SportSport.ba

Želim ovdje da pišem Kolumne o svim mogućim temama, od Sporta, Historije do Politike.

Večeras nije samo utakmica. Večeras je mnogo više od 90 minuta fudbala. Večeras je ogledalo onoga što jesmo – rasuti po svijetu, različiti po iskustvima, ali povezani nečim što se ne može izmjeriti kilometarima. Večeras Bosna i Hercegovina igra protiv Italije, ali mi igramo i protiv sumnje, podjela i onog starog pitanja: možemo li biti jedno?

Ova generacija je dala odgovor. Mladi momci, mnogi rođeni u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Švicarskoj… odrasli na drugim jezicima, u drugim školama, na drugim ulicama. A opet – kada obuku dres naše reprezentacije, kao da su odrasli na istom sokaku, igrali na istom betonu i sanjali isti san. Predvodi ih ratno dijete, simbol upornosti i dostojanstva – kapiten koji je prošao sve i ostao uspravan. Iza njih stoji trener, legenda koja je vratila vjeru da se može igrati srcem, a ne samo nogama.

Ono što su ovi momci napravili nije samo sportski rezultat. Oni su spojili “domaće” i “dijasporce” bez velikih riječi i bez rasprava. Pokazali su da ljubav prema domovini ne zavisi od mjesta rođenja, nego od mjesta u srcu. Dok su oni trčali po terenu, mi smo ponovo počeli disati kao jedno. U kafićima, dnevnim sobama, na trgovima i ulicama – osjeti se ista energija. Kao da smo svi povezani nevidljivom niti. Kao da smo opet jedna duša.

Možda smo se često sporili – ko je više “naš”, ko bolje zna himnu, ko više razumije Bosnu. Ovi momci su nas naučili da to nije bitno. Bitno je da, kad dođe trenutak, svi stojimo zajedno. Oni su dokaz da se domovina može voljeti i iz daljine, da se identitet može čuvati i u tuđini, i da se za Bosnu može ginuti na terenu bez obzira gdje si napravio prve korake.

Večeras, kakav god rezultat bio, ova generacija je već pobijedila. Vratili su nam ponos, vratili su nam vjeru, vratili su nam osjećaj da pripadamo jedni drugima. Zato večeras gledamo utakmicu uzdignute glave i punog srca. A sutra, bez obzira na sve, trebamo ostati ponosni i gledati naprijed – jer znamo da imamo momke koji su ponosni što nose dres Bosne i Hercegovine i spremni su da trče, grizu, krvare i bore se do posljednje minute.

Da vas podsjetim, da sam na ovom forumu predvidio rezultat u Cardiffu
Evo i prognoza za večeras. Da isto tako bude ako Bog da

Ako i ovo pogodiš, red je da te ispred foruma počastimo.

izet fazlinovic je napisao/la: ↑

31 mar 2026, 11:35

Da vas podsjetim, da sam na ovom forumu predvidio rezultat u Cardiffu
Evo i prognoza za večeras. Da isto tako bude ako Bog da

Pogodis li i ovo, samo napisi sta hoces da ti uzmemo.

Nisam baš u bocu pogodio.... ali jel se to makar malo pika ?

Je li to bio samo san? Ako jeste, nemojte me buditi. Ali nije san. Od jutros nešto odzvanja. Još uvijek odzvanja radost. Još uvijek se čuje vrisak sreće navijača širom svijeta, koji su kao jedan nosili ove momke do pobjede. Nije to samo huk sa tribina, niti eksplozija radosti nakon posljednjeg penala – to je zvuk jedne zemlje koja je ponovo pronašla samu sebe.

Sinoć, kada je posljednja lopta zatresla mrežu i kada je Italija pala nakon jedanaesteraca, nije slavila samo reprezentacija. Slavile su ulice Sarajeva, Zenice, Banje Luke, Mostara, Tuzle… Novog Pazara, Berlina, Frankfurta, Pariza, New Yorka, St. Louisa, Melbournea, Sydneya, Dubaija… Slavila su sela i gradovi, dijaspora i domovina, slavili su oni koji su gledali na trgovima i oni koji su u suzama grlili televizor u tuđim zemljama. U tom trenutku pokazali smo svijetu iskrenost emocije. Jednu sliku koja će obići svijet i pokazati kako se iskreno voli svoja domovina i koliko vrijedi čekati ovakve lijepe trenutke i biti strpljiv.

Vidjeli smo iskrenost ljubavi ovih momaka, koji su lavovski istrčali na teren i borili se do zadnjeg daha, samo da razvesele svoj narod, kojima u tom trenutku samo ta pobjeda i ništa drugo nije bilo bitno. Tu iskrenost smo svi prepoznali, svi mi koji smo navijali i koji iskreno volimo našu zemlju, ovu reprezentaciju, stručni štab i igrače. Postojala je samo Bosna i Hercegovina – jedna, ponosna, glasna i emotivna, ne ona sa granicama i entitetima. Pokazali smo svi mi da je ova "iskrena" Bosna i Hercegovina jača od svega toga.

Ovi momci su nam dali nešto što je dugo nedostajalo. Vjeru. Vjeru da se može. Vjeru da nije važno gdje si rođen, nego kome pripadaš. I da možeš uspjeti ako vjeruješ u sebe, svoje kolege i u Boga. Većina njih je odrasla daleko od naših brda i rijeka, ali sinoć su igrali kao da su svaki kamen, svako brdo ove zemlje nosili u srcu od rođenja. Kao da su sve lijepe i snažne rijeke naše prelijepe Bosne tekle kroz njihove vene. Trčali su bez daha, ulazili u duele bez straha, lomili kosti, padali i ustajali, kao da brane nešto mnogo veće od rezultata. Branili su ponos i čast svog naroda.

Ovi igrači, ali i navijači, pokazali su da ti aduti ne zavise od veličine područja, stanovništva ili novčanog bogatstva. Ali su tek pokazali da se ti aduti ne mogu kupiti. To je nešto s čim se rodiš, što nosiš cijeli život sa sobom, što te drži kad si bilo gdje na svijetu. Taj merak, taj merhamet, taj sevdah – to samo mi Bosanci i Hercegovci nosimo u srcu i to su naša najveća bogatstva. Puno vrijednija nego bilo šta na svijetu.

Zato budite ponosni što ste Bosanci i Hercegovci i uživajte u ovom trenutku iskrene pobjede, ne samo na terenu nego i u našim srcima!