Prezime kao sudbina
Kada se rodite i odrastete u gradu koji je zaluđen fudbalom, a koji uz to ima i dva kluba koji se sa približno istim uspjesima takmiče na istom nivou, sasvim je normalno da se razvije i veliko rivalstvo. U takvim sredinama, ljubav prema klubu često zna preći granice koje mnogima izgledaju neprelazno. Sasvim normalno postaje da cijeli jedan kvart bude ofarban samo u jednu boju ili da cijela porodica navija za isti od ta dva rivala. Teško je objasniti nekome ko je iz Splita ili Zagreba kako je u Sarajevu najnormalnija situacija da otac, nakon upoznavanja budućeg zeta, prvo postavi pitanje "A za koga navijaš?", jer treba se osigurati da i unuče bude na istoj strani.
Porodična ljubav prema klubu nije ništa neobično u takvim gradovima, a nerijetko možete pronaći i slučajeve da iz jedne porodice više članova zaigra za svoj voljeni klub. FK Sarajevo je po tome jedinstven i sigurno jedan od vodećih klubova u regionu po broju braće ili očeva i sinova koji su nosili dres tog kluba. Među fudbalerima koji su nosili dres FK Sarajevo, posebno se izdvajaju četiri prezimena. Dres Sarajeva nosila su po četvorica Janjoša i Kapetanovića, čak petorica Handžića, ali jedno prezime ipak dominira.
Najčešće prezime koje ćete naći među fudbalerima Sarajeva je prezime Ferhatović. Čak šest različitih Ferhatovića nosilo je dres Sarajeva u zvaničnim utakmicama, a ono što je poseban kuriozitet jeste da su sva šestorica u bliskom krvnom srodstvu.
Prvi Ferhatović koji je zaigrao na Koševu, bio je legendarni Asim. Popularni Hase. U Sarajevu je sasvim normalna pojava da ljude više znaju po nadimku, nego po pravom imenu. A Haseta su svi znali. Hase je bio dobroćudni duh sarajevske Baščaršije, ali i vrhunski fudbalski majstor. Punih 15 godina Hase je žario i palio jugoslavenskim terenima i vinuo jedan novoformirani klub u sam vrh domaćeg fudbala. U zvaničnim utakmicama upisao je 256 nastupa i pri tome postigao tačno 100 golova, što ga čini najboljim strijelcem FK Sarajevo svih vremena. Odlaskom Haseta, ostala je praznina. Sarajevo je postalo šampion Jugoslavije, navijači su imali nove ljubimce, ali jedan je ostao neprevaziđen. Hase.
Samo pet godina kasnije, na Koševu se pojavio novi Ferhatović. Ne, nije to bio Asimov sin, ali jeste njegov bratić, Hamdo. Hamdo je, baš kao i njegov amidža Hase, prošao kompletnu omladinsku školu FK Sarajevo, da bi 1971. godine zaigrao za prvi tim, a već dvije godine kasnije Sarajevo je imalo i trećeg Ferhatovića, Nijaza. Iako su obojica bili izrazito talentovani fudbaleri, Nijaz je napravio mnogo bolju karijeru. Duže se i zadržao na Koševu. Punih jedanaest godina bio je član prvog tima Sarajeva, sve do odlaska u inostranstvo. I njega je, baš kao i njegovog amidžu, sarajevska raja znala bolje po nadimku, nego po imenu. Brko. Legendarni Brko se najviše primakao sjaju amidžine karijere. Postao je kapiten Sarajeva, dva puta zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije, a u dresu Sarajeva je skupio tek 21 nastup manje od Haseta. I treći Hasetov bratić, onaj najmlađi, Sejid, bio je član Sarajeva. Prošao kompletnu omladinsku školu na Koševu, potpisao za prvi tim, ali nikad nije upisao zvanični nastup.
Odlaskom Nijaza u inostranstvo, Sarajevo je opet ostalo bez Ferhatovića, ali ne zadugo, jer se već tokom rata, na turneji FK Sarajevo, pojavio novi Ferhatović. Amar. Nijazov stariji sin. Još kao perspektivni junior, Amar je počeo igrati za prvi tim, a svoj zvanični debi u bordo dresu, upisao je u proljeće 1996. godine. Teško se može reći da je uspio dostići slavu svoga oca i njegovog amidže, ali nije bio ni tako daleko od njih. Amar je sa Sarajevom osvojio sve što se moglo osvojiti. Titulu prvaka, tri Kupa, jedan Superkup. Baš kao i njegov otac Brko, postao je kapiten Sarajeva, a zaigrao je i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Za Sarajevo je nastupao u dva navrata, prvi put do 2001. godine, a potom poslije povratka iz inostranstva i u sezoni 2004/05, odigravši pri tome čak 180 utakmica, uz 34 postignuta pogotka.
Skupa sa Amarom, samo nekoliko godina poslije, pojavio se i njegov mlađi brat Nidal. Nidal je također prošao kompletnu omladinsku školu Sarajeva, a nakon kraćeg boravka u inostranstvu, u proljeće 2000. godine je debitovao za prvi tim. Nažalost, njegova karijera u bordo dresu nije trajala predugo, za tri godine je upisao tek 33 nastupa, a mnogi problemi su ga ograničili da ispolji sav svoj talenat i dostigne slavu svojih prezimenjaka. I na kraju, u sezoni 2006/07. Sarajevo je dobilo i svog šestog Ferhatovića. Mladi Adin, Sejidov sin, koji je također prošao školu fudbala na Koševu, još kao junior imao je priliku zaigrati za prvi tim i to u sezoni u kojoj je Sarajevo osvojilo svoju četvrtu šampionsku titulu. Slično kao i njegov otac, Adin nikada nije dobio pravu priliku na Koševu, pa je utakmica u Trebinju iz 2007. godine, ostala njegov jedini zvanični za Sarajevo.
Šestorica Ferahtovića, ukupno su za Sarajevo odigrala čak 737 zvaničnih utakmica i pri tome postigli 169 golova. Upravo zbog toga, vraćajući se na početak priče, kada otac koji navija za Sarajevo čuje da se njegov budući zet preziva Ferhatović, zna da nema potrebu da se brine za koji klub će njegovo unuče navijati.
Izvor: Bordo vremeplov i FKSinfo
