Re: U Paklu rata!
Postano: 10 dec 2017, 01:34
X. Osiguranje komunikacija u državi
Dario jedan od glavnih zadataka u suradnji sa hrvatskim vlastima bio je osigurati nesmetan promet unutar države. Sastanka se odvijao u Sarajevu, na njemu su bili nazočni i uglednici same centralne vlasti iz Zagreba! Među 50ak ljudi koji to trebaju sprovesti u djelo bio sam i ja. Nakon dugotrajnih zajednički sastanka, svi dobivaju posebne upute te se formiraju grupe ljudi sa jasnim ciljevima. U grupi se obično nalaze jedan njemački operativac, netko iz organa središnje vlasti, te lokalni upravitelji. Zapada me dužnost provjeriti infrastrukturu okruga Travnik te uspostaviti što bolju organizaciju.
Već sutradan smo na putu i stižemo u Travnik, omanje mjesto bez pretjeranih urbanih obilježja. Put do Travnika kao i većina infrastrukture na području Bosne je zaista u katastrofalnom stanju. Još veći problemi bi se mogli javiti prilikom jesenskih i zimskih mjeseci, te povećanjem oborina. Ukupno popisujemo 123 kritične točke, koje žurno treba sanirati kako bi se civilni, a i vojni promet mogao odvijati koliko toliko normalno! Na ulazu u grad dočekuje nas dosta civila, lokalne vlasti su već uvelike preuzele kontrolu nad gradom i život normalno funkcionira. Na nekoliko džamija izvješene su hrvatske i njemačke zastave, te je postavljena počasna straža. U gradu nas prima Mehmed (ime izmijenjeno) koji nam pokazuje omanju kućicu u kojoj ćemo boraviti idućih nekoliko dana, prilikom analize stanja na terenu u ovom okrugu! Civilni promet u samoj Bosni gotovo da i nepostojni sva vozila su većinom u državnom vlasništvu, ljudi i dalje većinom koriste konje i kola za transport roba. Oko 14h ispred lokalne džamije se vrši dobrovoljni pristup regularnim snagama hrvatske vojske. Velika je gužva ljudi mahom žele organizaciju novih jedinica radi zaštite i uspostavljanja kontrole. Za popuno je zabilježeno oko 650 mladića iz okoline, velikom većinom Hrvata islamske vjere. Popis sa njihovim imenima i zahtjevom za davanje oružja preuzima naša logistika te ga odmah šalje za Sarajevo, kako bi sutra barem jedan kamion sa naoružanjem stigao čime bi pokazali dobru volju, a ostatak će na sebe preuzeti centralne vlasti.
Poslije podneva toga dana oko 18 sati ponovo smo pozvani ispred džamije, gdje se izvjesni Mehmed hvali da su uhvatili četiri ilegalca komunističke partije koji su navodno bježali od vlasti iz Sarajeva. Njemačkih vojnika se u gradu nalazi oko 200-injak sa ranijom posadom koja pomaže u uspostavi vlasti na tom području. Lokalni čelnici žele odmah smaknuti zarobljenike jer su kod jednog pronađeni propagandni materijali koji se protive državi. Mi se ne miješamo, a ispitivanje preuzimaju lokalni čelnici sa predstavnicama vlasti iz Zagreba. Odlučeno je da dvojica idu s nama u Sarajevo na dalju obradu, a dvojicu da odmah pogube. Jedan od tih je onaj kod kojeg su pronađeni propagandi materijali. Mehmed i još nekoliko vojnika odvode spomenuti dvojac prema šumi, osiguranje im pruža i 20ak njemačkih vojnika, pošto su lokalni vojnici oskudno naoružani! Za nekih 10ak minuta čuje se pucnjava.
Prije spuštanja noći odlučujem večerati u obližnjoj konobi, gdje sjedam za stol sa 4-5 njemačkih vojnika koji rade skupa sa mnom na ovom poslu. Čini mi se da smo naručilo neko meso i vino, pričamo svoje doživljaje i svima je čudan ovdašnji način života. Najviše nas čudi da je gotovo nemoguće na ulicama vidjeti ženu čak ni onu u tradicionalnim islamskim nošnjama, obučenu od glave do pete. Sve su prekrivene većinom crnim marama i samo im se oči vide. Nakon par čaša vina jedna iz našeg društva dobacuje da ljudi ovdje i ne znaju da li su oženili vepra ili ženu jer je rijetko vide (Wolfgan se smije dok priča). Svi smo prilično umorni te je palo još nekoliko pošalica koje bolje da ne pričam (Još se više smije). Ustajemo na vrijem od stola i prekidamo s pićem, kako se ne bi doveli u nezgodan položaj. Prolazak kroz mjesto je prilično tih, vrlo malo ljudi je na ulici. Vraćam se u svoju privremenu kuću i spremam na počinak. Krevet je vrlo neudoban, kao da spavam na golom kamenu.
Čitavu večer provodim sam sa sobom i svojim mislima, jer na toj stijeni Dario teško da bi itko zaspao. Samo se pitam kada ćemo konačno okončati rat? Bosna mi se sviđa, ali baš kao što je otac pričao, to je sine dašak divljine, dašak feudalne Europe, koju ćeš teško vidjeti igdje drugo. Razmišljam da će ovdašnjim vlastima dosta trebat pomoći u organizaciji, a posebno opismenjavanju stanovništva, jer iako su dobri u srcu u samoj su duši i dalje priprosti i uvelike praznovjerni ljudi. Problem vidim i u čvrstoj stezi vjerskih zajednica, koje ne žele prihvatiti nikakve novine. Iako su mi zemlja i ljudi dragi, nadam se što skorijem povratku za Beč ili barem odlasku na neko drugo mjesto. Nisam ni slutio koliko ću se pokajati zbog ove zadnje rečenice. Jer koliko god ovaj bosanski kamen bio tvrd, (ponovo se jako smije) toliko je ruska zima bila neumoljiva!
Dario jedan od glavnih zadataka u suradnji sa hrvatskim vlastima bio je osigurati nesmetan promet unutar države. Sastanka se odvijao u Sarajevu, na njemu su bili nazočni i uglednici same centralne vlasti iz Zagreba! Među 50ak ljudi koji to trebaju sprovesti u djelo bio sam i ja. Nakon dugotrajnih zajednički sastanka, svi dobivaju posebne upute te se formiraju grupe ljudi sa jasnim ciljevima. U grupi se obično nalaze jedan njemački operativac, netko iz organa središnje vlasti, te lokalni upravitelji. Zapada me dužnost provjeriti infrastrukturu okruga Travnik te uspostaviti što bolju organizaciju.
Već sutradan smo na putu i stižemo u Travnik, omanje mjesto bez pretjeranih urbanih obilježja. Put do Travnika kao i većina infrastrukture na području Bosne je zaista u katastrofalnom stanju. Još veći problemi bi se mogli javiti prilikom jesenskih i zimskih mjeseci, te povećanjem oborina. Ukupno popisujemo 123 kritične točke, koje žurno treba sanirati kako bi se civilni, a i vojni promet mogao odvijati koliko toliko normalno! Na ulazu u grad dočekuje nas dosta civila, lokalne vlasti su već uvelike preuzele kontrolu nad gradom i život normalno funkcionira. Na nekoliko džamija izvješene su hrvatske i njemačke zastave, te je postavljena počasna straža. U gradu nas prima Mehmed (ime izmijenjeno) koji nam pokazuje omanju kućicu u kojoj ćemo boraviti idućih nekoliko dana, prilikom analize stanja na terenu u ovom okrugu! Civilni promet u samoj Bosni gotovo da i nepostojni sva vozila su većinom u državnom vlasništvu, ljudi i dalje većinom koriste konje i kola za transport roba. Oko 14h ispred lokalne džamije se vrši dobrovoljni pristup regularnim snagama hrvatske vojske. Velika je gužva ljudi mahom žele organizaciju novih jedinica radi zaštite i uspostavljanja kontrole. Za popuno je zabilježeno oko 650 mladića iz okoline, velikom većinom Hrvata islamske vjere. Popis sa njihovim imenima i zahtjevom za davanje oružja preuzima naša logistika te ga odmah šalje za Sarajevo, kako bi sutra barem jedan kamion sa naoružanjem stigao čime bi pokazali dobru volju, a ostatak će na sebe preuzeti centralne vlasti.
Poslije podneva toga dana oko 18 sati ponovo smo pozvani ispred džamije, gdje se izvjesni Mehmed hvali da su uhvatili četiri ilegalca komunističke partije koji su navodno bježali od vlasti iz Sarajeva. Njemačkih vojnika se u gradu nalazi oko 200-injak sa ranijom posadom koja pomaže u uspostavi vlasti na tom području. Lokalni čelnici žele odmah smaknuti zarobljenike jer su kod jednog pronađeni propagandni materijali koji se protive državi. Mi se ne miješamo, a ispitivanje preuzimaju lokalni čelnici sa predstavnicama vlasti iz Zagreba. Odlučeno je da dvojica idu s nama u Sarajevo na dalju obradu, a dvojicu da odmah pogube. Jedan od tih je onaj kod kojeg su pronađeni propagandi materijali. Mehmed i još nekoliko vojnika odvode spomenuti dvojac prema šumi, osiguranje im pruža i 20ak njemačkih vojnika, pošto su lokalni vojnici oskudno naoružani! Za nekih 10ak minuta čuje se pucnjava.
Prije spuštanja noći odlučujem večerati u obližnjoj konobi, gdje sjedam za stol sa 4-5 njemačkih vojnika koji rade skupa sa mnom na ovom poslu. Čini mi se da smo naručilo neko meso i vino, pričamo svoje doživljaje i svima je čudan ovdašnji način života. Najviše nas čudi da je gotovo nemoguće na ulicama vidjeti ženu čak ni onu u tradicionalnim islamskim nošnjama, obučenu od glave do pete. Sve su prekrivene većinom crnim marama i samo im se oči vide. Nakon par čaša vina jedna iz našeg društva dobacuje da ljudi ovdje i ne znaju da li su oženili vepra ili ženu jer je rijetko vide (Wolfgan se smije dok priča). Svi smo prilično umorni te je palo još nekoliko pošalica koje bolje da ne pričam (Još se više smije). Ustajemo na vrijem od stola i prekidamo s pićem, kako se ne bi doveli u nezgodan položaj. Prolazak kroz mjesto je prilično tih, vrlo malo ljudi je na ulici. Vraćam se u svoju privremenu kuću i spremam na počinak. Krevet je vrlo neudoban, kao da spavam na golom kamenu.
Čitavu večer provodim sam sa sobom i svojim mislima, jer na toj stijeni Dario teško da bi itko zaspao. Samo se pitam kada ćemo konačno okončati rat? Bosna mi se sviđa, ali baš kao što je otac pričao, to je sine dašak divljine, dašak feudalne Europe, koju ćeš teško vidjeti igdje drugo. Razmišljam da će ovdašnjim vlastima dosta trebat pomoći u organizaciji, a posebno opismenjavanju stanovništva, jer iako su dobri u srcu u samoj su duši i dalje priprosti i uvelike praznovjerni ljudi. Problem vidim i u čvrstoj stezi vjerskih zajednica, koje ne žele prihvatiti nikakve novine. Iako su mi zemlja i ljudi dragi, nadam se što skorijem povratku za Beč ili barem odlasku na neko drugo mjesto. Nisam ni slutio koliko ću se pokajati zbog ove zadnje rečenice. Jer koliko god ovaj bosanski kamen bio tvrd, (ponovo se jako smije) toliko je ruska zima bila neumoljiva!
