Pisma iz Francuske
Postano: 17 mar 2012, 22:23
Različitost različitih razlika proizvodi različitost različitih razlika među nama samima zbog našeg različitog poimanja svijeta, dobra i zla ili ljudi općenito. Živimo i umiremo, ali između svega toga stoji jedan, kako to statistike pokazuju, šezdesettrogodišnji bosanski život. Život je put kojim moramo koračati a ako zastanemo barem na trenutak, onda pričamo kako nam je život dosadan. Ne. Život je dosadan u onolikoj mjeri u kojoj smo mi ne maštoviti.
I eto tako, prinuđen sam danas da vam pričam o ljudima, o ljudskosti, o Bosancima. Svi smo gledali TV i vidjeli smo dva nemila događaja kao udarnu vijest. Prva je pogibija 23 djece iz Belgije na autoputu u Švicarskoj. U izvještaju stoji da se vozač sageo da zamjeni CD sa pjesmama, tom prilikom je prešao u drugu traku i bio je na mjestu mrtav. Nažalost, sa sobom je odnio i 22 dječija života. Druga nemila scena ove sedmice se desila u Anderlehtu. Jedan fanatik je bacio monotovljev koktel na imama jer taj imam nije klanjao na način na koji je taj fanatik klanja. Džamija je zapaljena, imam je poginuo, ubica je živ ... Sa druge strane ima jedna osoba u Njemačkoj dijeli novac i šakom i kapom. To je priča o bogatašu koji gleda TV i vidi da je nekome potrebna materijalna pomoć i onda krišom, da niko ne zna, odnese novac toj porodici.
Možemo li uopšte pričati o vozaču, fanatiku i darovatelju? Svi su oni ljudi, barem nekad bili, ali kako ih sve troje razumjeti i staviti u isti koš ili istu rečenicu?
Mi, kao ljudi, smo nesavršeni u svemu. Ne možemo da živimo sami, postojimo samo kao jedna polovina. Drugu polovinu tražimo u ženi, u prijatelju, u rodbini, a ako ne nađemo prijatelja u jednom od ovog troga onda prijatelja tražimo u lažima. Druga polovina je kao zatvorena kutija i ništa iz nje neće izaći sve dok se ona sama ne otvori ili je ne naljutimo. Postali smo nepravedni, odvojili smo se od nas samih onakvih kakvi smo nekad bili, izgubili smo nevinost.
Čudno vrijeme dođe, sve zlikovac postade, protiv vjere ustade, šta se hoće zaboga?
Dobrih djela nestade, zlo nam slatko postade, dobrih ljudi nestade, šta se hoće zaboga?
Ne ugledaju se ljudi u knjige, niti uzimaju ono što je najbolje, niti misle na posljedice svojih djela, šta se hoće zaboga?
Ovo trpiti teška muka, a još gore bosanska ruka, munafika mnogo ljudi postade, šta se hoće zaboga?
Bosanac mnogo priča a malo djela, nepravda pravdu zamela pa se pravda zagubila, šta se hoće zaboga?
Nastaše čudni ljudi jer ne čine dobrih djela ali se ipak udaraju u prsa i još druge ljude iz vjere izgone, šta se hoće zaboga?
I oko kadije ima ljudi, ko je dobar on ćuti, ali je ipak više zlih ljudi samo to niko ne zna osim Boga? Ovako bi nam Abdulevehab Ilhamija danas pjevao da je živ, ali nažalost nije.
I eto tako, dođe vrijeme kada pametan ćuti, budala govori a fukara se obogati. Naš narod ima jednu vrlo ružnu osobinu: kada neko padne, ljudi ga još više zgaze da još više i brže propadne. I onda krene priča po gradu ili po selu, u zajednici. Gdje nema svjedoka, laž brzo postaje istina. Tri puta ponovljena jedna te ista laž postaje istina. Takozvane sitne duše hrane se kao kokoške, na đubrištima tuđih života. Kljucaju i kokodaču okolo u zajednici čim naiđu na zrno ili mrvu naše slabosti.
Postoji priča kako se nekad pokvario televizor u jedne porodice pa je bračni par pozvao majstora da ga popravi. Kada je majstor otvorio televizor u njemu je našao mrvice hljeba. Babo i majka su odmah znali da je to učinio njihov četverogodišnji sin. Babo je bio ljutit jer je morao platiti štetu a majka je bila smirena i upitala je sina zašto je to uradio? Sin je odgovorio vidio sam na tv-u gladnu djecu, pa sam otišao u kuhinju i uzeo hljeb, isjeckao ga toliko sitno da može proći kroz rupice na tv-u u nadi da će doći do te djece.
I eto tako, sve dok ovakva generacija ljudi ne odraste dovoljno da preuzme vođstvo u ( našoj ) zajednici, a ovaj babo ne prizna svoju grešku i skloni se u stranu, tapkaćemo u mjestu i govorićemo dobro je , a da nećemo tako misliti. Imaćemo sve a ništa nećemo imati. Nažalost, naša zajednica je puna vozača i fanatika, a rijetko ko je darovatelj ili ovaj četverogodišnji sin.
Dobar čovjek vidi dobrotu u svakom čovjeku, a loš čovjek vidi loše u svakom čovjeku i još pri tome opasnost po njega ili njegov položaj u zajednici. Jedan savjet, nemojte svoj duševni mir narušavati tako što će te razmišljati o nedostacima drugih ljudi. Pouka i poruka mog današnjeg obraćanja vama jeste ako vas neko povrijedi, pređite preko toga i budite kao ruža koja daje miris svima ( i dobrima i lošima ). Ili budite kao drvo koje daje hlad čak i onome koji želi da ga odsječe.
Ovaj govor sam održao ljudima u petak.
I eto tako, prinuđen sam danas da vam pričam o ljudima, o ljudskosti, o Bosancima. Svi smo gledali TV i vidjeli smo dva nemila događaja kao udarnu vijest. Prva je pogibija 23 djece iz Belgije na autoputu u Švicarskoj. U izvještaju stoji da se vozač sageo da zamjeni CD sa pjesmama, tom prilikom je prešao u drugu traku i bio je na mjestu mrtav. Nažalost, sa sobom je odnio i 22 dječija života. Druga nemila scena ove sedmice se desila u Anderlehtu. Jedan fanatik je bacio monotovljev koktel na imama jer taj imam nije klanjao na način na koji je taj fanatik klanja. Džamija je zapaljena, imam je poginuo, ubica je živ ... Sa druge strane ima jedna osoba u Njemačkoj dijeli novac i šakom i kapom. To je priča o bogatašu koji gleda TV i vidi da je nekome potrebna materijalna pomoć i onda krišom, da niko ne zna, odnese novac toj porodici.
Možemo li uopšte pričati o vozaču, fanatiku i darovatelju? Svi su oni ljudi, barem nekad bili, ali kako ih sve troje razumjeti i staviti u isti koš ili istu rečenicu?
Mi, kao ljudi, smo nesavršeni u svemu. Ne možemo da živimo sami, postojimo samo kao jedna polovina. Drugu polovinu tražimo u ženi, u prijatelju, u rodbini, a ako ne nađemo prijatelja u jednom od ovog troga onda prijatelja tražimo u lažima. Druga polovina je kao zatvorena kutija i ništa iz nje neće izaći sve dok se ona sama ne otvori ili je ne naljutimo. Postali smo nepravedni, odvojili smo se od nas samih onakvih kakvi smo nekad bili, izgubili smo nevinost.
Čudno vrijeme dođe, sve zlikovac postade, protiv vjere ustade, šta se hoće zaboga?
Dobrih djela nestade, zlo nam slatko postade, dobrih ljudi nestade, šta se hoće zaboga?
Ne ugledaju se ljudi u knjige, niti uzimaju ono što je najbolje, niti misle na posljedice svojih djela, šta se hoće zaboga?
Ovo trpiti teška muka, a još gore bosanska ruka, munafika mnogo ljudi postade, šta se hoće zaboga?
Bosanac mnogo priča a malo djela, nepravda pravdu zamela pa se pravda zagubila, šta se hoće zaboga?
Nastaše čudni ljudi jer ne čine dobrih djela ali se ipak udaraju u prsa i još druge ljude iz vjere izgone, šta se hoće zaboga?
I oko kadije ima ljudi, ko je dobar on ćuti, ali je ipak više zlih ljudi samo to niko ne zna osim Boga? Ovako bi nam Abdulevehab Ilhamija danas pjevao da je živ, ali nažalost nije.
I eto tako, dođe vrijeme kada pametan ćuti, budala govori a fukara se obogati. Naš narod ima jednu vrlo ružnu osobinu: kada neko padne, ljudi ga još više zgaze da još više i brže propadne. I onda krene priča po gradu ili po selu, u zajednici. Gdje nema svjedoka, laž brzo postaje istina. Tri puta ponovljena jedna te ista laž postaje istina. Takozvane sitne duše hrane se kao kokoške, na đubrištima tuđih života. Kljucaju i kokodaču okolo u zajednici čim naiđu na zrno ili mrvu naše slabosti.
Postoji priča kako se nekad pokvario televizor u jedne porodice pa je bračni par pozvao majstora da ga popravi. Kada je majstor otvorio televizor u njemu je našao mrvice hljeba. Babo i majka su odmah znali da je to učinio njihov četverogodišnji sin. Babo je bio ljutit jer je morao platiti štetu a majka je bila smirena i upitala je sina zašto je to uradio? Sin je odgovorio vidio sam na tv-u gladnu djecu, pa sam otišao u kuhinju i uzeo hljeb, isjeckao ga toliko sitno da može proći kroz rupice na tv-u u nadi da će doći do te djece.
I eto tako, sve dok ovakva generacija ljudi ne odraste dovoljno da preuzme vođstvo u ( našoj ) zajednici, a ovaj babo ne prizna svoju grešku i skloni se u stranu, tapkaćemo u mjestu i govorićemo dobro je , a da nećemo tako misliti. Imaćemo sve a ništa nećemo imati. Nažalost, naša zajednica je puna vozača i fanatika, a rijetko ko je darovatelj ili ovaj četverogodišnji sin.
Dobar čovjek vidi dobrotu u svakom čovjeku, a loš čovjek vidi loše u svakom čovjeku i još pri tome opasnost po njega ili njegov položaj u zajednici. Jedan savjet, nemojte svoj duševni mir narušavati tako što će te razmišljati o nedostacima drugih ljudi. Pouka i poruka mog današnjeg obraćanja vama jeste ako vas neko povrijedi, pređite preko toga i budite kao ruža koja daje miris svima ( i dobrima i lošima ). Ili budite kao drvo koje daje hlad čak i onome koji želi da ga odsječe.
Ovaj govor sam održao ljudima u petak.