Post
Postao/la DANTES » 25 nov 2013, 22:16
EVO ZADNJI DIO...
Ovdje imamo sjajnih stvari, kao Todorci(hm ja vidim one jahače iz Gospodara prstenova), pa ale i aždaje, vukove, mora itd...
Aždaja
Aždaja je ogromno čudovište nakaradnog oblika, koje se još naziva i aždaha, aždahaka ili, pogrešno, ala. Ima velike čeljusti, oštre zube i dug, skoro zmijski jezik, uvijek ima i četiri noge i dugačak rep, a umesto jedne ima tri, pet, pa i više glava. Aždaja živi po velikim vodama gdje sačekuje prolaznike, izranja i proždire ljude i životinje. Aždaje često žive u dubokim jezerima, u blizini velikih šuma, odakle izlaze oko ponoći, da bi se hranile. Osim u jezerima, ima ih i u širokim rekama, a neki kažu čak i u moru. U nekim krajevima za dugu na nebu veruje se da je aždaja koja pije vodu.
Ala
Zmaj postaje od četrdesetogodišnje, a ala od stogodišnje zmije; ala onda pušta noge koje je do tada krila. Ponegdje se naziva i aletina, lamija, lamnja ili šarkanj, a provobitno praslovensko ime (iako se ponegde navodi da je u pitanju turcizam) vjerovatno je bilo hala, što je reč koja istovremeno opisuje i nepogodu. Za razliku od aždaja, ale mogu i da lete, mijenjaju oblik, pa i da se pretvaraju u ljude, a uz to su u vječnom sukobu sa zmajevima.
Anđeo
Anđeli su svi veoma slični, imaju krila i uvijek su izuzetno lepi jer njihova fizička lepota oličava njihovu duševnu čistotu. Često se iz istog razloga opisuju i kao bijeli ili blještavi. Umilnog su glasa, vječno mladi i nevidljivi običnim ljudima i grešnicima. Ima ih koliko i ljudi, jer svaki čuva „svog“ čoveka. U ruci obično nose mač, iako iz predanja nije jasno da li ga i u koje svrhe koriste.
Bauk
Vjeruje se da se bauci u potpunoj tišini skrivaju u mraku i da se od njih tada mogu videti samo oči koje svetle. Ovo su strašila u životinjskom obliku, koja se i danju kriju po rupama i mračnim mjestima. Noću, iz mraka, u potaji vrebaju žrtvu da je ugrabe, odnesu, udave ili prožderu, kako već po kojoj priči. Izgone se vikom, lupanjem i svjetlošću, jer su uprkos svojoj grabljivosti prilično plašljivi. Baucima se često plaše nemirna djeca.
Bijes
Zao duh koji se uvlači u čovjeka ili životinju i koji ih nagoni da pobjesne. Besovi, bijesovi ili bijesi, ponegde i jadi („kakvi te jadi more?“) nekakvi su mračni duhovi koji „kidišu“ na ljude; oni ulaze u tijelo čovjeka i obuzimaju ga iznutra. Time stiču vlast nad čovjekom, navodeći ga na blud, laž, poroke, bezumno ponašanje.
Bijesomar
Bijesomar je demon grozote i odvratnosti, često poistovjećivan sa vampirom ili vukodlakom. Zbog nekih sličnih karakteristika, mnogi istraživači mita, posebno balkanolozi, izjednačavali su vampira, vukodlaka i bijesomara, tvrdeći da su to samo tri različita imena za jednog istog demona. Ipak, dok je između vampira i vukodlaka moguće uočiti dovoljan broj razlika da se ovo mišljenje opovrgne, i dalje nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je bijesomar u potpunosti drukčije mitsko biće.
Vampir
Vampir je među svim narodima prihvaćeno mitološko biće, preuzeto iz slovenske mitologije. Vampirom se, posebno na Balkanu i u Ukrajini, smatra duh umrlog ili leš koji je oživio, a oživio ga je zao duh ili đavo; to je pokojnik čija duša ne može da ode na onaj svijet, već ostaje zarobljena u umrlom tijelu. Ponegdje se naziva još i lampir ili upir. Reč vampir je porijeklom srpska, pa je preko ostalih slovenskih jezika ušla u sve jezike svijeta. O ubijanju vampira, ali bez pominjanja ovog imena, govori se još u „Zakoniku srpskog cara Dušana“, proglašenom 1349. godine, u članu 20: „O vračarima, koji tijela mrtvih spaljuju“.
Vještica
Vještice su žene koje za života sopstvenom voljom, „prodajom duše đavolu“, steknu natprirodna svojstva. Ponegdje se pripovjeda i da je žensko dijete rođeno u crvenoj košuljici ili u poslednjoj Mjesečevoj meni predodređeno da nakon punoljetstva postane vještica. Kod njih se zlo ogleda u njihovoj ružnoći, starosti i neprikrivenoj okrutnosti, iako sve ovo nije pravilo, jer se svojim volšebnim moćima vještice mogu ljudima prikazati i kao mlade i lijepe djevojke. Vještac je u slovenskoj mitologiji muški pandan vještici, ali se sačuvalo veoma malo predanja i zapisa o njima.
Vile
Spomenici iz VI veka govore da su Sloveni obožavali vile. One su niža mitska bića, prelijepe, vječno mlade žene sa dugom kosom u kojoj leži sva njihova moć. Žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje), pokraj voda (vodarice, brodarice, izvorkinje) ili u oblacima (oblakinje) i divljem bilju (biljarice). Po predanju, vile se rađaju iz rose, na nekom crvenom cvijeću, kad istovremeno pada kiša i grije sunce, pa se na nebu pojavljuje duga.
Međutim iako su Sloveni voljeli vile, one su često znale biti zle bar po legendama.
Vilenjaci
Vilenjaci su, prema predanju, djeca smrtnih ljudi i besmrtnih vila. Otuda njihova dugovječnost, ljubav prema slobodi, drskost, a ponekad i izvjesna natprirodna svojstva ili snaga. Ovakva djeca nisu rijetkost, jer se rađaju kako iz braka vile i čoveka, tako i iz njihove slobodne ljubavi; ljudski moral, u očima vila, nema nikakvu vrijdnost, i one su često spremne da iz sopstvenog hira stupe u kratkotrajne i površne odnose sa ljudima.
Vodeni duh
Vodeni duh je nag i kosmat starac, sa bradom i ribljim repom, koji živi u kristalnom dvoru u vodi, čiji je gospodar. Stanište Vodenog duha se, prema raznim pričama, nalazi na dnu dubokih riječnih virova, jezera ili mora. NJegove služavke ili kćeri su rusalke, a on sam je predvodnik legendarne vojske od stotinu vodenjaka, koja s večeri napada one koji se tada nađu pored vode. NJegovi podanici ponekad oštećuju i vodenice, ribarske mreže i mostove, jer voda je neprikosnoveno carstvo Vodenog duha i kao takva zabranjena za ljude; da bi ga umilostivili, vodeničari, mornari i ribari prinose mu razne životinjske žrtve. Vodeni duh se ponekad opisuje sa upadljivo crvenim očima ili sa kozjim ušima; katkada ritmičnim udarcima o stjenovito dno naređuje napad svoje vojske koji sâm predvodi.
Vodenjaci
Vodenjaci nastaju od oživjelih utopljenika. Dopola su ljudska bića, a od pola ribe; imaju riblji rep koji im olakšava plivanje. Vodenjaci žive u vodi koju nikada ne napuštaju; ovo ne važi jedino za ženske vodenjake, rusalke, koje se tako nazivaju jednom godišnje, kada tokom rusalne nedelje izlaze na ovaj svijet, zbog čega ih ponekad miješaju sa vilama. I vodenjaci i rusalke opisuju se sa raspuštenom i dugom kosom, često zelenkaste ili crvenkaste boje, zbog rastinja kojim je prekrivena.
Vuk
Vuk je u slovenskoj mitologiji biće prepuno kontradiktornosti. On je istovremeno i totem u čiju su se snagu i zaštitnu moć Sloveni uzdali, ali i tabuisano demonsko biće koje ne treba spominjati, posebno ne za vrijeme jesenjih vučjih praznika i svakako nikada noću. Prema Čajkanoviću, otjelovljenje vrhovnog boga pojedinih srpskih plemena, za koga on smatra Dajboga, ponekad se opisivalo i kao Hromi vuk ili Hromi Daba; ovo drugo ime je možda izvedeno baš od Dajbogovog imena, a kasnije je, pod uticajem hrišćanstva, ovaj naziv pripisan đavolu. Postoji i jedno veoma davno zapisano vjerovanje koje je istovremeno i zanimljivo i zastrašujuće. Naime, slovenski susedi su bili ubjeđeni da se svi Sloveni ponekad pretvaraju u vukove!
Vukodlak
Vukodlak je čovjek koji ima vučje obličje, biće koje se pretvorilo u zastrašujući spoj čovjeka i vuka, zapravo u demona krvavih očiju prekrivenog vučjom dlakom. Osnovna razlika u odnosu na vampira jeste u tome što je vukodlak pre svega živ čovjek, što će i ostati pošto se ovaj preobražaj okonča. Misli se da se vukodlak može prepoznati čak i u ljudskoj formi po nekim karakterističnim znacima, recimo po dlakavim dlanovima, spojenim obrvama ili istoj dužini kažiprsta i srednjeg prsta, a iz demonskog u čovječiji oblik može se povratiti ako se dodirne nekim metalom, kao što su gvožđe, čelik ili srebro.
Div
Divovi su sasvim nalik ljudima, ali su ogromni: „Tijela za pet sade najboljijeh ljudi“. Jedna priča, iz koje se takođe može saznati o njihovoj lenjosti, kaže da mogu porasti toliko da se na kraju pretvore u planinu. Oni su primitivni izgnanici; neradnici su, pa sve što im treba otimaju od ljudi, zahvaljujući svojoj velikoj snazi. Žive u grupama, često i prilično velikim, u planinskim pećinama na čije ulaze stavljaju ogromne kamene ploče. NJihovo oružje je prije svega kamenje, ponekad topuzi, a neretko i samo gole pesnice. Generalno se smatraju primitivnima i, u skladu sa tim, obično su zapušteni i grube spoljašnjosti. Ponekad su zamišljani i sa samo jednim okom na glavi. Vjeruje se da su glupi, pa ih je moguće prevariti i na taj način se spasti od njih.
Drekavci
Drekavci su mitska bića koja novija tumačenja opisuju kao duše umrle nekrštene djece, a u starijim predanjima to su duše umrle vanbračne djece. Uz neizbežno drečanje, velike glave i duge tanke vratove, odlikuje ih i nezgodna osobina da često iz virova ili vrbaka zaskaču prolaznike kada se predveče vraćaju iz vodenice.
Zmaj
Zmajevi su bića ognjene sile, smještena po visokim i nepristupačnim planinama. Rijetka predanja po kojima žive u jezeru, šupljem drvetu ili podzemnoj jazbini vjerovatno su nastala brkanjem aždaje i zmaja. Kao ognjena bića, stvorena na magičan način, zmajevi ne vole vodu, pa čak postoji i vjerovanje da je vrela voda jedna od retkih stvari koje ih mogu ubiti, a često izbjegavaju i dnevnu svjetlost i vrućinu, pa svoje planinske pećine i zaklone napuštaju najčešće tokom vedrih noći, kada se mogu vidjeti kako lete po zvezdanom nebu. Najčešći izgled zmaja u slovenskoj mitologiji sasvim je sličan onome što i danas podrazumjevamo kada čujemo ovu riječ: veliko i moćno krilato biće koje bljuje plamen. Ipak, Sloveni su svome zmaju dali više duše nego mnogi drugi narodi. Zmaj je, prije svega, plemenito i cijenjeno biće. Mada znaju biti ubilački nastrojeni prema muškom rodu u blizini djevica. Plodan je i zna često uzeti ljudski oblik i okolo svalerisati se. Iz odnosa žene i zmaja se rađaju zmajevita djeca.
Zmija
Svaka kuća ima po jednu zmiju čuvarkuću. Iako su je, po pričama, viđali mnogi, niko ne umije tačno da je opiše. Ona živi ispod praga gdje su, prema nekim mišljenjima, prvobitno sahranjivani mrtvi. I dan-danas se tvrdo vjeruje da čuvarkuća čuva kućni prag ispod kojeg živi i stoga je zabranjeno nanijeti joj zlo. Zmija, ili guja, u ovom kontekstu predstavlja otijelovljenje duše mrtvog pretka, dakle htonsko biće. Ona nikada neće ujesti nekoga iz „svoje“ kuće. Kod Litvanaca, Poljaka, Čeha, Srba i Hrvata to poštovanje kućne zmije bilo je gotovo opšta pojava.
Konji u svijetu mrtvih
Crni konj, kao simbol noći, obično se pojavljuje u vezi sa demonima donjeg svijeta. Crni konj, odnosno vranac predstavlja izrazito htonskog demona. Ovo je posebno izraženo u situacijama kada on pomaže u pronalaženju skrivenog blaga ili otkrivanju vampira. Vjerovanje da vranac nikada neće nagaziti na grob u kojem je vampir jasno otkriva njegovu htonsku prirodu.
Kućni duhovi
Kućni duhovi su kod Slovena uglavnom duše predaka. Od predaka se očekuje zaštita, ali se oni i poštuju, što se posebno ogleda u običaju krsne slave, koja je u potpunosti sačuvana jedino kod Srba. Ovaj običaj je čak postao prihvaćeni deo pravoslavnog hrišćanstva u Srbiji: kako ga nije bilo moguće istisnuti iz narodnih verovanja, dato mu je novo objašnjenje po kome se toga dana slave određeni hrišćanski sveci. No, krsna slava je postojala mnogo pre prihvatanja hrišćanstva, a u pitanju je praznik domaćeg zaštitnika, najvjerovatnije prvog pretka, osnivača plemena, kome su se toga dana prinosile žrtve u hrani i piću, kako bi se osigurao napredak.
Mora
Mora je biće prisutno u predanju svih slovenskih naroda, a riječ ima isto značenje u svim slovenskim jezicima; prvi put je zabeležena u Češkoj, u zapisu koji datira iz XIV veka. More su, prema najubedljivijem tumačenju, vještičje kćeri. Vještičja kćer od matere izuči veštičji zanat, ali dok je još djevojka ne može biti vještica, niti može pojesti nečije srce dok se ne uda. Do tada, ona može samo da noću pritiska ljude i otežava im disanje. Nakon što se udaju, i more postaju vještice.
Navi
Navi su naročito zli demoni, nastali od duša mrtvorođene dece. Ovi opšteslovenski demoni u mitologiji su oličenje smrti i kraljevstva mrtvih i navode se uvek u množini, jer se kreću u grupama. Nevidljivi, osim za osobe rođene u istom času kada i oni, vrebaju od gluvog doba noći do prvih pijetlova, ispuštajući dječije glasove. Na ovaj način, privlače žrtve koje najradije napadaju: djecu i dojilje. Navi, kao izuzetno pokretljivi demoni, često odlaze i u domove u kojima ima porodilja, trudnica i novorođene djece; kaže se da uvinek nađu način da prodru unutra, da se mogu spuštati i kroz odžak, a po ulasku guše svoje žrtve ili im piju krv, iako se ovdje prije radi o majčinom mlijeku. Kada ih trudnica ili porodilja čuje, odmah se onesvesti, a ponekad čak i umre.
Patuljak (kepec)
U slovenskoj mitologiji, patuljci su prilična rijetkost. Zna se da su mali, domišljati i prepredeni i, kao takvi, predstavljaju pravu suprotnost ogromnim i glupim divovima ili divljanima, prema kojima osjećaju snažno neprijateljstvo. Smatra se i da imaju magijsku snagu koju, između ostalog, koriste i da ostanu neviđeni. Moguće je da njihova moć skrivanja leži u njihovoj kapi za koju se sumnja da im omogućava da postanu nevidljivi. Patuljci se mogu sresti i u šumama, gde žive ispod korenja velikog drveća, ali i u pećinama, ukoliko one nisu nastanjene divovima. Vjeruje se da žive ispod zemlje, gdje se kreću tajnim podzemnim hodnicima.
Psoglav
Psoglavi su demoni lešinari ljudskog oblika, sa psećom glavom, kozjim nogama, repom, i jednim ili tri oka (vjerovatno ovo „treće oko“ lako skreće pažnju i zapamti se kao jedino). Ponekad se opisuju i sa gvozdenim zubima, kojima bez problema mogu pregristi kosti – izgleda da je i naziv „gvozdenzuba“, kojim se ponekad opisuje nekakav ženski demon sličan vještici ili bauku, u bliskoj vezi sa psoglavima. Žive u Mračnoj zemlji i hrane se uglavnom leševima. U sličnoj formi poznati su i mnogim neslovenskim narodima, pa čak i na Dalekom istoku.
Rusalke
U vjerovanjima slovenskih naroda rusalke su mlade i lijepe djevojke koje obitavaju u rijekama ili jezerima i mame i dave ljude. Vjeruje se da su one, poput vodenjaka, utopljene djevojke i žene, služavke Vodenog duha, koga dvore u njegovoj kristalnoj palati, ili zapravo njegove kćeri. Na ovo ukazuje činjenica da se rusalke umnogome razlikuju od muških vodenjaka po jednoj značajnoj osobini: one su sposobne da napuste vodu. Iako iz vode izlaze samo jednom godišnje, tokom rusalne nedelje, ovo ukazuje da imaju mnogo veću „samostalnost“ od muških vodenjaka.
Suđaje ili suđenice
lako su Sloveni vjerovali da se budući događaji mogu mijenjati, vjerovali su takođe da se na ljudsku sudbinu ne može drastično uticati. Ona je određena neposredno po rođenju i ne može se promijeniti, iako se mogu izmijeniti mnogi pojedinačni događaji koji će na kraju dovesti do nje. Tako je Vuk Karadžić zapisao: „Narod naš misli da je svakome čovjeku suđeno šta će mu se u vijeku dogoditi i kakvom će smrti umrijeti, i da se čovjek od suđenja ne može sačuvati.“ Ista božanstva sudbine, da ih tako nazovemo, poznaju svi Sloveni, ali pod malo drugačijim imenima.
Talason
Talasoni su vrsta duhova koji se vezuju isključivo za građevine, a nikada za ljude koji žive u njima. To nije duša pretka, već uvijek neka nesrodnička duša. Kada, prilikom zidanja zgrade, neimari uzidaju živu osobu u temelj, njena duša ostaje trajno vezana za tu građevinu kao njen dobri ili zli zaštitnik, talason. Takođe, talason može postati i neki neoprezni prolaznik čija sjenka padne na postavljeni temelj, a majstori sjenku krišom izmjere koncem i uzidaju; onaj čija je senka uzidana obično se razboli i umre već za četrdeset dana.
Todorci
Ovi mračni konjanici spadaju u red zlih bića. Sem karakteristične i neraskidive povezanosti sa konjima, pominje se i da je svaki jahač ogrnut plaštom, da nemaju lica, da su naoružani sabljama i da ne oklevaju da raspore čoveka, da su ponekad nevidljivi, pa ih uplašeni ljudi mogu čuti kako prolaze, ali ih ne mogu vidjeti, iako sutradan pronalaze brojne tragove konjskih kopita koji svjedoče o njihovom prolasku, kao i da su uvek i u svakoj prilici izuzetno surovi. Nazivaju se todorcima, a njihovo pravo, netabuisano ime jedno je od mnogih izgubljenih u dubinama vremena, jer ga je bilo zabranjeno izgovarati, u vječnom strahu od topota njihovog približavanja i od kopita njihovih konja.
Utvara
Utvare su uglavnom nevidljiva ili skoro nevidljiva bića, poput sjenki, koja se povremeno ukazuju pred ljudima, na različitim mjestima; izgleda da ne mogu nanijeti nikakvu ozbiljnu štetu, već samo izazivaju strah od koga „kosti pucaju“. Postoji i nekoliko sličnih vrsta mitskih demonskih bića sa različitim imenima. Sličnost među njima ogleda se u njihovoj zajedničkoj sklonosti da plaše ljude tokom putovanja, pa se može pretpostaviti da se radi samo o različitim lokalnim nazivima za ista bića. Najčešći nazivi za ovakva bića su još avet, avetinja, sablast, prikaza, duh, ali i nečist, zablaza, vidina, osenja..
Čuma
Čuma ili Kuga je baba bez noktiju u crnoj odjeći koja ubija pogledom. Sa sobom nosi epidemiju i pomor kao kaznu za ljudske grijehe; to je pravi demon bolesti i pomora. Ponekad se ova „baba“ opisuje sa raspletenom, zamršenom kosom koja joj dopire do zemlje, a nekada i kao nevidljiva, u bijeloj odjeći ili sasvim gola. Reč Kuga je porijeklom vjerovatno staronjemačka riječ, dok su sinonimi Čuma i Morija slovenske riječi. Prema vjerovanju, Čuma u kuću dolazi noću sa tavana ili kroz dimnjak. Ponekad nosi zemljani lonac sa strijelama kojima ubija svoje žrtve, a nekada to radi pogledom; ponegdje se može naći da ubija i prstom, tako što dotakne žrtvu po čelu. U narodu je očuvana i izreka: „Nosi kao čuma đecu.“
IGRAJMO TAJ TANGO SMRTI
razmisli malo 
