Kada se prvi put kvalificirate na Mundijal, stvari se promjene. Ne samo da biste trebali stvoriti pobjednički mentalitet i samopouzdanje, nego i u prvom idućem izvlačenju budete među favoritima i dobijete lakšu skupinu nego ikad. U Francusku je usto putovalo pola Europe, pa je Bosna i Hercegovina bila, kako se kaže, na konju. Ali bezidejnost, improvizacija i katastrofalna organizacija su ostali — nije se naučilo baš ništa. Umjesto da okrune najveći uspjeh ikad i naprave i najveći korak naprijed, Zmajevi su predvođeni Sušićem — za kojeg su u Savezu procijenili da je dobro vodio ekipu na SP! — izgubili od Cipra, ispustili dva boda u Walesu, propustili svladati Belgiju i na kraju zgaženi u Izraelu (3-0).
I opet, s pristojnim vremenskim odmakom, danas je sasvim logično zaključiti da je to bila kulminacija svega lošeg što se događalo od poraza od Amerikanaca. Na početku je konce izgubio selektor, a igrači su na individualnu kvalitetu i improvizaciju momčad držali iznad površine. U Savezu su, nažalost, sjedili ljudi koji nisu bili u stanju shvatiti što se događa i stvari su nizbrdo išle jedna za drugom, a nije postojao netko tko bi ih znao zaustaviti. To što je mlada momčad propustila Ukrajinu i Poljsku zahvaljujući mentalitetu bilo je prihvatljivo jer se ovoj generaciji dogodilo prvi put; na isti način ispustiti Francusku i u posljednjem ciklusu sa smušenim i preplašenim Mehmedom Baždarevićem plasman u Rusiju znak je da u Bosni i Hercegovini nisu naučili ne samo iz vlastitih pogrešaka, nego ni iz vlastitog uspjeha. Zato je sporedna uloga zabavljača na Svjetskom prvenstvu u Brazilu ostala najveća koju smo odigrali.
Deformirani sistem vrijednosti u kojemu je najvažniji osobni interes, ma kako mali on bio, potragu za izbornikom pretvorio je u prljavi, perverzni i negledljivi reality show koji je ionako podijeljeno društvo dodatno zatrovao i izdijelio, pretvorio u – u praksi nepostojeće – ‘naše’ i ‘njihove’ te ljude još više otuđio od reprezentacije i nogometa.
Posljedica je to prije svega sramotnog pokušaja izbjegavanja preuzimanja odgovornosti čelnih ljudi Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, čiji predsjednik izigrava zaleđenog Walta Disneya. Oni su, da Savez funkcionira kao u nogometno ozbiljnim zemljama, na vrijeme trebali pronaći opcije prilagođene svojim mogućnostima i, prije svega, potrebama reprezentacije. I onda jednoglasno podržati tog čovjeka i čvrsto stati iza svog izbora, argumentirajući to vjerom u njegovo nogometno znanje i kompatibilnost s momčadi. Naravno da nisu, nego su priču razvukli na tri mjeseca i dopustili da se pretvori u ovu gadost koja je na kraju degradirala i ismijala ne samo dvojicu kandidata završnog showa, nego i čitavu trenersku struku.
Nije da nismo na to navikli – takav je princip rada ne samo u toj instituciji, nego i većini institucija u Bosni i Hercegovini. Dobili smo samo još jednu potvrdu da nogomet u BiH vode kukavice i beskičmenjaci. Ljudi koji se bez imalo stida sakrivaju iza nekakvih komisija i nogometnih legendi i koji su nogomet u zemlji, a samim tim i izbor selektora, na kraju pretvorili u cirkus koji – naprosto jer im to dopuštamo – i zaslužujemo.
Na kraju završiš pišući ovo na društvenim mrežama
@sasaibrulj
Prvi put ikad da mi je neko odbio izdati akreditaciju, ali NSBiH za ponedjeljak jeste.
