Počivaj u miru gospodine Velisavljević
Kako uspijevate održati tu nevjerovatnu energiju?
- Samo dobrom voljom. Nisam bio u poslu onaj što jede uloge. Nisam birao uloge, one su birale mene. Ali, interesantno, moja prava profesionalna karijera počela je u Mostaru, pa onda u Tuzli, u vrijeme kada su vrhunski reditelji dolazili u te gradove, posebno u Mostar.
Živi i radi
Kojih je to godina bilo?
- Mnogo me pitate. Samo znam da je Džemal Bijedić, visoki funkcioner tadašnje komunističke elite, intervenirao za moju ponovnu socijalizaciju, jer zbog boravka u zatvoru nisam mogao da se zaposlim u Beogradu. Pozorišnu karijeru dugujem Mostaru, pa Tuzli. Bilo je to divno vrijeme. To nikada neću zaboraviti. Tih osam godina su najljepše u mom životu.
Tada su i vremena bila drugačija. Danas se potencira ta nacionalistička netrpeljivost, dok se ljudi, zapravo, bore za goli opstanak.
- Ne, ne. Bilo je netrpeljivosti i onda, recimo, između Veleža i Želje. U Mostaru sam postao navijač Veleža, pa su mi onda svi igrači sa svojih priprema slali karte na koje su se potpisivali. Blaž Slišković, između ostalih. I u Beogradu sam navijao za Velež, a na jednom njegovom gostovanju, protiv Crvene zvezde mislim, istakao sam crvenu zastavu, kada je Bojan Stupica pitao: "Ko je ono, Boga ti ljubim!". Mislili su da je neki komunista. Ostao sam još zaljubljen u Velež
