Kada predsjednik Olimpijskog komiteta BiH moze biti pravomocno (za potesko krivicno djelo) osudjeni kriminac(Sinisa Kisic, presudu procitajte ispod),
kada visoke funkcije u Odbojkaskom savezu BiH mogu obavljati osobe koje su osumnjicene (sada vec i uhapsene i optuzene) za genocid u Srebrenici (optuznica protv Mendeljeva Djurica na ovom linku
http://www.sudbih.gov.ba/?opcija=predme ... 66&jezik=b )
onda ne vidim u cemo je problem da neki nadobudni mladac obuce majicu sa likom omiljenog mu vodje.
Riba od glave smrdi!
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža
Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1179/05, rješavajući apelaciju Siniše Kisića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Kisića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj Kž-105/04 od 27. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj Kp-268/03 od 2. jula 2004. godine,
zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Kisić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa advokat Miloš
Stanimirović podnio je 17. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-105/04 od 27. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-268/03 od 2. jula 2004. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj Kp-268/03 od 2. jula 2004. godine apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337.stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) i osudio ga na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM.
3. Protiv navedene presude Osnovnog suda, apelant je izjavio žalbu Apelacionom sudu koji je presudom broj Kž-105/04 od 27. decembra 2004. godine odbio žalbu kao neosnovanu i u odnosu na apelanta potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Apelacioni sud navodi da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalni propis. Isto tako, Apelacioni sud smatra ispravnim zaključak Osnovnog suda da je apelant krivično djelo izvršio sa umišljajem. Obrazlažući svoje zaključke Apelacioni sud navodi kako je apelant u svojstvu Predsjednika Izvršnog odbora Opštine Brčko i kao Gradonačelnik Brčko Distrikta BiH lično potpisivao urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje, iako taj dio posla ne spada u njegovu
isključivu nadležnost, niti u nadležnost organa na čijem je čelu bio, ali da je kao nosilac navedenih funkcija rukovodio i upravljao opštinskom upravom, odnosno da je vršio dužnost najvišeg rukovodioca svih javnih radnika zaposlenih u Brčko Distriktu BiH, pa je već i samim tim bio nadležan da obavi bilo koji posao iz nadležnosti organa uprave.Takvo ovlašćenje za apelanta je proizlazilo i iz člana 75. Statuta Opštine Brčko gdje se među dužnostima i ovlaštenjima Predsjednika Izvršnog odbora navodi da rukovodi u upravlja opštinskom upravom, što podrazumijeva da je bio i ovlašćen i nadležan da učestvuje u bilo kom poslu iz nadležnosti oragana uprave. Apelant je upravo
na osnovu tih ovlašćenja potpisao rješenja u odsutnosti Sekretara Sekretarijata za urbanizam, imovinsko-pravne poslove i privredni razvoj, odnosno Šefa Odjeljenja navedenog organa. Nadalje, Apelacioni sud smatra da je potpisivanjem akata koji su donešeni u organima, apelant aktivno učestvovao u upravnom postupku njihovog donošenja. Na navedeni način apelant je potpisao 38 rješenja o urbanističkoj saglasnosti i pet rješenja kojima je dozvoljeno investitorima nadziđivanje stanova na postojećem objektima u državnoj svojini u Brčkom. Na osnovu odredbi tada važećeg Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini investitor je za ustanovljenje prava za nadziđivanje bio dužan platiti naknadu, kao i posebnu naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Istim zakonom je regulisano da se iznos naknade utvrđuje rješenjem o urbanističkoj saglasnosti, te da se investitoru ne može izdati odobrenje za građenje ukoliko ne podnese dokaz da platio navedene naknade. I tada važeći Zakon o građevinskom zemljištu propisivao je naknadu za uređenje građevinskog zemljišta koju plaćaju investitori građevine koja se gradi na tom zemljištu, kao i da se ta naknada utvrđuje rješenjem o urbanističkoj saglasnosti. Odlukom o građevinskom zemljištu Opštine Brčko koja je važila u vrijeme kada je apelant potpisivao navedene akte regulisano je da je investitor prije dobijanja građevinske dozvole dužan podnjeti dokaz da je uplatio cjelokupan iznos naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Protivno odredbama zakona i odluke koje se odnose na naknade, apelant je potpisivao urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje, bez određivanja obaveze plačanja naknada, odnosno bez dokaza da je investitor platio naknadu za ustanovljenje prava na građenje, čime je licima na koja su se odnosila, pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 795.657,00 KM. Apelacioni sud kao i Osnovni sud, smatra da je apelant bio svjestan svojih radnji i htio njihovo izvršenje, jer se radi o fakultetski obrazovanom čovjeku koji je bio na čelu izvršne vlasti Opštine i Brčko Distrikta BiH, pa je nesumnjivo da su mu bili poznati propisi koji su važili na teritoriji Opštine i Brčko Distrikta BiH, kao i da akti koje je potpisivao moraju biti u skladu sa tim propisima.
4. U apelaciji apelant, u većem djelu, ponavlja navode iz žalbe na presudu Osnovnog suda i osporava utvrđeno činjenično stanje, tvrdeći da su Apelacioni sud i Osnovni sud pogrešno i proizvoljno primjenili propise, čime je u odnosu na njega povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da uopšte nije izvršio krivično djelo za koje je osuđen. Ne osporava da je potpisivao sporna rješenja, ali osporava da je bio u svojstvu službenog lica koje iskorištavanjem svog službenog položaja drugom pribavlja imovinsku korist. Smatra da u svojstvu Predsjednika Izvršnog odbora Opštine Brčko i Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH nije bio službeno lice nadležno da poduzima radnje u postupku donošenja rješenja te da stoga i nije mogao zloupotrebiti službeni položaj, koja ga okolnost oslobadja krivične odgovornosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b)
Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prim a facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne m ogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje
merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,
presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
8. U konkretnom slučaju nezadovoljan sudskim presudama apelant osporava utvrđeno
činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, navode iznesene u apelaciji koji se odnose na utvrđivanje činjenica od kojih zavisi njegova krivična odgovornost, primjenu materijalnih propisa i utvrđivanje oblika vinosti u njegovim radnjama prilkom izvršenja krivičnog djela, apelant je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, pa su Apelacioni sud i Osnovni sud povodom tih navoda izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Isto tako, sudovi su nezavisni u procjeni koje dokaze smatraju vjerodostojnim, pa se prigovor apelanta da ih sudovi nisu tumačili u njegovu korist, ne može smatrati osnovanim. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, što nije slučaj u ovom predmetu.
9. Stoga, Ustavni sud smatra da je u cjelini postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije i da apelant ni na koji način nije učinio mogućom ili vjerovatnom povredu prava na koje se poziva.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se
apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović