AulleTa - Kolumna
Postano: 02 apr 2010, 18:38
Pozdrav, došlo je vrijeme da i ja napišem i objavim jednu svoju kolumnu. Inače, to mi u zadnje vrijeme postoji hobi i mogu vam reći da mi se jako dopada pošto mnogo toga znam o sportu. Pa da počnemo:
Fudbal sam počeo pratiti još kao dijete. Mislim da sam imao 3 ili 4 godine kada sam počeo gledati utakmice preko televizije. Ipak, bila su to davna vremena i ne mogu se baš tačno sjetiti. Uglavnom znam, da sam tada bio jako mali. Kao četverogodišnjak, naučio sam čitati i pisati. Znao sam pročitati neku slikovnicu i pokoju manju priču. Inače, kao mali, bio sam vrlo radoznao dječak. Sve što se dešavalo oko mene, zanimalo me je. Volio sam prirodu i druženje. kada cih bio na vikendici, često bih izlazio u jutarnju šetnju na čist zrak koji me je relaksirao i bistrio mi misli. Vazduh mi je pomagao da se odvojim od gradske surove stvarnosti, koja me je izluđivala. Neki bi rekli da sam bio pravi boem. To nije bilo ni tako daleko od istine, ali nije bilo ni tako blizu. Kada bi se nešto dešavalo oko mene ja bih se zabrinuo i pokušavao roditeljima pomoći oko svakodnevnih briga i problema. Sada se vjerovatno pitate, kakve veze ima moj privatni život sa sportom, uopšteno. Odgovor na to pitanje, saznat ćete budete li pomno čitali slijedeći tekst ;
Prvi put na Tušnju, stadionu Fudbalskog kluba Slobode, bio sam još kao vrlo mali. Jedva se toga i sjećam. Razlog što ću vam prepričati ovaj događaj, je zato što mi se on posebno urezao u srce. To je bio nezaboravan trenutak kada sam tu bio, po prvi put. Onoga trenutka kada sam prvi put kročio na Tušanj, bilo mi je neobično. Bio sam sa ocem. On me je upućivao u pravila utakmice i pokazivao mi je stadion. Ja sam sve gledao sam malom dozom uzbuđenja što ću prisustvovati pravom derbiju. To govorim jer su tada igrali Sloboda i čelik, vječiti rivali. Stadion je bio pun. Tu je bilo oko 4-5 hiljada judi koji su bili željni majstorija njihovih ljubimaca. Tako je utakmica počela, a ja sam sjedio na omalenoj crvenoj stolicim, tik pored babe. I on je gledao utakmicu sa isčekivanjem. Kda je pao prvi gol, čitav stadion je ustao. Tako su padali i ostali golovi sve do kraja utakmice. Sloboda je pobjedila rezultatom 2:1. Svi su išli kuću pjevajući, pa tako i ja. Samo što ja nisam pjevao, nego mi je bilo žao što se utakmica završila jer sam želio još malo zabave i provoda. Tako sam postao fanatik Slobode i iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu pratio slobodu ma gdje bila. Bodrio sam svoj tim svim svojim srcem i dušom. Kada god bi ona dala pogodak, ja bih ustao i ponijela bi me atmosfera i adrenalin koji je bujao u meni. To je moja priča o Slobodi.
Što se tiče Euro fudbala, i za njega me vežu lijepe uspomene. Kao mali, navijao sam za Mančester Junajted. Uživao sam gledajući na TV-u majstorije Veslija Brauna, Gerija Nevila, braće Ferdinand (Lio i Rio), svi oni su bili stubovi odbrane Manče uz naravno, golmane Fabiana Bartheza i Pitera Šmajhela i uživao u njihovim intervencijama i paradama na golu. Vezni red su činili Nicky Butt, Paul Scholes, Rajan Gigs i David Beckham. Napadom su harali Rud van Nistelroj i Ole Gunar Solskjaer i ostale kompanije, koji su bili prijatnja za gol svake ekipe. No moje simpatije prema Mančesteru su se smanjile, zbog samo jednog čovjeka. Ser Alex Fegusona, dugovječnog Škota, koji vodi "Crvene Đavole" više od dvije decenije, tačnije od 1986 godine. Kod njega mi je smetala njegova pretjerana arogantnost koju je unio u cijelu ekipu u kojoj su se svi počeli uzdizati do neba i umislili da su neke zvijezde. Poslije Manče, moj favorit je postao Bayern tada predvođen legendarim golmanom Bavaraca, Oliverom Kanom i ujedno kapitenom, sa Luciom, Klinsmanom, Lizarazuom, Sagnolom, Linkeom, Efenbergom i Scholom koji su bili udarni tandem i kostur ekipe Bayerna. Poslije bavaraca, svoje simptije sam prenijeo na dvije londonske ekipe. Arsenal predvođen Arsenom Wengerom i Chelsi predvođen karizmatičnim Portugalcem Žozeom Murinjom. Bio sam fan Arsenalovih Tierija Henrija Anrija, Roberta Piresa, Patrika Viere, Sola Kembela i Davida Siemena golmana topnika sa Hajberija (Highbury). Iz Chelsea sam najviše volio Gianlucu Vialija, Gianfranca Zolu legendu Čelzija i mog najdražeg igrača, sada trenera, Marcela Desaija, Franka Lebuefa, Emanuela Petita, Karla Kudićinija i ostale raje. Tako sam postajao fan mnogih ekipa tog vremena i divio se partijama Alana Shearera, Ronalda, Kristijana Vieria. Frančeska Tolda, Filippa Inzaghija, Alesandra Del Pijera, Frančeska Totija, Paola Maldinija, Raula, Stivena Džerarda, Zinedina Zidana i ostalih fudbalskih velemajstora. Tako je sve prolazilo, sve osim ljubavi koja je vječno ostala, duboko zakopana u meni. Danas, očekujemo da Lionel Mesi, Cristiano Ronaldo, Frank Ribery, Kaka, Cesc Fabregas, Vejn Runi... opravdaju epitet današnjih velekih zvijezda koje su suvereno vladale prošlim stoljećem.
Reprezentacija Bosne i Hercegovine ;
Za njju me vežu prelijepe uspomene kao i za Koševo. Uživao sam gledati bravure Sergeja Barbareza, Elvira Bolića, Elvira Baljića, Muhameda Konjića, Mirsada Hibića, Kenana Hasagića, Saše Papca,tada mladog i perspektivnog Misketa i svih ostalih, koji su vođeni pod palicom blaža Sliškovića, i koji su u to vrijeme bili ponos nacije. kad se i danas sjetim toga, bila su to zlatna vremena BosanskoHercegovačkog fudbala. BiH je bila par puta na korak do plasmana na neko veliko takmičenje, tačnije na EP i SP koji su nam oduvijek bili neostvareni snovi. Svi stanovnici BiH žive za našu fudbalsku repku i naše mladiće Džeku, Ibiševića, Pjanića, Ibričića, Salihovića... koji, predvođeni malo starijim Spahićem, Muratovićem, Muslimovićem, Misimovićem i Rahimićem, koji daju nadu za bolje sutra, za one dane kada BH postane velika fudbalska sila koju će svi repspektovati i koja će igrati vežnu ulogu u budućnosti na Svjetskim i Europskim prvenstvima i tko zna, možda se i popeti na tron Svijeta i Evrope.
Kolumna by: AulleTa
Fudbal sam počeo pratiti još kao dijete. Mislim da sam imao 3 ili 4 godine kada sam počeo gledati utakmice preko televizije. Ipak, bila su to davna vremena i ne mogu se baš tačno sjetiti. Uglavnom znam, da sam tada bio jako mali. Kao četverogodišnjak, naučio sam čitati i pisati. Znao sam pročitati neku slikovnicu i pokoju manju priču. Inače, kao mali, bio sam vrlo radoznao dječak. Sve što se dešavalo oko mene, zanimalo me je. Volio sam prirodu i druženje. kada cih bio na vikendici, često bih izlazio u jutarnju šetnju na čist zrak koji me je relaksirao i bistrio mi misli. Vazduh mi je pomagao da se odvojim od gradske surove stvarnosti, koja me je izluđivala. Neki bi rekli da sam bio pravi boem. To nije bilo ni tako daleko od istine, ali nije bilo ni tako blizu. Kada bi se nešto dešavalo oko mene ja bih se zabrinuo i pokušavao roditeljima pomoći oko svakodnevnih briga i problema. Sada se vjerovatno pitate, kakve veze ima moj privatni život sa sportom, uopšteno. Odgovor na to pitanje, saznat ćete budete li pomno čitali slijedeći tekst ;
Prvi put na Tušnju, stadionu Fudbalskog kluba Slobode, bio sam još kao vrlo mali. Jedva se toga i sjećam. Razlog što ću vam prepričati ovaj događaj, je zato što mi se on posebno urezao u srce. To je bio nezaboravan trenutak kada sam tu bio, po prvi put. Onoga trenutka kada sam prvi put kročio na Tušanj, bilo mi je neobično. Bio sam sa ocem. On me je upućivao u pravila utakmice i pokazivao mi je stadion. Ja sam sve gledao sam malom dozom uzbuđenja što ću prisustvovati pravom derbiju. To govorim jer su tada igrali Sloboda i čelik, vječiti rivali. Stadion je bio pun. Tu je bilo oko 4-5 hiljada judi koji su bili željni majstorija njihovih ljubimaca. Tako je utakmica počela, a ja sam sjedio na omalenoj crvenoj stolicim, tik pored babe. I on je gledao utakmicu sa isčekivanjem. Kda je pao prvi gol, čitav stadion je ustao. Tako su padali i ostali golovi sve do kraja utakmice. Sloboda je pobjedila rezultatom 2:1. Svi su išli kuću pjevajući, pa tako i ja. Samo što ja nisam pjevao, nego mi je bilo žao što se utakmica završila jer sam želio još malo zabave i provoda. Tako sam postao fanatik Slobode i iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu pratio slobodu ma gdje bila. Bodrio sam svoj tim svim svojim srcem i dušom. Kada god bi ona dala pogodak, ja bih ustao i ponijela bi me atmosfera i adrenalin koji je bujao u meni. To je moja priča o Slobodi.
Što se tiče Euro fudbala, i za njega me vežu lijepe uspomene. Kao mali, navijao sam za Mančester Junajted. Uživao sam gledajući na TV-u majstorije Veslija Brauna, Gerija Nevila, braće Ferdinand (Lio i Rio), svi oni su bili stubovi odbrane Manče uz naravno, golmane Fabiana Bartheza i Pitera Šmajhela i uživao u njihovim intervencijama i paradama na golu. Vezni red su činili Nicky Butt, Paul Scholes, Rajan Gigs i David Beckham. Napadom su harali Rud van Nistelroj i Ole Gunar Solskjaer i ostale kompanije, koji su bili prijatnja za gol svake ekipe. No moje simpatije prema Mančesteru su se smanjile, zbog samo jednog čovjeka. Ser Alex Fegusona, dugovječnog Škota, koji vodi "Crvene Đavole" više od dvije decenije, tačnije od 1986 godine. Kod njega mi je smetala njegova pretjerana arogantnost koju je unio u cijelu ekipu u kojoj su se svi počeli uzdizati do neba i umislili da su neke zvijezde. Poslije Manče, moj favorit je postao Bayern tada predvođen legendarim golmanom Bavaraca, Oliverom Kanom i ujedno kapitenom, sa Luciom, Klinsmanom, Lizarazuom, Sagnolom, Linkeom, Efenbergom i Scholom koji su bili udarni tandem i kostur ekipe Bayerna. Poslije bavaraca, svoje simptije sam prenijeo na dvije londonske ekipe. Arsenal predvođen Arsenom Wengerom i Chelsi predvođen karizmatičnim Portugalcem Žozeom Murinjom. Bio sam fan Arsenalovih Tierija Henrija Anrija, Roberta Piresa, Patrika Viere, Sola Kembela i Davida Siemena golmana topnika sa Hajberija (Highbury). Iz Chelsea sam najviše volio Gianlucu Vialija, Gianfranca Zolu legendu Čelzija i mog najdražeg igrača, sada trenera, Marcela Desaija, Franka Lebuefa, Emanuela Petita, Karla Kudićinija i ostale raje. Tako sam postajao fan mnogih ekipa tog vremena i divio se partijama Alana Shearera, Ronalda, Kristijana Vieria. Frančeska Tolda, Filippa Inzaghija, Alesandra Del Pijera, Frančeska Totija, Paola Maldinija, Raula, Stivena Džerarda, Zinedina Zidana i ostalih fudbalskih velemajstora. Tako je sve prolazilo, sve osim ljubavi koja je vječno ostala, duboko zakopana u meni. Danas, očekujemo da Lionel Mesi, Cristiano Ronaldo, Frank Ribery, Kaka, Cesc Fabregas, Vejn Runi... opravdaju epitet današnjih velekih zvijezda koje su suvereno vladale prošlim stoljećem.
Reprezentacija Bosne i Hercegovine ;
Za njju me vežu prelijepe uspomene kao i za Koševo. Uživao sam gledati bravure Sergeja Barbareza, Elvira Bolića, Elvira Baljića, Muhameda Konjića, Mirsada Hibića, Kenana Hasagića, Saše Papca,tada mladog i perspektivnog Misketa i svih ostalih, koji su vođeni pod palicom blaža Sliškovića, i koji su u to vrijeme bili ponos nacije. kad se i danas sjetim toga, bila su to zlatna vremena BosanskoHercegovačkog fudbala. BiH je bila par puta na korak do plasmana na neko veliko takmičenje, tačnije na EP i SP koji su nam oduvijek bili neostvareni snovi. Svi stanovnici BiH žive za našu fudbalsku repku i naše mladiće Džeku, Ibiševića, Pjanića, Ibričića, Salihovića... koji, predvođeni malo starijim Spahićem, Muratovićem, Muslimovićem, Misimovićem i Rahimićem, koji daju nadu za bolje sutra, za one dane kada BH postane velika fudbalska sila koju će svi repspektovati i koja će igrati vežnu ulogu u budućnosti na Svjetskim i Europskim prvenstvima i tko zna, možda se i popeti na tron Svijeta i Evrope.
Kolumna by: AulleTa
. Uskoro i od mene neka kolumna 
