Lecler je napisao/la: ↑29 jan 2021, 13:26
"U lokalnom supermarketu, gdje domaće hamše znaju čiji je zet kad pobijedio u kojoj sezoni svakog talent show-a u regionu, diskutuju o kvaliteti proizvoda diljem svijeta uvijek superiorno potvrđujući “Njemačka roba, to je kvalitet”, komentarišući serije sa bar tri televizije sa epizodama od sinoć i nadajući se da će glavne junakinje ipak pobjediti na kraju, jer kakav je kraj serije ako nije pobjednički za protagonisticu, i ako ona što je spletkarila čitavih pet stotina epizoda ne završi bar u policiji. Par lokalnih likova koji žive od danas do sutra poštujući jedino limenku za koju se bore kao Alija Sirotanović za veću lopatu, i radnice koje će se u pauzama slaganja robe uključiti u diskusije pomenutih dama i itekako dati svoj komentar analizirajući pomenute situacije poput Sherlocka Holmesa u najboljim danima.
Eto baš u jednom takvom marketu nesvakidašnja situacija.
Sijedi čovjek, uredno se kreće ka kasi čvrstim koracima, te počinje da vadi stvari iz korpe.
Ispred njega je samo starica koja prebire po starom cekeru tražeći prostor za nekoliko kupljenih sitnica. Kasirka, naviknuta na svakodnevnu monotoniju, poznavajući ritual svakog redovnog kupca, sa filterima poput onih za fap na čije će šale i komentare podići decibele osmijeha, sada pažljivo broji prikupljeni novac.
"Nano, fali ti ovdje"
Starica, počašćena dugovječnošću života, kroz koji je prošla ko zna kako, zastade na tren.
"Ma naći će nana sine", nastavljajući da prebire po cekeru kao da se u njemu nalazi sam Eldorado.
U tom trenutku kao furija na kasu pristiže sredovječna gospođa, nakinđurena kao za maskenbal.
"Može li to malo brže, ima nas koji žurimo".
Kasirka prevrnu očima kao ringišpil u Beču, sijedi čovjek se nakratko osvrnu, a starica nastavi ignorišući sav svijet oko sebe.
"Nano, mogu li ja da platim", sada se uključi sjedokosi gospodin.
"Pih, još moram da čekam", nakratko dobaci nakinđurena.
Nana opet zastade, okrenu se prema čovjeku i blago nasmija ponavljajući "Ma, naći će nana sine."
Tu sam se nekako zatekao i ja, student u borbi sa vjetrenjačama života, otkrivajući tek bitnost stvari u životu i načina slaganja istih u njemu, razočaran trenutnim ispitnim rezultatima, kao i rezultatima voljenog kluba.
Par noći prije, korak do grupne faze evropskog sna i najvećeg uspjeha u klupskoj historiji modernog doba. "Cluj izbacio Sarajevo, stativa presudila."
"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje."
I u tom trenu nana fakat nađe dinar koji je nedostajao. Okrenu se onom gospodinu i reče "Hvala sine." Sjedokosi čiko se skloni i pusti nakinđurenu Kruelu ispred sebe, a ja tek tada prepoznah lik.
Ni starica, ni kasirka, ni ljuta teta nisu mogle znati ko je.
Gospodin u kopačkama, i van terena. Nisu mogle znati da je bio šampion Jugoslavije 1985. godine, ni šta je za njega FIS gol. Vodio je Sarajevo u derbiju ’98 kad je fortuna okrenula leđa u zadnjoj minuti.
Par mjeseci prije toga Sarajevo je preskočilo Spartak iz Trnave, prekočilo švedski Helsinborg sa čuvenim Larssonom. I došlo do tog nesretnog Cluja, i još nesretnije stative.
"Ma dobar je, al' fali mu ono nešto", kazaše jednom neki ljudi.
A ja shvatih, ne fali njemu ništa.
Život je onaj pravi fakultet u kojem se studenti svakog dana, svakog sata ispituju i polažu najvažnije ispite. Sam život je utakmica koja vazda traje. Puna prečki, stativa, ali i prilika.
Kad si sa Vratnika možeš da biraš, vatrogasac ili fudbaler. A on je izabrao ono glavno. Čovjek. Mehmed Janjoš. Čala. "
Tekst: Korner - Fudbalski magazin
