budu strpljivi, ako J.R.Smith bude igrao na visokom nivou, onako kako igra u posljednje vrijeme, ako budu zdravi (svi osim Stoudemire) te ako ih krene šut za 3 onako kako ih je išao na početku sezone i sada na kraju - tvrdim da mogu. Ili se bar nadam.

I na kraju da pomenem Ricka Foxa, te ispunim obećanje prijatelju. Eto, pomenuo. Do čitanja.

To majstore !

Odlična kolumna samo me buni jedna rečenica:

Ali ako budu strpljivi, ako J.R.Smith bude igrao na visokom nivou, onako kako igra u posljednje vrijeme, ako budu zdravi (svi osim Stoudemire)

Carlo je napisao/la:Odlična kolumna samo me buni jedna rečenica:

Ali ako budu strpljivi, ako J.R.Smith bude igrao na visokom nivou, onako kako igra u posljednje vrijeme, ako budu zdravi (svi osim Stoudemire)

hehe, ma i dalje imam osjećaj da su im veće šanse bez njega. Evo sad 11 pobjeda u nizu bez njega, a i na početku sezone su igrali sjajno, također bez njega (imali 8 u nizu). Pitanje je kakav će bit nakon povrede, a kakav god da bude imaće 20+ minuta pa zato je to. Ja bih volio da pauzira do sljedeće sezone pa ga onda polako ukomponovat u ekipu, ovako bi to bilo nekako na silu.

Svako ima svoje mišljenje, ali ja ipak mislim da je nemoguće da budemo bolji bez njega. Faktori koji utječu na niz pobjeda je forma nekih igrača, tipa Melo, JR, Martin i tako dalje. Amare je fantastičan ofanzivni igrač i u odbrani se dosta popravio (onaj ko je gledao utakmice Knicksa može ovo potvrditi). Samo je pitanje koliko će biti zdrav, a ako ne bude dovoljno zdrav ove sezone neka sačeka do sljedeće. Daleko od toga da su Knicksi bolji bez njega Ali opet kažem, svako ima svoje mišljenje.

super kolumna. sviđa mi se što kroz suhoparno opisivanje ekipa ubaciš dosta ovih sitnica koje se ne mogu vidjet u statistici ili boks skoru, a koje puno znače i imaju svoje uporište.

mislim konkretno na ovakve stvari:

Igrač kojeg bih posebno istakao je Hayward. Iako nikada nije bio siguran je li starter ili šesti igrač dečko je odradio dobru sezonu, a naročito mi se svidjelo kako brani tranziciju gdje uvijek uspije da omete protivnika te da ga natjera da promijeni šut.

Još ću da pomenem da je Gasol ITEKAKO falio. On je taj koji donosi novu, nepredvidivu dimenziju u napadu, a i Kobe voli igrati kada je Španac na parketu jer se razumiju. Razigrava s visokog posta pa je moguće odigrati high-low, i dalje može odigrati nešto na niskom postu pa skida dio tereta sa Howarda, a pick&roll je daleko učinkovitiji kada je on screener nego bilo ko drugi na rosteru

Protiv Miamia ne smiješ gubiti lopte jer u pravilu primaš koš na drugoj strani. Moraš imati dobar protok lopte jer su nadljudski atletični i savršeno rotiraju. Moraš pogađati trojke jer uprkos nedostatku centra školski skupljaju u reketu. I na kraju moraš imati igrača koji će povući kada sve drugo stane (Melo). Ne samo da su u 4 ovosezonska dvoboja dobili tri i po', nego imaju gotovo sve što su imali Mavsi u finalu prije dvije godine. Chandlera pod košem, Kidda zaduženog za protok lopte, više igrača sposobnih da trpaju u serijama.

EVROPSKO PRVENSTVO ZA REZERVNE IGRAČE

Leto tek je počelo, počelo je ludilo, reče Dado Polumenta u svojoj ispraznoj i neoriginalnoj, ali uprkos tome uspješnoj pjesmi. Koja još i nema smisla, zar ludilo ne počinje u septembru, kad se (ne)polažu ispiti, traže nove ljubavi (ili pasoši, svejedno) i još bitnije: gleda Eurobasket, nazanimljivije reprezentativno košarkaško takmičenje od svih (jer nema Amera)!? Utakmice u kojima jedan protiv drugog svoje nacije vode Pau i Dirk, Kirilenko i Galinari ili bar Peković i Teodosić su oduvijek imale posebnu draž, 'ono nešto'. Problem je što na ovom Eurobasketu nema nijednog od nabrojanih igrača. Nema ni Denga, Navarra, Noahe, Ibake, Kamana, Bargnania. Pomalo tužno. Ali u isto vrijeme ultra zabavno. Ima li išta ljepše od gledanja bezidejnih napada igrača koji prvi put nastupaju za svoje nacionalne selekcije, ali pri tome grizu u odbrani, trude se i pokušavaju opravdati svoje pozive. Osim toga, na ovom Eurobasketu bar nema izraženog favorita (čitaj: Španije, mada su i sada jaki) pa se svi potajno nadaju da baš oni mogu iznenaditi. Ekipe ću analizirati (ako uopšte smijem upotrijebiti taj izraz) po svojim očekivanjima, dakle ne po grupama, a očekujte subjektivnost, nekvalitet i otvoreno ismijavanje i to sve zbog činjenica da pišem '5 do 12' (prve utakmice su danas), kao i da sam posljednju kolumnu napisao još prije NBA playoffa.


MEDALJAŠI I ONI KOJI SE TAKO OSJEĆAJU

GRČKA

A od koga drugog očekivati da iskoriste neigranje gotovo svih velikih zvijezda nego od Grka, koji takve jednostavno i nemaju. Ali zato imaju 12 itekako respektabilnih igrača, predvođenih Spanoulisom (u čije pobjedničke kvalitete valjda više niko normalan ne sumnja) i njegovim pick&roll majstorijama. Pretrpani su dobrim šuterima kao što su Zizis, Perperoglou i Fotsis, a ako se ovom zadnjem bude igralo time će Grci biti još i jači. Bourousis je za mene kvalitet, kao i Printezis, a solidne role će odraditi i Bramos (nikada me ne razočara) i Mavrofekalidis. Nekih većih nedostataka jednostavno nemaju, jaki su na svim pozicijama i to dvaput, a od izostanaka će se jedino osjetiti neigranje Calathesa, čija bi dobra odbrana i solidne razigravačke sposobnosti itekako bile od koristi u nadopuni Spanoulisovih mana koje znaju doći do izražaja u povremenim intervalima. Ali i bez njega su za mene prvi favoriti, a gotovo da sam siguran u njihov nastup u finalu.

ŠPANIJA

Marc će konačno biti taj na koga se odnose dozivanja 'Gasol', ali ne samo zato što je ovaj put i jedini Gasol u reprezentaciji nego jer je to i zaslužio. Ponajbolji centar košarkaške igre na svijetu će odraditi dosta toga, ali ne može sam a bez brata i Navarra Španjolci ostaju bez konstantnih opcija u napadu. Rubio se bolje snalazi na NBA parketima, Calderon je razigravač, Lull zabija ali u bljeskovima, Sergio Rodriguez također razigravač, a jedini koji može zabijati u kontinuitetu je zapravo Rudy Fernandez. Španija je ekipa koja ovaj put nema previše prostora za grešku, jednostavno svi moraju odraditi svoje. Marc ne smije upadati u probleme sa faulima da bi što duže bio na parketu, Rudy mora povući baš kada to njegovoj ekipi bude najpotrebnije, komplementarni igrači tipa San Emeterio moraju zabiti bar nešto, a hrpa playmakera će morati uz organizaciju napada morati pomagati i u drugim aspektima kao što su zabijanje, odbrana pa čak i skok. Talenta da to sve odrade kako treba imaju, ali Eurobasket traje mjesec dana i sve mi se čini da bi u četvrtfinalu ili polufinalu mogli naići na raspoloženog protivnika koji će znati iskoristiti sve nedostatke koje imaju. Ipak, kako osim Grčke gotovo svi imaju čak i više nedostataka od Španije, prognoziram im poraz u finalu.


LITVANIJA

Dajem im prednost u odnosu na Francuze. Vrlo moćna ekipa kojoj za finale nedostaje tek rezervni playmaker. Startni je valjda Kalnietis, solidan ali ne i odličan, i biće zanimljivo vidjeti kako će se snaći ekipa koja je navikla da ključevi ekipe pripadaju organizatoru igre. Na Olimpijskim igrama to nije izgledalo dobro, ali ovaj put su jači na ostalim pozicijama. Valanciunas je u NBA pokazao da ima ruku za zabiti pod košem, od ranije znamo da je opasan u pick&rollu, a odbrambene nedostatke bi mu trebalo biti lakše sakriti u Sloveniji nego u Kanadi, ako ni zbog čeg drugog onda zbog manjih dimenzija terena. Sa dvojicom Lavrinovića i još jednim en-bi-ejovcem Motiejunasom imaju sasvim dovoljno kvalitete pod košem, pa će Kleiza igrati prirodnu poziciju trojke, prirodnu uslovno rečeno, jer se u Litvaniji nerijetko bolje snalazi kao lažna četvorka. Ako ništa drugo, nema šanse da ponove loše procente trice sa Olimpijade i očekujem da, prije svih Maciulis i Pocius odrade taj dio posla na nivou. Seibutis će dijelom prikriti nedostatak kreacije iz vana, u Lietuvosu je pokazao da to može, ali će se nedostatak kvalitete na bekovskim pozicijama ipak osjetiti.

FRANCUSKA

Ako je vjerovati mom prijatelju (a jeste), država sa najraznovrsnijom kuhinjom na svijetu. Nažalost ne i raznovrsnim opcijama u napadu u košarkaškoj selekciji, što bi ih trebalo koštati medalje na turniru. Nemojte da vas zavaraju dobre igre koje će imati u grupi, jer tamo jednostavno nemaju obziljnog protivnika. Već vidim kako će Parker sa lakoćom izgledati kao bog košarke, a Batum kao da može zabijati ali ne želi. Diaw će se poigravati protivničkim odbranama, a njihova (francuska) će izgledati...pa dobro i igraju dobru odbranu. Nažalost, sve im je to uzalud čim naiđu na raspoloženog protivnika koji će odigrati tvrdo u odbrani i iznadprosječno u šutu za 3 poena jer Francuzi jednostavno nemaju dovoljno opcija u napadu. Batum bi trebao povući, ali ovaj put im možda ne pomogne ni njegov eventualni bljesak. Parker vuče povredu što bi se trebalo osjetiti kako prvenstvno bude odmicalo a Nando De Colo je za mene čisti prosjek, i to onaj evropski. Uživaću u Borisovim majstorijama, ako ništa drugo.

MOGLI BI DA IZNENADE

MAKEDONIJA

Ovaj put bi njihov eventualni iznenađujući rezultat više bio posljedica nedostatka konkurencije nego njihovih dobrih igara. Lester Bo će igrati bolje nego za Fener, to je sigurno, Vlado Ilievski će ga solidno pratiti i nadopunjavati a pod košem imaju sasvim dovoljno tijela. Pero Antić je odnedavno i NBA igrač, ali je i dalje što je bio, vrlo dobar defanzivac koji može pogađati trojke ako ga krene ili ih promašivati ako mu se obruč bude činio manji nego što je. Umjesto njega faule će skupljati Samardžinski i Čekovski (koji će uz to i zabiti nešto u napadu), a teren će malo ili nimalo širiti Stojanovski. Gečevski će uspješno mahati peškirima i ovaj put se maksimalno posvetiti svom omiljenom poslu a to je biti maskota ekipe (nadam se da neće ovo pročitati pa baš protiv nas odigrati inspirativno). Uglavnom, ekipa ništa bolja nego prije 2 godine, možda samo slabija, ali im to možda i bude dovoljno da opet iznenade.

SRBIJA


Ipak im dajem prednost u odnosu na nas, Hrvate i Crnogorce, prije svega zbog kakve takve konstantnosti. Izostanaka imaju i previše, ali imaju i doktora evropske košarke Krstića, njegovog novog pomoćnika Katića i dobru odbranu. Napade uglavnom organizuje Stefan Marković, što nije dobro, ali će zato imati stalni pritisak na loptu. Dosta me podsjećaju na ekipu od prije 4 godine kada su iznenađujuće otišli u finale, prije svega zbog mladosti i dobre odbrane (koju mogu ali i ne moraju odigrati). Nemanja Bjelica je igrao dobro za Caju, očekujem da i ovdje napravi iskorak, a pitanje je koliko mogu Anđušić i Bogdanović. Lično više vjerujem prvom, ali nijedan nisu pretjerani kvalitet. Ipak, nemojte se iznenaditi ako na leđima Krstića i Katića dobiju Litvaniju u grupi, naročito zbog činjenice da će Kalnietisi imati dodatne probleme protiv Stefana.

TURSKA

Po imenima top 3 roster prvenstva, ali u stvarnosti to izgleda drugačije. Začuđujuća nezainteresovanost u odbrani i ne tako začuđujući nedostatak ideja u napadu. Turkoglou nije igrao ozbiljnu košarku dugo, Ilyasova je postao šuter, a osjetiće se i izostanak Tunceria. Guler i Preldžić će solidno odraditi bokovske zadatke, Arslan će nešto zabiti a Asik će dominirati u odbrani, a Arslan zabiti nešto sa playmakerske pozicijie. Sve to neće biti dovoljno ako Hedo i Ersan, kao i odbrana ne budu na nivou iz Monda u Turskoj. A neće biti.

SLOVENIJA

Dobroj odbrani dodajte domaćinsko suđenje i solidna imena na rosteru i imate dovoljno razloga da ih uvrstite u potencijalna iznenađenja turnira. Atletski vrlo jaki na vanjskim pozicijama (Dragići, Blažić) a reket će dobro čuvati Begić i Vidmar. Nachbar je sjajan igrač i pomoće u popravku očajnih procenata trice pa razloga za optimizam ima još i više. Eventualni problem je rotacija pod košem, ali ako sudije pomognu domaćinu stvarno bi mogli daleko.

SVI OSTALI

...su manje zanimljivi i ostaće uskraćeni. Zanimljivi su mi Hrvati, koji očekuju od svoje repke da 'očekivano podbaci'. Najveći problem te selekcije je što svi osim najboljeg igrača (Tomića) žele sve sami, a sa do sada nepostojećom odbranom i takvim sistemom u napadu i neće daleko. Izjave Ukića kako ne priznaje nikom osim Parkeru da je bolji od njega su ohrabrujuće ali nerealne. Izostanak Tomasa i nije neki hendikep, s obzirom da isti ne igra na visokom nivou već dugo. Ako ništa više minuta će dobiti meni dragi (ali nekvalitetni) Rudež. Ovakva situacija je možda i dobra za njih, jer će nakon dugo vremena igrati rasterećeno. Crna Gora nije nikakav pritajeni favorit nego prosječna ekipa čiji je (respektabilni) uspjeh u kvalifikacijama više posljedica slabih igara konkurencije (Srbije) nego vlastite kvalitete. A i iigre su im bile iznad svojih realnih mogućnosti pa ne vjerujem da će nastaviti sa istim. Poljaci sa Lampeom i Gortatom su solidni i ne bih se iznenadio da dobiju Hrvate u grupi. 'Moji' rusi su neatraktivnoj košarci dodali i neatraktivna imena na roster, pa čak ni meni više nisu toliko zanimljivi. Potencijalno nezgodni su Latvijci (Litvanija od prije par godina light verzije, šutaju trice pa kada ih krene pogađaju iz svlačionice), Česi (zadnja šansa Veselom), Izraelci (solidna startna petorka) , Gruzijci (tvrdi) i eventualno Švedi (Jerebko je solidan, Taylor pruža dobre partije). Više potencijalno nego nezgodni, ali vrijedi spomenuti. Finci nisu više ni to, osim Koponena nemaju ništa, a najviše će im nedostajati faktor iznenađenja od prije 2 godine. Njemci, Britanci i slični su jednostavno užasni i ne vrijedi ih pominjati.

BiH


...ili ne bih. Dugo sam se premišljao da li išta napisati s obzirom da sam manji optimista od većine ljudi s kojima sam pričao. Bosna i Hercegovina je u najboljem slučaju prosječna ekipa koja može onoliko daleko koliko je Mirza Teletović odvede. Ako pomenuti bude inspirisan onda uz pomoć sreće možemo proći grupu, ako ne onda...reći ću samo teško. S obzirom da sam o samoj ekipi već pisao u prethodnim kolumnama, dodaću da je Stipanović odlično pojačanje, te da Đedoviću treba pod hitno zabraniti dodir s loptom duže od 2 sekunde osim u slučajevima tranzicije. Šutalo dodaje još jednu opciju kažnjavanja eventualnih udvajanja Mirze sa lotpom (ako se ovaj bude uopšte rješavao lopte u takvim situacijama, kojih će biti), što rješava dio tog problema. Problem je i dalje nepoznanica oko toga ko će povući kada Teletovića ne ide. S obzirom da se niko ne nameće, te da niko i nije u stanju u kontinuitetu kreirati šut sebi i drugima (ok, Wright može drugima), ja sam jedan od rijetkih koji Mirzi nikada neće opsovati mater kada promaši 4 trojke zaredom pa potegne petu. Što se tiče grupe, predviđam tijesnu pobjedu protiv Latvije, s naglaskom na pobjedu, i tijesnu pobjedu protiv Crne Gore ili Makedonije, s naglaskom na tijesnu. Grupa je teška, i to ne zato što je naša nego zato što je realno tako, ali ću se nadati prolazu na osnovu te dvije pobjede, a možda i tri jer ja sam loš prognozer.

Kolumna: http://www.sigma.ba/sport/put-oko-slove ... et-minuta/