SportSport.ba

U svakom poslu postoje magovi, tako i u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – fudbalu/nogometu. Jednostavno, valjda je prirodno i normalno da svugdje imamo one koji se ističu i izdvajaju od ostalih, nevažno na koje načine (dobro, ovdje se konkretno cilja na one pozitivne). Kroz ruke ove legendarne igre prošli su neopisivi majstori, igračine, genijalci. Svaka osoba, koja nosi fudbal u srcu i koliko-toliko prati isti, zna o čemu pričam, tačnije pišem. Nebitno koja pozicija bila, nebitno kada, gdje i kako – uvijek su se pojedinci kao individualne persone izdvajali od ostalih po izvršavanja vlastitog posla/zaduženja. Mnogi od nas nisu imali priliku gledati najveće, najbolje i, po mnogima, neponovljive na djelu (Pele, Maradona, Garincha, Beckenbauer, Rossi, Platini, Cruyff, Puškaš, Yashin, Muller, Best...). Ah, da ne zanemarimo i trenere, tu su također bili Ser Matt Busby, Ser Alex Ferguson, Bobby Robson, Mario Zagallo, Ernst Happel, Giovanni Trapattoni, Ottmar Hitzfeld, Otto Rehhagel, Morten Olsen, Miroslav Ćiro Blažević ( )... Vremena se mijenjaju – ljudi se mijenjaju. Sada su se u čarobnom svijetu fudbala (sve više opkoljenom mirisom novca i (lažne) slave pojedinaca i njihovih udruženja) pojavili „neki novi momci“, koji sada žare i pale stadionima i terenima širom svijeta. Tako danas imamo dragulje i ikone svjetskog fudbala – Messija, Iniestu, Ronalda, Neymara, Fabregasa, Balea, Ibrahimovića, Gotzea, Thiaga Silvu i mnoge druge (molim vas, ne zamjerite ako sam nekog zaboravio; nabrojao sam prve koji su mi pali na pamet) Međutim (ali, no, ipak... potpuno je svejedno koji veznik upotrijebiti), imamo i igrače koji su na prelomu ere i naovamo harali (i haraju) svjetskog scenom, i to suvereno i odvažno, kao kakvi kraljevi/carevi svojim imperijama. Dakle, ova kolumna je posvećena takvim igračima. U nastavku teksta moći ćete pročitati nešto o njima, ali iz mog skromnog ugla.

Oliver Kahn (Bayern Munchen) – Borac iz petnih žila

Bayern, ponos Bavarske i cijele Njemačke, fudbalski div, gigant; vječni šampion i osvajač Bundeslige i njemačkih kupova, a mogu se pohvaliti i najvećim – titulom Lige prvaka (bivšeg KEŠ-a). Dika svih fanova istog i ime na koje navedeni reaguju srčano i s puno neobjašnjive ljubavi prema vlastitom klubu i igračima. Mnogo je ljudi koji su obilježili ovaj klub svojim igrama, zadužili srca mnogih navijača beskompromisnim zalaganjem i borbom za dres svetog kluba. Jedan od tih je i Oliver Kahn. Neprevaziđeni i do ovog trenutka neponovljivi golman Bayern Minhena. Niko (ali baš niko) nije bio suveren na golu i motivator ekipe kao Oli. Svojim čudesnim odbranama osvojio je srca brojnih navijača, ne samo Bayernovih nego i ostalih klubova. Iako katkad impulsivan, Kahn je uvijek bio na raspolaganja u najtežim trenucima (ako se može reći da je i bilo takvih za Bayu), davao je podstrek i pobuđivao nešto u igračima, a što ni oni sami nisu znali da ispolje na terenu. Često bi bivao isključen i(li) kartoniran zbog svog ponašanja, tačnije startova, psovki, pljuvanja i udaranja. Svašta smo doživjeli od čuvenog vratara Elfa, ali najviše onog čega ćemo se rado sjećati i to njegovati sa dozom poštovanja. Dalje, što se tiče Kahnovog porijekla, djetinjstva, susreta s fudbalom, igara i nagrada (iako se isti mogu provjeriti na Wikipediji s par klikova)... Oliver Rolf Kahn rođen je u Karlsruheu 15. juna 1969. godine, a smatra se da ima i latvijske krvi u sebi. Prve fudbalske korake započeo je u Karlsruheru, klubu u kojem je proveo ukupno 7 godina i gdje se afirmisao kao golman. Nakon toga, da budemo konkretni 1994. godine, King Kahn dolazi u Bayern, gdje ga je dovela sjajna partija njegovog matičnog kluba protiv Valencie. Tada je dobio nadimak „Miracle at Wildparkstadion“. Svoju predodređenu sudbinu i klub koji zasigurno nosi u lijepom sjećanju. Mnogi su bili skeptični po pitanju njegovoj angažmana, ali on se ubrzo pobrinuo da ušutka kritičare i pokaže ko je broj jedan na golu Bavaraca. Tako je Kahn godinama stasavao u sve boljeg golmana i provjerenog igrača. Osvojio je s Bayernom sve što se osvojiti može, pobijedio je mnoge, čak i one najveće, zaustavljao najveće igrače i paklane napadače svog vremena! Bundesligu je osvojio 8 puta, Kup njemačke 6 puta (Liga kup također), UEFA Cup je osvojio jednom (1996. godine), a CL isto tako jedanput, i to 2001. godine. Iste godine je s Bayernom podigao trofej Internacionalnog kupa. Sa reprezentacijom je osvojio Euro 1996. godine, bio je treći na Konfederacijskom kupu 2005., drugi na SP-u 2002. i treći na SP-u 2006. godine. Kada govorimo o individualnim nagradama, zaista ih ima puno, a najvažnije su zasigurno Zlatna lopta na Svjetskom prvenstvu, Nogometaš godine u Njemačkoj 2x, FIFA igrač godine, Najbolji svjetski golman 3x, Yashinova nagrada... Ne vrijedi nabrajati dalje, suština je jasna – Kahn je legenda, bio i ostao u srcima svih ljubitelja nogometa. Branio je dok god je mogao, bio je kao vino – što je stariji, to bolji. Zaslužio je sve epitete i nagrade koje je osvojio, od prve do zadnje. Gospodario je svojim prostorom kao lav, a nevjerovatnim refleksima i spontanim rekacijama stavljao je osmijeh na lica mnogobrojnih navijača na Allianz Areni. Da, to je Oliver Kahn, jedan, jedini i neponovljivi. Njegov oproštaj je bio nešto spektakularno, a desio se u septembru 2008. godine na prepunom stadionu njegovoj kluba. Fanatici su mu se odužili za sve što je napravio u karijeri (to je najmanje što je zavrijedio). Danas je Oliver Kahn poznat u javnosti kao kontraverzna i zanimljiva osoba, uvijek vrijedan i požrtvovan, ali i promišljen. Dakako da se i dan-danas njegova u Bayernu poštuje i uvažava.

[youtube][/youtube]

John Terry (Chelsea FC) – Vječni komandant odbrane Plavaca sa Stamford Bridgea

Svakako da je i veliki John Terry zaslužio da se i njegovo ime nađe u ovoj rubrici. Odbrambeni igrač kome su se mnogi divili, a i sada se dive, vođa zadnje linije Chelsea i čovjek kom živi za svoj klub. John Terry je osoba koja je nerijetko izbivala u drugi plan u dresu kluba iz Londona; igrač koji obavlja prljavi posao u odbrani, čisti lopte, oduzima ih od napadača i sprječava iste da dođu do pozicije za postizanje gola. John je igrač koji ne mari za sebe; podmetnuo bi glavu gdje mnogi i nogu ne bi smjeli. Važi za borca koji od početka do kraja utakmice daje 200% sa svoje strane, koji sluša naredbe menadžera i, što je najvažnije te možda nesvakidašnje za stamenog stopera – zna pogoditi kada je najgušće i najpotrebnije. Terry je, usljed svojih odličnih partija u dresu kluba koji je oduvijek volio i voli, ostvario mjesto jednog u najvažnijih kotačića u dresu Gordog Albiona – reprezentacije Engleske. Doskora je bio kapiten, ali je, zbog skandala o kojem je većinan nas načula nešto, izgubio tu privilegiju (sada je Gerrard „glavni“ po tom pitanju ). Dakle, kao i za Kahna uostalom, ovaj čovjek iz Londona zaslužuje da se i o njegovim uspjesima i nastupima prozbori koja. John George Terry rođen je u Barkingu (istočni London) 7. decembra 1980. godine. Otkako je navršio 14 godina, on se naselio u Chelsea, a u svom gnijezdu je i danas. Praktično cijeli život ovog, sada već veterana i iskusnog stopera, vezan je za jedan klub – Chelsea, te jedan stadion – Stamford Bridge. Zbog svoje želje i truda na treninzima, ubrzo je izbio u prvi plan, pa je tako zaigrao i za prvi tim kada je došlo vrijeme. Zbog svog temperamenta i požrtvovanosti bio je ljubimac publike, baš kao i sad kada mu brojni navijači Plavaca skandiraju. Nije želio napuštati svoj klub, svoju prvu i jedinu ljubav. Ostaće poznat kao sjajan organizator odbrane, vrsni znalac i doktor po pitanju „kako zaustaviti protivnika“. . Po trofejima se ne izdvaja od ostalih velikana, iako mu fali trofej Lige prvaka (sjetimo se, Terry je promašio penal u velikom engleskom finalu (Chelsea – Man. Utd.), te tako klubu uskratio neizmjernu radost i ispunjenje snova Romana Abramovichu). Između ostalog, u svojoj riznici ima medalje od osvajanja: Premier League 3x, FA Cup 4x, League Cup 2x, Community Shield 2x i PL Asia Trophy 2x. Od pojedinačnih nagrada, on posjeduje epitet igrač PFA Player of the Year titulu, našao se u FIFA timu sa SP-a 2006., 4 put u UEFA-inom timu godine, isto tako je 2x bio igrač godine u voljenom Chelsea. Tako glasi priča Johna Terryja, jednog od najboljih odbrambenih igrača u novije vrijeme, a i danas kapitena Chelsea i ljubimca svih engleskih navijača, pogotovo fanova Plavaca. Spasio je suza i očaja mnoge, donosio sreću i radost svojim golovima iz drugog plana, iako je ponekad činio početničke greške. No, svakako da mu se može (i mora) oprostiti. Ovakav igrač zaslužuje totalno poštovanje i respkt, barem po stvarima koje je radio na zelenim terenima.

[youtube][/youtube]

Xavi (FC Barcelona) – Gospodar sredine terena

Svjedoci smo da Barcelona, superiorna ekipa iz Catalonije predvođena Pepom Guardiolom, već godinama dominira fudbalskom scenom u Evropi i svijetu. Kako je sve to počelo? Na koji način to čarobnjaci izvode? Ima li tome kraja? To su pitanja koja nas svakodnevno kopkaju kada neko spomene nevjerovatnu igru Barcelone. Sigurno jedan od najzaslužnijih igrača što je to tako, te produkt La Masie, je Xavi Hernandez. Ovaj moderni veznjak već godinama obavlja svoj posao maestralno, bez i jedne jedine pogreške, takoreći besprijekorno. Njegove lopte su oduvijek bile precizne, tačne i pravovremene. Ne može se reći da je imao sreće, na-a. Njegov rad na treninzima, usavršavanje, vizija i promišljeni potezi su ga doveli do ovoga – titule jednog od najboljih veznjaka na svijetu! Možda i najveću konkurenciju pravi mu njegov kolega i prijatelj, Andres Iniesta, genijalac iz škole Barce koji u tandemu sa Xavijem radi nevjerovatne stvari. Jednostavno, znaju odigrati najbolje kada je najpotrebnije, nikad ne šalju loptu napamet i rade nešto zbog čega bi se kasnije mogli pokajati. Eto to Xavija čini vjerovatno najboljim u svom poslu i zadacima. Naravno, da nije discipline, ljubavi prema klubu i slušanja trenerskih naredbi – ništa ne bi bilo moguće. Vidite jednog Balotellija, igrača koji posjeduje nevjerovatan talen(a)t, ali ga stavlja u drugi plan praveći gluposti i scene koje mu mogu unišiti karijeru. Xavi nije takav, nikad nije ni bio, nevažno da li je igrao u dresu Barce ili u dresu reprezentacije Španije (i Catalonije). Zbog toga je i sakupio čak 400 nastupa u dresu Barce (!?). I njegova karijera okrunjena je nagradama, trofejima, medaljama, peharima i šta ti ja znam čim. Dakako da je zaslužio, i to po svim mogućim segmentima. Tako Xavi, još od godine rođenja 25. januara 1980. i 11. godine (kada je počeo trenirati u B-timu pod palicom Jordija Gonzalva), vrijedno trenira, radi i radosti mnoge navijače i simpatizere fudbala. Njegova strpljiva igra i timski duh, te podrška saigrača (u prvom redu Messija i Inieste), donijela mu je mnogo nagrada, a prvo ćemo spomenuti timske: Primera Liga 6x, Kup kralja 1x, Superkup 5x, Liga prvaka 3x, UEFA Super kup 2x, Svjetsko klupsko prvenstvo 2x.; igranje u Španiji mu je donijelo i reprezentativna odlikovanja: Euro 2008., SP 2010. i srebro na Olimpijskim igrama. Također, Xavi je bogat i po pitanju individualnih nagrada, a definitivno su najznačajnije: 2x trećerangirani igrač svijeta u konkurencija Ballon d'Or, Svjetski najbolji plejmejker 4x, te još mnoge titule najboljeg igrača u Španiji, kao i MVP finala 2009. Zaista, Xavi ima fantastičnu karijeru, odlikovanu skoro svim fudbalskim častima, jedino je šteta što nikad nije dobio Ballon d'Or, al' kako to učiniti u konkurenciji, pogodite – Messija i Inieste. Uglavnom, majstor ostaje majstor, nebitno gdje i kako igrao. On je obilježio prelom stoljeća svojim modernim i elegantnim igrama, zbog toga mu se svi mi, fudbalski zaljubljenici, divimo i poštujemo ga kako igrača. Xavijeva priča pokazuje da se rad i trud isplati, te da nikad (ali nikad) ne odustajemo olako, jer uvijek ima nade za bolje sutra i ostvarenje snova. Bravo Xavi!

[youtube][/youtube]

Filippo Inzaghi (AC Milan) – Najbolji napadač svih vremena?

Ah, došli smo i do meni najdražeg igrača, fudbalera kojeg sam, zbog nevjerovatnih igara i golova u napadu, oduvijek volio i cijenio, a o praćenju utakcima da i ne govorim. Ponajviše zbog njega sam zavolio Milan, iako se sjećam i perioda kada je ova napadačka legende igrala i za Juventus. Teško da će se ikad više pojaviti igrač koji je s toliko lakoće i hladnokrvno davao golova. Kada tomu još pridodamo i manjam tehničke potkovanosti i ostalih vještina, dobijemo čovjeka koji je imao najverovatno kretanja, snalaženje i viziju u vrhu napada, te neponovljiv osjećaj za gol. Italija treba biti ponosno što je izrodila ovakvog golgetera; šta onda reći i za Milan; nikakav orden ne može odlikovati sve što je uradio i koliko je obradovao sve Rossonere širom zemaljske kugle. Pippo nije birao trenutak, način, mjesto... Kada je osjetio minimalnu šansu i minijaturni prostor da može nešto napraviti, on bi krenuo i prosto ugurao loptu u gol. Imao je svoje načine, shvaćanja igre, želju, motiv; Bio je živa vatra, pakleni napadač kojeg su mnogi željeli izbjeći znajući kako jednostavno trese mreže golmana. Filippo Inzaghi nije imao nekakave aman jarabi fizičke performanse i nadmoćnost u odnosu na ostale, jednostavno je znao kako to rasporediti na terenu i kada dati maksimum. Zbog toga često sjedio na klupi, čekao šansu i, kao ajkula kada nanjuši krv u vodi, ugrizao. Milan i Azzurri (pa i Juve) će biti vječno zahvalni ovog velikanu, rođenom 9. augusta 1973. godine. Igračku karijeru počeo je u Piacenzi, zajedno sa bratom – Simoneom Inzaghijem. Zbog nezadovoljstva odlazi u redove Parme, al' tu se zadržao još i kraće. Međutim, prepoznavši njegov igrački potencijal, Juventus ga uskoro dovodi u svoje redove. To se desilo 1997. godine, a Inzaghi im se odužio golovima (58 u 122 utakmice). U dresu Stare dame osvojio je Seriju A u sezoni 1997-1998, Superkup '97 i UEFA Intertoto kup 1999. godine. Također, on je proglašen najboljim mladim fudbalerom 1997., a prvi topnik Serije A bio je u sezoni 1996-1997, pritom postigavši 24 gola. Drugi je bio Vincenzo Montella (22 – Sampdoria). Ali, kada je na vrata Bianconerija pokucala „nemoralna ponuda“ Milana, tadašnji trener, Fatih Terim, kao i Uprava kluba kojoj bi to donijelo neprocjenjiv profit, nisu mogli reći ne. Pippo je tada došao u svoj klub, AC Milan, gdje je doživio pravu renesansu, procvat. Iako ga je povreda sputala da odmah na početku pokaže šta zna, on je kasnije pokazao zašto je doveden. S Milanom je osvojio (skoro) sve, uništio je nade mnogim velikanima svjetskog fudbala i pokorio iste. Otkako je pristupio Milanu, El Grande Pippo je uradio sve do opravda epitet pojačanja i zvijezde. U svojoj riznici ima osvojenu Seriju A 2x, Coppa Italia, Supercoppa Italiana, Ligu prvaka 2x, UEFA Super kup 2x, te Svjetsko klupsko prvenstvo. Za Milan je postigao 72 gola u 198 odigranih utakmica za Rossonere. U reprezentaciji je osvojio SP 2006. godine, UEFA Euro U-21 1994. godine. Također, bio je MVP finala (:lol:) 2007. kada je postigao 2 gola i potopio Liverpool, te se tako s Milanom osvetio za onaj prekoret 3:0 – 3:3 i pobjedu Engleza na penale. Inzaghi i dalje drži rekord najboljeg strijelca iz Italije u evropskim takmičenjima, te drugog najboljeg strijelca u Euro takmičenja, odmah iza Raula (a nekad je bio i prvi ). Pamtiti će se i ona dva čarobna gola protiv Real Madrida na San Siru; kruna karijere, rekli bismo. Od Republike Italije odlikovan je i ordenima – prvo je postao Vitez, a onda i Oficir svoje zemlje. To dovoljno pokazuje koliko se cijene djela, nastupi i golovi jednog od najboljih svih vremena. Uprkos mnogim povredama, neigranjima iz čudnih i nerazumljivih razloka, Filippo Inzaghi ostat će jedan, jedini i neponovljivi. Zaista zaslužuje status legende italijanskog i svjetskog fudbala.

[youtube][/youtube]

Jose Mourinho (Real Madrid) – The Special One

Šta reći o jednom od najboljih trenera Evrope i svijeta. Šta reći o Portugalcu koji je doveo Chelsea do dvije titule prvaka Engleske? Šta reći o osobi koja je osvojila dvaput Ligu prvaka? Šta reći o osobi koja vodi jedan od najboljih svjetskih klubova? Šta reći o osobi prebogatoj trofejima, nagradama, priznanjima...? Da, jednom rječju, to bi bio Jose Mourinho. Kontraverzni trener koji je kao relativno mlada osoba ušao u historiji ovog sporta. Čovjek koji je kao trener stasao u Portu, s kojim je, na zaprepaštenje mnogih, osvojio Ligu prvaka u sezone 2003/2004 pobjedivši veliki Monaco u finalu. To je doslovno namirisao Roman Abramovich, bogati vlasnik Chelsea, i u želji da klubu donese trofeje, angažovao sjajno Josea. To se odmah pokazalo kao pun pogodak. Portugalac je osvojio dvije uzastopne titule Premiershipa. Tako je prekinuo dominaciju Manchester Uniteda, na čelu s najvećim – Ser Alex Fergusonom, Škotom bez premca u Velikoj Britaniji. Međutim, nakon nekoliko slabih partija i nesporazuma, on napušta Chelsea i, nakon nekog vremena, dolazi u Inter. Tu je dobio epitet „božanstva“. Klubu je donio Scudetto i Kup Italije, te što je još važnije – Ligu prvaka, toliko željen trofej na Meazzi. Tako je osvojio triplu krunu i ostvario najbolju preporuku na kraljevski klub – Real Madrid. Odmah po dolasku, Mou se bacio na posao. Selektirao je ekipu, pokušao uspostaviti ravnotežu na terenu i kao primarni cilj postavio rušenje Barcelone. Međutim, po pretpostavkama, to je išlo teško i Mourinho je samo u Kupu kralja (nakon produžetaka) nadmašio Barcu i osvojio tek jedan mršavi trofej. Barca svaki put uništi Real, al' ove sezone su ipak prepustili istom mjesto na vrhu. Da li će Jose pronaći recept za poraz Katalonaca i prekinuti njihovu dominaciju – vidjet ćemo.

Zanimljiv odabir igrača, moram priznati.

Inzaghi je čovjek koji ima najbolji osjećaj za gol. Nit' ima šut, nit' tehniku, nije fizički dominantan, nema brzinu, al' ima njuh. To je čovjek koji će iz nemoguće situacije zabiti bizaran gol. Sjetimo se samo onog gola kojeg je zabio Kahnu. Stvarno je čovjek majstor. Kako na terenu, tako i van njega. Znam da je važio za jednog od većih zavodnika. Znači da je zabijao i na terenu i mimo istog.

Dobra kolumna, mada bih ja naveo neke druge igrače. No, to je stvar ličnog izbora.

Malo oftopičarenja: Nadam se da @Legenda konačno vidi da @Claus i @Monolog nisu jedna te ista osoba.

Monolog je napisao/la:
Malo oftopičarenja: Nadam se da @Legenda konačno vidi da @Claus i @Monolog nisu jedna te ista osoba.

Jok ja sam
Neće niko da komentariše ,pa ti sam sebi ,da čestitaš


Ja kad sam pročito da je Pipo najbolji
Jes on jedan od najboljih,ali dok je kralja živog ,nema se tu šta pričati.

Cjenim da bi ti ipak kralja stavio ispred Pipa uvijek
I po tome se razlikujete ,šta i ti si navijač Bayerna

Ovdje ne treba zaboraviti da je sa Interom osvojio i istovremeno spriječio arch enemy-a da na Bernabeu igra finale lige prvaka

Prije svega, da se zahvalim svima na komentarima. Nemojte zamjeriti ako sam izabrao igrače koji možda nisu po volji većine, al' nadam se da nije toliki problem ako sam stavio Kahna umjesto jednog Ikera Casillasa (ili Edwin van der Sara), Terryja umjesto Unitedovog dvojca (ili od starijih Tonyja Adamsa), Xavija umjesto Inieste ili Scholesa/Giggsa, Pippu dao prednost u odnosu na velikog i nenadmašenog Raula (barem po broju golova u Euro takmičenjima ) ili nekog drugog. Jbg, Milanist sam, šta sad. Ali, Inzaghija i Raula je teško porediti na isti način, tim više jer su različiti tipovi igrača. Obojica znaju majstorski zabiti, no isto tako su priča za sebe. I jedan i drugi su neprevaziđeni velikani, stvar je ličnog ukusa.

Bye, bye, Winter sports


Iako vjerujem da na forumu nema mnogo poklonika zimskih sportova, ipak se odlučih da bacim koje slovo i rezimiram učinak istih u protekloj sezoni. Svi smo svjedoci da je iza nas još jedna (uspješna) sezona kada je riječ o alpskom skijanju, ski-skokovima, biathlonu, cross countryju i čemu sve ne, no zapitamo li se uopće kakav je na kraju poredak, ko je dominirao na pozornici, kome idu zasluge za organizaciju, da li ja javnost zadovoljno ponuđenim...
Nadam se da ćete barem određeni broj odgovora koji vas zanimaju dobiti u sljedećem tekstu, te da ću vam koliko-toliko (ovo vrijedi za one koji nisu pratili sezonu, a zanima ih) približiti dešavanja i sitaciju u pojedninim sportovima koje sam aktivno pratio.


Alpsko skijanje

Od samog početka sezone, tri čovjeka su, među muškarcima, držala glavnu riječ u Svjetskom kupu. Da, bili su to Ivica Kostelić, Beat Feuz i Marcel Hirscher. Dvojica su dominirala u tehničkim disciplinama (Hrvat i Austrijanac), dok je jedan bio priklonjen brzim (Švicarac). Iz prikrajka su prijetili veterani: Didier Cuche, Aksel Lund Svindal, stručnjak za veleslalom Ted Ligety, ali i povratnik Benjamin Raich, koji ne najzad ostvario pobjedu na nekom takmičenju u okviru SK-a. Međutim, sezona je, i pored navedenih, imala zaista mnogo pobjednika, te vrijedi za onu u kojoj smo dobili mnogo talentovanih i perspektivnih skijaša u raznim disciplinama. Tako se sigurno ne trebamo brinuti za budućnost, jer konkurencija praktično nikad nije bila jača. No, da se mi vratimo sezoni. Nakon što smo, usljed uvodne pobjede, mnogi pomislili da se Amerikanac Ligety konačno vraća u konkurenciju za Veliki kristalni globus, to se ipak nije desilo. Nakon njega, pobjede su zaredali i Cuche, te Svindal, vrli spustaši i osobe koje dobro poznaju sve bjelosvjetske staze. Do početka dominacije "trojke", pobjede su pokupili i veliki Bode Miller, te na iznenađenje svih - malo kome poznati Sandro Villeta. Ah, da, i Ted (Ligety) je još jednom potvrdio dobru sezonu po pitanju veleslaloma pobjedom u Beaver Creeku (nakon uvodne u Soldenu). Onda je uslijedila i žetva bodova od strane pomenutih Kostelića, Feuza i Hirschera. U slalomu je glavnu riječ vodio Hirscher, uprkos velikoj borbi između njega i Ivice Kostelića u praktično svakoj utrci. Također, vrijedno je skupljao bodove i Andre Myhrer, čovjek koji će na kraju, zahvaljujući mnogobrojnim kiksevima Marcela i Ivice, osvojiti Mali globus u ovoj disciplini i zaprepastiti javnost u zadnjoj slalomskoj vožnji u Schladmingu. Još jednom treba reći da su dakako pomenuta dva čovjeka dominirala, ali da su, Ivica zbog povrede i katastrofalne greške u zadnjem slalomu ali i drugima, Hirscher zbog (ne)objašnjivih odustajanja, titulu prepustili jako dobrom Šveđaninu. Eh, da se sada malo bacimo na spust. Cuche je otpočetka, od prvog spusta sezone u Lake Louiseu preuzeo inicijativu i redao pobjede. Ravnopravno su mu parirali Beat Feuz, Klaus Kröll i Aksel Lund Svindal (posebno na kraju sezone, u sredini se nekako izgubio). Tako su, nakon niza pobjeda velikog Švicarca, slast iste osjetili i gore navedeni ljudi, te se samim tim uključili u borbu za Mali kristalni globus u ovoj disciplini. Ipak, kako pobjednici ne mogu biti sva četvorica, odluka je pala u zadnjem spustu (kojeg li čuda, hehe) u, pogodite - Schladmingu! Trijumfovao je Norvežanin (Svindal), ali Klaus Kröll, prvenstveno zbog slabog dana za Cuchea, slavio u ovoj disciplini i pokazao da nije looser za kakvog su ga mnogi prozivali jer nikad ne bi uspio pobjediti, te je često bio drugi ili treći. Međutim, jasno je da je ušutkao kritičare s ovim, te je na neslavan način ispratio sudružnika. Svindal i Feuz su bili jako blizu, no nisu uspjeli. ALS je za utjehu ipak dobio Super G, gdje je trijumfovao zahvaljujući sjajnom kraju sezone. Vjerovatno će se mnogi složiti da je SG u mnogočemu bio odlučujući (Hirscherovo treće mjesto, Feuzovo odustajanje, pobjede Svindala...), te da su na istom mnoge stvari dobile svoj epilog. A, što se tiče veleslaloma, to je bila disciplina gdje je Marcel Hirscher bio ubjeljivo najjači i, s pravom govoreći, neprikosnoven, te je zahvaljujući vožnjama koje su fascinirale mnoge gledaoce odnio ubjedljivu pobjedu i Mali kristalni globus kao pehar. Eto, ostala je još i Kombinacija kao sporedna disciplina, gdje je Ivica odnio ukupnu pobjedu ispred Feuza, koji je ponovo bio drugi.
Što se tiče generalnog poretka, Veliki kristalni globus je osvojio... Marcel Hirscher. Prelomni trenutak sezone desio se u SG-u, gdje je BF pao i nije završio utrku, a Hirscher je na opće iznenađenje bio treći. Dovoljno je reći da se sve do kvalifikacija dvoumio da li da nastupi u ovom takmičenju. Eto, na kraju se ispostavilo kao ključno za njega. Ostaje žal zbog toga što Feuz nije osvojio ništa, što je Ivica propustio neke ključne utrke, no tako je izgleda moralo biti. Sigurno da ne trebamo očajavati i biti tužni jer nam je Svjetski kup ponudio mnogo uživancije i neizvjesnosti, te činjenicu da ćemo se još nagledati skijaša poput Grossa, Janke, Razzolija, Neureuthera, Devillea, Blardone, Défagoa, Pinturaulta, Jansruda, Reichelta, Innerhofera, Hudeca i mnogih drugih, od čijih utrka ponekad zastaje dah.

Joj, joj, umalo da zaboravim na ženke. Šta reći, koju posluku porati, kome!? Reći ću samo jedno ime – Lindsey Vonn! Ovo je bila još jedna sezona koja je protekla u znaku nevjerovatne Amerikanke, i koja je oborila rekord neaboravne Janice Kostelić i premašila njenih 1970 bodova u „overall“ poretku Svjetskog kupa. Svaka čast, Lindsey. Dakle, još od Austrije, jedna žena je vodila glavnu riječ. Da, da, to je bila već pomenuta Vonn. Pobjeđivala je gdje je god imala priliku, mada to zvuči kao pretjerivanje (jbg, izgleda da volim hiperbolu). Ostvarila je 4 pobjede zaredom (Lake Louise 3 + Beaver Creek 1), a vjerovatno bi prenijela svoj niz i dalje, te nastavila pobjeđivati da Val-d'Isère i Courchevel (djelimično) nisu bili otkazani. Fascinantno. LV je pokazala da je svakako jedna od najvećih u ovom sportu, da je ljudi vide kao „kraljicu zimskih sportova“ (a nije daleko od toga). Njen odličan stil, svestranost, pribranost, motiv, želja i znanje, kao i određeni koeficijent sreće, pomogli su joj da još jednom osvoji niz nagrada, te Veliki kristalni globus kao najveću premiju. Ostaje žal što u Schladmingu nije premašila brojku od 2000 poena, no imala je nesreću da joj na startu zapne štap, te da veleslalom odvozi „u hendikepu“(što je rezultiralo slabim plasmanom na kraju). Da je kojim slučajem uspjela, pridružila bi se legendarnom Hermannu Maieru na 2000+ osvojenih bodova u SK-u. No, nema veze, i ovako je pokazala da je suvereno vladala sezonom, te da ni u jednom trenutku titula nije dolazila u pitanje.
Pored Vonn, iznenađenje je svakako priuštila i Slovenka, Tina Maze, svakako pozitivno. Bila je dobra u više disciplina, rijetko kad bi kiksala, a ostaje i razočarenje što je sezonu završila bez pobjede. Ipak, vjerujem da je lijepa Slovenka prezadovoljna ovakvim izdanjem. Još vrijedi izdvojiti dominaciju Viktorije Rebensburg, otkrića sezone, u veleslalomu, a koja je potpuno zasluženo osvojila Mali kristalni globus u pomenutoj disciplini. Marlies Schild je, prema svim očekivanjima, ponijela isti trofej u slalomu, gdje je vladala gotovo bez premca. U svemu ostalom je Lindsey Vonn bila bez konkurencije i s pravom možemo konstatovati da je ovo bila njena sezona po svim gledištima.

I, za kraj ove rubrike, treba reći da ćemo sljedeću sezonu Svjetskog kupa u Alpskom skijanju gledati bez Didiera Cuchea i Anje Paerson koji su odlučili završiti svoje veličanstvene skijaške karijere, a mi im svakako želimo sreću u životu, te im poručujemo da ih nikad nećemo zaboraviti zbog svih radosti što su nam priredili u ovom sportu.


Skijaški skokovi

We're back, and continue with ski-jumping. Eto, završena je još jedna sezona u nama dragim skijaškim skokovima. Na iznenađenje većine (da ne kažem svih), „zlatni“ je ovoga puta postao Norvežanin Anders Bardal, koji je bio bolji od Gregora Schlierenzauera, te Andreasa Koeflera. Sezona je počela uzbudljivo, uz određene probleme s vremenom (što je uobičajeno), ali i uz dominaciju, nije teško pogoditi – Austrijanaca. Nekoliko uvodnih pobjeda ostvario je Koefler (ili ti ga Kofler, Kefler... meni potpuno svejedno), te se tako izdvojio na vrhu, a parirati mu je pokušao Schlieri. Poslije toga, stvari u svoje ruke su preuzeli Gregor i Anders (Bardal). Koefler je zabilježio par loših nastupa (posebno na letaonicama), a Schlierenzauer i Bardal su pobijeđivali. Sve se svelo praktično na tri osobe – Koeflera, Schlierenzauera i Bardala. Uz njih, u krupni plan je izbilo još mnogo talentovanih skijaša-skakača, a u prvom redu mislim na Freitaga, Prevca, Tepeša, Veltu, Fannemela, Kornilova i neke nove mladiće koji će, siguran sam, igrati bitnu ulogu u ovom sportu. Također, treba reći da su se i poznati skakači kao što su: Ito (4. u SK-u), Kranjec, Koudelka, Vassiliev, pa i Simon Ammann, vratili su dobru formu, te su predstavljali prijatna iznenađenja u protekloj sezoni.
Što se tiče Novogodišnje turneje, ne može se reći da je bilo dosadno, ali ni zanimljivo kao prije. Baš kao što je to bio slučaj tokom cijele sezone, vjetar, snijeg i nevrijeme su pravili neviđene probleme organizatorima takmičenja, tako da se isto moralo odlagati u više navrata. To je naravno uticalo i na raspoloženja gledaoca, ali je i stvaralo pritisak na skakače. Ni nagradni (novčani) fond koji je predviđen za eventualnog obarača rekorda Svena Hannawalda nije upalio, tako da opet nismo dobili istog pobjednika na sve četiri skakaonice. Nakon dviju uvodnih pobjeda Schlierija, momka koji sa svoje 22 godine ima 40 pobjeda i sasvim sigurno će svrgnuti Mattija Nykenena, činilo se da je podvig moguć, ali da tako ne bude pobrinuli su se Koefler i Bardal. Tako da, ostaje nam da još uvijek čekamo pravog nasljednika velikog Nijemca.

U sljedeću sezonu skijaških skokova, ulazimo siromašniji za svjetskog rekordera Johana Remena Evensena, te Mattija Hautamaekija, koji su se odlučili povući iz aktivnog učešća na takmičenjima Svjetskog kupa i tako se oprostiti od ovog sporta. Johane, Matti, neka vam je sretno. Isto tako, trebamo odati poštovanje i sjetiti se nesretno poginulog Pavela Karelina, koji je život skončao u prometnoj nesreći u Rusiji. Ostat će upamćen kao skakač sa velikim potencijalom, te kao osoba koja je bila drugoplasirana u GPK-u tijekom 4 Hills turneje. Rusija je svakako izgubila veliki adut pred Olimpijske igre u Sochiju.

Hvala na čitanju, do sljedećeg puta.

Fino si ti to uradio moj Monologe ovaj Clause
Ja sam pratio, ali eto opet sam pročitao, volim ja ove kolumne.
Skijaške skokove nisam pratio osim Novogodišnje turneje, i razočaran sam više ovim takmičenjem.

Nego hoće li se Schmit oprostiti ili će opet kaljati svoj ugled i sljedeće sezone

Toliko glamurozna najava a na kraju ostah razocaran.
Ni spomena o jos jednoj dominaciji(nazalost poslednjoj) Lene Neuner,niti o sjajanoj borbi velikog Alexandra Zubkova i Arndta u dvosedu i cetverosedu.

Sa ova dva sporta je to jedna lepa kolumna ali mogao si malo ubaciti i ostalih zimskih sportova,prvenstveno ova dva gore nabrojana.

@Legenda, hvala prije svega. Sigurno je da su ski-skokovi u padu, a tomu prvenstveno možemo zahvaliti nizu bespotrebnih pravila, kratkim skokovima, ali i problemima sa održavanjem serija. Schmitta sam jako malo primjećivao ove sezone. Kao da je pao u zaborav. Rijetko bi i kvalifikacije prolazio kada bi se pojavljivao, a ni u prvoj seriji ne bi napravio neku senzaciju. Jednostavno, ovo je njegova trenutna realnost, a najbolje bi bilo da okači skije o' klin i stavi tačku na svoju karijeru.

@Devil, zahvaljujem da kritikama, one uvijek dobro dođu. Nažalost, nisam ubacio ništa o Magdaleni Neuner i njenom naprasnom oproštaju (na žalost svih nas ljubitelja ovog sporta), iako sam djelomice pratio kako se odvijala situacija u biathlonu. Žao mi je što se povlači, posjeduje nevjerovatan potencijal i želju za osvajanjem, po čemu se uveliko razlikuje od ostalih. A, što se tiče ovog drugog, vjeruj da to nisam posebno pratio, pa kao takav nisam kompetentan da sudim o sezoni.

Chelsea ili Bayern, pitanje je sad...

Dobar dan svim čitaocima/čitateljima SportSport.ba foruma, te moje kolumne na istom. Ovoga puta, pripremio sam (srednje) opsežnu analizu, predviđanja, prognoze, i statistiku ova dva kluba, koja će (ako neko slučajno još uvijek ne zna, iako sumnjam da ima takvih) odmjeriti snage u najvažnijoj utakmici u 2012. - finalu Lige prvaka.

Dakle, večeras tačno u 20:45 počinje neviđeni spektakl na rasprodanoj Allianz Areni (da budemo konkretniji, ostalo je, istina, još mali broj karata koje lokalni šverceri prodaju po iznimno velikim cijenama), stadionu u Munchenu koji će večeras biti centar svijeta i svih sportskih dešavanja. Večeras, petnaest do devet, na teren će izaći gladijatori, dva kluba koja su prekinula dominaciju španskih velikana, Barce i Reala. Kao što znate, Bayern je izašao na kraj s Kraljevima iz Madrida, pobjedivši ih na penale usljed rovovske borbe i bitke za prevlast, te krajnje zanimljive i interesantne utakmice. Klub iz Londona je, dakako uz dosta napora, zaogrčao život Barceloni pobjediši je na Stamford Bridgeu (više sretno doli spretno, doduše), ali je tu pobjedu opravdao na Nou Campu gdje se poslije 2:0 vratio i izjednačio na 2:2, te bacio Katalonce u očaj i praktično otjerao Pepa Guardiolu s klupe Blaugrane.

A, što se tiče puta do finala, treba istaći i prijašnje susrete, tj. početi od same grupne faze. Bayern je, u grupi smrti kako je mnogi prozvaše, završio prvi ispred Napolija, Cityja i Villarreala (eh, Žuta podmornica nedavno napusti društvo najboljih u Primeri; kakve oscilacije), dok je Chelsea imao nešto više problema kontra Leverkusena, Valencije i Genka. Dakle, Plavci preuzeše vodstvo u zadnjem kolu, što je značilo i status nosioca/nositelja u osmini finala. Dalje, što se tiče osmine finala, Bayo eliminira Basela (uz poraz u prvom meču), dok se Chelsea fenomenalno vratio iz mrtvih poslije poraza u Napoliju od 3:1. U četvrfinalu je Bayern pobijedio relativno slabiji Marseille (klub uništen u Ligue 1, traži spas u LP...), a Chelsea je isto tako obavio lavovski posao protiv (bez)opasne Benfice. Priče polufinale znate, a i već sam napisao kratak izvještaj o tome.

Šta će pobijediti? Da li će nadvladati engleska disciplina (neki bi rekli i uštogljenost), ili pak njemački entuzijazam? Da li će Don Jupp, zahvaljujući većem iskustvu i dužem radu na trenerskoj poziciji, nadmudriti mladog i neiskusnog, ali nadasve poletnog i pomalo genijalnog Roberta Di Mattea (kojem čak ni osvajanje najprestižnijeg evropskog takmičenja ne jamči ostanak na klupi Chelseaja)? Da li će domaći teren igrati bitnu (možda čak i presudnu) ulogu u osvajanju LP-a? Hoće li Robben i Ribery (popularni Robbery tandem) ipak biti prejaki za bekove Chelseaja Colea i Bosingwu, te kako će Contento i Tymoschuk izaći na kraj s Drogbom i Torresom? Na osnovu ovih H2H statsa, dobivamo uvid u to da će oslabljene odbrane timova itekako dati svoj riječ na konačni epilog događaja.
Odgovore na ova, ali i mnoga druga pitanja dobit ćemo večeras oko 22:30, a možda i kasnije ukoliko utakmica uđe u produžetke (i penale).



Sjajno ukomponovana igra Bayerna po bokovima predstavlja najveći adut Bavaraca (čine je već pomenuti Robbery, te odlični bekovi, lijevo Alaba (ne igra u finalu) - desno Lahm) ali i vrlo dobar špic napada koji dakako predvodi Gomez, te napadač iz sjenke, Thomas Muller, ali samo kada je isti raspoložen za igru. Također, Kroos i Schweini u pozadini igraju važnu ulogu u kreaciji igre i smirivanju lopte, te guranju iste ka naprijed. Eh sad, pitanje je kako će se snaći i koliko će griješiti protiv rušilačke i destruktivne po protivnika odbrane Plavaca. Također, odbrana bez Alabe, Gustava i Badstubera će izgledati vidno slabija i ranjivija nego prije, al' koga nema (nastavak znate)... Međutim, ako će klubu iz Munchena to biti utjeha, Chelsea također igra bez pola odbrane (ne igraju Terry i Ivanović), ali i motor(i) ekipe, Ramires te Meireles. Dakle, i "gosti" će se morati otvoriti na Allianz Areni, te polagati više nade u napadače. Mada, teško je za povjerovati da se Chelsea odrekne puke defanzive i prevashodnosti čuvanja vlastite mreže. Vidjet ćemo kako će izgledati ekipe na travnjaku bez navedenih igrača, te kome će Heynckes i Di Matteo ukazati prilike...



Ah, umalo da zaboravim i statistiku u međusobnim omjerima. Naime, ova dva kluba su do sada igrala samo 2 puta, a treba reći da je u tom CL dvomeču iz 2005. uspješnio bio tim Chelseaja, koji je prošao dalje zahvaljujući pobjedi u revanšu od 4:2, iako su na AA izgubili 3:2. Dakle, 6:5 gol-razlika na strani Londonaca, a u pobjedama je 1-1 (da li je vrijeme za prvi neriješen susret u regularnom toku !?). Dakle, samo jedan dvomeč dvaju ekipa, šteta što ih nije bilo više. Ipak, to nije razlog da ne gledamo borbu do zadnje sekunde i sudijskog zvižduka, te uživamo u odličnoj predstavi.



Eh, sad bi bio red da napišem nešto iz svog skromnog repertoara o očekivanjima i igri ekipa, te potencijalnom razvoju događaja. Mislim da će Bayern, što zbog svojih navijača i svog stadiona, napasti prvi i polako podizati tempo utakmice na veću razinu, te tražiti put do Cechovog gola prvo preko krila i bekova, koji će vjerovatno pokušavati uposliti Marija Gomeza. Naravno, ne bi bilo lijepo i učinkovito da se Holanđanin i Francuz oslone jedino na Gomeza, a zanemare vlastite golgeterske, šuterske i ostale individualne sposobnosti. Isto vrijedi i a ostatak tima, prvestveno zbog toga što će Super Mario biti veoma dobro čuvan u šesnaestercu i van njega, posebno u skok igri. Tako da, ako pogode - dobro i jest, ako ne - nastavit će po starom. Svakako da će ovi napadi ostaviti propuste u odbrani, al' definitivno da će se stoperi i defanzivni veznjaci truditi da zgusnu redove i popune praznine pred Neuerovim vratima. S druge strane, od Plavaca očekujem da se baziraju na kontre i pronalaženje Drogbe i njegovog eventualnog partnera u napadu, ali i brzih prodora Mate i vremešnog Lamparda (nažalost, Essien, Mikel i ostali nisu ni približno brzi kao recimo Ramires ili Juan, tako da će od pomenutog dvojca ovisiti dosta toga). Odbrana će biti veoma sigurna i disciplinovana (po svim prilikama), a dosta će zavisiti od toga kako će uštopati prve i glavne violine Bavaraca. Dakako, uprkos jalovosti u ofanzivi, momčad sa SB-a ne treba unaprijed otpisivati (nešto slično se desilo protiv Barce, pa dobiše oni po nosu od plave mašinerije) i umanjivati im šanse, bez obzira na sve. Oni da nisu zaista dobri i neugodni za sve, ne bi ni došli od finala. Mladost i iskustvo u kombinaciji im daju velike šanse za večeras, iako će morati dati sve od sebe protiv Baye.

Eto, to bi bilo to, na temi slobodno pišite kritike svih tipova i postavljajte vlastita mišljenja i prognoze; hvala na čitanju i razumijevanju, a iskreno se nadam(o) da ćete svi biti uz TV ekrane na stadionu



i pratiti finalni susret u kojem igraju



a koji možete pratiti na programima naših javnih emitera: BHT 1, FTV i RTRS.

Do sljedećeg puta, lijep pozdrav i uživajte.

Pogled u budućnost

Nakon dužeg posta, slijedi jedan novi tekst. Konačno je došla na red i kolumna o BiH reprezentaciji. Zaslužili su to odlaskom u Brazil, zar ne?

Inspiraciju sam dobio čitajući rasprave na podforumu Zmajeva, prvenstveno na temama o potencijalnim reprezentativcima, mlađim selekcijama, talentovanim mladićima, ali i "Safet Sušić" temi.

Ono što je zajedničko u svemu ovome je postavljanje pitanja o budućnosti našeg (reprezentativnog) fudbala. Šta kada odu Džeko, Ibišević, Spahić, Salihović, Mujdža, Lulić...? Da li će N/FSBiH obezbijediti pravovremene zamjene i da li ćemo nastaviti tamo gdje smo stali? Šta kada Sušić napusti kormilo? Kako u bezbrižniju budućnost s ovakvom BHT Premijer ligom?

U nastavku ću pokušati odgovoriti na neka od ovih pitanja, izraziti svoj stav i ponuditi određena rješenja.
Mnoštvo ljudi u Bosni i Hercegovini na ovu problematiku gleda crno-bijelo. Valjda nam je mentalitet takav da često ne možemo naći sredinu između dobrog i lošeg. Safet Sušić je najbolji primjer za to (mislim da je svima jasno o čemu pričam). Sadašnja generacija nogometaša (po mnogima najbolja ikad, premda je meni Barbarezova, Bolićeva, Baljićeva, Salihamidžićeva... bila kvalitetnija) postavila je letvicu jako visoko, tako da će se od sada svaki neodlazak reprezentacije na velike smotre smatrati neuspjehom. Bogu hvala pa smo došli do tog stadija. Međutim, svjesni smo da se na, uprkos nekolicini sjajnih individualaca, klupu reprezentacije i druge potencijalne reprezentativce, igrače od kojih se očekuje da u bliskoj budućnosti zamijene Džeku, Ibiševića, Spahića, Pjanića i ostale bitne kotačiće našeg tima, ne može odmah očekivati da naprave karijeru kao pomenuti igrači. Sama ta činjenica upućuje na neizvjesnu budućnost i strah od famozne „smjene generacija“.
Naša domaća liga ne daje veliku nadu, s obzirom da uveliko kaska čak i za susjednim ligama (HNL-om i JSL-om). Ne zna se da li ćemo u skorije vrijeme dočekati novog Džeku, koji će se iz našeg blata i kaljuge vinuti u visine i napraviti zavidnu karijeru i postići rezultate kakvi se željno isčekuju. Bojite se? Strah je opravdan, no ja ću se potruditi da koliko-toliko ublažim Vaše sumnje i sagledam stvari s vedrije strane.
Dakle, ostaje nam da se i dalje oslanjamo na dijasporu. Na našu sreću, širom Evrope i svijeta ima zaista dosta obećavajućih igrača, naših korijena naravno, koji bi u budućnosti mogli činiti kostur A-tima.
Predlažem da navedem(o) jedan potencijalni sastav kao primjer:



Primijetit ćete da to ne izgleda uopće loše, naprotiv. Dostojan tim za neke buduće izazove. Odemo li nešto dalje, vidimo da s tim možemo ići u nedogled. Klupu bi činili npr. Husić (mladi golman Bayerna), Hadžić, Vranješ, Mahmutović (Teplice), Stevanović (Sevilla, na posudbama), Višća (Istanbul), Kvržić (Rijeka), Zahirović (Bochum), Sead Hajrović (Grasshopper), Tanković (Fulham), Terzić (BVB), Tabakovic (Young Boys), Đurić (Parma, na posudbama, poznat po hat-tricku Njemačkoj na Koševu)... ali i veliki broj mladića iz naših klubova od kojih će, sasvim sigurno, barem neki učiniti naciju ponosnom. Da ne bih i vama i sebi oduzimao vrijeme nabrajajući, predlažem da pročitate jedan malo stariji tekst o mladim nadama Željezničara, Sarajeva, Zrinjskog, Širokog, Borca, Čelika i svih preostalih klubova koji su se, u trenutku kada je ovaj tekst pisan, takmičili u najjačem rangu bh. Klupskog fudbala. Link

Da, među silnim imenima se kriju mnogobrojni talenti, koji samo čekaju da bljesnu, ali u nekom inostranom klubu! Nažalost, ponovo se vraćamo na problematiku naše lige, koja nema dovoljno dobre uslove, organizaciju i infrastrukturu da podrži razvoj ovih igrača. Zbog toga su mnogi prisiljeni tražiti utočište u zemljama koje će im podariti iole bolje uslove, koji će biti garancija za napredak i proboj ka vrhu. Ipak, da sve ne bude tako crno, pohvalit ću sve bolji rad N/FSBiH i zalaganje tih ljudi za prosperitet prvenstva i ostalih takmičenja. Prosto nemoguće bi zvučala ova pohvala prije suspenzije, kada su Savezom upravljali lopovi i uhljebaši, od kojih mali broj zaista poznaje fudbal na našim prostorima. Sreća naša pa je Komitet za normalizaciju, na čelu s gospodinom Ivicom Osimom, uspio izlobirati promjene kod FIFA-e i UEFA-e, te tako produžiti vijek trajanja bh. fubalu i osigurati bolje sutra za cjelokupnu nogometnu stvarnost. Potrebno je na određenim mjestima izvršiti korjenite promjene, uvesti novitete i modernizirati dosta toga, sve to kako bismo bili u korak sa svijetom. Tek kada budemo imali jaku PL BiH, ujednačenu konkurenciju, nekoliko klubova kao Dinamo i Partizan, ali i podršku javnosti (a ne samo kritike), možemo se nečemu nadati. Naravno, slažem se da bitnije poboljšanje ne može doći odmah, moramo čekati 5-10-15 godina, ali dočekat ćemo – u to sam uvjeren. Dočekat ćemo baš kao što smo dočekali plasman na Mundijal. Zato trebamo pružiti podršku promjenama i biti jedinstveni u stavu da zaslužujemo bolje. I to ne samo po pitanju najvažnije sporedne stvari na svijetu, nego i u ostalim segmentima društva, jer je sport i te kako povezan s mnogim životnim sferama i uveliko zavisi od istih. Zato se treba uključiti, a ne igrati ulogu nijemog posmatrača i ne poduzimati ništa.

THE END

Opletite i ne zamjerite šta, malo sam ispao iz forme.

Atletico više nije samo podstanar u Madridu




Godina 1996: Igrači Atletico Madrida, predvođeni proslavljenim fudbalskim stručnjakom Radomirom Antićem, prvi put u svojoj bogatoj historiji osvojio je double, kompletiravši tako naslove pobjednika Primere i Kupa kralja. Crveno-bijeli dio madrida je u ekstazi jer je klub postigao najveći uspjeh do tada i mnogi su predviđali svijetlu budućnost kluba i konstantnost u vrhu, koja im je godinama nedostajala. Ipak, sreća ih nije pratila sve do...



Godina 2014: Osamnaest godina nakon najvećeg dostignuća u povijesti, Atletico ponovo slavi. Ovoga puta, u možda i najžešćoj konkurenciji mnogo godina unazad, momčad karizmatičnog argentinskog stručnjaka i legende Atletija, Diega Simeonea, ponovo je osvojila naslov prvaka La Lige! Da će uskoro preživljavati novu renesansu, nagovijestile su titule Evropske lige u sezonama 2009-10 i 2011-12, te trijumf u Kupu kralja 2012-13. Litri znoja koje su prolili pod palicom čovjeka kojeg danas slave kao svog heroja, a koji ih predvodi s klupe, konačno su se isplatili i, koliko god to čudno i neobično zvučalo, Los Colchonerosi su ponovo "numero uno" na Pirinejima.

Nažalost, nisu uspjeli potisnuti do sada najuspješniju 1995-96 porazom u finalu Lige prvaka, i to protiv najomraženijeg rivala - Real Madrida, u portuglaskoj prijestolnici Lisabonu. Kraljevi su bili s(p)retniji i u samoj završnici izborili produžetke golom Sergija Ramosa, a u istima su dokrajčili iznemogle Simeoneove ratnike, koji su bili hendikepirani neigranjem ključnih karika i nemogućnosti da osvježe redove s klupe. Žal ostaje, i sigurno da će trebati određeni period da ožiljci zacijele, ali svakako da nema razloga ne biti ponosan na ovaj podvig "malog tima", koji je pobjeđivao mnogo jaču konkurenciju kada je bilo najpotrebnije. Ako mene pitate, to može biti samo pobjeda istinskog fudbala u odnosu na novac, što je u današnje vrijeme rijetkost i kao takvo se treba poštovati, bez obzira voljeli vi njih ili ne.

Iako ih i dan-danas mnogi gledaju kroz prizmu Francovog režima (naime, općepoznata činjenica je da je kontraverzni španski diktator na neki način podržavao Rojoblancose), definitivno nije pošteno pripisivati njihove uspjehe jednom čovjeku, još ako pritom znamo da su 2013. proslavili svoj 113 rođendan i da će im taj slogan stajati na novoizrađenim dresovima, koji su nedavno i službeno predstavljeni. Uvijek su funkcionisali i djelovali kao skladno uštiman orkestar, nisu birali sredstva da dođu do cilja, pa su zato ekipa koja je ponajviše na osnovu tih faktora nizala uspjehe u Španiji i Evropi i pozicionirala se kao treći najtrofejniji klub u Španiji, odmah iza nedodirljivih Reala i Barcelone. Imali su sjajnih generacija, doživjeli niz uspona i padova, ali su kroz sve to uspjeli zadržati reputaciju i popularnost širom svijeta i danas zasluženo kotiraju vrlo visoko na svim poljima.

Primijetili ste da u toku pisanja nisam posebno izdvajao i isticao klupske zvijezde, niti bilo kakve igrače, iz prostog razloga jer ne želim narušiti filozofiju tima s Vicente Calderona, koja se može sažeti u jednoj izjavi njihovog sadašnjeg stratega, datoj pred samo finale CL, u kojoj je simbolično predstavio svoju najbolje igrače (iako je, ponavljam, gotovo nemoguće izdvojiti pojedinca) kao ništa više do običnih imena. Bio to trik kojim je želio podići motivaciju ekipi pred subonosni meč ili ne, činjenica je da 'silence and work', fraza koja sasvim slučajno u posljednje vrijeme predstavlja moto kluba, baš kao i čuvena Cholova rečenica - "Juega cada partido como si fuera el último.", u potpunosti oslikavaju stanje ekipe na terenu, gdje i te kako važi "svi za jednog - jedan za sve". I to je, ako mene pitate, jedini način da se ugradi timski duh i kao plod toga pobjednički mentalitet (sad dolazimo do Aragonesove "win, win and win again") u jednu ekipu. Bolji primjer koji pokazuje kako sve to treba funkcionisati na zelenom terenu od Atletica vam zaista ne treba...