SportSport.ba

Nakon sastanka na Fakultetu političkih nauka i odluke da beskompromisno nastavimo sa navijačkim aktivnostima , uprkos prijetnjama i protivljenjima grupice ljudi koji su smatrali da posjeduju ekskluzivno pravo na Horde zla i sjevernu tribinu stadiona Koševo, došlo je vrijeme da se ekipa okupljena oko ideje vraćanja Hordi na puteve stare slave posveti organizovanju ozbiljnih navijačkih aktivnosti.
Kako je u međuvremenu nastupila zimska pauza u fudbalskom prvenstvu, mala i velika dvorana u Skenderiji odlično su poslužile kao mjesto okupljanja tokom utakmica Košarkaškog i Rukometnog kluba Bosna. Sve više ljudi se priključivalo ovoj priči, a „intimnija“ atmosfera unutar dvorane pogodavala je boljem druženju i kvalitetnijem organizovanju nove generacije.
Ipak, san nam je bio i ostao bodriti FK Sarajevo. Tokom nekog od sastanaka u Bilbu donosimo odluku da idemo na prvo naredno gostovanje FK Sarajevo. Raspored Premijer lige odredio je da to bude „iza sedam mora i sedam gora“, baš kao što se kaže u jednoj od najljepših pjesama Hordi zla. Pogađate, riječ je o dalekom Trebinju. Utakmica je bila na rasporedu 28. Februara 2004. godine. Izazov nikako nije mogao biti veći. Naime, zahvaljujući „neustrašivosti“ tadašnjih „vođa“ Horde zla nikada do tada nisu otišle na utakmicu u Republici Srpskoj. Odluka je pala, ostalo je organizovati autoprevoznika i okupiti dovoljno ozbiljnih momaka za ovo, nimalo naivno i potpuno nepoznato putovanje.
Nije se gubilo vrijeme pa smo odmah krenuli sa pronalaženjem autoprevoznika. Većina prevoznika nija imala nikakvog razumijevanja za naše zahtjeve, a nisu pomagale bilo kakve garancije koje smo nudili.
Prinuđeni smo bili tražiti prevoznika u drugom entitetu. Uvijek spremni za biznis, agencija iz Lukavice pristaje nas voziti ka Trebinju. Našoj sreći nije bilo kraja. Počelo je skupljanje prijava, a broj onih koji su željeli gledati svoj voljeni klub u gradu na obalama Trebišnjice premašio je očekivanja. Na kraju su iznajmljena dva autobusa.
Okupljanje je zakazano u ranim jutarnjim satima na platou Skenderije. Neki su dolazili sami, neki u grupicama, jedni su stigli ravno iz kafane, drugi su imali svu potrebnu opremu za pomaganje drugu na vikendici... I dok je ekipica standardno šupljirala, ko je gdje bio i šta je radio prethodne noći, iz pravca Grbavice pojavljuju se dva bijela autobusa. Sa napisom „Lasta Sarajevo“. Na ćirilici naravno. Tu su počeli i prvi problemi. Jedan autobus se pokvario pa smo svi morali stati i krenuti u drugom, „ispravnom“. Ulazimo u autobus, uz pjesmu i tada revolucionarni miks „Fanta Exotic i bijelo vino“ krećemo prema Trebinju.
Iako se dio momaka nije međusobno dobro znao, atmosfera je bila odlična. Naizmjenično smo sjedili i stajali, razmjenjivala su se raznorazna dobra, hrana, piće, dijelo se svaki gutljaj i zalogaj. Negdje kod Hadžića vozač staje stoperu i pušta ga u autobus. Za nepovjerovati, s nama do Pazarića putuje policajac. Legendarni Rus mu uzima šapku, kreće zajebancija i počinje kultna priča o pozorniku Iliji. U silnoj zezanciji, neko od raje uspijeva vozača nagovoriti da nam pusti drugu kasetu. Iznerviran stalnim dobacivanjima, vozač mijenja kasetu, pritišće play, a sa skromnog razglasa kreće „ko to kaže, ko to laže Srbija je mala, nije mala, nije mala triput ratovala“, nakon čega nastaje lom u busu.
Negdje kod Trebinja, nakon beskonačnog puta, začula se eksplozija ispod autobusa. Neki dio je otišao u nepovrat pa smo morali čekati drugi autobus iz Trebinja. Nakon čekanja koje se činilo kao godina, dolazi nam zamjenski autobus i polazimo prema Policama. Bez ikakvih problema stižemo do stadiona, na koji ulazimo nakon kraće rasprave sa policijom.
I sve djeluje idealno, došli smo na stadion, na opšte iznenađenje naši ljubimci su uspjeli zabiti gol preko Alena Avdića i povesti, a onda počinje nezapamćena oluja zbog koje je utakmica prekinuta. Prema riječima redara i policije, u Trebinju nikada nije padala takva kiša. Razočaranje zbog prekida ubrzo prerasta u neviđeno ludilo i euforiju. Domaći „navijači“ s leđa na tribinu bacaju nekoliko kamenica, a od nas dobijaju odgovor u vidu pjesme „kamenje, kamenje leti sa svih strana, kući ćemo ići razbijenih glava“. Zezanje na tribini ne prestaje, a vrhunca je bilo saznanje da se nekoliko metara iza tribine na kojoj smo bili smješteni nalazi psihijatrijska klinika. Tada nam je postalo jasno zbog čega nas nekoliko osoba čudno gleda kroz prozore. Na terasi se pojavljuje i doktor koji je pozdravljen skandiranjem „baci nam tramala“ i „ovdje niko nije normalan“.
Nakon dugog čekanja, krećemo ka autobusu i konačno prema Sarajevu. Ekipa je mokra do gole kože i promrzla. Ipak, našim nevoljama kao da nije bilo kraja. Negdje na Tjentištu smo takvi morali izaći i preći u novi, tačnije četvrti autobus kojim smo putovali taj dan.
Nakon sedam osam sati puta stižemo u Sarajevo svjesni da smo počeli pisati novu historiju Hordi zla...