Dakle recimo da smo sletjeli na Mjesec,u par godina,od 1969 do 1972 godine obavljeno je šest misija slijetanja na Mjesec. I gotovo.Nakon 40 i nešto godina svi bismo trebali očekivati da tamo imamo barem jednu bazu sa ljudskom posadom i da nam to bude polazna stanica za dalje istraživanje svemira umjesto pomalo nefunkicionalnih svemirskih stanica u orbiti oko zemlje.Ali ne stalo je se 1972.godine i gotovo.Zašto.
Jedna od teorija da su nas tamo dočekali vanzemaljci i rekli nam da je to njihov teritorij te da se više ne vraćamo.Već prilikom slijetanja Apolla 11 posadu je dočekao veliki vanzemaljski svemirski brod.O tome je Neil Armstrong poslao i poruku na šta mu je odgovoreno da je u redu i da NASA zna za to te da nastavi sa istraživanjem.Jedan od razloga zašto je Apollo 11 poslan baš na tu lokaciju je i vanzemaljska prisutnost.Po toj teoriji na Mjesecu je otkrivena vanzemaljska baza koja istima služi za promatranje života na zemlji,napuštene gradove i ostatke svemirskih vozila.Vanzemaljci nisu tolerisali prisustvo zemljana na Mjesecu te su im rekli"idite i ne vraćajte se više".U strahu od sukoba misije Apollo su otkazane.Pošto su Rusi(tadašnji SSSR) u tom periodu već imali lunarn modul za slijetanje na Mjesec sa ljudskom posadom a i rakete za nošenje modula su bile u razvoju,Pitanje zašto oni nikad nisu iskorišteni.Uložiš milijarde dolara ili rublji za neki projekat i onda ga ostaviš nedovršenog?Da li su nam stvarno rekli"Odlazite i ne vračajte se više."
Raketa koja je trebala nositi sovjete na Mjesec.Imala je par neuspješnih proba,kažu da je zbog toga i napušten Sovjetski lunarni program.da li je to razlog?
Lunarni modul koji su sovjeti pripremili i prije amerikanaca,bio je namjenjen za jednog astronauta samim tim sovjetska raketa N1 je u svemir trebala nositi znatno manji teret nego misije Apollo.
Mjesec je šuplja vještačka tvorevina.
Jedna od teorija,(najnevjerovatnija ali ko zna) je da je mjesec ustvari svemirski brod ili vještačka tvorevina postavljena u orbitu oko zemlje od strane vanzemaljske civilizacije.Razrada te teorije ide u nešto vjerovatniji obrt da mjesec jeste prirodni satelit ali da je u velikoj mjeri šupalj te preuređen od strane vanzemaljske civilizacije za njihove potrebe tj da im služi kao velika svemirska baza.U prilog toj tezi(ma) ide i činjenica da Mjesec ima mnogo manju gustoću u poređenju sa Zemljom.
Gustoća zemlje 5.515 g/cm³
Gustoća mjeseca 3.346g/cm3
Istorija čudnih opažanja na Mjesecu.
Godine 1966 američki novinar Frank Edwards u knjizi "Leteći tanjuri-ozbiljno pitanje" piše da su 1879.Godine astronomi otkrili da je Mjesec išaran geometriskim figurama,crtama i svjetlostima na mjestima gdje ih ranije nije bilo.Britansko astronomsko društvo je zatražilo od svojih članova da prijave te anomalije kada ih uoče.nakon dvije godine odustali su od svog zahtjeva,zbog preopterečenosti izvještajima.U dvije godine stiglo je više od dvije hiljade izvještaja.Zaključak koji su donijeli astronomi "Mjesec je vrlo čudno mjesto,nismo ga u stanju objasniti."
"Mjesečeve kupole" su prvi put zapažene 1930. godine. Do 1960. na površini Mjeseca primjećeno je preko dvjesto zaobljenih, bijelih poluloptastih objekata. “Brežuljci” su se pojavljivali i nestajali. Njihove sjenke su pokazivale da su okrugli, a viđani su u ravnim područjima. Da bi ih se sa tada raspoloživim instrumentima moglo vidjeti sa Zemlje, morale su imati promjer od bar dvjesto do dvjesto pedeset metara. Mnoge od njih bile su na toj granici vidljivosti, ali bilo je i većih. Dobro dokumentirane “šećuće” kupole na Mjesecu bile su nagovještaj da možda tamo nekog ili nečeg ima.
Astronom i fotograf Robert E. Curtis iz Alamogorda u Novom Meksiku je u u noći 26. Novembra 1956. snimao probne snimke 35-milimetarskom filmskom kamerom. Kamera s osjetljivim filmom bila je povezana s daljinomjerom na njegovom reflektorskom teleskopu od četrdeset centimetara. Tako je mogao snimati Mjesec brzinom od 24 do 48 sličica u sekundi. Teleskop je gledao na dio Mjeseca oko Fra Maura, koji leži između Parija i Kopernika.
Kad je Curtis razvio film, začudila ga je jedna pojava. Na lijevoj strani terminatora, granične crte između svjetlosti i sjenke, nalazio se mali, bijeli malteški krst. Vidio se na svakoj slici i nije bilo nikakve sumnje da se nalazi na površini Mjeseca ili vrlo blizu nje. U Julu 1958. časopis “Nebo i teleskop” objavio je taj snimak – i u objašnjenju rekao da je taj bijeli krst s četiri kraka jednake dužine možda samo grupa litica ili planinskih vrhova koja je vidljiva u toj formi tijekom kratkog razdoblja kad Sunce obasja niže padine. No, ova zanimljiva teorija u sukobu je s geološkom stvarnošću, koja govori da je fizički nemoguće da se litice ili vrhovi planina križaju pod pravi kutom jer bi sile koje su stvorile jednu liticu automatski uništile drugu. Snimljeni krst postao je još jedna neobjašnjiva mjesečeva pojava.
U januaru 1958.godine u časopisu harvardske zvjezdarnice "Nebo i teleskop" je zaključeno da poslednjih godina naučnici poklanjaju puno pažnje tzv "mjesečevim kupolama",malim zaobljenim brežuljcima koji se pojavljuju u sve večem broju.časopis je objavio i crtež jedne od njih kojeg je nacrtao francuski astronom koji je kupole proučavao teleskopom od 25 cm
Sovjetski astronom Nikolaj Kozirjev objavio je da je 1958. i 1961. u blizini kratera Aristarh opazio nešto nalik vulkanskoj aktivnosti. Anomaliju na beživotnom licu Mjeseca prvo je otkrio teleskopom, iz zvjezdarnice u Pulkovu, a potom ju je potvrdio i spektogramima. Krajem 1963. godine četiri istaknuta američka astronoma su potvrdila Kozirjevljeve izvještaje, rekavši da je u krateru Aristarh sigurno došlo do neke aktivnosti, možda vulkanske.
Šesdesetih godina pročlog vijeka neposredno prije slijetanja na mjesec Major Patric Powers, direktor programa za svemirski razvoj vojske SAD-a, u časopisu Obiteljski krug zapisao je da će, po njegovom mišljenju, “prvi ljudi koji stignu na Mjesec morati biti spremni da se bore za privilegiju da se spuste.”
U svojoj memoarskoj knjizi pukovnik Philipa. J. Corsa “Day after Roswell” otkriva zabrinutost američke vojske i drugih agencija zbog letjelica koje su presretale njihove svemirske letjelice.
U decembru 1962. godine, na skupu Američkog raketnog društva u Los Angelesu, doktor Carl Sagan, tadašnji savjetnik Oružanih snaga za pitanje života izvan Zemlje, u svom predavanju je rekao da čovječanstvo mora biti spremno suočiti se s vjerojatnošću da su nas inteligentna bića iz svemira već posjetila te da oni imaju, ili su imala, baze na suprotnoj strani Mjeseca.
Januar 1963,časopis "Nebo i teleskop" zvjezdarnice Lowel objavljuje da su u noći 29.Oktobra otkrili dva grozda jarke crvene svijetlosti sjeverno od kratera Herodot.27.Novembra te su tačke nestale sa tog i pojavile se u ovalnoj formaciji uzduž južnog oboda kratera Aristarh. Te pokretne, jarke, crvene svjetlosti u spomenutom časopisu proglašene su najrjeđim od svih fenomena – galopirajućim vulkanima.
Astronomi iz flagstafske zvjezdarnice u Arizoni 1963. su na Mjesecu promatrali divovske pokretne objekte veličine pet kilometara i širine tristo metara. Bilo ih je trideset i jedan. Kretali su se u strogom geometrijskom poretku, a između njih su se kretali manji objekti, promjera otprilike stotinu pedeset metara. O tome je izvijestio dr. James Grinacre, sudionik promatranja (koji je sam bio protivnik postojanja NLO-a).
U ljeto 1964, prije nego što se sonda Ranger(sedma po redu) razbila o mjesečevu površinu, poslala je 4320 fotografija velike jasnoće. Jedna od njih prikazivala je dva velika bijela grudasta objekta u jednom udubljenju ili krateru. Brzo je povučena i obilježena oznakom tajnosti, a potom je opet objavljena s objašnjenjem da su ti neobični predmeti samo stijene.
Juni 1965. jedan astronom-amater skrenuo je pažnju profesionalnim astronomima u Kaliforniji i Arizoni na neobičnu, blještavo-bijelu zraku svjetlosti koja je potekla iz Aristarha, koji je tada već bio na zamračenom dijelu Mjesečeva lica. Juli 1965 ,istu zraku opažaju i te zvjezdarnice. Bio je to snop bijele svjetlosti koji je, svaki put kad bi se pojavio, trajao oko sekundu i pol.
Zvjezdarnice su se dogovorile s mnogobrojnim radio-amaterima da im jave kad god opet primijete svjetlost. Do Avgusta 1965. za tu mrežu, nazvanu “Astromreža”, radii su radio-amateri s kratkovalnim radio-odašiljačima iz Phoenixa, Tuscona i Prescotta u Arizoni, pa oni iz područja planine Wilson, te iz San Diega i Los Angelesa u Kaliforniji, kao i iz Las Vegasa u Nevadi. U periodu Juli – Avgust 1965.Godine, astronomi koji su promatrali taj najnoviji mjesečev misterij, mogli su, zahvaljujući kratkovalnoj radio-opremi amatera, jedni s drugima razgovarati kao da su u istoj sobi. Kad bi koji naučnik primijetio svjetlost, smjesta bi javio svojim kolegama. Kako se Aristarh, kad ga se promatra s Zemlje, nalazi u južnom lijevom kvadrantu Mjeseca, lako ga je vidjeti teleskopom od 10 cm.
Priroda svjetlosti te zrake ostala je neobjašnjena. Znastvenici koji su je promatrali odbacili su mogućnost da je riječ o reflektiranoj svjetlosti neke zvijezde te zaključili da se ne radi niti o lutajućem snopu sunčeve svjetlosti, jer je, u vrijeme kad je svjetlost viđena, Aristarh već bio iza zavoja, tj. prešao je na suprotnu stranu od Sunca.
Na konferenciji “Disclosure” 2001. godina Karl Wolfe, serviser za preciznu fotografsku elektroniku ratnog zrakoplovstva koji je tada bio stacioniran u zračnoj bazi Langley u Virginiji ispričao je da je sredinom 1965.Godine prebačen na projekat lunar Orbiter Agencije za nacionalnu sigurnost(NSA) u Langley Fieldu. Cilj Lunar Orbitera bio je napraviti fotografije Mjeseca kao dio priprema za slijetanje Apolla na Mjesec. Imali su problema s elektroničkim uređajem koji je onemogućavao izradu fotografija pa su tražili da Wolfe dođe izvidjeti u čemu je problem. Kad je Wolfe ušao u tu ustanovu u bazi Langley, gdje je NSA dopremala informacije iz Lunar Orbitera, primijetio je «da tamo ima ljudi iz drugih zemalja, puno stranaca u civilu s prevoditeljima i s sigurnosnim bedževima oko vrata». Svi su bili «vrlo tihi, vrlo rezervirani» kao da je «neki čudni plašt bio iznad njih.» Ponašanje im je bilo «vrlo zabrinuto». Wolfe je već bio zapanjen kad je vidio da na projektu Agencije za nacionalnu sigurnost sudjeluju ljudi iz cijeloga svijeta, što nije imalo nikakvog smisla.Potom su ga odveli u laboratorij u kojem se nalazio neispravni uređaj. »Nisam ga mogao popraviti na licu mjesta», ispričao je Wolfe projektu Disclosure, «nego se uređaj trebao odnijeti na popravak. U crnoj komori je sa mnom tada bio još jedan pripadnik zrakoplovstva. Zamolio sam ga da mi opiše proces kojim podaci stižu s lunarnog orbitera do laboratorija. Pola sata nakon što mi ga je opisivao, rekao mi je: ‘Usput, otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca’.
‘Čiju’, upitao sam, ‘ne razumijem što misliš, čiju?’
A on je rekao: ‘Da , otkrili smo bazu na stražnjoj strani Mjeseca.’
U tom sam trenutku postao uplašen i malo užasnut, razmišljajući da smo u opasnosti i u nevolji ako itko sad uđe u sobu, jer mi on ne bi smio davati te informacije. Bio sam fasciniran, ali sam također znao da je prešao granicu koju nije smio. Onda je izvukao jedan od tih mozaika i pokazao mi tu bazu na Mjesecu, koja je imala geometrijski oblik – tamo su bili vrlo visoki tornjevi, okrugle zgrade, stvari koje su nalikovale radarskim tanjurima, ali su bili ogromne strukture…Taj čovjek i ja bili smo istog čina; mislim da je bio vrlo nesretan. Imao je isto bljedilo i zabrinutost kao znanstvenici izvan sobe; bili su zabrinuti poput njega. I imao je potrebu s nekim popričati o tome….Neke od struktura bile su velike pola milje. To su gorostasne strukture. Na različitim fotografijama bilo je struktura različitih veličina. Neke su zgrade bile vrlo visoke, tanke strukture, ne znam koliko visoke, ali morale su biti vrlo visoke. Bilo je snimaka pod kutem sa sjenama. Bilo je tamo i vrlo velikih okruglih i kupolastih zgrada. Vidjele su se vrlo jasno, jer su to bili veliki objekti. U umu sam ih pokušao povezati sa strukturama na Zemlji, ali ih se ne može usporediti ni sa čime ovdje, niti po mjerilu niti po strukturi…Nisam htio duže gledati slike, jer sam osjećao da mi je život u opasnosti. Želio sam ih gledati, volio bih imati kopije, volio bih da mi je više o njima rečeno, više objašnjavano, ali znao sam ne mogu. Znao sam da je mladić koji je to podijelio zaista prekoračio svoja ovlaštenja. Osjećao sam da je samo trebao s nekim razgovarati, jer nije imao s kime pričati niti prodiskutirati i nije imao skrivenih motiva osim činjenice da je, mislim, osjećao težinu svega toga i to ga je uznemiravalo… U tom sam se trenutku veoma zabrinuo jer sam znao da rapravljamo o posebno obilježenim tajnim podacima. Prekršio je sigurnosni kodeks i u tom sam se trenutku zapravo vrlo bojao. Nisam mu postavljao više pitanja.
Los Angeles Times je objavio snimak kojega je 20. Novembra 1966. američka automatska istraživačka sonda Lunar Orbiter-2 snimila u području Mora tišine, s visine od pedesetak kilometara, visokorezolucijskom kozmokamerom, a prikazuje neobične kupolaste građevine pravilna oblika. U blizini tih kupola proteže se neki ogroman ravan rov kojega su neki interpretirali kao trag neke gorostasna građevina koja se tu nekad nalazila. Na ostalim orbitalnim panoramskim snimkama tog područja Mjesečeve površine načinjenih s manje visine uočeno je, prema izjavama stručnjaka koji su ih imali priliku vidjeti, više pravilnih geometrijskih struktura te veći broj ravnih ili pravilno zakrivljenih linija na pješčanim površinama nalik tragovima vozila na pješčanom tlu. Naime, te je snimke u svome glasniku ubrzo objavila američka tvrtka «Boeing» specijalizirana za proizvodnju civilnih i vojnih zrakoplova te svemirskih letjelica. Otada su snimke netragom nestale iz vidokruga javnosti.
Sve više slika sa Mjeseca koje se plasiraju javnosti su predhodno obrađene,retuširane.Šta nam se to krije.
Prema procjeni NASA-inog geologa Farouka el Baza koji ih je analizirao, te tvorevine veličinom daleko nadmašuju naše najveće monumentalne građevine. Na temelju razlika u nijansi boje materijala od kojih su sazdane i okolnog terena ustvrdio je “da je za njihovo podizanje korišten građevinski materijal koji ne potječe iz predjela Mora tišine”. Njegovo mišljenje da se ne radi o prirodnim tvorbama dijelili su i dr. William Blair, antropolog i arheolog zaposlen u Boeingovom institutu za biotehnologiju te dr. Aleksandar Abramov, ruski stručnjak za svemirske letove.
Američka novinska agencija UPI 14.Februara 1973.Godine objavila je vijest da je sovjetski Lunohod-2 prilikom vožnje kraterolikom dolinom Littrow u Mjesečevu gorskom lancu Taurus, koji se proteže približno u smjeru sjever-jug s istočne strane Mora vedrine, snimio neki geometrijski pravilan monolit.
Lunarni modul Apola-17, posljednje istraživačke misije na Mjesecu s posadom, je 11. decembra 1972, samo dva mjeseca prije Lunohoda 2, sletio upravo u tome području.Slučajno,ili ne?
al u komentarima kažu fake..
) počne spuštat ruku na glavu, samo vidiš kako se ljudi drmaju i padaju 
