Knele je napisao/la:Ponos Torina je napisao/la:Fakat covjek ovde u wc nemoze otici
Čemu služe plastične boce?
Joj, vi se, zgleda, ne znate snaći, pobogu si brate.
Kad smo kod snova, evo jedan zanimljiv.
"Na peronu sam i čekam za Lisabon posljednji let. Stari me upozorava na mogućnost incidenata, kao eto on gledao neke tv-snimke iz Širokog. Dobro je ba reko stari, pusti se budalaština. Krenuli smo, sjedim u prvoj klasi putničkog aviona, pored mene neka stara baba (60 i kusur). "Kojom prigodom putujete, da navijate za BiH?", upitah je. "Ma jok dijete slatko, idem da vidim Cristiano Ronalda, on mi je omiljeni igrač", nasmijano će dotična.
Pobogu si, pa Ronaldo uopšte nije u Lisabonu, jadnica nije upućena, doduše i ne zamjeram joj obzirom da vjerovatno TV i nema (internet joj unuci nisu još uveli). Jadnica, pomislih. Kako sada da joj kažem istinu? U međuvremenu šarmiram djevojku dva mjesta iza sebe, ali se, pepeljuga, mahnito okretala prema lijevoj strani gdje je sjedio neki kovrčasti, mojih godina, tip. Dovraga, niko me neće. U međuvremenu, baba se raspričala, hvali Ronalda, kaže da je Miske nula za njega, te mi vadi novčanik sa slikama Kristine (među ostalih i ona sa štakama), pa joj i suze krenuše.
Ali, pravi potop nastao je kada sam si olakšao dušu i rekao: "Gospođo, izvinite, ali Ronaldo nije u Lisabonu, on Vam je u Madridu i ne igra protiv BiH". Ne bih detalje pričao, jer je zaista bilo...
Ok, evo nas pred Da Lužom (starka je krenula put drugog djela grada da podsjeti stadion Sportinga, bila je i suviše razočarana). Ma hebe mi se za njom, smiješak od uha do uha i ulaz u prvi lokal. Nakon par piva krećem ka Lužu, nabrijan ko' nikad, pun neke snage i patriotizma. Dolazim do ulaza, stavljam ruku u džep u nadi da pokažem ulaznicu i uđem u stadion. Oh, zaboga, nema ulaznice. Ma, sigurno je tu negdje.
"Molim Vas odmaknite se malo,da prepustimo ove koji imaju, ne stvarajte gužvu", reče čovjek namgrođen sa brkovima, kao da mi je htio reći "ebo ti bosna mater", ali, za takve je vrijedilo preći kilometre. Našao sam kartu i upadan na stadion, guram se u prve redove, redari me tjeraju na vrh tribine.
Kompleksaši, pomišljam u sebi i sjedam do jednog tipa koji je na sebi imao šal BHF. Evo ga, moj čovjek (tek nas grupica došla na stadion). Osjetim tvrd predmet na leđima, bila je to cijev kalibra 7.63, ukočih se. "Slowly raise and go out to the stadium", tiho će crnokosi momak. Moram ga poslušati, što da radim, ko zna kakvih ljudi je sve tu. Nakon što smo napustili teren, oduzeo mi je svu odjeću, hranu, novac i pobjega.
"Majmune kasniš na posao, vidiš da je prošlo osam", stari će. Trljam oči, gledam ga pobuhlo...Ležim na krevetu par minuta, dižem se i istovremeno palim laptop. Uh kakav san, danas je subota 14., idem na posao, pa kad dođem vratiti se na forum po komentare i sjesti pored malog ekrana, pripremiti se za revoluciju.
[/url]
