SportSport.ba

Mečevi istine: Kako se selektor nosi s pritiskom?

Pod vođstvom selektora Sušića naša reprezentacija je odigrala najvažnije utakmice u svojoj historiji. U prvom redu to su mečevi sa Slovačkom i Litvanijom u gostima, te svi oni s Mundijala u Brazilu. To niko ne može osporiti. Ali jedna enigma dugo muči mnoge. Koji je najveći faktor uspjeha u Sušićevoj eri – neviđeno dobra generacija fudbalera, vizionar na klupi ili fuzija toga dvoga? Upravo bi dvije predstojeće utakmice trebale otkucati procentualni odnos faktora ovog pitanja

Malo je trenera koji u svojoj karijeri s klupe predvode toliko “mečeva istine” kao što to čini Safet Sušić. To su oni mečevi u kojima se pokazuje pravo lice. Ili jesi ili nisi. Popularni Pape kao igrač nije imao mnogo takvih, pošto mu nije trebalo mnogo vremena da svima pokaže svoj izvanserijski talent i da svi njegov talent prihvate. Brzo je javnost shvatila da u Papetu leži igrač svjetske klase, a na njemu je bilo da to njeguje.

Međutim, velika je razlika između demonstriranja nogometnih vještina u kopačkama i odijelu. Kao igrač možeš doživjeti povredu, ali teško ćeš zbog eventualnog ispadanja iz forme nakon povratka s terapije doživjeti kritike. Obično su navijači spremni čekati da ponovno budeš fit i kreneš izvlačiti zečeve iz šešira. S mjestom trenera je druga priča. Kad konci jednom puknu, poželjan je novi početak s novim grbom na prsima. Zato se često moraš dokazivati. Istina, rijetko se dokazuješ na istom mjestu…


Ili voljen ili omražen

Još od dolaska na selektorsku klupu, Sušić pozamašnu masu uvjerava da su konci pod kontrolom, a prilično velik dio javnosti otpočetka smatra da nikad nisu ni bili dovoljno zategnuti. Vremenom se broj takvih povećavao, dok se broj selektorovih poklonika smanjivao. I tako je, po jednima, već davno dokazao da nije pravi “šaptač Zmajevima”, dok će drugi uskliknuti: ”Ko jeste ako on nije?!” No, svi će se složiti da je Pape nekoliko puta rekao svoje: ili da je odličan, ili da je veoma loš. Neopredijeljenih nema pošto je u nepunih pet godina koliko sjedi na klupi naše fudbalske reprezentacije, barem kad je riječ o trenerskim sposobnostima, uradio toliko toga da publiku bukvalno podijeli na one koji ga vole i na one koji ga mrze.

Historija će ga pamtiti kao prvog koji nas je odveo na veliko takmičenje. Čak ako to i ne ponovi u ovim kvalifikacijama, kako vrijeme bude odmicalo, sve negativne kritike će tonuti, a ostat će boldiran Brazil i Papetovi Zmajevi. Tako će ga budućnost pamtiti. Ali, baš kao što stara slava pametnog ne uspava, tako ni navedena činjenica ne bi smjela u san odvesti selektora i igrače, jer u oba slučaja, i kod slavne prošlosti i kod traga ostavljenog za buduće generacije, samo sadašnjost može trpjeti. A sadašnjost kaže da je Kipar otvorio veliku ranu koja se mora krpiti protiv Walesa i Belgije. Nimalo lahak zadatak.


Bez rušenja velikana

Ova dva meča upravo zbog toga zaslužuju da ih se nazove “mečevima istine”, a prva rečenica da je selektor vodio naš tim u više takvih mečeva nije slučajna. Naime, ovo je treći kvalifikacioni ciklus u kojem Pape predvodi Zmajeve. Računajući utakmicu s Kiprom i tri utakmice na Mundijalu, to je ukupno 26 takmičarskih utakmica u kojima je omjer od 15 pobjeda, četiri neriješene i sedam poraza, uz gol-razliku 54:26.

Po dvaput smo igrali s Francuzima i Portugalcima i protiv njih smo skupili dva remija i dva poraza, primivši devet pogodaka a postigavši tri. Protiv Nigerije i Argentine smo igrali po jednom i izgubili uz gol-razliku 1:3. Polovičan učinak imamo protiv Slovaka i Rumuna (pobjedu i poraz). Oba puta smo dobili Bjeloruse (2:0 i 1:0), a ostali smo neporaženi od Grčke (0:0 i 3:1), što je najveći uspjeh Safeta Sušića. Upisali smo pet pobjeda, šest poraza i tri remija. Sedmi poraz je ovaj posljednji od Kipra (1:2), a četvrti remi s Albanijom u gostima (1:1). Dakle, u navedenih 16 mečeva, gol-razlika glasi 16:22. Preostalih deset mečeva, odnosno deset pobjeda stiglo je protiv Litvanije (dvaput), Liechtensteina (dvaput), Latvije (dvaput), Luxembourga (dvaput), Albanije i Irana. U tih deset pobjeda utisnuta je i izrazito dobra gol-razlika, jer smo protiv ovih protivnika postigli 38 golova, a primili samo četiri.


Slučajni prolaznik ili vizionar

Jasno je da u utakmicama u kojima nemamo ulogu favorita imamo velikih problema. Zbog toga postoje sumnje da selektor ne izvlači najbolje iz reprezentacije koja, kad okupi najbolje igrače, vrijedi više od 120 miliona eura. Čak petnaest igrača naše zemlje nastupa u najboljih pet liga Evrope, a to su: Begović, Džeko, Bešić (Engleska), Pjanić, Lulić, Zukanović (Italija), Prcić (Francuska), Medunjanin (Španija), Spahić, Kolašinac, Bičakčić, Mujdža, Salihović, Hajrović i Ibišević (Njemačka). Doduše, njih četvero se nastanilo ovog ljeta u navedene zemlje (Bešić, Medunjanin, Hajrović, Zukanović), dok je Prcić tek počeo igrati za naš nacionalni tim.

Upravo iz razloga što imamo ozbiljan tim, te što smo, računajući reprezentacije s većom reputacijom, samo protiv Grčke i Bjelorusije pokazali rutinu, kazujemo da Sušića, koji uskoro puni pet godina na klupi reprezentacije, ponovno čekaju “mečevi istine”. Sa četiri boda iz ove dvije utakmice ušutkao bi kritičare na duže vrijeme, sa dva boda produžio bi sebi rok, a sve ispod toga bio bi vjerovatno dokaz da je bio bliže građaninu koji je imao sreću da živi u vremenu Bosninog “dream teama” negoli treneru koji je od nečeg prosječnog napravio brend.
Razdvojiti emocije od posla

Spahić, Zakarić, Salihović i Bičakčić povrijeđeni, a kao zamjena pozvan samo Josip Kvesić iz Željezničara. Kvesić može pokriti samo poziciju lijevog beka, dok, naprimjer, Zukanović može pokriti poziciju štopera, ali i beka po potrebi. Očito relacija Sušić – Zukanović ne fercera otkako se desio slučaj “Viza za Ameriku”. Trenutno od štopera zdrave imamo Šunjića te Vranješa kojeg je Sušić pozvao kao štopera, da bi sada počeo razmišljati o postavljanju Hadžića ili Bešića na to mjesto, jer ne vjeruje u Vranješa koji je tek nedavno pronašao klub. Zašto ga je ikako zvao ako nije prva opcija kad su ostali povrijeđeni i zar nemamo još nekog kome se mogao uputiti poziv (Samir Kerla je ponajbolji štoper litvanske A lige, o Edinu Cocaliću se dugo pričalo)?


WALES


Više od pola Walesa – Bale
Reprezentaciju Walesa čine igrači od kojih većina igra u engleskom Premiershipu i Championshipu. Ukupno vrijede oko 130 miliona eura, a čak 80 miliona doprinosi Bale. Posljednji put smo protiv njih igrali 15. augusta 2012. godine kad smo golovima Ibiševića i Stevanovića slavili sa 2:0.


Mahane i vrline
Neće vas očarati tehničkim sposobnostima, jer njihove vrline su fizička spremnost i borbenost, što je karakteristično za svaku moguću grupu koja dolazi sa Otoka i igra fudbal (Arsenal je vjerovatno jedini izuzetak). Veliki hendikep bit će im izostanak Joeya Allena (Liverpool) i Aarona Ramseya (Arsenal), što nagovještava da bismo mi trebali zavladati sredinom terena i da Bale neće imati dobar servis na stadionu Cardiff Cityja.


Najopasniji igrač(i)

A ko drugi, nego Gareth Bale? Najskuplje plaćen transfer u svijetu sporta prošle je godine Real Madridu svojim golovima u finalu Kupa Kralja i Lige prvaka odigrao veliku ulogu u osvajanju tih takmičenja. Dobro su nam poznati njegovi sprintovi, dalekometni šutovi i želja za dokazivanjem.


Mogući ishod

Njima će više nedostajati Allen i Ramsey nego nama Bičakčić i Spahić. Naš vezni red mora preuzeti glavnu ulogu i iskoristiti ovaj hendikep. Pjanić, Medunjanin i Bešić (ukoliko se Sušić za ovu trojicu odluči) imaju mnogo lakši posao sada. Što se tiče naše odbrane, uz kvalitetan rad veznog reda, posebice ako budemo igrali u formaciji 4-2-3-1, ne bi trebalo biti velikih problema, jer Velšani osim Balea nemaju igrača koji uliva strah. Nadamo se da neće proraditi. U protivnom, i ne treba im još neko ko bi nam ulio strah. U ovakvom odnosu snaga, za nas bi remi trebao biti više neuspjeh nego uspjeh.


BELGIJA


Nisu daleko od megatima

Od Španije iz 2009. godine jača reprezentacija nije igrala u Zenici. Belgija je izuzetna. Vrijede oko 320 miliona eura, na Mudnijalu su ispali u četvrtfinalu od Argentine, a sa nama su se posljednji put sreli u kvalifikacijama za Mundijal 2010. godine kad smo ih, predvođeni Ćirom Blaževićem, slomili u oba meča. Istina, danas su neusporedivo jači.


Mahane i vrline
U poređenju s našim timom Belgiji je teško pronaći mahanu. Ako već moramo naći neku, onda je to mjesto desnog beka koje pokriva Alderweireld, pošto ovaj fudbaler Southamtona prirodno igra na poziciji štopera. Dok je o njihovim mahanama teško pisati, za vrline nedostaje prostora. Courtois ili Mignolet na golu, Kompany u srcu odbrane, Witsel, Nainggolan, De Bruyne u vezi, a navalu čine Hazard i Lukaku. Zlatna generacija ove zemlje koja ima puno pravo da cilja titulu prvaka Evrope u Parizu za dvije godine.


Najopasniji igrač(i)

Jaki su na svakoj poziciji, ali je jasno da nijednom timu na svijetu nije svejedno kad je Hazard raspoložen. U proteklom kolu Premiershipa pokazao je čarolije protiv Arsenala, ne bi bilo lijepo da pruži još jednu takvu partiju. A ako on zakaže, tu su Lukaku, Mertens, De Bruyne i Tottenhamov preporođeni Naser Chadli…


Mogući ishod

Imamo i mi svojih aduta, u Pjaniću i Džeki prvenstveno, ali Belgija je u ovom trenutku dvije klase iznad u svakom smislu. Mi jesmo najopasniji kad nas otpišu i kad sami sebe otpišemo, a uz povoljan rezultat iz Cardiffa i veliku vjerovatnoću da Belgijanci neće ostati ravnodušni pred atmosferom Bilinog Polja, bilo bi znatno lakše. Međutim, ostavimo li emocije postrani, vidjet ćemo da bi remi bio zlata vrijedan.