SportSport.ba

Dan je bio tmuran. Nakon još jedne teško prespavane noći, probudih se u četvrtak ujutro 10.11.2011, sav sretan znajući da je taj dan došao. Pred onima koji su u BiH predstoji još jedan dan čekanja, a za mene je taj dan tu. Uz stihove pjesme "svoju mladost, srce svoje, tebi dadoh jedina.." spremih se za još jedan, za moje cimere, slovence, običan dan, a za mene dan.. Ne znam ni sam kakav je to osjećaj, ali vjerujem da 4 miliona Bosanaca i Hercegovaca osjetilo taj isti osjećaj kada su se probudili u petkovo jutro. Fakultet kao fakultet. Potrošio sam 10 listova sveske iz matematike sastavljajući taktike, formacije, kao što je to radio Safet Sušić na trening terenu u Hrasnici, na klupi, dok je njegov pomoćnik Elvir Baljić savjetovao Vedada Ibiševića koliko je težak teren u Zenici..

U Busu, atmosfera strašna. Osim( ne Ivica Osim nego prijedlog osim) par ljudi koji su spomenuli Edina Džeku, više niko ni "mukajt" o utakmici. Zanimljivo, ili u Beču nemaju TV, ili su se prilagodili Austriji i austrijcima. Zanimljivo, ali ipak su to bili ljudi sa prosjekom od 50 godina, da mene nije bilo, bio bi i veći..
Da ne dužim, 11.11.11, sam bio u BiH i opet sam osjetio isti osjećaj kad dan prije. Da li sam bio jedini koji je taj osjećao doživio dva puta? - Mislim da ne.
Namjestili smo "ljiljanku" na auto, spakovali ostale rekvizite i krenuli.
"Benjamine, Benjamineee, evo ja vama napravila malo bureka za puta" - rekla je moja nena, i kroz prozor Fiata Punta nam dodala bureke. Ali to su bili oni pravi bureci, bosanski, napravljeni s' ljubavlju.

15:00 - Napokon smo krenuli iz Lukavca.
Na putu za Zenicu, atmosfera na nivou u autu. Bili smo samo Nas dvojica, ali dva navijača, prava navijača koji su odlučili u Zenicu otići bez karti, što bi se reklo "na ćoravo" pa šta bude.
U Zenici smo. Otvorih vrata auta, i taj huk što sam čuo neću nikada zaboraviti. Huk u daljini, pored stadiona. Huk 10.000 bosanaca, 10.000 sretnika koji su mogli sebi priuštiti kartu.
Eh, tada se je sudbina poigrala sa nama.. Da sam dao pravilan broj na trafici u Doboju, vjerovatno u Zenici ne bih kupovao kredit, ali..

"Druže, može li se gdje kupiti karta do 40 KM?" - upitah lokalnog klošara koji je ispijao pivu ispred prodavnice.
"Odakle ste momci?" -k'o iz topa progovori.
"Lukavac brate.. Gospođo, može jedna dopuna za 5?"
"Harune, nazovi Nedžada, evo tebi momak dopuna?" - promrlja gospođa iz prodavnice.
"E za vas iz Tuzle se može naći" - odgovori mi sa entuzijazmom.

Za nekih 15 minuta imali smo dva juga u džepu. Eeee, u džepu sam drž'o najvrijedni komad papira poslije novčanice od 500€. Uputili smo se pravac prema Hotelu sa našim Zmajevima gdje smo sreli 2.000 do 3.000 navijača, većinom ljudi koji nemaju kartu za utakmicu, ali su se mrzli ispred hotela da bi dali do znanja Džeki i Co. da su uz njih srcem iako nisu mogli izdvojiti pola svoje plate, za komad papira zvanoga, karta. Da, pola plate...

"Jedna si jedinaaaa.." - horilo je stadionom. Naša ljiljanka je bila u zraku, dok je se je laser zelene boje "šetao" glavom Kristine Ronaldo. Svaka čast. "Meeeeesi, Meeeeesi"- ponekad sam imao osjećaj da igraju Argentina - Portugal, ali te provokacije su izgleda smetale Ronaldu, kojeg je sjajno zatvorio mladi, sjajni, perfektni Adnan Zahirović u prvom i naš srbin, koji igra srcem za BiH, Darko Maletić u drugom poluvremenu.

"Ajde, ajde, ooooooj" - svi smo gledali u nevjerici Ibiševića koji se drži za glavu. Pa ibiševiću, matirao si Kahna a ne možeš Rui Patricia, ali doduše trava na stadionu Alemanie Aachena je perfektna, za razliku one iz Zenice.
Navijanje nije bilo na nivou, priznajem, ali ljudi moji kako navijati u takvoj utakmici, kada svaki napad Portugalaca proživljavaš sa grčevima i kada ispred tebe izvodi korner čovjek čija jedna noga vrijedi više nego Željezara u Zenici.

Howard Web je odsvirao kraj. Odhuknuo je Bento, jer da se je igralo još barem 10 minuta dali bi gol. Ali i odhukil smo i mi, jer da se je igralo još 8 minuta mi bi primili gol. Eh, to je ona razlika koja dijeli ove dvije ekipe. Razlika koja se može, svim srcem vjerujem da može anulirati u Lisabonu. U Lisabonu gdje smo prije dvije godine dočekani kao najveći neprijatelji, u Lisabonu u kojem ćemo ako Bogda u utorak pokazati da teren u Zenici nije smetao samo njima nego i nama i u Lisabonu gdje ćemo pokazati portugalcima kako se slavi odlazak svoje reprezentacije na EURO 2012.
I da... Pri povratku iz Zenice slikao nas je radar, pri brzini od 65 km/h onako kako sa šalovima oko vrata jedemo burek. Ono klasično bosanski. Mislim da kazne ne zaslužujemo.

Benjamin Ćosić
Maribor 13.11.2011

"A šta ako..?" - nije ni izgovorio svoju misao do kraja a već je bio prekinjen. Prekinjen... Pod "prekinjen" se podrazumjeva kraj, krah, razočarenje a i isto tako se podrazumjeva nada, želja, veselje.. Osjećaj iz drugog segmenta su osječali stanovnici BiH '95, a večeras.. Večeras može biti prekinut niz, večeras se može dogoditi kraj, krah, želja, nada, veselje.. Sve u jednom. Sve u 90 minuta, a možda i više, ko zna.
Sama pomisao na to da gubimo večeras me dovodi do situacije u kojoj je bio Salihamidžić '99 u Barceloni. Nije igrao tada, imao je parne kartone, vodili su, a onda se desi to..
Tako se mogu večeras osjećati istinski navijači ove reprezentacije, ali neće. Razloga je puno, kao nikada do sada.
Vjerujem da su apotoke dobro opalile ovih dana. potražnja za Apaurinom i Leksaurinom je ista kao i potražnja za kartu u Zenici.

Počeo sam pisati, a ustvari ne znam o čemu pišem. Dosta je više spominjanja Bosne kao napaćene države, napaćenog naroda, što ne osporavam. Ali svi oni kada Štark da znak za početak utakmice, će zaboraviti na probleme i u tom trenutku će biti na sedmom nebu.

Zato Zmajevi, ovim putem vas molim, iako znam da ovo nećete vidjeti, ali znam, da ćete osjetiti pomoć miliona Bosanaca, da BOSANACA, a ne Bošnjaka koji stoje iza vas. Igrajte za nas večeras, igrajte za sebe večeras, igrajte za 4 miliona ljudi koji su gladni uspjeha i koji će vas bez obzira na rezultat dizati u nebesa kao da ste osvoji SP. A šta bi tek bilo da prođete. Sine moj..