Ništa nas spriječiti ne može...HZ
April 1997...Hladan aprilski dan..naše Sarajevo gostuje u Tuzli,na dan kada u Sarajevo dolazi Ivan Papa.
Dan prije tekme,odnosno posjete Pape...kruži priča kako će grad biti blokiran,tj.da je nemogući izaći iz grada.
Što znači da nema ništa od gostovanja Tuzli,barem ne onog navijačkog...
U INAT SVIMA
Ja i haver,odlučimo dan ranije krenuti put Tuzle,pa šta bude...i onako,sa par maraka u dzepu i po kutiju cigareta..
Gradskim autobusom do Vogošće,pa onda pješke do Semizovca...zaustavimo se na proširenju kod Kule...
Pogađate,stopamo u pravcu Tuzle...nakon pola sata zaustavlja se kamion...momci gdje idete itd..
Već smo na Karauli...na ulazu u Tuzlu zahvaljujemo se vozaču koji nastavlja dalje,a mi šakapje prema centru.
Kako nemamo nikoga u gradu soli,a već pada mrak,odlučimo se za ž.stanicu...western vagon..
Nakon duge,hladne noći..napokon jutro..

Obiđemo obližnji toalet...pa pravac pekara.
Hodajući gradom prema Tušnju,onako promrzli i iscrpljeni.ugledamo manju grupu hordaša(5-6 momaka)
Kakav osjećaj...prepoznajemo legendu sa Sjevera,Russa sa flašom 'domaće'...nakon uvodnog zagrijavanja
i po dva hamburgera..krenemo prema stadionu.Nije bilo neke frke prije i za vrijeme tekme,sve ok.
Tekmu smo dobili 1-0...
Nazad za Sarajevo...prava avantura,sa igračima u autobusu..sa tri boda uz navijačke pjesme....
Glavni lik u busu je bio tadašnji golman Sarajeva,Vukašin Petranović...šašav lik,nema dalje..
Pričao nam je o konfliktu sa hordama(prije rata)dok je branio za Velež...osim fudbala,poznavao je borilačke sp.
Čak me je jedno vrijeme 'tražio' nakon Tuzle...navodno,optužio me da sam mu odradio zlatnu narukvicu..
Sve u svemu,trnovit je put jednog navijača i ta ljubav prema klubu nema granica.
NAPRIJED BORDO BIJELI