Pritisak roditelja na djecu
Postano: 11 feb 2011, 13:05
„Učenik sedmog razreda se ubio“ , „Učenica osmog razreda nadjena mrtva u školskom dvorištu“, „Učenik se bacio sa gradskog mosta radi loših ocjena“
„Učenik prvog razreda srednje škole izvršio samoubistvo“
Ovo su samo neki od naslova dnevnih novina u poslednjih godinu danа. Nažalost crna hronika kao standardna rubrika svih dnevnih novina zauzima sve više prostora u sadržaju istih, a samoubistva maloljetnih lica, prije svega učenika osnovnih i srednjih škola su sve češća.
Dok se o motivima ovih tragičnih maloljetničkih činova uglavnom nagadja, ili se uzimaju razlozi zasnovani prije svga na odredjenoj vrsti pretpostavki i prave se krajnje čudne komparacije. Što je najžalosnije, umjesto da se u okviru odredjenih državnih ustanova, tu prije svega mislim na obrazovne, ali i na medijske koje su zapravo osnova informisanja u svakodnevnom životu povede računa o ovim ali i sličnim društvenim problemima, osnova navedenih su nažalost sve više prazne političke priče sa isticanjem kultova ličnosti. Takodje, svjesno ili nesvjesno zanemaruju se teme koje se tiču obrazovanja, pažnja se poklanja jeftinim serijskim programima koje bi po urednicima trebalo da "obrazuju djecu modernog doba", a u kojima se zapravo u toku jednočasovnog emitovanja ne vidi jedna pozitivna stvar kada je u pitanju obrazovanje pojedinca.
Isto tako, različiti su motivi ubistava, nije mi cilj bio da kroz prethodne rečenice nagovjestim odgovornost navedenih ustanova, već da isključivo skrenem pažnju na nedovoljnu profesionalnost i nedostatke tv sadržaja domaćih medijskih kuća. Kada se govori o uzrocima samoubistava budućnosti ove zemlje onda bi se tu mogla napraviti odredjena "lista" razloga:
a) pritisak porodice,okoline
b) nesigurnost u sopstvene mogućnosti
c) bolesti i fizički nedostaci
d) narkomanija
e) strah
Naravno,kada se govori o redoslijedu navedenih uzroka,ovaj koji sam naveo nije pravljen na osnovu statističkih podataka,tj. nisu stavljeni uzroci po tome koji je najveći ili ti glavni,a koji najmanji ili najredji. Ova tema prije svega će posvetiti pažnju uzroku pod brojem 1. tjj. pritisku porodice na pojedinca, odnosno pokušaj roditelja da pomoću uspjeha svog djteta,a bez obzira da li se radio o uspjehu u školi,sportu ili nekoj drugoj oblasti ostvari neke svoje ambicije i stekne ugled u društvu. Ovoj temi nije cilj pokušaj "verbalnog skrnavljenja" svete zajednice koju nazivamo porodica već iznošenje konkretnih i čini se u svakodnevnom životu nedovoljno (namjerno ili slučajno) rijetko pomenutih putem medija iznesenih činjenica. Isto tako, ne želim bacati ljagu ili ti na bilo koji drugi način skrnaviti ime jednog ili drugog roditelja koji zapravo sačinjavaju stub zvani porodica.
Roditelji sve manej komuniciraju sa djecom, neki nemaju vremena da svome djetetu postave banalno pitanje: "Sine, kako je danas bilo u školi?" Isto tako treba razlikovati pritisak patrijarhalne sredine u selima i pritisak pomodarstva uspjeha u gradu. Djeca u manjim patrijarhalnim sredinama često strahuju od reakcije roditelja, koji neuspjeh djeteta doživljavaju kao promašaj cijele porodice. Dok "moderniji roditelji malogradjanskog mentaliteta" koji se pokušavaju ostvariti putem uspjeha sopstvenog djeteta ili takmičiti za položaj u društvu. Tako je mnogim roditeljima bitnije da li dijete ide na časove gitare ili plivanja da bi se mogli pohvaliti u društvu,nego da li dijete zna da kaže "dobar dan", da li je pošteno itd.
Valjda zbog toga psiholozi uvjeravaju da nije rijetkost da se pred djecu postavljaju standardi koje ne mogu da ispune. S druge strane, djaci čak i jednu jedinicu u dnevniku mogu da shvate vrlo tragično i da misle kako se nalaze u bezizlaznoj situaciji. To je često slučaj sa vrijednom i odgovornom djecom, koja misle da su sa jednom jedinicom iznevjerila očekivanja roditelja.
Ima i onih roditelja koji su potpuno nezainteresovani i koje treba vući za rukav da dodju u školu ali i onih koji paniče i ne mogu da podnesu neuspjeh djeteta - ne samo jedinice, nego i ocjene manje od petice. Svoj nemir prenose na dijete i tada je ono u stalnom grču i strahu od osjenjivanja.
Često se roditelji izmedju sebe takmiče čije će dijet biti bolje,uspješnije, talentovanije, pa to više nije stvar samog djeteta. Djetinjstvo današnjih generacija se potpuno promjenilo. Djeca više ne giraju lopte, društvenih igara kojima su se zabavljali njihovi roditelji,niti preskaču lastiš. Dječaci i djevojčice jedva čekaju da dodju iz škole i bace školske torbe, ali ne da bi odjurili u park,na igralište,u pozorište, nego da bi sjeli za kompjuter (najveću pošast 21. vijeka),ne shvatajući jednu od glavnih poruka za zdrav život, a to je da je fizička aktivnost jedna od osnovnih stavki za dugovječan i zdrav život.
Ukoliko roditelji realno ne sagledaju mogućnosti djeteta onda se ono nadje u raskoraku izmedju svojih postignuća i očekivanja roditelja. Da li će tragično shvatiti obaveze u školi zavisi i od ličnosti samog učenika,njegovog samopouzdanja,a li i uslova u kući. Kada se govori o pritisku roditelja na dijete, naravno da taj pritisak postoji i u drugim sferama života, ne samo u obrazovanju (koje na neki način može biti u blažem smislu i opravdano, jer roditelj sa neke pozitivne strane želi svom dijetetu dobro,tj. da uspije u životu).
Pa tako kada se govori o pritisku na dijete, pored obrazovanja on je itekako izražen i u sportu. Mnogobrojni su primjeri u cijelom svijetu katastrofalnih posledica tog pritiska koji su od strane roditelja imali veliki sportski asovi,ali i veliki potencijali koji se zbog nedovoljne psihičke spremnosti nisu mogli oduprijeti pritisku i praktično zbog toga nikada ništa nisu veliko uradili,postigli,osvojili.
U teškim poslijeratnim vremenima, koje je donijelo toliko posljedica : siromaštvo, migracije, izbjeglice, neimaštinu, diskriminaciju, nepoštovanje ljudskih prava itd., ljudi kao društvene jedinke su izgubili odredjene vrijednosti i u borbi za egzistenciju spremni su na mnogo štošta radi ispunjavanja odredjenih ciljeva.
Jedna od mogućnosti ostvarenja tih ciljeva je i uspjeh djeteta u nekoj oblasti,bez obzira da li se radilo o sportu, pjevanju, obrazovanju. Dešava se da praktično roditelji putem svoje djece pokušavaju steći ugled u
društvu, napredovati, nekada prikazujući taj uspjeh na način da su oni najzaslužniji za taj uspjeh zanemarujući zaslugu djeteta. Dešava se i da djeca trpe različite netrpeljivosti od strane roditelja kada ne ispune njihova očekivanja, nekada se čak radi i o fizičkom nasilju, najčešće se ogleda u psihičkom maltretiranju koje može imati nesagledive posljedice i tragičan ishod.
Mnogo je slučajeva kršenja prava djeteta u Bosni i Hercegovini, iako postoje odredjeni zakonski propisi koji sankcionišu ovakva kršenja rijetki su slučajevi kada tim zakonskim regulativama pojedinci ili grupe, institucije snose sankcije. Ovaj društveni fenomen mediji u Bosni i Hercegovini shvataju dosta neozbiljno, vjerovatno je donekle to opravdano mnogobrojnim drugim problemima društva u kojem živimo, pa se ovaj čini manje bitnim ili nedovoljno "atraktivnim",nažalos.
Sami mediji osim što gotovo da nemaju obrazovni program (ili da se isti svodi i pod njim se podrazumijeva puštanje crtanih filmova, ili ti nazovi serija za djecu i mlade) ne rade apsolutno ništa po pitanju edukacije samih roditelja ali i po pitanju nekih drugih tema vezanih za djecu i mlade!
Nadam se da će biti ljudi koji će pročitati kolumnu, ne radi toga da bih ja dobio neki poen,već isključivo da se shvati sama poenta i nažalost upozna surova realnost kada su u pitanju prava mladih ljudi u BiH.
by Melanholicar (GOB)
„Učenik prvog razreda srednje škole izvršio samoubistvo“
Ovo su samo neki od naslova dnevnih novina u poslednjih godinu danа. Nažalost crna hronika kao standardna rubrika svih dnevnih novina zauzima sve više prostora u sadržaju istih, a samoubistva maloljetnih lica, prije svega učenika osnovnih i srednjih škola su sve češća.
Dok se o motivima ovih tragičnih maloljetničkih činova uglavnom nagadja, ili se uzimaju razlozi zasnovani prije svga na odredjenoj vrsti pretpostavki i prave se krajnje čudne komparacije. Što je najžalosnije, umjesto da se u okviru odredjenih državnih ustanova, tu prije svega mislim na obrazovne, ali i na medijske koje su zapravo osnova informisanja u svakodnevnom životu povede računa o ovim ali i sličnim društvenim problemima, osnova navedenih su nažalost sve više prazne političke priče sa isticanjem kultova ličnosti. Takodje, svjesno ili nesvjesno zanemaruju se teme koje se tiču obrazovanja, pažnja se poklanja jeftinim serijskim programima koje bi po urednicima trebalo da "obrazuju djecu modernog doba", a u kojima se zapravo u toku jednočasovnog emitovanja ne vidi jedna pozitivna stvar kada je u pitanju obrazovanje pojedinca.
Isto tako, različiti su motivi ubistava, nije mi cilj bio da kroz prethodne rečenice nagovjestim odgovornost navedenih ustanova, već da isključivo skrenem pažnju na nedovoljnu profesionalnost i nedostatke tv sadržaja domaćih medijskih kuća. Kada se govori o uzrocima samoubistava budućnosti ove zemlje onda bi se tu mogla napraviti odredjena "lista" razloga:
a) pritisak porodice,okoline
b) nesigurnost u sopstvene mogućnosti
c) bolesti i fizički nedostaci
d) narkomanija
e) strah
Naravno,kada se govori o redoslijedu navedenih uzroka,ovaj koji sam naveo nije pravljen na osnovu statističkih podataka,tj. nisu stavljeni uzroci po tome koji je najveći ili ti glavni,a koji najmanji ili najredji. Ova tema prije svega će posvetiti pažnju uzroku pod brojem 1. tjj. pritisku porodice na pojedinca, odnosno pokušaj roditelja da pomoću uspjeha svog djteta,a bez obzira da li se radio o uspjehu u školi,sportu ili nekoj drugoj oblasti ostvari neke svoje ambicije i stekne ugled u društvu. Ovoj temi nije cilj pokušaj "verbalnog skrnavljenja" svete zajednice koju nazivamo porodica već iznošenje konkretnih i čini se u svakodnevnom životu nedovoljno (namjerno ili slučajno) rijetko pomenutih putem medija iznesenih činjenica. Isto tako, ne želim bacati ljagu ili ti na bilo koji drugi način skrnaviti ime jednog ili drugog roditelja koji zapravo sačinjavaju stub zvani porodica.
Roditelji sve manej komuniciraju sa djecom, neki nemaju vremena da svome djetetu postave banalno pitanje: "Sine, kako je danas bilo u školi?" Isto tako treba razlikovati pritisak patrijarhalne sredine u selima i pritisak pomodarstva uspjeha u gradu. Djeca u manjim patrijarhalnim sredinama često strahuju od reakcije roditelja, koji neuspjeh djeteta doživljavaju kao promašaj cijele porodice. Dok "moderniji roditelji malogradjanskog mentaliteta" koji se pokušavaju ostvariti putem uspjeha sopstvenog djeteta ili takmičiti za položaj u društvu. Tako je mnogim roditeljima bitnije da li dijete ide na časove gitare ili plivanja da bi se mogli pohvaliti u društvu,nego da li dijete zna da kaže "dobar dan", da li je pošteno itd.
Valjda zbog toga psiholozi uvjeravaju da nije rijetkost da se pred djecu postavljaju standardi koje ne mogu da ispune. S druge strane, djaci čak i jednu jedinicu u dnevniku mogu da shvate vrlo tragično i da misle kako se nalaze u bezizlaznoj situaciji. To je često slučaj sa vrijednom i odgovornom djecom, koja misle da su sa jednom jedinicom iznevjerila očekivanja roditelja.
Ima i onih roditelja koji su potpuno nezainteresovani i koje treba vući za rukav da dodju u školu ali i onih koji paniče i ne mogu da podnesu neuspjeh djeteta - ne samo jedinice, nego i ocjene manje od petice. Svoj nemir prenose na dijete i tada je ono u stalnom grču i strahu od osjenjivanja.
Često se roditelji izmedju sebe takmiče čije će dijet biti bolje,uspješnije, talentovanije, pa to više nije stvar samog djeteta. Djetinjstvo današnjih generacija se potpuno promjenilo. Djeca više ne giraju lopte, društvenih igara kojima su se zabavljali njihovi roditelji,niti preskaču lastiš. Dječaci i djevojčice jedva čekaju da dodju iz škole i bace školske torbe, ali ne da bi odjurili u park,na igralište,u pozorište, nego da bi sjeli za kompjuter (najveću pošast 21. vijeka),ne shvatajući jednu od glavnih poruka za zdrav život, a to je da je fizička aktivnost jedna od osnovnih stavki za dugovječan i zdrav život.
Ukoliko roditelji realno ne sagledaju mogućnosti djeteta onda se ono nadje u raskoraku izmedju svojih postignuća i očekivanja roditelja. Da li će tragično shvatiti obaveze u školi zavisi i od ličnosti samog učenika,njegovog samopouzdanja,a li i uslova u kući. Kada se govori o pritisku roditelja na dijete, naravno da taj pritisak postoji i u drugim sferama života, ne samo u obrazovanju (koje na neki način može biti u blažem smislu i opravdano, jer roditelj sa neke pozitivne strane želi svom dijetetu dobro,tj. da uspije u životu).
Pa tako kada se govori o pritisku na dijete, pored obrazovanja on je itekako izražen i u sportu. Mnogobrojni su primjeri u cijelom svijetu katastrofalnih posledica tog pritiska koji su od strane roditelja imali veliki sportski asovi,ali i veliki potencijali koji se zbog nedovoljne psihičke spremnosti nisu mogli oduprijeti pritisku i praktično zbog toga nikada ništa nisu veliko uradili,postigli,osvojili.
U teškim poslijeratnim vremenima, koje je donijelo toliko posljedica : siromaštvo, migracije, izbjeglice, neimaštinu, diskriminaciju, nepoštovanje ljudskih prava itd., ljudi kao društvene jedinke su izgubili odredjene vrijednosti i u borbi za egzistenciju spremni su na mnogo štošta radi ispunjavanja odredjenih ciljeva.
Jedna od mogućnosti ostvarenja tih ciljeva je i uspjeh djeteta u nekoj oblasti,bez obzira da li se radilo o sportu, pjevanju, obrazovanju. Dešava se da praktično roditelji putem svoje djece pokušavaju steći ugled u
društvu, napredovati, nekada prikazujući taj uspjeh na način da su oni najzaslužniji za taj uspjeh zanemarujući zaslugu djeteta. Dešava se i da djeca trpe različite netrpeljivosti od strane roditelja kada ne ispune njihova očekivanja, nekada se čak radi i o fizičkom nasilju, najčešće se ogleda u psihičkom maltretiranju koje može imati nesagledive posljedice i tragičan ishod.
Mnogo je slučajeva kršenja prava djeteta u Bosni i Hercegovini, iako postoje odredjeni zakonski propisi koji sankcionišu ovakva kršenja rijetki su slučajevi kada tim zakonskim regulativama pojedinci ili grupe, institucije snose sankcije. Ovaj društveni fenomen mediji u Bosni i Hercegovini shvataju dosta neozbiljno, vjerovatno je donekle to opravdano mnogobrojnim drugim problemima društva u kojem živimo, pa se ovaj čini manje bitnim ili nedovoljno "atraktivnim",nažalos.
Sami mediji osim što gotovo da nemaju obrazovni program (ili da se isti svodi i pod njim se podrazumijeva puštanje crtanih filmova, ili ti nazovi serija za djecu i mlade) ne rade apsolutno ništa po pitanju edukacije samih roditelja ali i po pitanju nekih drugih tema vezanih za djecu i mlade!
Nadam se da će biti ljudi koji će pročitati kolumnu, ne radi toga da bih ja dobio neki poen,već isključivo da se shvati sama poenta i nažalost upozna surova realnost kada su u pitanju prava mladih ljudi u BiH.
by Melanholicar (GOB)