ALESSANDRO DEL PIERO
Ovu svoju treću kolumnu posvećujem legendi Talijanskog nogometa i kluba Juventusa bez kojeg današnjih svijet nogometa ne bi bio isti.Sigurno već nagađate o kojem je igraču riječ.Da svi vi koji mislite da je to Alessandro Del Piero pogodili ste.Pa počnimo od početka....
Alessandro je rođen 9.studenog 1974.godine u malom mjestu Coneglianu, blizu Treviza.Počeo je trenirati nogomet sa 8 godina u timu San Vendemmiano dok je pet godina kasnije preselio u Padovu.Od samog djetinjstva je iskazivao da je veliki navijač Juventusa.Oduvijek je sanjao da postane nogometaš,no bio je i jako tužan zato što mu je obitelj bila siromašna te se jednoga dana vidio kao vozač kamiona koji će teško sastavljati kraj sa krajem.Dok je igrao u svom prvom klubu, on je obično bio golman.Njegova majka se nije slagala da igra neku drugu poziciju jer nije željela da se možda povrijedi, ali ju je stariji sin ipak uspio nagovoriti da Alessandra prebace u napad. Tu su ga kasnije opazili skauti Padove i on sa svojih 13 godina, 1988. prelazi u mladi pogon tog kluba.1991. godine je odigrao prvu utakmicu od svoje četiri te sezone za klub iz Serije B. Naredne je zabilježio deset nastupa i prvi put bio strijelac.
Početak:
Prve nogometne korake je počeo u maloj župi Saccon gdje je obično trenirao noću zahvaljujući svom ocu koji je obezbjedio rasvjetu na lokalnom stadionu. Zatim je nastavio igrat u najvećem timu iz svog rodnog grada San Vendemijanu gdje je odmah pokazao svoj raskošni talenat. Njegova majka je inače željela da joj sin bude golman jer nije željela da se povrijedi, ali ju je stariji sin Stefano nagovorio da počne igrati u napadu. Lokalni svećenik, koji je inače bio i predsjednik kluba, je razgovarao sa ljudima iz Padove.1993. godine prelazi u Juventus, dokle je ostao do danas. Debitirao je protiv Foggie 12. septembra iste godine, u narednoj utakmici je postigao prvjenac protiv Reggiane a onda kada je prvi put krenuo od početka i hat - trick protiv Parme. Juve je osvojio prvi Scudetto nakon osam godina posta u toj sezoni. Poslije je isti trofej osvojio još sedam puta (1995, 1997, 1998, 2002, 2003, 2005, 2006), Ligu prvaka, Interkontinentalni kup i UEFA Superkup 1996. godine. U sezoni 1994/95 i Coppa Italiju a četiri puta i (1995, 1997, 2002 i 2003) Superkup Italije. Izgubio je i četiri finala Lige Prvaka (1995, 1997, 1998, 2003). Najbolja sezona što se tiče efikasnosti mu je bila 1997/98 kada je u Seriji A 21 put uspio zatresti mrežu a sa 10 golova u najelitnijem natjecanju Starog kontinenta bio prvi strijelac.Ipak u sezoni kasnije je imao pregršt problema. Optužen je za uzimanja dopinga (na kraju je proglašen nevinim u tom slučaju) a zatim je u oktobru u prvenstvenoj utakmici sa Udineseom zaradio veoma ozbiljnu povredu lijevog koljena koja ga je čitavu sezonu udaljila sa terena. Bez njega, klub se mučio i završio tek na 6. poziciji. Njegov nadimak je Pinturicchio, koji mu je u šali nadnio pokojni Gianni Agnelli kada je poredio njega i Roberta Baggia sa jednim svojim prijateljim Pinturicchiom iz Perugie, koji je bio student i njegovog profesora Perugina. Zaradio je i nadimak Il Fenomeno Vero što bi u prevodu značilo Istiniti fenomen.
Jedna od njegovih najboljih igračkih osobina je polivalentnost, sposobnost igranja na više pozicija a on je to prezentovao igranjem na više napadačkih pozicija u svojoj karijeri. Dok je počeo kao klasični špic, vremenom je prerastao u neku vrstu polu – špica, igrača koji razigrava kolege u napadu ispred sebe i sve to zahvaljujući svojoj sjajnoj tehnici i pregledu igre. Iz bilo koje pozicije oko šesnaesterca je mnogo puta pokazao sposobnost postizanja golova. U vrijeme dok je Marcello Lippi bio trener Juventusa, bio je ubojit u trokut – napadu sa Gianlucom Viallijem i Fabrizijom Ravanellijem. Poslije toga je sjajno surađivao u istom formatu sa Zinedinom Zidanom i Fillipom Inzaghijem. Zajedno sa Pavelom Nedvedom i Davidom Trezeguetom od 2001. godine je nastavio probijati protivničke odbrane. On je trenutno igrač sa najviše nastupa za klub svih vremena, a 17. oktobra 2010. godine je pretekao Gampiero Bonipertija i postao najbolji strijelac svih vremena u Seriji A za Juventus.
Međunarodna karijera:
Uprkos velikim partijama sa klubom, u Italijanskoj reprezentacije je bio neka vrsta razočarenje iako je trenutno četvrti strijelac Azzura svih vremena. Prvi turnir za reprezentaciju je odigrao na EURU 96 u Engleskoj, ali je imao samo jedan nastup i to kada je počeo od početka protiv Rusije ali je tada zamijenjen na poluvremenu. Sa miljenikom navijača, Robertom Baggiom se borio za mjesto u ekipi na Mundijalu 98. godine u Francuskoj dok je kuburio i sa povredom zadobijenoj na finalu Lige Prvaka protiv Reala iz Madrida. Također je imao dvije velike šanse u finalu Europskog Prvenstva 2000. godine protiv Francuske.
Na internacionalnu scenu se vratio 2002. godine. Protiv Mađarske je u kvalifikacijama zabio presudni gol za odlazak u Koreju i Japan, a na samom prvenstvu je bio strijelac protiv Meksika. Taj gol je reprezentaciju odveo u osminu finala gdje su ispali od domaćina Južne Koreje. Nakon Eura 2004 u Portugalu, Lippija je u Juventusu zamijenio Fabio Capello koji ga je redovno ostavljao na klupia a na teren slao Zlatana Ibrahimovića, pojačanje iz Ajaxa Ipak je uspio pokazati kakav je igrač i postići 14 golova.
Svjetsko Prvenstvo u Njemačkoj je počeo na klupi ulazeći na dva meča grupne faze u igru. Prvi put je počeo protiv Australije u osmini finala (1-0). 4. jula, kada je igrano polufinale sa domaćinom, ušao je sa klupe na kraju regularnog dijela i u produžetku sjajno pogodio za 2-0. Odmah je zatim sviran kraj. U izvođenju penala u finalu sa Francuskom (1-1 nakon regularnog dijela), šutirao je u seriji i bio siguran. Poslije utakmice, priznao je da mu je osvajanje Svjetskog prvenstva bio dječački san. Broj deset, koji je obično nosio na dresu u reprezentaciji, 2006. godine je dao Francescu Tottiju i zamjenio ga sedmicom. I nakon odlaska Rominog kapitena iz reprezentacije, nije želio vratiti stari broj rekavši da je zadovoljan sadašnjim.
Pozvan je i za EURO 2008 u Austriji i Švicarskoj gdje je zabilježio nastupe u dva meča (protiv Holandije i Rumunije) grupne faze. U četvrt – finalu Italija je eliminirana od Španije na penale (4-2) dok je on ušao u drugom produžetku. Trebao je šutirati peti penal ali sve je bilo završeno do tog trenutka.
Sezona 2005/2006
Stručnjaci su se slagali da se Alessandro vratio u staru formu u sezoni 2005/06 kada je u svim natjecanjima 20 puta bio strijelac. Definitvno gol koji će najviše upamtiti je bio onaj protiv velikog rivala Internazionalaa kada je iz slobodnjaka u samom finišu meča zabio za 1-2. I u toj sezoni je uspio biti strijelac dosta puta uprkos činjenici da Capello nije mjenjao tretman prema njemu. U istoj sezoni je izjednačio rekord Jose Altafinia od šest golova poslije ulaženja u igru sa klupe. U martu 2006. je izjavio da bi rado otišao ako bi mu neki klub van Italije ponudio stalno mjesto u prvoj postavi tima. 10. januara iste godine je postao najbolji strijelac kluba svih vremena kada je u kupu Italije u meču protiv Fiorentine zabio tri gola, ukupno svojih 185. Prethodno je rekord držala legenda Juventusa Giampiero Bobiperti. Bio je poslijednji strijelac za Juventus u toj sezoni.
Zbog Calciopoli skandala, klub je izbačen u Seriju B. On je izjavio da će ostati kapiten tima i u Seriji B: "Porodica Agnelli je zaslužila ovo kao i navijači i nova uprava.“
Sezona 2006/2007
Del Pierov prvi službeni nastup poslije Mundijala u Njemačkoj je bio u Coppa Italiji protiv Cesene, 23. augusta, kada je ušao sa klupe i nakon devet minuta donio prolazak svom timu. Opet je ušao sa klupe u narednom meču, također u Coppa Italiji, i postigao dva gola i tako donio produžetke pa penale u kojima je Napoli ipak bili bolji (5-4). U sezoni u Seriji B je bio najbolji strijelac lige a tim je uprkos minusu od 9 bodova završio na prvoj poziciji.
Nakon svađe sa upravom, Didier Deschamps je napustio Juventus na čije mjesto dolazi Claudio Ranieri. Alessandro ipak ima malih poteškoća na početku sezone (posebno kada promašuje penal protiv Rome) ali ipak pokazuje kakav je igrač i sa 21. golom postaje Cappaconiera lige. Do zadnjeg kola se borio sa klupskim kolegom Davidom Trezeguetom (20) i Marcom Borrielom iz Genoe (19). Postao je tek drugi Italijan u historiji koji je bio najbolji strijelac dvije različite lige uzastopno. Prije njega je to uradio Paolo Rossi 1982. godine (također prvo Seria B pa Seria A).
Iskreno morao sam si pomoći wikipedijom pošto je to igrač koji je započeo nogometnu karijeru 1993.godine a ja sam se rodio 1996. godine.

Molim vas da mi na tome nezamjerite jako no stvarno sam se potrudio potražiti podatke o njemu a i sam sam napisao prvi dio svoje kolumne.Nadam se da će biti dostojna tako velike ličnosti i osobe kao što je Alessandro naša zvijezda bez koje nebi bilo ništa isto da on nije ušao u svijet nogometa te mu mnogo zahvaljujem na tomu i želim mu još puno trofeja da osvoji sa našim Juventusom...
FORZA JUVE
