FK Sloboda Tuzla
Postano: 17 avg 2020, 18:02
Došlo je vrijeme za novu temu nakon što smo nakucali veliki broj postova na staroj, koja, da napomenem, neće biti brisana. Za početak, neka se kao prvi post nalazi historijat kluba. 
HISTORIJA FK SLOBODA TUZLA
Nakon održanog sastanka Kongresa ujedinjenja i stvaranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije u Tuzli su, sredinom 1919. godine, otpočele pripreme za formiranje Radničkog sportskog kluba.
Vijeće SKPJ je 17. oktobra. 1919. godine donijelo odluku o sazivanju osnivačke skupštine za osnivanje Radničkog sportskog kluba. Osnivačkom skupštinom rukovodili su: Jovo Sretenović, Mato Vidović, Safet Hadžiefendić, Ljupko Simić, Niko Trifković, Ahmed Mandžić, Alfred Puhta, Franto Bauzek i Mijo Cuvaj.
Prvi radnički sportski klub u Tuzli dobio je naziv “Gorki” po imenu velikog sovjetskog pisca Maksima Gorkog.
Utakmice su igrane na dva igrališta. Prvo igralište nalazilo se na prostoru između sadašnjih zgrada Mašinsko-saobraćajnog i Hemijsko-tehnološkog školskog centra, a drugo je bilo na vojnom vježbalištu u istočnom dijelu grada, na jednoj poljani gdje se sada nalazi Osnovna škola “Novi Grad”, bivša “Braća Ribar”.
Svi tadašnji igrači RSK “Gorki” bili su radnici. U toku 1919. i 1920. godine u prvom timu “Gorkog” nastupali su sljedeći igrači: Mirko Veseli, Peri Mot, Karlo Krejči, Santo Altarac, Ivica Šifer, Franto Bauzek, Mijo Josić, Lorenc Ajhberger, Vili Zaboš, Slavko Zafani, Ahmed Mandžić, Alfred Puhta, Jozo Vikić, Malaga Mustačević, Mustafa Žunić, Dušan Grkavac, Miško Katuđić, Jozo Spaić, Miroslav Pintar, Karlo Švarc i Ibro Mustačević.
Igrači su nosili dresove čija je majica bila napravljena od crvene svile, a gaćice od bijelog beza. Stručni rukovodilac nogometne ekipe bio je Brato Gamberger.
Sud u Tuzli krajem 1921. godine zatražio je od Upravnog odbora da promijeni ime kluba, te da se umjesto ruskog prezimena (Gorki) uzme neko iz naše zemlje. Predstavinici Kluba branili su ime Kluba i nisu prihvatili zahtjev za njegovu izmjenu, tako da 1923. godine RSK “Gorki” prestaje da postoji.
Zahvaljujući upornom zalaganju izvjesnog broja aktivista i želji velikog broja radnika, 20. novembra 1927. godine, u Tuzli je osnovano Radničko-kulturno sportsko društvo Sloboda.
Na prvoj utakmici koja je odigrana sa nogometnim klubom “Solvaj” iz Lukavca pobijedili su Lukavčani sa rezultatom 3:0. Radničko-sportski klub “Sloboda” predstavljao je, u stvari, nastavak rada ranije zabranjenog Radničkog sportskog kluba “Gorki”.
Članovi fudbalske sportske sekcije bili su Karlo Mott, Jozo i Nikola Kemenc, Suljo Nezirović, Alfred Puhta, Safet i Ešo Isabegović, Oto i Ivica Milanović, Josip Leder, Muho Mujezinović, Karlo Švarc, Vlado Mileusnić, Rihard Žlebnik, Mujo Begić, a prvu utakmicu odigrali su sa Solvajem iz Lukavca. Kulturno-prosvjetno društvo i RSK Slobodu vodili su socijaldemokrati od 1927. do 1932. godine , ali u oba društva su unatoč ilegalnih uvjeta za rad, stalni i trajni utjecaj imali komunisti.
Početkom 1928. godine sportska sekcija se osamostalila i postala samostalni klub pod imenom Radnički sportski klub “Sloboda”. Uspostavom Šestojanuarske diktature Sloboda je bila na zubu režima koji je po svim radničkim organizacijama nesmiljeno udarao i vršio pritiske kao na protudržavne elemente. Sloboda je zadnju utakmicu uspjela odigrati Sportskim klubom Šumadija 8. svibnja 1932. godine. Vrlo brzo iste godine, na jednom sastanku igrača i UO Kluba socijaldemokrata Jozo Jurić, koji je tad predsjedavao RKPD Sloboda, izjavio je da obustavlja rad Kluba na pola godine, s time da će svakom igraču koji želi dati ispisnicu radi prelaska u drugi klub. U stvari je ovo značilo zabranu rada RSK Sloboda koju je policija sprovela uz znanje i punu potporu socijaldemokrata. Nakon ovog dio igrača napustio je Tuzlu ili prestao igrati.
1939. Sloboda je igrala u sastavu Miralem Mandžić, Zvonko Herljević, Džemal Mandžić, Franjo Manger, Pašaga Vugić, Fikret Ibrišimović, Tonči Pavlić, Džemal Hadžihrustić, Mustafa Salković-Mućak, Boško Popović-Popac, Raif Mujezinović, Nezir Mujezinović, i Alija Mutičević. Predsjednik je bio Mehmedalija Hukić.
U osovinskom napadu na Jugoslaviju, prostorije RSK Slobode bile su svojevrsni stožer za obranu Tuzle. Komunističko vodstvo okupljalo se ondje i slalo mladež kopati rovove i pripremati prostorije za prijam ranjenika s bojišta, no u sveopćem rasulu neželjene Jugoslavije, Njemačke snage već 15. aprila ušle su u Tuzlu. Uspostavljena je vlast NDH, pod čiji je udar došla Sloboda. Polovicom maja 1941. godine ustaške vlasti došle su preuzeti imovinu Slobode, no osoblje je lukavo svu imovinu i arhiv razdijelilo članstvu, zakopalo ili krivotvorilo. Istog mjeseca ustaške vlasti zapečatile su Slobodine prostorije i klub je prestao postojati. Od približno 600 članova predratne Slobode, u NOB-u i socijalističkoj revoluciji sudjelovalo je 95% njenih članova, od čega je poginulo 109 boraca, među kojima i četiri narodna heroja: Muharem Merdžić, Ivan Marković Irac, Albin Herljević i Enver Šiljak. Još trojica narodnih heroja su u međuratnom razdoblju bili igrači ili članovi Slobode: Cvijetin Mijatović Majo, Franjo Herljević i Pašaga Mandžić.
U prvim poratnim godinama vodio ju je bivši igrač Josip Bulat. Igrala je u sastavu Ismet Prcić, Šefik Ahmetović, Salihović, Drago Karaman, Galib Ilijazović, Omerašević, Pepi Soravia, Meša Mešić, Muhamed Selimović, Aleksandar Avramović, Gandura, Vidani i Kemo Hadžimehmedović.
Novu sezonu i 1958. godinu “Sloboda” je dočekala čvrsto riješena da se prije svega dobro pripremi za predstojeća takmičenja i da učini sve kako bi se domogla drugoligaškog statusa.
“SLOBODA DRUGOLIGAŠ” – bio je čest naslov u novinama u tom periodu, a u Tuzli se pripremao nezapamćen doček. Nekoliko hiljada ljudi okupilo se ispred Hotela “Bristol” da pozdravi taj veliki uspjeh tuzlanskog fudbala i sporta. Ulazak “Slobode” u Drugu ligu obradovao je sve Tuzlake, jer je ovo prvi put da jedan tuzlanski fudbalski klub našao u društvu najkvalitetnijih timova u zemlji.
Svoj ulazak u elitno društvo jugoslavenskog nogometa osigurala je 1959. godine. Devetka se u Slobodinom kalendaru nekako pokazala srećnom brojkom: 1919. godine osnovano RSD, 1959. godine izboren je prvi prvoligaški status, a treći, posljednji put 1969. godine Sloboda se ponovo obrela u društvu najboljih, koje nije napuštala skoro pet decenija.
Slavna generacija koja se u nekoliko sezona pod vodstvom Bele Palfija prošetala od zonaša do prvoligaša godine, bili su Hajrović, Lazić, Kiš, Rusmir, Petković, Stipić, Radić, Bevanda, Panić, Podvalej, Marković i Čukteraš.
1971. godine FK “Sloboda” osvaja kup Prvoligaša pobjedom nad Željezničarom rezultatom 1:0. Iste godine je ostvaren plasman u finale Kup-a maršala Tita u kome je poražena u dva susreta od Crvene Zvezde 0:4 u Tuzli i 2:0 u Beogradu. Ipak najveći uspjeh ostvaren je u sezoni 1976/77. godine kada je nakon osvojenog trećeg mjesta u prvenstvu izboren plasman u kup UEFA, a nakon poraza u Las Palmasu od istoimene ekipe, rezultatom 5:0, i minimalne pobjede u Tuzli, rezultatom 4:3, “Sloboda” se oprostila od daljeg takmičenja.
Pored ovih rezultata treba istaći uspješno učešće u balkanskom kupu 1970. godine kao i osvajanje Rapan kupa 1984. godine. Otkako je u sezoni 1968/69. godine uveden trofej za fer-plej, FK Sloboda je u 19 završenih fudbalskih šampionata ovo priznanje osvojila šest puta. Za reprezentativce selekcije ex JugosLavije nastupilo je 29 fudbalera FK Sloboda Tuzla.
Osamostaljivanjem države Bosne i Hercegovine, FK Sloboda Tuzla ima značajnu ulogu u prvenstvu gdje je ostvarila visoke plasmane, u takmičenju za kup BiH šest puta je bila finalist takmičenja, a u sezoni 2008./2009. je ponovila svoj najbolji poslijeratni uspjeh (1995./'96.) te osvojila 3. mjesto u Premijer ligi. Sloboda je u ovom periodu dva puta bila učesnik UEFA Intertoto kupa gdje je oba puta došla do drugog kruga. Dva puta je igrala i finale kupa BiH i u oba finala bila poražena, i to 2008. od Zrinjskog, a 2009. od Slavije, oba puta na penale. Sezona 2008./2009. je najuspješnija u Premijer Ligi, igrano je finale kupa i osvojeno treće mjesto na tabeli, izborili su Evropu.
U sezoni 2011./12. Sloboda je nakon 42 godine izgubila status u društvu naboljih. Godinu dana kasnije Sloboda se vraća u društvo Premijer lige. Naime, drugu polusezonu 2013./2014. Sloboda ulazi sa Miroslavom Blaževićem na klupi i novom upravom koja novom šefu obezbjeđuje željene igrače i uspjeva se vratiti u Premijer Ligu. U sezoni 2014/15. Sloboda ponovo igra Premijer Ligu, a već u narednoj sezoni – 2015./2016. ostvaruje najbolji poslijeratni uspjeh osvajanjem 2. mjesto u Premijer ligi BiH.
HISTORIJA FK SLOBODA TUZLA
Nakon održanog sastanka Kongresa ujedinjenja i stvaranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije u Tuzli su, sredinom 1919. godine, otpočele pripreme za formiranje Radničkog sportskog kluba.
Vijeće SKPJ je 17. oktobra. 1919. godine donijelo odluku o sazivanju osnivačke skupštine za osnivanje Radničkog sportskog kluba. Osnivačkom skupštinom rukovodili su: Jovo Sretenović, Mato Vidović, Safet Hadžiefendić, Ljupko Simić, Niko Trifković, Ahmed Mandžić, Alfred Puhta, Franto Bauzek i Mijo Cuvaj.
Prvi radnički sportski klub u Tuzli dobio je naziv “Gorki” po imenu velikog sovjetskog pisca Maksima Gorkog.
Utakmice su igrane na dva igrališta. Prvo igralište nalazilo se na prostoru između sadašnjih zgrada Mašinsko-saobraćajnog i Hemijsko-tehnološkog školskog centra, a drugo je bilo na vojnom vježbalištu u istočnom dijelu grada, na jednoj poljani gdje se sada nalazi Osnovna škola “Novi Grad”, bivša “Braća Ribar”.
Svi tadašnji igrači RSK “Gorki” bili su radnici. U toku 1919. i 1920. godine u prvom timu “Gorkog” nastupali su sljedeći igrači: Mirko Veseli, Peri Mot, Karlo Krejči, Santo Altarac, Ivica Šifer, Franto Bauzek, Mijo Josić, Lorenc Ajhberger, Vili Zaboš, Slavko Zafani, Ahmed Mandžić, Alfred Puhta, Jozo Vikić, Malaga Mustačević, Mustafa Žunić, Dušan Grkavac, Miško Katuđić, Jozo Spaić, Miroslav Pintar, Karlo Švarc i Ibro Mustačević.
Igrači su nosili dresove čija je majica bila napravljena od crvene svile, a gaćice od bijelog beza. Stručni rukovodilac nogometne ekipe bio je Brato Gamberger.
Sud u Tuzli krajem 1921. godine zatražio je od Upravnog odbora da promijeni ime kluba, te da se umjesto ruskog prezimena (Gorki) uzme neko iz naše zemlje. Predstavinici Kluba branili su ime Kluba i nisu prihvatili zahtjev za njegovu izmjenu, tako da 1923. godine RSK “Gorki” prestaje da postoji.
Zahvaljujući upornom zalaganju izvjesnog broja aktivista i želji velikog broja radnika, 20. novembra 1927. godine, u Tuzli je osnovano Radničko-kulturno sportsko društvo Sloboda.
Na prvoj utakmici koja je odigrana sa nogometnim klubom “Solvaj” iz Lukavca pobijedili su Lukavčani sa rezultatom 3:0. Radničko-sportski klub “Sloboda” predstavljao je, u stvari, nastavak rada ranije zabranjenog Radničkog sportskog kluba “Gorki”.
Članovi fudbalske sportske sekcije bili su Karlo Mott, Jozo i Nikola Kemenc, Suljo Nezirović, Alfred Puhta, Safet i Ešo Isabegović, Oto i Ivica Milanović, Josip Leder, Muho Mujezinović, Karlo Švarc, Vlado Mileusnić, Rihard Žlebnik, Mujo Begić, a prvu utakmicu odigrali su sa Solvajem iz Lukavca. Kulturno-prosvjetno društvo i RSK Slobodu vodili su socijaldemokrati od 1927. do 1932. godine , ali u oba društva su unatoč ilegalnih uvjeta za rad, stalni i trajni utjecaj imali komunisti.
Početkom 1928. godine sportska sekcija se osamostalila i postala samostalni klub pod imenom Radnički sportski klub “Sloboda”. Uspostavom Šestojanuarske diktature Sloboda je bila na zubu režima koji je po svim radničkim organizacijama nesmiljeno udarao i vršio pritiske kao na protudržavne elemente. Sloboda je zadnju utakmicu uspjela odigrati Sportskim klubom Šumadija 8. svibnja 1932. godine. Vrlo brzo iste godine, na jednom sastanku igrača i UO Kluba socijaldemokrata Jozo Jurić, koji je tad predsjedavao RKPD Sloboda, izjavio je da obustavlja rad Kluba na pola godine, s time da će svakom igraču koji želi dati ispisnicu radi prelaska u drugi klub. U stvari je ovo značilo zabranu rada RSK Sloboda koju je policija sprovela uz znanje i punu potporu socijaldemokrata. Nakon ovog dio igrača napustio je Tuzlu ili prestao igrati.
1939. Sloboda je igrala u sastavu Miralem Mandžić, Zvonko Herljević, Džemal Mandžić, Franjo Manger, Pašaga Vugić, Fikret Ibrišimović, Tonči Pavlić, Džemal Hadžihrustić, Mustafa Salković-Mućak, Boško Popović-Popac, Raif Mujezinović, Nezir Mujezinović, i Alija Mutičević. Predsjednik je bio Mehmedalija Hukić.
U osovinskom napadu na Jugoslaviju, prostorije RSK Slobode bile su svojevrsni stožer za obranu Tuzle. Komunističko vodstvo okupljalo se ondje i slalo mladež kopati rovove i pripremati prostorije za prijam ranjenika s bojišta, no u sveopćem rasulu neželjene Jugoslavije, Njemačke snage već 15. aprila ušle su u Tuzlu. Uspostavljena je vlast NDH, pod čiji je udar došla Sloboda. Polovicom maja 1941. godine ustaške vlasti došle su preuzeti imovinu Slobode, no osoblje je lukavo svu imovinu i arhiv razdijelilo članstvu, zakopalo ili krivotvorilo. Istog mjeseca ustaške vlasti zapečatile su Slobodine prostorije i klub je prestao postojati. Od približno 600 članova predratne Slobode, u NOB-u i socijalističkoj revoluciji sudjelovalo je 95% njenih članova, od čega je poginulo 109 boraca, među kojima i četiri narodna heroja: Muharem Merdžić, Ivan Marković Irac, Albin Herljević i Enver Šiljak. Još trojica narodnih heroja su u međuratnom razdoblju bili igrači ili članovi Slobode: Cvijetin Mijatović Majo, Franjo Herljević i Pašaga Mandžić.
U prvim poratnim godinama vodio ju je bivši igrač Josip Bulat. Igrala je u sastavu Ismet Prcić, Šefik Ahmetović, Salihović, Drago Karaman, Galib Ilijazović, Omerašević, Pepi Soravia, Meša Mešić, Muhamed Selimović, Aleksandar Avramović, Gandura, Vidani i Kemo Hadžimehmedović.
Novu sezonu i 1958. godinu “Sloboda” je dočekala čvrsto riješena da se prije svega dobro pripremi za predstojeća takmičenja i da učini sve kako bi se domogla drugoligaškog statusa.
“SLOBODA DRUGOLIGAŠ” – bio je čest naslov u novinama u tom periodu, a u Tuzli se pripremao nezapamćen doček. Nekoliko hiljada ljudi okupilo se ispred Hotela “Bristol” da pozdravi taj veliki uspjeh tuzlanskog fudbala i sporta. Ulazak “Slobode” u Drugu ligu obradovao je sve Tuzlake, jer je ovo prvi put da jedan tuzlanski fudbalski klub našao u društvu najkvalitetnijih timova u zemlji.
Svoj ulazak u elitno društvo jugoslavenskog nogometa osigurala je 1959. godine. Devetka se u Slobodinom kalendaru nekako pokazala srećnom brojkom: 1919. godine osnovano RSD, 1959. godine izboren je prvi prvoligaški status, a treći, posljednji put 1969. godine Sloboda se ponovo obrela u društvu najboljih, koje nije napuštala skoro pet decenija.
Slavna generacija koja se u nekoliko sezona pod vodstvom Bele Palfija prošetala od zonaša do prvoligaša godine, bili su Hajrović, Lazić, Kiš, Rusmir, Petković, Stipić, Radić, Bevanda, Panić, Podvalej, Marković i Čukteraš.
1971. godine FK “Sloboda” osvaja kup Prvoligaša pobjedom nad Željezničarom rezultatom 1:0. Iste godine je ostvaren plasman u finale Kup-a maršala Tita u kome je poražena u dva susreta od Crvene Zvezde 0:4 u Tuzli i 2:0 u Beogradu. Ipak najveći uspjeh ostvaren je u sezoni 1976/77. godine kada je nakon osvojenog trećeg mjesta u prvenstvu izboren plasman u kup UEFA, a nakon poraza u Las Palmasu od istoimene ekipe, rezultatom 5:0, i minimalne pobjede u Tuzli, rezultatom 4:3, “Sloboda” se oprostila od daljeg takmičenja.
Pored ovih rezultata treba istaći uspješno učešće u balkanskom kupu 1970. godine kao i osvajanje Rapan kupa 1984. godine. Otkako je u sezoni 1968/69. godine uveden trofej za fer-plej, FK Sloboda je u 19 završenih fudbalskih šampionata ovo priznanje osvojila šest puta. Za reprezentativce selekcije ex JugosLavije nastupilo je 29 fudbalera FK Sloboda Tuzla.
Osamostaljivanjem države Bosne i Hercegovine, FK Sloboda Tuzla ima značajnu ulogu u prvenstvu gdje je ostvarila visoke plasmane, u takmičenju za kup BiH šest puta je bila finalist takmičenja, a u sezoni 2008./2009. je ponovila svoj najbolji poslijeratni uspjeh (1995./'96.) te osvojila 3. mjesto u Premijer ligi. Sloboda je u ovom periodu dva puta bila učesnik UEFA Intertoto kupa gdje je oba puta došla do drugog kruga. Dva puta je igrala i finale kupa BiH i u oba finala bila poražena, i to 2008. od Zrinjskog, a 2009. od Slavije, oba puta na penale. Sezona 2008./2009. je najuspješnija u Premijer Ligi, igrano je finale kupa i osvojeno treće mjesto na tabeli, izborili su Evropu.
U sezoni 2011./12. Sloboda je nakon 42 godine izgubila status u društvu naboljih. Godinu dana kasnije Sloboda se vraća u društvo Premijer lige. Naime, drugu polusezonu 2013./2014. Sloboda ulazi sa Miroslavom Blaževićem na klupi i novom upravom koja novom šefu obezbjeđuje željene igrače i uspjeva se vratiti u Premijer Ligu. U sezoni 2014/15. Sloboda ponovo igra Premijer Ligu, a već u narednoj sezoni – 2015./2016. ostvaruje najbolji poslijeratni uspjeh osvajanjem 2. mjesto u Premijer ligi BiH.
