Re: SSC Napoli
Postano: 18 jul 2011, 23:35
Evo teksta koji bih mogao i ja da potpisem kao svoj, a napisao ga je moj poznanik 1 i jedini Boris Jovanovic aka juventusworld sa juvebalkan foruma.
Posterisanje Lea Mesija kao najboljeg igrača svih vremena je proziran pokušaj da se na trulo telo savremenog fudbala nalepi pristojna glava. Priče o tome da svako vreme ima svog heroja, služe za ravnanje stvari kojih se ne daju porediti. Samo je jedan super - heroj u fudbalskoj istoriji i tako treba i da ostane.
Odmah na početku, imam razumevanje za histeričnu potrebu sadašnjosti da nas uveri da je zaista korak napred u odnosu na ono što je bilo.
Puka hronologija uvek teži da se prikaže kao kvalitativni pomak, jer čovek prirodno teži sigurnosti poznatog, odnosno svojoj prošlosti.
Tako je i sa poređenjima između Lea Mesija i Dijega Maradone.
Pre nego što nasednete na to da svako vreme ima svoje heroje, otkriću vam da je u pitanju neuspešan pokušaj da neznalice sačuvaju kredibilitet u društvu tako što neće zauzeti stav.
Ako odbacimo pomenute „jedinice mere za sklanjanje u stranu“ odnosno politički korektno fraziranje, ostaje golo upinjanje javnosti da poravna stvari koje nisu merljive.
Drugim rečima zvanična fudbalska propaganda ima za cilj jedino da preko „dobrog Lea Mesija“ premaže svu trulež korporacijske igre koju gledamo.
Diskutabilno je da li je Leo Mesi najveći igrač svog vremena. Prosto, dok CR igra fudbal, to je klasična podela uticaja i trka u broju prodatih dresova.
Dakle, Mesi, a i mi sa njim, živimo u vremenu hladnog rata gde postoji bipolarni svet.
U Maradonino vreme rasprave o najboljem su bile jalovije od pojedinih sholastičkih rasprava.
Dijego je pokupio nedavno ražalovanog direktora Reala, Valdana, Pasarelu, Buručagu i gomilu anonimusa od kojih nekolicina i nisu imali klub (recimo sadašnji selektor Batista ili „Tata“ Braun) i pokorio svet.
Ne zezam se, bio je na čelu vojske bradatih, drskih, pomalo sporih i neosetljivih na bol.
Nikada jedan čovek nije osvojio Mondijal sam, osim u Meksiku 1986.
Onda je „El Pibe“ otišao u OFK Beograd i napravio ih šampionima, jer to je upravo odnos između Napolija i velikih timova sa severa.
Dakle, on je izvan svih kategorija i uveren sam da će tako biti dok postoji igra.
Mesi je sjajan, ali samo prvi među jednakima, u Barsi ili Argentini svejedno, ili u svetskom fudbalu. To što Argentina očekuje da će činiti iste stvari kao i Maradona nije Leova krivica, već nesposobnost jedne fudbalske filozofije da shvati da postoje neponovljive stvari u prošlosti.
Ne radi se o sistemu igre, niti o nadmoći Barse i kvalitetu igrača u odnosu na one u reprezentaciji Argentine.
U pitanju je nešto sasvim drugo, Mesi nema atribute super – heroja, niti može da pobedi sistem.
Upravo u tome je razlika, Maradona je pisao fudbalska pravila, čak i ono da se može postići gol rukom, a da to niko ne primeti. Leo Mesi je prinuđen da se u pravila uklapa.
Tako će i ostati…
A boldovani delovi su sustina. Toliko mnogo istine, sa tako malo reci.
Posterisanje Lea Mesija kao najboljeg igrača svih vremena je proziran pokušaj da se na trulo telo savremenog fudbala nalepi pristojna glava. Priče o tome da svako vreme ima svog heroja, služe za ravnanje stvari kojih se ne daju porediti. Samo je jedan super - heroj u fudbalskoj istoriji i tako treba i da ostane.
Odmah na početku, imam razumevanje za histeričnu potrebu sadašnjosti da nas uveri da je zaista korak napred u odnosu na ono što je bilo.
Puka hronologija uvek teži da se prikaže kao kvalitativni pomak, jer čovek prirodno teži sigurnosti poznatog, odnosno svojoj prošlosti.
Tako je i sa poređenjima između Lea Mesija i Dijega Maradone.
Pre nego što nasednete na to da svako vreme ima svoje heroje, otkriću vam da je u pitanju neuspešan pokušaj da neznalice sačuvaju kredibilitet u društvu tako što neće zauzeti stav.
Ako odbacimo pomenute „jedinice mere za sklanjanje u stranu“ odnosno politički korektno fraziranje, ostaje golo upinjanje javnosti da poravna stvari koje nisu merljive.
Drugim rečima zvanična fudbalska propaganda ima za cilj jedino da preko „dobrog Lea Mesija“ premaže svu trulež korporacijske igre koju gledamo.
Diskutabilno je da li je Leo Mesi najveći igrač svog vremena. Prosto, dok CR igra fudbal, to je klasična podela uticaja i trka u broju prodatih dresova.
Dakle, Mesi, a i mi sa njim, živimo u vremenu hladnog rata gde postoji bipolarni svet.
U Maradonino vreme rasprave o najboljem su bile jalovije od pojedinih sholastičkih rasprava.
Dijego je pokupio nedavno ražalovanog direktora Reala, Valdana, Pasarelu, Buručagu i gomilu anonimusa od kojih nekolicina i nisu imali klub (recimo sadašnji selektor Batista ili „Tata“ Braun) i pokorio svet.
Ne zezam se, bio je na čelu vojske bradatih, drskih, pomalo sporih i neosetljivih na bol.
Nikada jedan čovek nije osvojio Mondijal sam, osim u Meksiku 1986.
Onda je „El Pibe“ otišao u OFK Beograd i napravio ih šampionima, jer to je upravo odnos između Napolija i velikih timova sa severa.
Dakle, on je izvan svih kategorija i uveren sam da će tako biti dok postoji igra.
Mesi je sjajan, ali samo prvi među jednakima, u Barsi ili Argentini svejedno, ili u svetskom fudbalu. To što Argentina očekuje da će činiti iste stvari kao i Maradona nije Leova krivica, već nesposobnost jedne fudbalske filozofije da shvati da postoje neponovljive stvari u prošlosti.
Ne radi se o sistemu igre, niti o nadmoći Barse i kvalitetu igrača u odnosu na one u reprezentaciji Argentine.
U pitanju je nešto sasvim drugo, Mesi nema atribute super – heroja, niti može da pobedi sistem.
Upravo u tome je razlika, Maradona je pisao fudbalska pravila, čak i ono da se može postići gol rukom, a da to niko ne primeti. Leo Mesi je prinuđen da se u pravila uklapa.
Tako će i ostati…
A boldovani delovi su sustina. Toliko mnogo istine, sa tako malo reci.