Najžešća rivalstva između nogometnih klubova

[hammers]

Galatasaray - Fenerbahce
River Plata - Boca Juniors
Poslije ovih utakmica bude krvi do koljena.
P.S. Zaboravih i West Ham - Millwall. Jel tako hammers?

Naravno
Jesii vidio Diega aaa ubica

[ZELJO DO GROBA]

ma ljudi moj sta j vama...pa najveci drebi svijeta je Old Frim...Celtic-Rengers...to je najveci derbi, pa tek onda svi ostali...

[steve-o]

juce igrao nottingham protiv derby-a, kako sam cuo bili su i forest executive crew i derby lunatic fringe tu umjesani na svoj nacin...

[QUARESMA 18<<<]

Za mene je Chelsea Liverpool, tu uvijek golova padne, sad ne znam jeli vama, ali za mene je tako

[Log Out]

Za mene je Chelsea Liverpool, tu uvijek golova padne, sad ne znam jeli vama, ali za mene je tako

[Genghis]

Za mene je Chelsea Liverpool, tu uvijek golova padne, sad ne znam jeli vama, ali za mene je tako

Naravno da nije neko "zestoko rivalstvo" srazmjerno Celtic-Rangers, ili pak Boca-River, ali meni jedan od najzanimljivijih okrsaja za gledanje... evo kako to kod mene ide:
1. Repka
2. Barca - Real
3. Liverpool - Chelsea

Iako nije tema najzanimljiviji mecevi, ali eto nek se zna

[QUARESMA 18<<<]

Za mene je Chelsea Liverpool, tu uvijek golova padne, sad ne znam jeli vama, ali za mene je tako

Naravno da nije neko "zestoko rivalstvo" srazmjerno Celtic-Rangers, ili pak Boca-River, ali meni jedan od najzanimljivijih okrsaja za gledanje... evo kako to kod mene ide:
1. Repka
2. Barca - Real
3. Liverpool - Chelsea

Iako nije tema najzanimljiviji mecevi, ali eto nek se zna

ali pazi, kad chelsea-liverpool igra tu je brz tempo, padne dosta golova zbog toga ja ubrajam. ali vi govorite za ove klubove celtic-rangers zbog toga sto se navijaci potucu, a koliko sam pratio te utakmice i nisu bas neka rivalstva

[ZELJO DO GROBA]

Za mene je Chelsea Liverpool, tu uvijek golova padne, sad ne znam jeli vama, ali za mene je tako

Naravno da nije neko "zestoko rivalstvo" srazmjerno Celtic-Rangers, ili pak Boca-River, ali meni jedan od najzanimljivijih okrsaja za gledanje... evo kako to kod mene ide:
1. Repka
2. Barca - Real
3. Liverpool - Chelsea

Iako nije tema najzanimljiviji mecevi, ali eto nek se zna

ali pazi, kad chelsea-liverpool igra tu je brz tempo, padne dosta golova zbog toga ja ubrajam. ali vi govorite za ove klubove celtic-rangers zbog toga sto se navijaci potucu, a koliko sam pratio te utakmice i nisu bas neka rivalstva

ma golova moze biti a i ne mora, nije ti to nekeko veliko rivalstvo...
a navijaci Celtica i Rengersa se ne podnosenikako....ludnica uvijek bude...

evo procitaj ovo...bice ti jasnije...
Bitka za Glasgow
lako postoje još mnoge lokalne mržnje i rivalstva koja se rasplamsaju s vremena na vrijeme, nogometni brak Celtica i Rangersa s nesmanjenom strašću traje već 119 godina. U Glasgowu je dan utakmice praznik, ali samo za one koji iz derbija iziđu kao pobjednici
Stoljetni brak s nesmanjenom strašću
Vjerojatno nigdje u Svijetu ne postoji gradski derbi sa većom tradicijom i njihovo rivalstvo sigurno je jedno od najvećih u povijesti ovog sporta. lako postoje još mnoge lokalne mržnje i rivalstva koja se rasplamsaju s vremena na vrijeme, nogometni brak Celtica i Rangersa s nesmanjenom strašću traje već 120 godina. U Glasgowu je dan utakmice praznik, ali samo za one koji iz derbija iziđu kao pobjednici, bilo da su to zeleni Celticovi ili plavi Rangersi. I jedni i drugi imaju navijače širom svijeta, među njima i mnoge poznate ličnosti kao što su pjevač Rod Stewart (navijač Celtica) ili glumac Sean Connery (navijač Rangersa).

Povijest Rangersa seže gotovo do samih početaka nogometa kao sporta. Klub je osnovan davne 1872.g. od strane grupe momaka iz Highlandsa (dio Škotske). Prvih godina svog postojanja oni su bili vodeći klub u Škotskoj. Njihov jedini konkurent u to doba bila je momčad Oueen's Parka koji je bio nadmoćan tih godina i čija je većina igrača nastupala za Škotsku u susretima protiv dragih susjeda Engleza ili Velsa i Irske. Međutim 1888.g. škotska liga postaje profesionalna, a Oueen's Park ostaje amaterski i gubi do tada stečeni utjecaj i status.

Međutim iste godine osniva se Celtic, čija je prva funkcija bila prikupljanje novca za siromašne istočnog Glasgowa. Klub je vukao duboko korijenje među imigrantima irske zajednice, i ta veza je opstala sve do danas.

lako je do tada snažni Queen's Park ostao začahuren u amaterizmu neminovno se moralo roditi novo veliko rivalstvo koje traje i danas. Rangersi su igrali u zapadnom dijelu Glasgowa, a Celtic u istočnom. Rangersi se osnovani od strane prezbiterijanaca iz Highlandsa i imali su podršku protestantske zajednice dok je Celtic podržavala irska i škotska katolička populacija. Tako je rivalstvo postalo kulturološko, religijsko, ali i prijateljsko u prvih 30 godina.

Ovi klubovi su postajali prave male tvornice novca, što su i do danas ostale. Interesantna je priča o škotskoj škrtosti kada je u drugoj utakmici finala Kupa Škotske 1909. g. na Hampden Parku nakon još jednog neodlučenog rezultata navijači oba kluba zajednički demolirali stadion jer se pročula priča da je utakmica namještena zbog toga da bi se odigrala treća unosna utakmica (na svakoj je bilo po 62.000 ljudi) od koje bi oba kluba utržila po još koju funtu. Treća utakmica je otkazana zahvaljujući jedinstvu navijača, koje se više nikada nije ponovilo.

Bitka za Glasgow
Nakon završetka l svjetskog rata u Irskoj je izbio rat za neovisnost. Nesnošljivost među pristalicama Celtica i Rangersa posebno se produbila nakon što je većinski katolički jug Irske postigao nezavisnost 1921.g., a sjeverni protestantski ostao u sastavu Velike Britanije. Nasilje je postalo uobičajena slika na ulicama Glasgowa nakon derbija. Celtic je oduvijek imao momčad sa većinski katoličkim igračima, ali nikada nisu prestajali primati protestantske igrače, dok Rangersi 70 godina nisu imali niti jednog katolika u momčadi. Ali u takvoj situaciji business je cvjetao. Njihove utakmice je gledalo redovito po 100.000 ljudi, a sastajali su se samo u prvenstvu četiri puta, kao i u nastupima u dva škotska kupa. Takvo rivalstvo je ojačalo oba kluba, tako da su osim što su postali dominantna snaga u škotskom nogometu stekli reputaciju i u Europi.

Celtic je postao prvi europski prvak sa britanskog tla, pobijedivši rezultatom 2:1 milanskog Intera u Lisabonu. To se desilo 1967.g. pod paskom legendarnog menadžera Jocka Steina. Tri godine poslije su oborili rekord u gledanosti utakmice Kupa Prvaka. Polufinalnu utakmicu protiv engleskog Leedsa je na Hampdenu pratilo 136.505 gledatelja. Preko Leedsa su se domogli još jednog finala u kojem je bio bolji nizozemski Feyenoord. Rangersi su se tek u trećem pokušaju domogli trofeja Kupa Pobjednika Kupova svladavši u Barceloni moskovski Dinamo.

Sredina i kraj sedamdesetih oba kluba su nazadovala u Europi, ali neslaganje između njih je jačalo. To je kulminiralo 1980.g. godine na finalu Kupa kada je došlo do masovne tučnjave na stadionu između navijača ovih momčadi, nakon pobjede Celtica od 1:0. U međuvremenu Škotska je postala daleko tolerantnija zemlja nego prije pola stoljeća i dva kluba su potpuno osudila ovakvo ponašanje i smatrali su to sramotom cijele nacije.

Sredinom osamdesetih došlo je do revolucionarnog preokreta kada je Greame Souness došao na čelo Rangersa kao trener - igrač. Počeo je dovoditi inozemne igrače, a dolazak škotskog katolika Maurice Johnstona koji je ranije igrao za Celtic bio je presedan u povijesti ovog kluba. Uhvatili su Kelte na pogrešnoj nozi i od slijedećih dvanaest prvenstava dozvolili su Celticu da uzme samo jedno. Ipak kada je na čelo zelenih došao Irac O'Neill situacija se okrenula njihovu korist. Danas za oba ova kluba igraju uglavnom strani igrači, koji nisu toliko upućeni u povijest rivalstva ova dva kluba. Konkurencije u škotskoj ligi praktično nemaju, tako da su i Celtic i Rangersi izrazili želju da zaigraju engleskom Premiershipu. Zanimljivo bi bilo da im se ta želja ostvari, ali ipak izgleda da od toga neće biti ništa jer svaki od 20 engleskih premierligaša se izjasnio protiv takve ideje.

Rivalitet između Celtica i Rangersa je toliko velik da sa sigurnošću možemo tvrditi kako ova dva kluba jedan bez drugog ne bi ni postojali.

[ZELJO DO GROBA]

Bitka za Glasgow
lako postoje još mnoge lokalne mržnje i rivalstva koja se rasplamsaju s vremena na vrijeme, nogometni brak Celtica i Rangersa s nesmanjenom strašću traje već 119 godina. U Glasgowu je dan utakmice praznik, ali samo za one koji iz derbija iziđu kao pobjednici
Stoljetni brak s nesmanjenom strašću
Vjerojatno nigdje u Svijetu ne postoji gradski derbi sa većom tradicijom i njihovo rivalstvo sigurno je jedno od najvećih u povijesti ovog sporta. lako postoje još mnoge lokalne mržnje i rivalstva koja se rasplamsaju s vremena na vrijeme, nogometni brak Celtica i Rangersa s nesmanjenom strašću traje već 120 godina. U Glasgowu je dan utakmice praznik, ali samo za one koji iz derbija iziđu kao pobjednici, bilo da su to zeleni Celticovi ili plavi Rangersi. I jedni i drugi imaju navijače širom svijeta, među njima i mnoge poznate ličnosti kao što su pjevač Rod Stewart (navijač Celtica) ili glumac Sean Connery (navijač Rangersa).

Povijest Rangersa seže gotovo do samih početaka nogometa kao sporta. Klub je osnovan davne 1872.g. od strane grupe momaka iz Highlandsa (dio Škotske). Prvih godina svog postojanja oni su bili vodeći klub u Škotskoj. Njihov jedini konkurent u to doba bila je momčad Oueen's Parka koji je bio nadmoćan tih godina i čija je većina igrača nastupala za Škotsku u susretima protiv dragih susjeda Engleza ili Velsa i Irske. Međutim 1888.g. škotska liga postaje profesionalna, a Oueen's Park ostaje amaterski i gubi do tada stečeni utjecaj i status.

Međutim iste godine osniva se Celtic, čija je prva funkcija bila prikupljanje novca za siromašne istočnog Glasgowa. Klub je vukao duboko korijenje među imigrantima irske zajednice, i ta veza je opstala sve do danas.

lako je do tada snažni Queen's Park ostao začahuren u amaterizmu neminovno se moralo roditi novo veliko rivalstvo koje traje i danas. Rangersi su igrali u zapadnom dijelu Glasgowa, a Celtic u istočnom. Rangersi se osnovani od strane prezbiterijanaca iz Highlandsa i imali su podršku protestantske zajednice dok je Celtic podržavala irska i škotska katolička populacija. Tako je rivalstvo postalo kulturološko, religijsko, ali i prijateljsko u prvih 30 godina.

Ovi klubovi su postajali prave male tvornice novca, što su i do danas ostale. Interesantna je priča o škotskoj škrtosti kada je u drugoj utakmici finala Kupa Škotske 1909. g. na Hampden Parku nakon još jednog neodlučenog rezultata navijači oba kluba zajednički demolirali stadion jer se pročula priča da je utakmica namještena zbog toga da bi se odigrala treća unosna utakmica (na svakoj je bilo po 62.000 ljudi) od koje bi oba kluba utržila po još koju funtu. Treća utakmica je otkazana zahvaljujući jedinstvu navijača, koje se više nikada nije ponovilo.

Bitka za Glasgow
Nakon završetka l svjetskog rata u Irskoj je izbio rat za neovisnost. Nesnošljivost među pristalicama Celtica i Rangersa posebno se produbila nakon što je većinski katolički jug Irske postigao nezavisnost 1921.g., a sjeverni protestantski ostao u sastavu Velike Britanije. Nasilje je postalo uobičajena slika na ulicama Glasgowa nakon derbija. Celtic je oduvijek imao momčad sa većinski katoličkim igračima, ali nikada nisu prestajali primati protestantske igrače, dok Rangersi 70 godina nisu imali niti jednog katolika u momčadi. Ali u takvoj situaciji business je cvjetao. Njihove utakmice je gledalo redovito po 100.000 ljudi, a sastajali su se samo u prvenstvu četiri puta, kao i u nastupima u dva škotska kupa. Takvo rivalstvo je ojačalo oba kluba, tako da su osim što su postali dominantna snaga u škotskom nogometu stekli reputaciju i u Europi.

Celtic je postao prvi europski prvak sa britanskog tla, pobijedivši rezultatom 2:1 milanskog Intera u Lisabonu. To se desilo 1967.g. pod paskom legendarnog menadžera Jocka Steina. Tri godine poslije su oborili rekord u gledanosti utakmice Kupa Prvaka. Polufinalnu utakmicu protiv engleskog Leedsa je na Hampdenu pratilo 136.505 gledatelja. Preko Leedsa su se domogli još jednog finala u kojem je bio bolji nizozemski Feyenoord. Rangersi su se tek u trećem pokušaju domogli trofeja Kupa Pobjednika Kupova svladavši u Barceloni moskovski Dinamo.

Sredina i kraj sedamdesetih oba kluba su nazadovala u Europi, ali neslaganje između njih je jačalo. To je kulminiralo 1980.g. godine na finalu Kupa kada je došlo do masovne tučnjave na stadionu između navijača ovih momčadi, nakon pobjede Celtica od 1:0. U međuvremenu Škotska je postala daleko tolerantnija zemlja nego prije pola stoljeća i dva kluba su potpuno osudila ovakvo ponašanje i smatrali su to sramotom cijele nacije.

Sredinom osamdesetih došlo je do revolucionarnog preokreta kada je Greame Souness došao na čelo Rangersa kao trener - igrač. Počeo je dovoditi inozemne igrače, a dolazak škotskog katolika Maurice Johnstona koji je ranije igrao za Celtic bio je presedan u povijesti ovog kluba. Uhvatili su Kelte na pogrešnoj nozi i od slijedećih dvanaest prvenstava dozvolili su Celticu da uzme samo jedno. Ipak kada je na čelo zelenih došao Irac O'Neill situacija se okrenula njihovu korist. Danas za oba ova kluba igraju uglavnom strani igrači, koji nisu toliko upućeni u povijest rivalstva ova dva kluba. Konkurencije u škotskoj ligi praktično nemaju, tako da su i Celtic i Rangersi izrazili želju da zaigraju engleskom Premiershipu. Zanimljivo bi bilo da im se ta želja ostvari, ali ipak izgleda da od toga neće biti ništa jer svaki od 20 engleskih premierligaša se izjasnio protiv takve ideje.

Rivalitet između Celtica i Rangersa je toliko velik da sa sigurnošću možemo tvrditi kako ova dva kluba jedan bez drugog ne bi ni postojali.


Superclasico
Oba kluba su osnovana u južnom, lučkom djelu grada zvanom Boca, koji je naseljen uglavnom lučkim radnicima talijanskog porijekla. River Plate je osnovan 1901.g i ušao je u prvu ligu 1908.g. Njihov najveći rival rodio se u njihovom susjedstvu četiri godine kasnije.
Grad dobrog zraka, Buenos Aires, smješten na rijeci Rio de la Plata neiscrpan je rasadnik fantastičnih nogometaša, a dresove Boca Juniorsa i River Platea nosila su najveća imena svjetskog nogometa.

Kada su se krajem 19.stoljeća engleski mornari usidrili svoje brodove na obali rijeke La Plata nisu ni slutili da će igra koja su igrali iz razonode postati dio argentinske kulture. U samim imenima ova dva kluba prepoznatljiv je engleski utjecaj (Juniors i River). Sraz ove dvije momčadi u Argentini naziva se Superclasico i unatoč najvećim mjerama osiguranja česti su sukobi, teška ranjavanja, čak i smrtni ishodi u okršajima temperamentnih navijača ovih dvaju klubova.

Oba kluba su osnovana u južnom, lučkom djelu grada zvanom Boca, koji je naseljen uglavnom lučkim radnicima talijanskog porijekla. River Plate je osnovan 1901. godine a ušao je u prvu ligu sedam godina kasnije. Njihov najveći rival rastao je tu u njihovom susjedstvu.

Grupa susjeda porijeklom iz Genoe je 1905.godine na dokovima Buenos Airesa oformila klub Boca Juniors, tako da je sve do današnjeg dana nadimak navijača Boce ostao Xeneizes što bi u prijevodu značilo Đenovezi. Dogovor Đenoveza je bio da boje kluba budu boje zastave sljedećeg broda koji uplovi u luku, tako da je brod sa švedskom zastavom odredio do danas prepoznatljive plavo žute dresove Juniorsa.

Kao i u svim zemljama trećeg svijeta, društvo je podijeljeno na one koje su previše bogati i one koji su siromašni. Da skratimo priču ugledni članovi društva su osjetili afinitet prema River Plateu, dok su siromasi prigrlili zastavu Boca Juniorsa. Na ovaj način rivalstvo je prešlo granice susjedstva La Boce i prenijelo se na čitavo područje Buenos Airesa i čitave Argentine.

Do još većeg razdora je došlo nakon velike kupovine golgetera Bernabe Ferreyra od strane Rivera Platea. Ovaj teški transfer podigao je reputaciju kluba koji je dobio nadimak Los Millionarios (milijunaši). Ubrzo je klub premješten u elitni dio grada, Bario Norte, u kojem su stanovali članovi visokog društva Buenos Airesa.

Dva kluba prvi puta su se susrela licem u lice 1913. godine. Nakon pobjede Rivera došlo je do sukoba navijača i spaljivanja Bocine zastave. Ovo vatreno krštenje bilo je samo uvertira za njihove ostale susrete sve do današnjeg dana.

Velika nogometna imena
Mnogi veliki igrači nastupali su za ova dva kluba. Očiti primjer su Maradona i Passarella, dva velikana argentinskog nogometa. Navijači Boce će uvijek naglasiti da je najbolji igrač svih vremena, Maradona njihov, i kao igrač i kao navijač. Za Bocu je igrao i Claudio Cannigia, pa u posljednje vrijeme omiljeni Juan Roman Riquelme. Ni Riverovi navijači im neće ostati dužni. Njihove boje su branili veliki Alfredo di Stefano, Omar Sivori, Enzo Francescoli, Saviola, zatim Ariel Ortega i.t.d. Pa gdje je tu Batigol? Batistuta je jedan od rijetkih igrača koji je nastupao za oba sastava.

Duhoviti navijači
Nadmoć u ovom rivalstvu konstantno se prebacivala sa jednog kluba na drugi. Svaki detalj je vrijedan svađe među navijačima: veličina zastava, veličina stadiona, broj reprezentativaca, broj murala na gradskim zidovima razlozi su za ujedanje suparnika. Međutim ovo rivalstvo nije samo rezervirano za žitelje glavnog grada. Tjedan prije utakmice cijela država bruji o Superclasicu.

Obožavatelji Boce tvrde da su pola populacije i jedan navijač na njihovoj strani, dok obožavatelji Rivera broje osvojene trofeje kao dokaz da su oni istinski šampioni.

Kada je 1960.g. River Plate izgubio finale kupa Libertadores, navijači Boce nazvali su ih Gallinas (kukavice) Na to su im Riverovci odgovorili svinjom odjevenom u dres Boca Juniorsa i počastili ih nadimkom Los Bosteros (svinje) kojima ih i sada časte. Kada je 1996. River Plate letio za Tokio zbog nastupa u Interkontinentalnom kupu protiv Juventusa, navijači Boce su pokupavali sve Juventusove dresove u zemlji i navijali za Staru Damu. Ista stvar se desila i 2000. g kada su planuli dresovi madridskog Reala od strane navijača Rivera. Između ove dvije strane nacionalni ponos ne postoji, bitno je samo da omraženi suparnik bude poražen.

Uzleti i padovi nacionalne ekonomije nemaju posljedica kada se radi o velikom derbiju. Nitko ne želi propustiti derbi, čak i kada su cijene ulaznica poduplane za veliki meč La Bombonera i Monnumental su uvijek rasprodani do zadnjeg mjesta, a zarade domaćina se povećaju i za 1.000.000 $ po derbiju.

Argentinci imaju specifičan način bockanja svojih rivala koji se zove Cargada. Ove praktične šale započinju čim utakmica završi, kad se navijači vrate na posao, u škole, izgubljena strana mora trpjeti ribanje od strane protivnika i čekati svoj priliku za uzvrat. Statistika govori da je u 170 međusobnih ogleda Boca pobijedila pet više od Rivera U svakoj deceniji situacija se promjeni drugom u korist. Bilo kako bilo nogomet će uvijek protivnicima pružiti šansu za uzvrat i tako u nedogled.


Nogometni spektakl u Riu
U gradu najvećeg svjetskog karnevala koplja ukrštaju Flamengo, Fluminense, Vasco da Gama i Botafogo. Ipak niti jedan od ovih derbija ne oduševljava navijače i brazilsku javnost kao onaj skoro stotinu godina star derbi između Flamenga i Fluminensea.
Zemlja sambe, kave i nogometa mjesto je odigravanja mnogih atraktivnih lokalnih derbija. Atletico Mineiro protiv Cruzeira elektrizira mase ljudi u Belo Horizonteu, u Salvadoru navijači svjedoče okršajima Bahie i Vitorie, veliki derbi je i onaj u Porto Alegreu između Gremia i Internacionala, dok se u za primat u Sao Paulu natječu četiri momčadi Palmeiras, Corinthians, Santos i Sao Paulo.
Fla – Flu derbi
U gradu najvećeg svjetskog karnevala koplja ukrštaju Flamengo, Fluminense, Vasco da Gama i Botafogo. Ipak niti jedan od ovih derbija ne oduševljava navijače i brazilsku javnost kao onaj skoro stotinu godina star derbi između Flamenga i Fluminensea. U cijelom Brazilu susret ovih rivala je jednostavno poznat kao Fla – Flu derbi i privlači pažnju ne samo stanovnika Ria nego svih nogometnih zaljubljenika u Brazilu, a takvih je mnogo. Atmosfera na mečevima između ova dva kluba, posebno onih utakmica što su se odigravale na legendarnoj Maracani najsličnija je atmosferi na svjetski poznatom karnevalu po kome se ovaj grad na Atlantiku proslavio u svijetu. Navijači(ce) pjevaju i plešu u vrućem ritmu sambe praćeni bubnjevima, smiju se i izazivaju protivnike svojim ruganjem. Prepun emocija i uzbuđenja Fla – Flu je fascinantan već i prije izvođenja početnog udarca, to je najdivniji nogometni show na planeti.
Priča o ovom derbiju zapravo počinje imenom Oscara Coxa, Brazilca koji je živio u Švicarskoj prije nego što je prije mnogo godina donio nogometnu loptu u Rio. Cox je osnovao nogometni klub poznat kao Rio Team unutar Cricket Cluba Brazila, a nakon toga je oformio vlastiti nogometni klub. Njegovi sugrađani i svi Brazilci su primili novu igru s oduševljenjem i doveli je do savršenstva, napravili od nje umjetnost i postali do današnjeg dana peterostruki svjetski prvaci. Flamengo je osnovan 1895.g. kao klub vodenih sportova, a Fluminense sedam godina poslije kao nogometni klub. U to vrijeme ovi klubovi su vrlo blisko surađivali tako da je npr Virgilio Leite u isto vrijeme bio predsjednik Flamenga i trener Fluminensea. Mnogi igrači Fluminensea u to vrijeme bili su članovi Flamenga. Tek je 1911.g. Alberto Borgeth nakon nesuglasica s vodstvom Fluminensea napustio klub i osnovao vlastitu nogometnu školu u okviru Flamenga. Flamengo je uskoro osvojio srca ljubitelja nogometa u Riu, zato što je trening bio otvoren za svakoga i kako to obično biva u velikim gradovima Flamengo je postao narodni klub, dok je Fluminense primao članove iz malobrojnijeg srednjeg i visokog sloja društva.
Prepuna Maracana
Rivalitet između ova dva kluba je rođen i u početku je postojao samo između navijača na tribinama. Uprava oba tima nastavila je raditi zajedno. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća Flamengo i Fluminense su dijelili Laranjeiras stadion, s tim da su na njemu ujutro trenirali igrači Fluminensea, a poslije podne Flamenga. Dok Fluminense još igra svoje domaće susrete na istom stadionu Flamengo je pronašao novi dom na Jose Bastos Padilha stadionu, poznatijem kao Gavea. Prvi derbi je odigran 1912.g. u kojem je pred 800 gledatelja Fluminense slavio rezultatom 3:2. Ova dva kluba bila su dominantna snaga u Riu u to vrijeme. Sportskim terminima rečeno Fluminense je bio bolji iako se ova situacija neprestano mijenjala. Dok je Flamengo osvajao nekoliko međunarodnih naslova Fluminense je ispadao čak i u drugu ligu. Ali to nije nimalo narušilo navijački entuzijazam upravo suprotno, derbi timova u crveno-crnim (Flamengo) i zeleno-bijelim (Fluminense) dresovima privlači sve više ljudi u Riu. Za popularnost ovog derbija u velikoj mjeri je bio zaslužan i novinar Mario Filho, čiji su strastveni, ali ne uvijek i istiniti novinski članci podizali atmosferu pred veliki derbi. On je osmislio i razne nagrade: za prvog navijača koji uđe u stadion, pa za najglasniju navijačku skupinu, a po njemu je i stadion dobio ime. Stadion Mario Filho ili popularnije Maracana.
Godine 1963. Maracana je ugostila finale državnog prvenstva za okrug Rio de Janeiro u kojem je Flamengo svladao Fluminensea pred nevjerojatnih 177.020 gledatelja. To je i do danas rekord gledanost jednog Fla - Flu derbija koji sigurno neće biti nadmašen.
Lude utakmice, veliki golovi, ali i sitne neregularnosti dio su povijesti ovog derbija. U finalu državnog prvenstva Ria 1941. godine Fluminenseu je trebao bod da osigura naslov. Pri rezultatu 2:2 igrači Fluminensea su izbacivali loptu izvan ograde Laranjeiras stadiona da bi dobili na vremenu, ali tamo su bili raspoređeni simpatizeri Flamenga koji su odmah vraćali loptu u stadion. Brazil do te godine nije priznavao FIFA-ina pravila, vrijeme se mjerilo ručno tako daje često utakmica bila produžena sve dok domaćin, bilo da je to Flamengo ili Fluminense ne dođe do pobjede.
Tko je ipak br.1
Fluminense je najuspješniji klub u Riu i osvojili su regionalno prvenstvo 28 puta na prema 26 Flamenga. Na nacionalnom i međunarodnom planu Flamengo je uspješniji, četiri nacionalna prvenstva u odnosu na dva svojih rivala, zatim Copa Libertadores, Copa Mercosur i Toyota Kup. Flamengo je uvijek imao više zvijezda u svom timu. Vjerojatno najveći igrač koji je obukao crveno - crni dres Flamenga bio je Zico koji je za klub postigao više od 500 golova. Uz Zica, veliki fan Flamenga je i Ronaldo, dok za Fluminense druka Joao Havelange, počasni predsjednik FIFA - e. Od ukupno 353 međusobna ogleda Flamengo je izišao kao pobjednik iz njih 128, Fluminense je bio uspješniji 111 puta dok je 114 utakmica završilo bez pobjednika.
Posljednjih godina brazilskim nogometom dominiraju neki drugi klubovi, ali Fla - Flu derbi se i dalje odigrava nesmanjenom žestinom i strašću praćen vatrenim navijanjem Flamengove Raca Rubro Negra i Fluminenseove Young Flu torcide.


Nogometna korida u Sevilli
Sevilla je domaćin najluđeg derbija u Primeri, onog između Betisa i Seville. Stanovnici Andaluzije žive za taj derbi i nazivaju ga Noche de fiesta.
Sevilla, jedan od najljepših španjolskih gradova, grad Don Juana, Carmen, Figara i Seviljskog berberina. Uz to je i domaćin najluđeg derbija u Primeri, onog između Betisa i Seville. Stanovnici Andaluzije žive za taj derbi i nazivaju ga Noche de fiesta ili za one koji baš i ne prate španjolske, meksičke i slične sapunice - noć slavlja.

Nogometni vršnjaci
Stariji, slobodno možemo reći i uspješniji klub je Sevilla. Osnovana je 1905. godine pod punim imenom Sevilla Futbal Club i svoje najuspješnije razdoblje bilježi u periodu španjolskog građanskog rata pa sve do završetka drugog svjetskog rata. U tom periodu su osvojili i svoju jedinu titulu prvaka Španjolske, a 4 puta su bili viceprvaci, Kup Kralja su osvajali tri puta. Sezone 40/41 pobjeđuju Barcelonu sa nevjerojatnih 11:1, a od 1949.g. pa sve do 1953 g. nisu niti jednom poraženi na domaćem terenu. U 58 sezona provedenih u Primeri kroz klub je prodefiliralo mnogo svjetski poznatih nogometnih imena, pa možda i ono najveće, Diego Armando Maradona. Crveno - bijeli dres nosili su i Šuker, Bebeto, Simeone, Polster, Zamorano, Prosinečki i veliki ruski i svjetski vratar Rinat Dasajev.

Real Betis Balompie je samo dvije godine mlađi. Osnovan je 1907.g. pod imenom Sevilla Balompie, a 1914.g. španjolski kralj Alfonso XIII ga krsti imenom Real Betis koje je ostalo sve do danas. Zeleno - bijeli su također jednom slavili titulu prvaka Primere i dva Copa del Rey.

Od poznatih igrača za Betis su igrali Gordillo, George Finidi, Luis Aragones, Faruk Hadžibegić, Robert Jarni…Uspješan period su imali i devedesetih godina, ali usprkos kupovini Brazilca Denilsona krajem devedesetih morali su zajedno sa svojim gradskim rivalima natrag u drugu ligu iz koje su prije par sezona i jedni i drugi ponovno osigurali povratak među španjolsku nogometnu elitu.

Grad stadiona
Grad Sevilla, baš zbog svojih frenetičnih navijača najčešći je domaćin susretima španjolske nogometne selekcije na La Cartuja stadionu, koji je u proljeće 2003. godine bio domaćin finalistima Kupa UEFA.

FC Sevilla je domaćin na Ramon Sanchez Pizjuan stadionu, kapaciteta gotovo 50.000 gledatelja, dok se Betis odnedavno (2001) preselio na renovirani Ruiz de Lopera stadion (62.000), koji se nalazi u radničkom kvartu Seville zvanom Heliopolis, tradicionalno orijentiranim verdi - blancosima (zeleno - bijelima).

Oba kluba imaju fantastične navijače, za koje je uobičajena zabava gađanje protivničkih igrača voćem, a nedavni derbi na Pizjuan stadionu koji je završio bez pobjednika, ostao je obilježen napadom Sevillinih navijača na golmana Betisa i na jednog uposlenika osiguranja stadiona. Betis je također prije par sezona kažnjen sa dvije utakmice ne igranja na domaćem terenu zbog divljanja navijača.

A sad adio....
Najveći dokaz ljubavi navijača Betisa i Sevilla je onaj iz sezone 1999/2000. Sevilla je izgubila i teoretsku šansu za ostanak u Primeri, dok je Betis u posljednjem kolu morao pobijediti (što je i učinio), s tim da njihov konkurent za ispadanje Oviedo ostane bez bodova. Na Betisovu žalost Oviedo je igrao upravo protiv Seville jednu smiješnu utakmicu u kojoj su navijači Seville, poznati pod imenom Biris Norte, pozdravljali golove Ovieda, a njihov vratar koji više nije mogao učestvovati u takvoj blamaži zatražio je izmjenu. Navijači Seville su pjevali inačicu pjesme A sad adio' upućenu navijačima Betisa.

Nije samo rijeka Guadalquivir ta koja dijeli Sevillu na dva dijela. Dva nogometna velikana, Betis i Sevilla donose osmijeh na lice ili suze u oči stanovnicima ovog grada, koji imaju privilegiju da uživaju u istinskom derbiju Primere.

Moderni rimski gladijatori
Prvi derbi se dogodio već prve sezone talijanske jedinstvene lige (1929) na Lazievom Rondinella stadionu. Rimske vlasti su već taj prvi derbi okarakterizirale kao potencijalno rizičan, tako da je masu od 15.000 ljudi osiguravalo oko tisuću karabinjera.
Veliki rimski derbi u nogometnom svijetu važi za jedan od najžešćih. Nabijen emocijama, često negativnim, borba za nogometnu prevlast u Vječnom gradu nerijetko prelazi granice sporta i nastavlja se obračunima na rimskim ulicama, paljevinama automobila i okršajima s karabinjerima. Olimpico izgleda kao Colloseum u čijoj se areni odvija borba modernih gladijatora, Lazia i Rome.

Lazio najstariji rimski klub
SS Lazio je je osnovan 9.1.1900. godine od strane grupe mladića, uglavnom studenata, siromašnih novcem, ali bogatih strašću za novonastalom igrom. Osnivačem se smatra Luigi Bigiarelli, koji je odgovoran za ime kluba, nazvanom po talijanskoj pokrajini čiji je glavni grad Rim i boje kluba, bijelo-plava po grčkoj zastavi u znak obnavljanja Olimpijskih igara i njihovog prvog održavanja u Ateni. Na početku stvari nisu izgledale veselo, nisu imali predsjednika niti teren za treninge, a uprava kluba se nalazila u iznajmljenoj prodavaonici na Via Valadiere. Trenirali su na poljima između Delle Milizie i rijeke Tevere. Članovi kluba bili su uglavnom studenti i radnici, članovi donjeg staleža rimskog društva.

Početkom stoljeća u Rimu se redom osnivaju Alba, Juventus, Romana, Fortitudo, Audace, Roman i Pro Roma čiji je osnovni cilj detronizirati Lazio koji je tih godina bio neprikosnoven u natjecanju rimskog okruga. Tada se liga igrala na regionalnom nivou, a kao jedinstvena se pojavila tek sezone 1929/30. Veliki broj klubova u Rimu razvodnio je kvalitetu nogometa, tako da se i Lazio i ostali redovno izvlačili deblji kraj u utakmica sa klubovima sa bogatog talijanskog sjevera, iz Milana, Torina, Genoe…

Italo Foschi, fašistički političar, 1927. godine dolazi na ideju da ujedini sve rimske klubove u jedan moćan klub koji bi se uspješno suprotstavio jakim klubovima sa sjevera. Na spisku ujedinjenih rimskih klubova trebao je biti i Lazio, koji je bio najuvjerljivija momčad u Rimu. Međutim Laziali su bili protiv, ali znajući da će izgubiti rat sa moćnim političarom obratili su se za pomoć generalu Giorgiu Vaccari, također lazialu, koji se suprotstavio Foschiu i ustrajao u svom stavu. Ostale momčadi su se ujedinile pod imenom Associazione Sportiva Roma. Tako je rođena AS Roma, ali i veliko rivalstvo ovih dvaju klubova.

Prvi derbi Romi
Prvi derbi se dogodio već prve sezone talijanske jedinstvene lige (1929) na Lazievom Rondinella stadionu. Rimske vlasti su već taj prvi derbi okarakterizirale kao potencijalno rizičan, tako da je masu od 15.000 ljudi osiguravalo oko tisuću karabinjera. Roma je slavila 1:0, golom Nijemca Volka, inače rođenog u Rijeci koja je tada pripadala Italiji. Volk je bio dvostruki strijelac i na proljeće na Rominom Testacciu, gdje je Roma ponovno slavila rezultatom 3:1.

Kao u svim gradskim derbijima i ovdje je rezultat prilično tijesan, lako je u dosadašnja 132 susreta Roma sakupila 11 pobjeda više, najveće šanse da ćete dobiti okladu je da tipujete na neriješeno, što je bio do sada najčešći ishod.

1953. godine Lazio seli na Olimpico. Prelijepi stadion sagrađen za potrebe Olimpijskih Igara u Rimu i danas je nogometni hram ovih dvaju klubova.

Laziali i Romanisti
Navijači oba kluba ne podnose aroganciju bogatih klubova sa sjevera, ali međusobna nesnošljivost je ipak veća. Navijači Lazia dolaze iz nešto imućnijeg, politički desno orijentiranog sloja društva uglavnom iz predgrađa i okolice Rima, dok romanisti potječu iz gradskog, ljevičarski orijentiranog radničkog staleža.

Navijači Rome se nalaze na južnoj tribini Olimpica, poznatoj Curva Sud. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Curva Sud se sastojala od više malih navijačkih skupina (Guerriglieri della Curva Sud, Pantere, Boys, Fossa dei Lupi) koje se 1977. godine ujedinjuju u Commando Ultra Curva Sud iz kojih se dvadesetak godina kasnije rađaju današnji AS Roma Ultras.

Lazieva prva organizirana navijačka skupina datira otprilike od kada i Romina, a zvala se Monteverde Lazio i bila je isto tako smještena na Curva Sud tribini. 1976. godine iz nje se formira Eagles Supporters koja se tri godine kasnije seli na suprotnu stranu Olimpica, Curva Nord. 1987. godine na sjevernoj tribini se pojavljuju Irriducibili koji devedesetih postaju predvodnica navijača Lazia, često na udaru zbog svoje desničarske, fašističke orijentacije čije su prepoznatljive odrednice rasizam i antisemitizam. Nisu nježni niti prema igračima svog kluba, često su se proteklih sezona (era Cragnottia) igrači Lazia spašavali bijegom iz Formella, svog trening centra. Niti Romini Ultrasi nisu nježni prema igračima svog kluba, to Vam najbolje može potvrditi bivši Romin igrač Zebina.

100% vjerni klubu, ali isto očekuju za uzvrat, ne shvaćajući nekada da za vlasnike klubova to predstavlja veliki business.
Unatoč svemu to su navijači koji uistinu znaju napraviti odličnu atmosferu na stadionu. Pripreme za derbi počinju već ujutro kada laziali i romanisti ukrašavaju Olimpico u boje svog voljenog kluba. l jedni i drugi su poznati po dekoraciji tribina i maštovitim koreografijama, i jedni i drugi pristali bi na sve samo da IL DERBY CAPITOLINO pripadne njima.


Za koga su navijali The Beatles?
Ovaj derbi se često naziva The Friendly derby (prijateljski derbi) zbog toga što nije rijetkost da jedna obitelj bude podijeljena između crvenog Liverpoolovog i plavog dresa Evertona.
Domaćin ovog derbija je vjetroviti i kišni lučki grad na sjeverozapadu Engleske, kojeg su prije par stotina godina u potrazi za poslom dobrim djelom naselili Irci ostavivši svoj trag na dokovima rijeke Mersey. Liverpool je jedini glavni grad provincije koji ima i anglikansku i katoličku katedralu. Osim zaštitnog znaka grada, legendarnih The Beatlesa, nogometni svijet svakako je čuo za gradsko rivalstvo koje seže kroz tri stoljeća. Na Merseysideu ljudi se dijele na crvene i plave, i tom bojom su obilježeni cijeloga života. Gunđaju na rivala, toleriraju ih u najboljem slučaju, u najgorem mrze, provociraju, svađaju se s njima, ali također zajedno se raduju i tuguju u susretima protiv omraženih 30 milja udaljenih susjeda sa Old Trafforda. Ovaj derbi se često naziva The Friendly derby (prijateljski derbi) zbog toga što nije rijetkost da jedna obitelj bude podijeljena između crvenog Liverpoolovog i Evertonovog plavog dresa.

Anfield Road je smješten na vrhu nevelike uzvišice, a na dnu padine, jedva kilometar daleko nalazi se Goodison Park. Anfield je u stvari prvi dom starijeg od dva rivala, Evertona. Za navijače Liverpoola najteže je saznanje to što njihov klub vuče porijeklo od Evertona. Prvi klub je osnovan 1878. godine, bio je smješten na Anfieldu, a dobio je ime po gradskoj četvrti Everton, koji se nakon 11 godina zbog nesuglasica u upravi seli na obližnji Goodison i te 1891.godine osvaja prvu od svojih devet titula prvaka Engleske.

Vlasnik Anfielda, John Houlding, bijesan kada je otkrio da mu je stadion prazan nije gubio mnogo vremena, nego je 1892. godine sakupivši 11 igrača (svi Škoti) osnovao novi klub i nazvao ga Liverpool. Vjerojatno tada nije niti bio svjestan da je posijao sjeme jednog od najvećih svjetskih klubova, ali i monumentalnog rivalstva kojem na Otoku jedino može parirati onaj između Celtica i Rangersa.

Tko je bolji?
Argumenti plavih su u dužoj povijesti kluba, rekordu Dixie Deana iz 1927.g. koji je u jednoj sezoni postigao 60 golova, 9 titula prvaka Engleske i 5 FA Kupova, 1 Kup pobjednika kupova, ali većinu toga su osvajali krajem 19. i početkom 20.stoljeća. Posljednja kruna prvaka Engleske je bila 1985. godine.

Trofeji Liverpoola govore više nego bilo kakve riječi. Bez premca u Engleskoj. Engleski prvaci čak 18 puta, 6 FA Kupova, peterostruki europski prvaci i tri puta osvajači Kupa UEFA. Dovoljno podataka i za navijače Evertona. Najduže izbivanje jednog od ova dva kluba iz prve lige je bilo ono Liverpoola između 1954. i 1962. godine nakon koje su se vratili kao jedan od najjačih otočkih i europskih momčadi.

Za turiste s nogometnim njuhom njihovi stadioni su obavezna meta objektiva fotoaparata. Za žitelje najnogometnijeg engleskog grada hodočašće na ove stadione su omiljena subotnja razbibriga, a za navijače ovih klubova to su svetišta. Onima koji podržavaju svoj klub dopuštena su vjenčanja kao i prosipanje pepela na najdražem stadionu. Zaštitni znak Goodison Parka je kapelica na kutu stadiona, dok Anfield Road posjeduje najpoznatiju tribinu, legendarni Kop koji je sveto mjesto za navijače Liverpoola. Izvan tribina nalazi se Shankly Gates, elegantno izvedena kapija nazvana po Bill Shanklyu koji je ranih 60-ih vratio crvene na nogometnu kartu Europe. I jedan i drugi stadion redovito je popunjen preko 90% (da li će naši inače skromni stadioni ikada doživjeti nešto slično), navijačima (nema gledatelja, svi navijaju) starim od 7 do 77 godina.

Crveni i plavi navijači
Liverpoolovi navijači su žigosani Heyselom, finalnom utakmicom Kupa prvaka iz 1985. godine kada je u njihovom stampedu na smrt pregaženo 39 navijača Juventusa. Također su bili žrtva tragedije, najveće u povijesti engleskog nogometa. Hillsborough, 1989. godine ujedinio je klubove kao nikada prije. Navijači oba kluba zajedno su žalili za 96 ljudi, navijača Liverpoola koji su pratili svoj tim u polufinalnoj utakmici FA Cupa u Sheffieldu protiv Nottingham Foresta. 24.000 crvenih navijača bilo je prisiljeno ulaziti na jednu jedinu tribinu Hillsborough stadiona koja je bila već prepunjena. Njih 96 poginulo je pritisnuto uz veliku ogradu koja se dijelila tribine od terena. Spomen na ove navijače nalazi se pored Shankly Gatesa na Anfieldu.
Ova tragedija jednako se osjećala na obje nogometne strane grada. Kilometarski, crveno-plavi lanac šalova oba kluba protezao se od Anfield Roada do Goodison Parka. Neizmjerna odanost klubu, ali i sjedinjujuća moć u slavi i žalosti njihovog grada je možda ono što ovaj derbi čini jednim od najvećih u povijesti nogometa.

Godina 1966. je bila jedna od najsretnijih u gradu. Liverpool je postao prvak Engleske, Everton je osvojio FA Cup, a Gordi Albion prvi i (za sada) jedini put postao svjetski prvak. Na uvodnoj utakmici Charity Shielda svaki klub je pronio svoj trofej, a Roger Hunt iz Liverpoola i Ray Wilson iz Evertona, obojica članovi engleske slavljeničke selekcije zajedno su nosili Jules Rimet trofej, pehar namijenjen svjetskim prvacima.

Obitelji mogu biti podijeljene u odanosti jednom ili drugom klubu, ali nitko nikada ne smije promijeniti stranu. Čak rijetki igrači koji su to pokušali, najsvježiji primjer je Nick Barmby koji bio član obaju tabora, bivaju zvižducima dočekani na oba stadiona. To je možda i jedan od razloga Barmbyeva kasnijeg bijega u Leeds Utd.

Prijatelji, očevi i sinovi, muževi i žene mogu nositi različite boje, krenuti na utakmice zajedno pa se razići svatko na svoju tribinu i sastati se na kraju, poslije dva sata navijanja, pjevanja, psovanja i proklinjanja, unatoč svom rivalstvu i strasti, nikad neprijateljski.

Vatra u nogometnoj Scali
Najvatreniji navijači se nalaze na tribinama iza golova, a navijačke baklje najčešći su rekvizit za proslavljanje uspjeha svog kluba, bilo da dolaze sa crveno - crne tribine milanista Fossa dei leoni (lavovska pećina), ili sa plavo crne tribine na kojoj su Interovi Irriducibili (nepobjedivi).
U žestokoj konkurenciji sa torinskim gigantima Juventusom i Torinom, zatim velikom okršaju rimskih gladijatora Lazia i Rome, sredozemnom između Sampdorie i Genoe, Talijani najvećim smatraju onaj milanski između Intera i Milana, prvenstveno zbog broja osvojenih titula prvaka Italije (13+17) u odnosu na samo pet rimskih (2+3). Torinski derbi je ipak borba Davida i Golijata, iako crveni iz Torina nerijetko iznenade Staru damu.
Inter nastao od Milana
Danas je nogometni Milano podijeljen na dvije strane, ali unazad stotinjak godina ljubitelji nogometa su imali samo jednu opciju, Milan Cricket and Football Club. Taj klub je osnovan 1899. godine od strane Engleza Alfreda Edwardsa i bio je vlasništvo iseljene engleske zajednice u Italiji i njihovih dobro potkovanih prijatelja.
U ožujku 1908. godine, poslije sastanka u sporednoj sobi restorana Orologio blizu Piazza del Duomo, talijanska i švicarska frakcija je odlučila utemeljiti vlastiti nogometni klub i nazvati ga Internazionale. Nije trebalo dugo čekati na njihov prvi susret koji se dogodio u Švicarskoj pola godine nakon osnutka Intera i do danas su se susreli 250 puta, a AC Milan je uspješniji u pobjedama 94 -87.
Navijači Intera podsmjehuju se Milanistima, jer za razliku od suparnika Inter nikada nije napuštao Serie A, a skandiranje riječima Serie B odnosi se na sezonu 1979 kada je Milan zbog skandala izbačen u drugu ligu, kao i dvije godine kasnije kada je istu sudbinu doživio iz čisto nogometnih razloga.
Rat na tribinama
Poznato nam je da ova dva kluba dijele isti stadion, San Siro, (Giuseppe Meazza Stadium). Najvatreniji navijači se nalaze na tribinama iza golova, a navijačke baklje najčešći su rekvizit za proslavljanje uspjeha svog kluba, bilo da dolaze sa crveno - crne tribine milanista Fossa dei leoni (lavovska pećina), ili sa plavo crne tribine na kojoj su Interovi Irriducibili (nepobjedivi).
Dok u nekim gradskim derbijima u Italiji, posebno onima i Rimu i Torinu lokalno suparništvo često prerasta u nasilje između navijača, o milanskom derbiju puno govori to što su sukobi među navijačima dosta rijetki, iako se ponekad zna desiti da stvari izmaknu kontroli. Navijači dva milanska kluba slažu se sa tvrdnjom da se ne vole, ali i da više mrze Juventus nego jedni druge. Milanski derbi je više stvar prestiža nego građanski rat, nedostatak dodatnog političkog sukoba, socijalne ili religijske podjele koja leži iza takvih utakmica u Rimu, Glasgowu, Madridu ili Buenos Airesu.
Nekada se između ova dva kluba nazirala podjela na bogate i siromašne, t.j. Inter su podržavali članovi bogatijeg sloja milanskog društva, dok je AC Milan bio prepoznatljiv kao klub građanske radničke klase.
Danas je samo stil igre, potraga za uspjehom jedino što dijeli ova dva kluba, iako ni njihovi prebogati vlasnici TV magnat Silvio Berlusconi (talijanski premijer) i naftni magnat Massimo Moratti (kandidat za gradonačelnika Milana) nisu ostali imuni na politiku.
Rossoneri uspješniji
Statistika je definitivno na strani rossonera. Šest puta prvaci Europe u odnosu na Interova dva. Sedamnaest scudetta naprema 13 Interovih. Posljednje desetljeće je definitivno pripada milanistima. Inter je više od 15 godina dug post za scudettom propustio prekinuti prije par sezona, kada je u foto-finišu Juve bio za prsa brži. Poraz od 6:0 u sezoni 2000/2001 bio je za Inter najgori u dugoj povijesti derbija.
Posljednjih sezona AC Milan je jak kao u doba tulipana Gullita, Van Bastena i Rijkarda. Berlusconi ne žali novce za dovođenje extra nogometnih klasa kao ni Morrati čija pojačanja posljednjih godina nisu ni približno opravdala novac uložen u njih. Scudetto je uvijek primarni cilj, pogotovo za plavo - crne koji poste još od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Osim zagarantirana dva derbija u okviru talijanske Serie A posljednjih sezona česti su njihovi okršaji i u Ligi prvaka.


Tko je gazda sjevernog Londona?
Preseljenjem na Highbury, svoj novi dom, udaljen samo par kilometara od White Hart Lanea, borbom za naklonost navijača rodilo se veliko rivalstvo, koje se još više rasplamsalo kada su se 1919. godine topnici vratili u elitni razred engleskog nogometa.
London, prijestolnica Engleske tradicionalno je i grad sa najvećim brojem premierligaša. Ove sezone čast da osvjetlaju obraz grada imat će pet nogometnih klubova: Arsenal, Tottenham, Chelsea, West Ham i Fulham. Od svih premierligaških londonskih derbija na prvom mjestu je bez sumnje onaj sjeverno - londonski između Arsenala i Tottenhama.

Spursi i Gunnersi
Tottenham se rodio kada je nekoliko školskih kolega koji su igrali nogomet u Northumberland Parku u sjevernom Londonu odlučilo osnovati nogometni klub. Jedan od dječaka iz ugledne obitelji tog okruga imao je nadimak Harry Hotspur (po engleskom vitezu i Shakespeareovom liku) po kome je cijeli njihov tim dobio nadimak koji je i sastavni dio imena kluba. Spursi su počeli igrati na White Hart Lane stadionu još davne 1900. godine i uživali su podršku velikih židovskih, ciparskih i irskih zajednica u okrugu. Spursi su vidjeli sebe kao neprikosnovene gazde sjevernog Londona, međutim...

Arsenal je prvobitno formiran kao Dial Square FC 1886. godine od strane većinom škotskih radnika koji su proizvodili municiju za kraljevski arsenal, tvornicu oružja u Woolwichu, jugoistočni dio Londona. Svoje prve dresove crvene boje su dobili kao donaciju od Nottingham Foresta i od tada je crveno njihova prepoznatljiva boja. Nakon što su izmijenili ime u Royal Arsenal FC i postali profesionalni klub 1891. godine. Nastupali su kao prvoligaši od 1904.-1913. nakon čega su zbog velikih financijskih problema ispali u drugu ligu. Tada je vlasnik kluba Henry Norris realizirao ideju o preseljenju u sjeverni, bogatiji dio Londona gdje je trebao navijačku podršku ukrasti od domicilnog sjeverno - londonskog kluba Tottenhama.

Preseljenjem na Highbury, svoj novi dom, udaljen samo par kilometara od White Hart Lanea, borbom za naklonost navijača rodilo se veliko rivalstvo, koje se još više rasplamsalo kada su se 1919. godine topnici vratili u elitni razred engleskog nogometa, doduše zahvaljujući proširenju lige, jer su završili tek ne petom mjestu u drugoj ligi.

Zanimljiv je podatak da je za vrijeme 2.svjetskog rata Arsenal svoje utakmice igrao na White Hart Laneu zbog toga što je njihov Highbury korišten kao u vojne svrhe.

Različiti stilovi igre
Spursi su se oduvijek ponosili stilom igre koji su gajili. Slobodni pasovi, napadačka igra i avanturistički nogomet bili su zaštitni znak bijelih dugi niz godina. Šezdesetih Danny Blanchflower i Jimmy Graves, sedamdesetih Martin Peters i Steve Perryman, osamdesetih Glenn Hoddle sa argentinskim dvojcem Ardilles - Villa bili su ti koji su zabavljali publiku na White Hart Laneu.

Arsenal je s druge strane morao nositi manje laskavu etiketu dugi niz godina, bez obzira što su bili uspješniji od Spursa. Sretni i dosadni, najčešći je kompliment koji su dobivali od strane navijača Tottenhama, a njega su zaslužili svojom igrom baziranom najčešće na granitno tvrdoj obrani i sklonosti defanzivnoj igri što, koja, kao što je poznato nije omiljena kod engleske nogometne publike. Međutim image Arsenala se promijenio u novije vrijeme pod vodstvom Francuza Arsene Wengera, tako da je njihova igra danas elegantna, uzbudljiva, profinjena i pravi je melem za oči nogometnih kibica.

U međuvremenu Tottenham je izgubio onu dozu kreativnosti i avanturizma koji je krasio njihovu igru sve do unazad desetak godina, I sami navijači priznaju da im nedostaje strasti i stila u igri s kojim bi se mogli nositi sa Manchester Utd.-om, Chelseaem, Liverpoolom i svim Arsenalima ovog svijeta.

Najtemperamentniji navijači bijelih su smješteni iza gola White Hart Lane stadiona, na tribini zvanoj Paxton Road, jednako kao i Arsenalovi na North Bank tribini iza gola Highburya, naravno prije preseljenja na Emirates stadion na Ashburton Groveu.

Krađe igrača i managera nisu nepoznanica među ovim rivalima. Uspješni manager Arsenala sedamdesetih godina Terry Neil kao i golman Pat Jennings stigli su iz Spursa. Tottenham je uzvratio dovođenjem najuspješnijeg Arsenalovog managera Georga Grahama koji im nije donio mnogo uspjeha. S njim na čelu Spursi su osvojili samo neatraktivni Worthington Cup, možda i zbog toga što Graham nikada nije bio prihvaćen od strane navijača.

Arsenal trofejniji
I jedni i drugi imaju impresivan kabinet sa trofejima. Istina je da vitrine topnika krasi više srebrnine u odnosu na onaj Spursa. Arsenal je dvanaest puta bio prvak Engleske i osvojio devet FA kupova u odnosu na Tottenhemova dva prvenstva i osam FA kupova. Ipak individualne bitke iz među njih su jednako važne kao i trofeji, a tu su opet topnici u prednosti. Ipak neke utakmice se pamte zauvijek. Arsenalovi navijači obožavaju svaku minutu utakmice iz 1978. godine i njihove pobjede od 5:0 na White Hart Laneu. Bijelima ostaje uspomena na polufinale FA kupa 1991. g. kada je potražnja za ulaznicama bila toliko velika da je FA dala dopuštenje da se utakmica odigra na legendarnom Wembleyu, inače rezerviranom samo za finale i utakmice nacionalne selekcije. Ulice sjevernog Londona bile su puste tog popodneva, nesretnici koji nisu mogli do ulaznica gledali su utakmicu ispred TV ekrana. Popularni Gazza načeo je Seamana iz slobodnog udarca i udario temelje pobjede Tottenhama od 3:1.

[Stone Island]

River Plate-Boca Juniors.Kako na terenu,tako i na tribinama !

Ostalo koja stepenica niže...

@ŽELJO DO GROBA:Neka bolan,bole oči od toga...

[ZELJO DO GROBA]

o Stone jesi se to i ti vratio....pozdrav drug...

[Mirza_Hordas]

željo do groba: ko će ti to sve čitati

[Nerko_Juventino]

Galatasaray - Fenerbahce
River Plata - Boca Juniors
Poslije ovih utakmica bude krvi do koljena.
P.S. Zaboravih i West Ham - Millwall. Jel tako hammers?

Naravno
Jesii vidio Diega aaa ubica

Jasta sam brate,kako samo razbismo Romu. Moram otic na topic o Serie A, da pozdravim par ''znalaca'', koji su mi iznosili statistike kako je Totti davao nekoj buraniji po 6 golova. hehehehe

[SINE]

Jedan od najžešćih derbija zasigurno je i Feynoord - Ajax, ne znam je li ko pomenuo, čak mislim da su zabranili jedno vrijeme da navijaći ova dva tima idu na međusobna gostovanja, jer je bilo krvi...

[CRNI_SA]

zeljo do groba,, fali tu 5 najveci gradski derbi u evropi atl madrid -real madrid ""!!!

[ZELJO DO GROBA]

ma ovo sa sp.ortina kopiro...nije bilo vise ovih...

[Martex]

Ma West Ham - Millwall, samo sto uvijek west Ham pobijedi

[Phill Jackson]

Sunderland-Newcastle

[Phantom]

samo cu reci da nema najboljeg derbija ili ga je tesko odrediti ..jer svaki nosi svoju pricu,historiju i tradiciju...svaki derbi je nastao u razlicitim okolnostima ono sto je najbitnijie da ti derbiji daju ono sto drugi sportovi nemaju...
eh sad po meni:
najbolji derbi po ljepoti fudbala i zvijezama na terenu: Real vs Barca
najbolji derbi po huliganstvu ,tucnjavama: West Ham vs Milwal
najbolji derbi po koreografiji i navijanju: River plate vs Boca Juniors
U zdravlje

[SINE]

U utakmici talijanske lige između Fiorentine i sicilijanaca iz Palerma u okršajima uhapšeno 60-tak navijaća Palerma koji su se sukobili sa policijom te još jednom dokazali da su jedna od najžešćih navijačkih skupina Italije.