Prekjučer je na N1 televiziji Svetlana Cenić iznijela tvrdnju koju i inače rado ponavlja: Bosna i Hercegovina, još uvijek, trideset godina nakon raspada Jugoslavije, nije dosegnula bruto društveni proizvod bivše države. Slične tvrdnje se periodično ponavljaju u javnom prostoru BiH pa tako, primjera radi, Centar za politike i upravljanje, think thank sa sjedištem u Sarajevu, u svojoj studiji o konkurentnosti Bosne i Hercegovine u kontekstu pristupnih procesa EU1, ističe da "BiH još uvijek nije dostigla nivo BDP iz 1991.", ne navodeći izvor ili podatke za predmetnu tvrdnju.
Prije nego pokušamo utvrditi da li je to zaista slučaj, važno je razgraničiti da li poredimo bruto društveni proizvod Bosne i Hercegovine sa nekadašnjom republikom BiH u sastavu SFRJ, ili pak sa cjelokupnom SFRJ. Ekonomske statistike bivše države, uključujući podatke o bruto društvenom proizvodu, reflektiraju tadašnju ekonomsku snagu svih jugoslovenskih republika, a ne samo BiH, baš kao što danas, recimo, bruto društveni proizvod eurozone reflektira ekonomsku snagu svih članica eurozone.
Stoga, ako nam je cilj utvrditi da li je BiH dosegnula nekadašnji nivo vlastitog ekonomskog razvoja - da li je BiH danas ekonomski snažnija nego što je bila u Jugoslaviji - tada ćemo porediti aktuelni bruto društveni proizvod sa bruto društvenim proizvodom republike u sastavu Jugoslavije. Ako nam je, pak, cilj porediti kako BiH danas stoji u odnosu na kombiniranu ekonomsku snagu svih jugoslovenskih republika iz perioda SFRJ, onda ćemo odmjeriti snage sa jugoslovenskim bruto društvenim proizvodom.
Nadalje, mada ni gospođa Cenić, a ni gorepomenuti think thank ne ističu eksplicitno, poređenja ovog tipa, razumije se, imaju smisla samo ako ih predstavimo u per capita veličinama (po glavi stanovnika). Razlog tome je intuitivan: broj stanovnika razlikuje se od države do države, a uz to se i mijenja kroz vrijeme, pa države sa više stanovnika tipično imaju i viši bruto društveni proizvod. Naravno da će, recimo, Kina imati viši bruto društveni proizvod od SAD, jer Kinezi imaju mnogo više radne snage koja proizvodi dobra i usluge. Međutim, ipak kažemo da je američka ekonomija snažnija od kineske, jer Amerikanci imaju viši bruto društveni proizvod per capita. Drugim riječima, prosječan Amerikanac proizvede više vrijednosti nego prosječan Kinez.
Da bismo odgovorili na pitanje iz naslova, koristit ćemo Maddison Project Database, globalno najveću bazu ekonomskih historijskih statistika. Osim što se tipično smatra jednom od tri najznačanije ekonomske baze na svijetu, podaci sadržani u istoj ispunjavaju dva važna metodološka preduvjeta: ispravljeni su za inflaciju i prilagođeni paritetu kupovne moćne (PPP).
Oboje je neophodno ako poredimo statistike kroz vrijeme, ili između različitih država. Ako bismo uzeli nominalnu vrijednost bruto društvenog proizvoda, što je greška koja se često pravi, i koju su, pretpostavljam, počinili akteri iz prvog pasusa ovog teksta, zanemarili bismo da dolar (u kome tipično izražavamo vrijednosti bruto društvenog proizvoda) ne vrijedi danas koliko je vrijedio, recimo, osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Prema tome, proizvod ili usluga koju smo osamdesetih platili 1 dolar zapravo je skuplja od proizvoda ili usluge koju danas platimo 1 dolar, jer je inflacija u međuvremenu erodirala vrijednost dolara. Nominalne vrijednosti bruto društvenog proizvoda ne uvažavaju tu distinkciju, pa je neophodno koristiti realne vrijednosti, poput onih sadržanih u Maddison bazi podataka.
Nadalje, ako bismo kupili Big Mac u američkom McDonaldsu, dok naš prijatelj istovremeno kupuje Big Mac u kineskom McDonaldsu, platili bismo različite cijene, mada je riječ o istom proizvodu, zbog toga što cijene proizvoda i usluga dijelom reflektiraju kupovnu moć tržišta. Međutim, kako nas pri usporedbi bruto društvenog proizvoda zanima proizvedena vrijednost, koja je u slučaju američkog i kineskog Big Maca istovjetna, jer je riječ o istom proizvodu, potrebno je izvršiti takozvano prilagođavanje po paritetu kupovne moći (PPP), što je još jedan uvjet koji Maddison baza ispunjava, a koji nije reflektiran u nominalnim vrijednostima bruto društvenog proizvoda.
Ispod je grafik bruto društvenog proizvoda BiH (1952. - 2018.) koji smo generirali koristeći Maddison podatke.
Izvor: Maddison Project Database
Kao što vidimo, vrhunac svog ekonomskog razvoja za vrijeme SFRJ, Bosna i Hercegovina doseže 1986. godine kada bruto društveni proizvod per capita, iskazan u ispravljenim cijenama i prilagođen paritetu kupovne moći, iznosi $7,066. Potom slijede godine rata, drastičan pad per capita dohotka, poslijeratni oporavak… da bi već 2000. godine BiH dosegla raniji ekonomski vrhunac iz 1986.
Razlog zašto gornja tvrdnja zvuči čudno, skoro pa nemoguća, leži u tome što bivše jugoslovenske republike, pa tako i BiH, uglavnom pamtimo kao industrijske gigante, kakva BiH sigurno nije bila početkom milenija. No, do početka novog milenija razvijeni svijet je prošao kroz deindustrijalizaciju i offshoring proizvodnje u Kinu, pa su fabrike su svakako prestale biti mjera ekonomskog blagostanja, dok je sektor usluga postao dominantan.
Nadaleko je poznat američki Rust Belt, industrijska pustinja nastala na grobljima nekadašnjih industrijskih giganata. Pa ipak, to što se Amerika deindustrijalizirala, nije značilo da je istovremeno prestala biti najsnažnija ekonomija svijeta. Taj proces nije zaobišao ni nas, pa bi bilo pogrešno reći da zbog toga što 00-tih BiH nije bila industrijalizirana koliko je bila 80-tih, istovremeno nije bila ni ekonomski razvijena koliko je bila 80-tih.
Uostalom, znamo da je BiH spadala u slabije ekonomski razvijene republike bivše države, a eksplozija produktivnosti koja je pratila tehnološku revoluciju 90-tih godina, do početka novog milenijuma podigla je značajno i produktivnost naših radnika.
Nadalje, nema nikakve sumnje da je međunarodna pomoć igrala značajnu ulogu tako brzom oporavku, ali i da je značajno niži broj stanovnika u odnosu na predratnu ekonomiju, a u kombinaciji sa većom produktivnošću, omogućio brži oporavak per capita veličina.
Možda, pak, najvažnije je to da je početkom milenija proizvodnja je već bila globalizirana, Kina je pristupila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (što je među ekonomistima poznato kao The China Shock), a dostupnost dobara značajno diže standard života. Slikovit primjer su farmerke/jeans, koje su 1986. još uvijek bile znak prestiža, dok su već 2000. trivijalnost.
Posljedica je to, naravno, činjenice da azijske države postaju veliki izvonici tekstila, drastično povećavaju globalnu ponudu istog, i posljedično spuštaju cijenu odjeće. Potpuno isti obrazac slijede ostala potrošačka, ali i industrijska dobra. Sjetimo se da su kalkulatori 80-tih godina često bili prva nagrada na nagradnim takmičenjima!
U konačnici, outsourcing proizvodnje i ekonomska globalizacija rezultiraju višim standardom, odnosno većom dostupnošću svakodnevnih životnih potrepština, za manje novca. Taj skok dostupnosti nije uočljiv komparacijom nominalnih BDP veličina, ali je sublimiran u PPP vrijednostima (ispravljenim za kupovnu moć), kakve imamo na gornjem grafiku.
Ovdje bi se svakako moglo postaviti pitanje komparacije sigurnosti zaposlenja prije i nakon rata, kvalitete radnih mjesta, i niza drugih ekonomskih faktora koji utiču na kvalitetu života i rada, a posebice na psihološki dojam ekonomske razvijenosti jednog društva, a koji nisu sublimirani u bruto društvenom proizvodu2. Međutim, zadržavamo se na usporedbi bruto društvenog proizvoda, s obzirom da su i tvrdnje iz prvog pasusa adresirale bruto društveni proizvod.
Dakle, koristeći ispravnu metodologiju, možemo zaključiti da je početkom milenijuma BiH već dosegla nivo ekonomskog razvoja koji je imala u osamdesetim godinama. No dobro, kako onda stojimo u usporedbi sa Jugoslavijom, koja je ipak bila značajno razvijenija negoli to pokazuje slučaj nekadašnje republike BiH?
Izvor: Maddison Project Database
Gornji grafik pokazuje bruto društveni proizvod Jugoslavije sve do raspada zajedničke države. Kao što vidimo, a to se slaže i sa anegdotalnim iskustvom, Jugoslavija je snažno rasla sve do kraja 70-tih godina, dok su osamdesete uglavnom bile “ravna crta” - godine stagancije. Ipak, najviši bruto društveni proizvod per capita zabilježen je 1986. i iznosio je $10,299.
Ako se vratimo na prethodni grafik bosanskohercegovačkog BDP, vidimo da je 2018. konačno preskočena i najviša tačka bivše države: Bosna i Hercegovina je te godine imala bruto društveni proizvod per capita u iznosu od $10,461.
Dakle, tvrdnja da BiH nije dosegnula bruto društveni proizvod bivše države prosto nije tačna, iz kojeg god ugla posmatrali pitanje.
Istini za volju, ovdje je potrebno dodati još jednu napomenu. S obzirom da su bivše socijalističke države pravile razliku između takozvanog produktivnog i neproduktivnog rada, a o čemu je lijepo pisao poznati srpski ekonomista Branko Milanović, slijedi da su imale i nešto drugačiju metodologiju obračuna bruto društvenog proizvoda u odnosu na UN-ov sistem nacionalnih računa, koji je u primjeni danas.
Naime, kako su određene vrste usluga smatrane “neproduktivnim radom”, iste nisu ulazile u obračun bruto društvenog proizvoda, zbog čega je BDP tipično bio podcijenjen prema današnjim standardima. Međutim, s obzirom da je Jugoslavija (baš kao i ostale socijalističke države) bila izrazito industrijalizirana država, u kome je sektor usluga bio ekonomski patuljak naspram sektora proizvodnje, ta podcijenjenost nije supstancijalna.
Bilo kako bilo, još uvijek vrijedi naglasiti da bi bruto društveni proizvod Jugoslavije vjerovatno bio nešto viši kada bismo primijenili današnju metodologiju, te da samim tim nije isključeno da bi BiH zapravo trebalo nešto duže da isti prestigne u odnosu na podatke koje smo gore prezentirali. Međutim, to svakako ne mijenja zaključak: Bosna i Hercegovina je već dosegnula i prestigla bruto društveni proizvod bivše države.
Naredni put kada vam neko kaže drugačije, upitajte ga za izvor, i posebice insistirajte da vam kaže da li svoj zaključak zasniva na nominalnim vrijednostima bruto društvenog proizvoda što, kako smo gore pojasnili, nije i ne može biti ispravan pristup.
