Kolumne Monolog (ili možda dijalog)
Postano: 20 apr 2010, 11:01
Miris novca je zamijenio sve druge mirise; ne okrećemo se za mirisom jasmina, svježeg peciva, već za prokletim, smiješnim, ali prijeko potrebnim novcem. Davno izgubismo dostojanstvo, čisto sumnjam da mlađa pokoljenja znaju pravo značenje ove riječi, postadosmo robovi novca; roboti programirani samo za jednu funkciju - trčanje za novcem i trošenje istoga.
"Običnom" čovjeku se i može progledati kroz prste, no da li se isto tako može progledati i profesionalnom sportisti? Omamljeni jakim i čudnim mirisom zelembaća, zaboravljaju zbog čega su uopšte počeli raditi ti što rade. Ljubav prema igri(nemojte se smijati), kombinovana sa požrtvovanošću i tolikim trudom da se zadive gledaoci na tribinama i ispred malih ekrana je nešto što ne smije biti tek tako bačeno u zaborav. No, na moju(nadam se našu)veliku žalost, ovo što napisah su bajke za malu djecu. Novac itekako promijeni čovjeka; kako bismo mi u Bosni rekli:"Otvori mu se d*pe", te postaje zahtjevniji, škrtiji, jednom rječju - NEČOVJEK.
Sport je odavno postao najunosniji (i)legalni posao, a sportisti najbolje oruđe za pranje novca.I Izdvajanje astronomskih cifri, nešto što je običnom(ili da sada kažem posebnom, jer iz ovog se da zaključiti da smo mi sve samo ne obični)čovjeku nemoguće shvatiti, su od sporta napravili šprdnju i zezanciju. Ah, kako sam zavidim svom ocu i djedu, te tim starijim generacijama koji su i zapamtili pravo značenje sporta. Mi nismo; barem ja nisam(shvatih to slušajući njihove priče), za vas nisam siguran. Jeste li? Rijetko ko, rekao bih. Rijetko ko.
Prije su sportiste bili oličenje poštenja, dostojanstva, humanosti, borbenosti...a sada? Sada to definitivno nisu. Sjeme zla je duboko usađeno u njih(čast izuzecima, kojih je svakog dana sve manje); sjeme koje je nemoguće iskorijeniti.
Zar je gel za kosu ubio požrtvovanost? Zar su lakirane kopačke usporile rad nogu? Zar su dijamanti oslijepili sportiste? Zar venama teče zelena boja dolara(sad mi je i draža plava aristokratska boja), a ne crvena boja krvi? Toliko pitanja, a mislim da na svako znamo odgovor? Ostaje nam još samo jedno pitanje. Jedno prokleto pitanje. Do kad će ovo biti tako? Do kad?
"Običnom" čovjeku se i može progledati kroz prste, no da li se isto tako može progledati i profesionalnom sportisti? Omamljeni jakim i čudnim mirisom zelembaća, zaboravljaju zbog čega su uopšte počeli raditi ti što rade. Ljubav prema igri(nemojte se smijati), kombinovana sa požrtvovanošću i tolikim trudom da se zadive gledaoci na tribinama i ispred malih ekrana je nešto što ne smije biti tek tako bačeno u zaborav. No, na moju(nadam se našu)veliku žalost, ovo što napisah su bajke za malu djecu. Novac itekako promijeni čovjeka; kako bismo mi u Bosni rekli:"Otvori mu se d*pe", te postaje zahtjevniji, škrtiji, jednom rječju - NEČOVJEK.
Sport je odavno postao najunosniji (i)legalni posao, a sportisti najbolje oruđe za pranje novca.I Izdvajanje astronomskih cifri, nešto što je običnom(ili da sada kažem posebnom, jer iz ovog se da zaključiti da smo mi sve samo ne obični)čovjeku nemoguće shvatiti, su od sporta napravili šprdnju i zezanciju. Ah, kako sam zavidim svom ocu i djedu, te tim starijim generacijama koji su i zapamtili pravo značenje sporta. Mi nismo; barem ja nisam(shvatih to slušajući njihove priče), za vas nisam siguran. Jeste li? Rijetko ko, rekao bih. Rijetko ko.
Prije su sportiste bili oličenje poštenja, dostojanstva, humanosti, borbenosti...a sada? Sada to definitivno nisu. Sjeme zla je duboko usađeno u njih(čast izuzecima, kojih je svakog dana sve manje); sjeme koje je nemoguće iskorijeniti.
Zar je gel za kosu ubio požrtvovanost? Zar su lakirane kopačke usporile rad nogu? Zar su dijamanti oslijepili sportiste? Zar venama teče zelena boja dolara(sad mi je i draža plava aristokratska boja), a ne crvena boja krvi? Toliko pitanja, a mislim da na svako znamo odgovor? Ostaje nam još samo jedno pitanje. Jedno prokleto pitanje. Do kad će ovo biti tako? Do kad?