Batva je napisao/la:Odjeci jeseni: Stara slava nestala, borba za opstanak ostala!
Kao po nekom pravilu, jeseni na Tušnju su kao iz popularne pjesme Ive Robića „Sve moje jeseni su tužne“. Proljeća su ljepša, ali i protkana mukotrpnom borbom za uspon ili spas, ovisno čemu su i s kavim žarom težili Crveno-crni. Ova sezona je polučila do sada najslabiju bilancu Tuzlaka u povijesti nastupa u Premijer ligi – osvojeno je samo 12 bodova!
Prokletstvo Tušnja se ponavlja. Uoči svakog prvenstva spominju Europu, a na kraju se bore za goli život. Nesrazmjer između želja i mogućnosti, nedostatak jasne koncepcije i balast dugova iz prošlosti, te izostanak potpore Grada, lome krila ambicijama Tuzlaka.
Tako je i ove sezone u kojoj je za samo pola godine euforija, zbog povratka Slobode u Premijer ligu, ustupila mjesto očaju i strahu od ponovnog pada u niži rang. Čelnici kluba ovoga puta sami su kumovali svojoj nesreći. Sve je počelo s odlaskom Miroslava Ćire Blaževića.
GRLILI SE I LJUBILI, PA “ADIO”
Naime, „trener svih trenera“ i ikona tuzlanskih navijača, nakon posljednje utakmice u Prvoj ligi, protiv Igmana iz Konjica (3:0), slavljen je i nošen na rukama navijača. Grlio ga je i ljubio predsjednik Slobode Azmir Husić, anonimus koji je u Tuzli proglašen spasiteljem „svetinje“. Bilo je to 31. svibnja ove godine.
– Nakon svega što smo prošli, nema razloga da ne ostanem u Tuzli – na radost Slobodinih fanova govorio je Blažević.
Dva dana poslije, 2. lipnja, održana je Skupština kluba. Maestro Blažević, sjedeći u društvu direktora Saše Vugdalića, doživio je nove ovacije. No, dan poslije, Ćiro je spakirao kofere i otišao doma!
– Netko je drugi napravio plan priprema. Rekli su mi da idem na odmor i da će mi se javiti. Nisam jazavac da ne bih osjetio što se sprema. Predsjednik Husić i direktor Saša Vugdalić zabili su mi nož u leđa!
HASSELBAINK, SADIKOVIĆ, CASIMIRO
Od tada, sve je krenulo nizbrdo, jasno, s pečatom ljudi iz uprave. Najprije je na velika zvona najavljen dolazak Nizozemca Jimmy Floyda Hasselbainka.
– Nakon Miroslava Blaževića treba nam iskorak ka Europi, a Hasselbaink je najbolji izbor za takve ambicije – hranio je ego tuzlanskih navijača Azmir Husić.
Niti je Nizozemac kročio na Tušanj, a ni Sloboda ka Europi. Najavljen je dolazak Adnana Zildžovića iz Slovenije. Opet je ponuda došla od Vugdalića. Otpao je, jer nema potrebne „papire“. U minutu do 12, na kormilo Slobode uskočio je, treći put u karijeri, Denis Sadiković.
Svima je bilo jasno da Sloboda u premijerligašku utrku ulazi sa slabijom momčadi nego sezonu prije. To se ubrzo pokazalo točnim. Istina, u prve dvije utakmice Sadikovićeva momčad ostvarila je pobjede – neočekivanu u Travniku (3:0) i očekivanu na Tušnju protiv Čelika (1:0).
Jedina prinova koja je u potpunosti opravdala očekivanja, bio je Igor Radovanović iz Slavije. Odigrao je sedam utakmica, postigao 3 gola, među kojima i onaj protiv jakog Zrinjskog. Radovanović se ozlijedio protiv Željezničara i više nije odigrao niti sekunde.
Poraz na Tušnju protiv Širokog bio je najava „kataklizme“. Tek druga gostujuća pobjeda Širokobriježana u 13 susreta u Tuzli, zaljuljala je stolac Denisa Sadikovića. Navijači su ga vrijeđali, te skandirali „Denise odlazi!“
– Neće mi navijači određivati kako ću igrati. Ali ako me ne žele, otići ću – uzvratio je Sadiković.
Sutradan je promijenio odluku, na nagovor predsjednika Husića. Pobjeda protiv Zrinjskog donekle je stišala buru, ali je tri kola poslije Husić šapnuo Sadikoviću da, ipak – „sporazumno ode“!
Uslijedilo je novo iznenađenje za Tuzlake: Vugdalić i Husić su „u moru trenera“ pronašli Portugalca Acacio Alfreda Casimira.
– Odlučili smo dovesti stranca uvjereni da će donijeti pozitivne promjene. Za Casimira smo se opredijelili zbog njegovog iskustva – kazao je Husić.
Portugalac je svoje iskustvo argumentirao radom u petnaestak klubova, dok se na internetu može vidjeti da je bio angažiran u duplo više i da se rijetko gdje zadržao duže od godinu-dvije.
– To je zato što su me klubovi tražili – objasnio je česte promjene klupa Portugalac Casimiro.
No, njegova bilanca na Tušnju, gdje radi u tandemu sa prijateljem, Zeničaninom Svetislavom Perduvom, porazna je: u šest utakmice osvojio je tri boda, bez pobjede, uz samo jedan gol (Velež 1:1, Selamović). Istina, u tri susreta Sloboda je poražena s 11 metara, i svaki put je kreč bio dvojben.
Navijači su ponovno negodovali, tražili su odlazak Vugdalića, začudo ne i Casimira, ali se ništa nije desilo. Predsjednik Husić je otišao na dva mjeseca u SAD gdje ima tvrtku, najavio je da će na Skupštini odlučiti hoće li ostati na čelu kluba kojim trenutno upravljaju samo Husić telefonom, te dopredsjednik Amer Karabegović i Saša Vugdalić.
Husić je glavni gazda, sam odlučuje i potpisuje, kažu da i ulaže, a javnost postavlja pitanje: da li je klub privatiziran, pa odlučje par osoba?
Igrači su bez plaće otišli na odmor, prozivka je zakazana za 12. siječnja. Tko će otići, a tko ostati, teško je reći. Momčad se mora dobro pojačati da bi ostala u eliti. Sretna okolnost je jedino u tome da Sloboda igra 8 domaćih utakmica i to s momčadima koje biju bitku za ostanak. Dolazi proljeće nade!
BILI NA PRIPREMAMA, PA OTIŠLI
Tuzlaci su pripreme krenuli sjajno. Pobijedili su na turniru u Ruščici, dok su u Murskoj Soboti, gdje im je pripreme ugovorio Slovenac, Vugdalić, ostvarili 6 pobjeda i samo jedan poraz. Dobra najava za dobar start u Premijer ligi i obećani put ka Europi.
No, ujesto da momčad pojačaju za takve ambicije, startali su slabiji nego u Federalnoj ligi. Stegli su kesu i nisu zadržali igrače koji su ih doveli do „premijerke“: Harisa Redžepija, Sulejmana Krpića, Sabahudina Jusufbašića, Jasmina Moranjkića, Adnana Jahića, vratara Emira Hadžića. Što je najgore, na pripremama Slobode bili su Redžepi, Moranjkić, Jusufbašić i još najmanje desetak novaka, ali je većina po povratku iz Slovenije – promijenila klupske boje!?
MUJKIĆ I SELAMOVIĆ
Jasmin Mujkić je jedini odigrao svih 15 utakmica, ali je zanimljivo da je samo 6 puta bio starter. Po vremenu provedenom u igri (64o minuta) tek je 12. igrač Slobode. No, postigao je tri gola, koliko i Igor Radovanović.
Mirnes Selamović, mladi napadač, upisao je 8 nastupa, ali je samo jednom (Mladost) bio u startnoj postavi. Odigrao je samo 322 minute, postigao je jedan gol.
STATISTIKA
BILANCA
KOD KUĆE: 7 2 2 3 4: 6 8
U GOSTIMA: 8 1 1 6 5:10 4
UKUPNO: 15 3 3 9 9:16 12
REZULTATI
Travnik – Sloboda 0:3, Sloboda – Čelik 1:0, Olimpic – Sloboda 1:0, Sloboda – Široki 0:1, Slavija – Sloboda 2:1, Sloboda – Zrinjski 1:0, Radnik – Sloboda 2:0, Sloboda – Željezničar 1:2, Vitez – Sloboda 3:1, Drina – Sloboda 0:0, Sloboda – Zvijezda 0:0, Borac – Sloboda 1:0, Sloboda – Velež 1:1, Mladost – Sloboda 1:0, Sloboda – Sarajevo 0:2
STRIJELCI
3 – Radovanović, J. Mujkić
1 – Mujić, Selamović, Sarić
OCJENE SN I NASTUPI
1. Adnan Salihović 6,590 (11, 990)
2. Irfan Fejzić 6,577 (13, 1170)
3. Igor Radovanović 6,571 ( 7, 513)
4. Mirnes Selamović 6,500 ( 8, 322)
5. Muhamed Omić 6,464 (14, 1242)
6. Samir Efendić 6,363 (11, 976)
7. Semir Bajraktarević 6,142 ( 9, 727)
8. Elmir Kuduzović 6,136 (10, 840)
9. Damir Mehidić 6,125 (13, 1063)
10. Elvis Sarić 6,107 (14, 1128)
11. Jasmin Mujkić 6,071 (15, 640)
12. Emilko Janković 6,055 ( 9, 795)
13. Adnan Šećerović 6,000 (11, 531)
14. Adin Džafić 5,900 ( 8, 385)
Još su igrali: Kenan Pirić 7,250 (2, 180), Mirhad Mehanović 6,333 (3, 329), Amar Pršeš 6,125 (6, 377), Mirza Musić 6,000 (5, 213), Nenad Kiso 5,916 (6, 540), Almir Halilović 5,500 (2, 109).
NAPOMENA: Brojevi iza imena i prezimena igrača znače: prosječna ocjena prema izvjestiteljima Sportskih novosti, broj nastupa i ukupno vrijeme provedeno u igri.
Dosje: Deset godina šuplje priče o Slobodi
19. JULI 2012.g
Posljednje dvije sezone Slobode u Premijer ligi BiH ostat će upamćene po brojnim apelima da se klubu pomogne kako bi ostao u elitnom društvu. Najčešće se apelovalo na općinskog načelnika Jasmina Imamovića, čiji kabinet je predložio, a Općinsko vijeće prihvatilo (među kojima i vijećnici Merima Softić, Dževad Šećerbegović, Žarko Vujović i Enes Mešanović, dakle, sve sportisti) smanjenje sredstava za sport u ovoj godini, pa je tako Slobodina dotacija sa oko 20.000 maraka spala najprije na 16.000, a u posljednjoj godini na oko 7.000 maraka mjesečno.
Oni koji vole i prate sportska dešavanja u gradu, znaju da su navijači ispisivali zlurade transparente na Tušnju, da se prijetilo protestima ispred zgrade Općine i Kantona, od kojih, na žalost, nije bilo ništa. Apelovali su iz kluba, nudili mjesta u Upravi i Skupštini, nudili mjesta predsjednika, ali nikakve vajde. Iz Općine i Kantona niko ni da mrdne.
Priča o sunovratu sporta i Slobode, kao perjanice sporta u cijelom Kantonu, već je poznata i vrapcima. Nema dileme, iz Općine i kabineta načelnika Tuzle, nisu htjeli pomoći, kao što nisu htjeli pomoći ni da se spasi Sloboda Dita. Ali, to je već poznata saga o “uspavanoj ljepotici” koju će poljupcem nekada oživjeti Vedran Lakić, Aid Berbić i ostala kompanija iz općinskih struktura.
Ali, čim je Sloboda ispala u 1. federalnu ligu, u situaciji kada joj je za opstanak trebao gol, bod ili malo vjetra u leđa ovdašnjih politikusa i predstavnika vlasti, oglasio se načelnik Tuzle Jasmin Imamović da kaže kako će on i Općina (“Općina to sam JA”) preuzeti brigu o Slobodi ako svi iz posrnulog kluba podnesu ostavku. Do sada se, kazao je Imamović, s mnogima iz Uprave nije htio ni pozdraviti da ne bi zaprljao ruke!?
Sve tlapnja do tlapnje, šuplja priča, mlaćenje prazne slame. Znalo se i to da će uoči izbora Općinari i Imamović jače zasukati rukave da u klub ubace svoje ljude. To što je iz starog saziva ostalo desetak skupštinara, a među njima vjerovatno i neki s kojima se Imamović nije htio rukovati, više nije problem. SDP je osvojio Slobodu, pri tome zamazavši oči mnogima kojima je taj klub na srcu.
Preko noći se zaboravilo da Imamović cijelu deceniju obećavao pomoć Slobodi, a da je malo toga učinio. Vodio je medijske ratove sa političkim suparnicima u klubu (posebno sa Salihom Šabovićem dok nisu postali koalicioni partneri), plašio je narod otimanjem stadiona, koga je preveslao u javno preduzeće, a nije povukao nijedan hvale vrijedan potez da zbrine Slobodu kao simbol grada, kao stoljetnu vrijednost Tuzle, kao instituciju po kojoj se grad u svijetu prepoznaje više nego po bilo čemu drugom.
Poenta ove priče nije nebriga o Slobodi Općine za mandata Jasmina Imamovića, već njegova dugogodišnja šuplja medijska priča o tome kako će ovom klubu pomoći. U stvarnosti nogomet i Slobodu gurnuo je pod tepih, vodeći više računa o jezerima, fontanama, medijima, mercatorima, bistama i spomenicima koji s Tuzlom ama baš nikakve veze nemaju, o književnim susretima koje posjećuju tek rijetki prijatelji knjige i esdepeovci po zadatku, o…
Da ne bude priča u prazno, podsjećamo da je do sada održano najmanje pet-šest sastanaka delegacija Slobode sa Imamovićem za koje se zna, da je održano nekoliko namjenskih sastanaka, da je palo mnoštvo obećanja kako i na koji način treba i može pomoći Slobodi. Podsjećanja radi, na sastancima s Imamovićem u raznim periodima bili su, najčešće posredstvom vijećnika i lične simpatije Dževada Šećerbegovića: Mahmut Hajrić, Mišo Hrgovčić, Ekrem Ibrić, Meša Bajrić, Budo Nikolić, Jasmin Divanefendić, Edib Kravić, Bahrija Tanović, Ekrem Šehović, Ademir Mešetović, dr. Anto Raos, Adem Tucaković, Refik Ahmedinović, Muhamed Hajdarbegović, Fahrudin Avdičević, Mijo Krešić, Mersed Kovačević, Salih Šabović, Davud Zahirović, Bahrudin Bajramović i mnogi drugi bivši i donedavni članovi UO i Skupštine Slobode.
U pomoć pozivamo i dokumentaciju i fotose, pa objavljujemo snimku prvog sastanka koji je s Imamovićem održan 6. avgusta 2001. godine u staroj zgradi Općine, znači pola godine nakon što je u fotelji načelnika naslijedio Selima Bešlagića. U to vrijeme u rukovodstvu Slobode bili su pretežno članovi SDP-a, ljudi iz Općine i ugledni privrednici.
“Sloboda je simbol Tuzle i treba joj na svaki način pomoći”, izjavio je Imamović koji je rukovodio spomenutim sastankom, a mediji su uredno zabilježili što je obećao novoustoličeni “narodni predstavnik” u Općini, radujući se boljim danima i možda prvoj tituli Slobode.
Objavljena snimka pokazuje tek dio sudionika sastanka, a bilo ih je najmanje tridesetak. Većina kasnijih sastanaka održana je u novoj zgradi Općine. Rezultat je, međutim, na svim bio skoro isti: pomoć Slobodi zdušno je obećavana, a davana na kapaljku, čak manje nego nekim drugim prvoligaškim klubovima.
Epilog je poznat: od silne Imamovićeve brige za sport, ostala je sama pustinja. Sloboda je nakon dugogodišnje agonije ispala iz Premije lige, Sloboda Dita je ugašena, a u elitnim razredima bh sporta od tuzlanskih klubova ostalo je još jedino Jedinstvo BH Telekom, a i njega su prestigli mnogi klubovi iz do jučer nepoznatih košarkaških sredina. Po kvaliteti sporta i broju klubova u prvim ligama pretekli su nas Gračanica, Gradačac, Živinice, Brčko, zamalo i Banovići, Kalesija, a da ne govorimo o drugim gradovima poput zenice, banje Luke, Širokog Brijega, Kaknja, Mostara…
Zato, kada načelnik Tuzle ubuduće bude govorio o pomoći sportu i Slobodi, treba se sjetiti svih njegovih 11 godina vladanja, svih sastaanaka na kojima je obećavao, a što nije ostvario. Jedan od najstarijih sportskih kolektiva u BiH i bivšoj Jugoslaviji, klub po kojem su identifikovali Tuzlu i koji je bio imidž grada i sjeveroistočne Bosne, gurnut je pod tepih zarad načelnikovih snova i ideja oličenih u bistama, spomenicima, fontanama, slanim jezercima, književnim susretima…
Sloboda je, nema sumnje, žrtva čestih, a neispunjenih obećanja, žrtva mlaćenja prazne slame i šuplje priče. Neka se zna i pamti! (Ekipa Tuzlalive.ba portala)
OVO CITIRAM DA BI ČITALAC BIO INFORMISAN U CJELOSTI.