Svi smo mi sanjari...
Postano: 08 jun 2010, 12:54
Jesmo li? Sjedeci sa knjigom ispred kompijutera I pokusavajuci da spremim nekakvo poludosadno predavanje, ponovo me natjera sejtan da se uhvatim skrabanja, ponovo mi uglavi poplava, bujica misli, I hajde onda, red je to sve negdje istrest Iz sebe… a gdje bi bilo bolje brate nego na papir…
Zasto sanjar? Iskreno, ni sam vise nisam siguran, ni kada, ni gdje, ni zbog cega, je nastao ovaj nick, koji se vec makar desetak godina vucara zamnom ko kakva sijenka, ko odraz moga lica u bari, ko onaj fini gospodin sto ga svako pozdravim kada stanem pred ogledalom... Drugi ja. Metar moje raje, dobrih jarana znaci, bi se znalo postenski nasmijati vidjevsi moje “internet-ime”, te ovakav je, te onakav. Ma mozda vala imaju i pravo, ono kad covjek pogleda, pa i jest malo “topao”. Mene ko poznaje “onako usput”, sigurno mi ne bi prikacio za vrat ovo ime cijeneci ono sto svojim ocima moze da vidi, i usima da cuje. Evo, posljednji nadimak koji su mi prikacili je “Hulk”. Eh eto, bujrum pronaci slicnosti...
Ono sto zelim da kazem je da me mnogi moji poznanici, pa cak i neki prijatelji ne poznaju. Oni vide jedno, ali ne mogu da namirisu ono drugo, ne osjecaju ono trece, slijepo vjerujuci svojim ocima nisu u stanju da zadju dublje u tu dzunglu vrlina i mana, da upoznaju pravog mene... E tamo negdje duboko zabacen u nedodjiji, se nalazi taj sanjar, kojeg stiti s polja jedan hladnokrvni realista, ponekad i arogantni papak. Stiti ga od ovog zla i nemorala sto pohara citav svijet, stiti ga od nepravde i cuva njegovo krhko bice, jer je osjetljivo i ne podnosi ovozemaljsku bol, koju nam svakodnevnica bez pardona neprestajno za svaki obrok servira.
Ponekad taj sanjar i proviri nosom vani, da opipa temperaturu, da vidi jel u avliji smrdi ista manje nego prosli puta, i najcesce se vrati u svoju jazbinu tuznog pogleda, i slegnutih ramena. Agonija ne spava, napolju bazdi sve vise i vise...
No, iako krhak i osjetljiv, na prvi pogled slabasan, ipak je taj sanjar bio pokretacka snaga mnogih mojih zivotnih odluka. Tako me je u zanosu naveo da napustim svoju kucu, svoj topli dom i roditelje sa 14. godina, da se u nekakvoj internatskoj instituciji podvrgnem 24 sata nekakvim stranim ljudima, da ucim neki novi, drugaciji zivot. U to tesko vrijeme bilo je i suza, kajanja, gnjeva, ali nije bilo odustajanja. Sanjar je tvrdoglavo tjerao svoje i gurao me naprijed. Bila je to teska i skupa skola, naporna za mene, za roditelje, pa i za moje profesore iz turske, bugarske, engleske, koji su se ibretili tom momculjku i njegovoj buntovnosti... Drzim neslavan rekord da sam u prvoj godini skole tri puta fakticki vadio papire iz skole. I stalno su me roditelji vracali, ubjedjivali da, eto, makar zavrsim taj prvi razred i da se prebacim u tuzlansku gimnaziju. I tako, zavrsi se prvi razred, ja na odmoru sretan i zadovoljan, dolazi otac s papirom i kaze: “Sine, ako ovo potpises, ispisan si sa Koledza i upisujemo te u gimnaziju”. Ja gledam onaj papir, onako sav sretan, i pazi onda ironije: kazem svom ocu da zelim da nastavim. Koji li me djavo natjera, pitam se i dan danas... Nije to bio djavo, to je bio onaj sanjar u meni, onaj tvrdoglavi covjeculjak koji mi nije dao da spustim glavu i predam partiju, koji nije dao da ubijem svoj ponos i inat u sebi. Taj sanjar koji ne zeli da zna za poraz i koji prkosi slabosti...
Zavrsila se i ta skola, doslo vrijeme novih odluka, i ja onako pomijesanih osjecaja, mutnog pogleda, ne znajuci koji put je najbolje utaban i koji vodi u sigurnost i srecu, odaberem mozda opet onaj najtezi... Bez poznavanja ijedne jedine rijeci njemackog jezika, spakujem kofere i zapucam u Bec. Ni vise ni manje nego da studiram Pravne nauke, vjerovatno najtezi fakultet za jednoga stranca. I tako, umjesto da se vratim u svoje jato, da prigrlim opet svoje najmilije, ja se otisnem jos vise u daljine... Taj zivot u Becu, ma to je opet neko drugo vrijeme, sa mnogo vise slobode, bez internatskih strogih pravila i resktrikcija, ali u nekom novom svijetu, sa nekim cudnim ljudima... Austrija je zemlja koju su spasile migracije stanovnistva. Da njih nema, pocrkali bi od tuge, otudjenosti i samoce. Boze moj dragi, ljudi imaju sve sto im dusa pozeli: milione igralista za djecu, parkove, blagostanje itd. A nigdje postena osmijeha na licu, parkovi i igralista puni pakistanske, balkanske, rumunske djece, na dunavu se ne sjecam kad sam vidio austrijsku porodicu kako onako idilicno rostilja, dok najmladji okolo sutaju loptu, curice igraju lastisa...
Nema, jednostavno nema ovdje zivota. Ili ima, ali veoma malo, odnosno nedovoljno da nahrani moju gladnu dusu...
I tako, 6 i po godina vucaranja u Austriji, fakultet je de facto gotov, jezik vec odavno naucen i sada dolazi donosenje novih odluka. Nekada usput, za vrijeme studiranja sam saznao da mi bosanci ovdje ne mozemo biti advokati (bez njihovog drzavljanstva). Kazu: javni interes! “Hajde neka je” - mislim se, to se bas fino uklapa u moju zivotnu pricu, gdje je umjesto jednostavnog uvijek mora da bude komplikovano. I tako, dok sjedim za ovim kompijuterom i privodim kraju ovaj tekst, svako malo mi u glavi neko pokuca i priupita: kamo sada mlado momce?
Sada se donose one odluke koje vrijede za citav zivot. Nadam se da, ako nista, necu nastaviti po starom, jer ako bude tako, zavrsicu vjerovatno u zemlji klokana... A to bi bilo ipak predaleko od najmilijih, od svog naroda, od bosanskog rahatluka.
Vjerujte ljudi moji, nema nista ljepse od Bosne!
Ovaj tekst se otegao ko teravija kod efendije “Skeće”, i ne bih da ga rastezem u nedogled. Omaklo mi se po ko zna koji put da se spotaknem o vlastite misli, i raspisem o nekim stvarima koje nisam htio toliko pisati. Valjda je to opet onaj sanjar u meni... Lopov je to...
Vjerujem da u svakom od nas postoji taj sanjar, i da neke ponekad mogu osjetiti upravo na ovom forumu, kojeg - uzgred receno – vidim kao jednu domacinsku kafanu, prepunu dobrih ljudi koje okuplja jedna jedina misao: uspijeh nasih sportasa! U iscekivanju te radosti padne sigurno i teskih rijeci, mnogo je nervoze i naboja, jos vise razocarenja i tek poneki bljesak ili ti uspijeh. Kao da nam Svemoguci daje “na kasiku”, tek toliko da ne skapamo od gladi... No ja sanjam i nadam se, slutim nesto veliko, nesto predivno i velicanstveno, nesto sto ce nas Bosance i Hercegovce uciniti ponosnima i sretnima, nesto sto ce nadjacati ovaj jad i bijedu. Hoce, desice se to jednog dana...
Vjerujem da nisam jedini sa ovim osjecajem u trbuhu, da i vi sanjate samnom... I da onda odgovorim na prvo postavljeno pitanje: Jesmo li mi svi sanjari? Ma jasta smo neg! I neka je ovaj nick i ovakav i onakav, on svima nama pristaje na neki nacin, i svi smo mi u neku ruku isti, a kako ne bi bili kada smo svi mi braca i sestre nase ponosne majke Bosne i Hercegovine... Svi smo mi sanjari...
p.s. sada mi se eto omaklo, ali drugi puta nece, pa ce biti i tekst biti manji, konkretniji itd.
Zasto sanjar? Iskreno, ni sam vise nisam siguran, ni kada, ni gdje, ni zbog cega, je nastao ovaj nick, koji se vec makar desetak godina vucara zamnom ko kakva sijenka, ko odraz moga lica u bari, ko onaj fini gospodin sto ga svako pozdravim kada stanem pred ogledalom... Drugi ja. Metar moje raje, dobrih jarana znaci, bi se znalo postenski nasmijati vidjevsi moje “internet-ime”, te ovakav je, te onakav. Ma mozda vala imaju i pravo, ono kad covjek pogleda, pa i jest malo “topao”. Mene ko poznaje “onako usput”, sigurno mi ne bi prikacio za vrat ovo ime cijeneci ono sto svojim ocima moze da vidi, i usima da cuje. Evo, posljednji nadimak koji su mi prikacili je “Hulk”. Eh eto, bujrum pronaci slicnosti...
Ono sto zelim da kazem je da me mnogi moji poznanici, pa cak i neki prijatelji ne poznaju. Oni vide jedno, ali ne mogu da namirisu ono drugo, ne osjecaju ono trece, slijepo vjerujuci svojim ocima nisu u stanju da zadju dublje u tu dzunglu vrlina i mana, da upoznaju pravog mene... E tamo negdje duboko zabacen u nedodjiji, se nalazi taj sanjar, kojeg stiti s polja jedan hladnokrvni realista, ponekad i arogantni papak. Stiti ga od ovog zla i nemorala sto pohara citav svijet, stiti ga od nepravde i cuva njegovo krhko bice, jer je osjetljivo i ne podnosi ovozemaljsku bol, koju nam svakodnevnica bez pardona neprestajno za svaki obrok servira.
Ponekad taj sanjar i proviri nosom vani, da opipa temperaturu, da vidi jel u avliji smrdi ista manje nego prosli puta, i najcesce se vrati u svoju jazbinu tuznog pogleda, i slegnutih ramena. Agonija ne spava, napolju bazdi sve vise i vise...
No, iako krhak i osjetljiv, na prvi pogled slabasan, ipak je taj sanjar bio pokretacka snaga mnogih mojih zivotnih odluka. Tako me je u zanosu naveo da napustim svoju kucu, svoj topli dom i roditelje sa 14. godina, da se u nekakvoj internatskoj instituciji podvrgnem 24 sata nekakvim stranim ljudima, da ucim neki novi, drugaciji zivot. U to tesko vrijeme bilo je i suza, kajanja, gnjeva, ali nije bilo odustajanja. Sanjar je tvrdoglavo tjerao svoje i gurao me naprijed. Bila je to teska i skupa skola, naporna za mene, za roditelje, pa i za moje profesore iz turske, bugarske, engleske, koji su se ibretili tom momculjku i njegovoj buntovnosti... Drzim neslavan rekord da sam u prvoj godini skole tri puta fakticki vadio papire iz skole. I stalno su me roditelji vracali, ubjedjivali da, eto, makar zavrsim taj prvi razred i da se prebacim u tuzlansku gimnaziju. I tako, zavrsi se prvi razred, ja na odmoru sretan i zadovoljan, dolazi otac s papirom i kaze: “Sine, ako ovo potpises, ispisan si sa Koledza i upisujemo te u gimnaziju”. Ja gledam onaj papir, onako sav sretan, i pazi onda ironije: kazem svom ocu da zelim da nastavim. Koji li me djavo natjera, pitam se i dan danas... Nije to bio djavo, to je bio onaj sanjar u meni, onaj tvrdoglavi covjeculjak koji mi nije dao da spustim glavu i predam partiju, koji nije dao da ubijem svoj ponos i inat u sebi. Taj sanjar koji ne zeli da zna za poraz i koji prkosi slabosti...
Zavrsila se i ta skola, doslo vrijeme novih odluka, i ja onako pomijesanih osjecaja, mutnog pogleda, ne znajuci koji put je najbolje utaban i koji vodi u sigurnost i srecu, odaberem mozda opet onaj najtezi... Bez poznavanja ijedne jedine rijeci njemackog jezika, spakujem kofere i zapucam u Bec. Ni vise ni manje nego da studiram Pravne nauke, vjerovatno najtezi fakultet za jednoga stranca. I tako, umjesto da se vratim u svoje jato, da prigrlim opet svoje najmilije, ja se otisnem jos vise u daljine... Taj zivot u Becu, ma to je opet neko drugo vrijeme, sa mnogo vise slobode, bez internatskih strogih pravila i resktrikcija, ali u nekom novom svijetu, sa nekim cudnim ljudima... Austrija je zemlja koju su spasile migracije stanovnistva. Da njih nema, pocrkali bi od tuge, otudjenosti i samoce. Boze moj dragi, ljudi imaju sve sto im dusa pozeli: milione igralista za djecu, parkove, blagostanje itd. A nigdje postena osmijeha na licu, parkovi i igralista puni pakistanske, balkanske, rumunske djece, na dunavu se ne sjecam kad sam vidio austrijsku porodicu kako onako idilicno rostilja, dok najmladji okolo sutaju loptu, curice igraju lastisa...
Nema, jednostavno nema ovdje zivota. Ili ima, ali veoma malo, odnosno nedovoljno da nahrani moju gladnu dusu...
I tako, 6 i po godina vucaranja u Austriji, fakultet je de facto gotov, jezik vec odavno naucen i sada dolazi donosenje novih odluka. Nekada usput, za vrijeme studiranja sam saznao da mi bosanci ovdje ne mozemo biti advokati (bez njihovog drzavljanstva). Kazu: javni interes! “Hajde neka je” - mislim se, to se bas fino uklapa u moju zivotnu pricu, gdje je umjesto jednostavnog uvijek mora da bude komplikovano. I tako, dok sjedim za ovim kompijuterom i privodim kraju ovaj tekst, svako malo mi u glavi neko pokuca i priupita: kamo sada mlado momce?
Sada se donose one odluke koje vrijede za citav zivot. Nadam se da, ako nista, necu nastaviti po starom, jer ako bude tako, zavrsicu vjerovatno u zemlji klokana... A to bi bilo ipak predaleko od najmilijih, od svog naroda, od bosanskog rahatluka.
Vjerujte ljudi moji, nema nista ljepse od Bosne!
Ovaj tekst se otegao ko teravija kod efendije “Skeće”, i ne bih da ga rastezem u nedogled. Omaklo mi se po ko zna koji put da se spotaknem o vlastite misli, i raspisem o nekim stvarima koje nisam htio toliko pisati. Valjda je to opet onaj sanjar u meni... Lopov je to...
Vjerujem da u svakom od nas postoji taj sanjar, i da neke ponekad mogu osjetiti upravo na ovom forumu, kojeg - uzgred receno – vidim kao jednu domacinsku kafanu, prepunu dobrih ljudi koje okuplja jedna jedina misao: uspijeh nasih sportasa! U iscekivanju te radosti padne sigurno i teskih rijeci, mnogo je nervoze i naboja, jos vise razocarenja i tek poneki bljesak ili ti uspijeh. Kao da nam Svemoguci daje “na kasiku”, tek toliko da ne skapamo od gladi... No ja sanjam i nadam se, slutim nesto veliko, nesto predivno i velicanstveno, nesto sto ce nas Bosance i Hercegovce uciniti ponosnima i sretnima, nesto sto ce nadjacati ovaj jad i bijedu. Hoce, desice se to jednog dana...
Vjerujem da nisam jedini sa ovim osjecajem u trbuhu, da i vi sanjate samnom... I da onda odgovorim na prvo postavljeno pitanje: Jesmo li mi svi sanjari? Ma jasta smo neg! I neka je ovaj nick i ovakav i onakav, on svima nama pristaje na neki nacin, i svi smo mi u neku ruku isti, a kako ne bi bili kada smo svi mi braca i sestre nase ponosne majke Bosne i Hercegovine... Svi smo mi sanjari...
p.s. sada mi se eto omaklo, ali drugi puta nece, pa ce biti i tekst biti manji, konkretniji itd.