SportSport.ba

Je li naš nogomet dostigao level da su nam prejaki klubovi poput Kukesija, da su za nas to, hajd da kazem, nogometne velesile!? Smijem li reci jos za paradoks u nasem nogometu, da recimo Željezničar, ciji sam veliki navijac, izvuce uvjek mnogo jace klubove od sebe, pa hajde eto nije se ni obrukao sada, a šampion je BiH. Heh, sto se paradoksa tice, imam osjecaj da, nije bolje naravno biti vicesampion od šampiona, nije bolje bit opozicija od pozicije naravno, al kad bi Željo dobivao protivnike kakve dobijaju nasi predstavnici u ligi Evrope, mislim da bi barem do tog famozong cetvrtog pretkola dogurao, barem u roku godinu - dvije, posto je sigurno odskocio od ostalih u BHT Premijerligi. Da li stvarno tapkamo u mjesto ili mozda jos gore idemo unatrag, jer svi klubovi iz regije kalibra nasih timova i jaci, nisu se dali odmah, nisu ispali od losije ekipe.

Ko je kriv?

Nezalaganje!

To bi ukratko bio odgovor, al ide odmah i pod pitanje, nezalaganje koga, staba, uprave, igraca, trenera, navijaca sigurno ne, jer nas nogomet kakav je takav je, al sigurno da ima lojalne navijace i simpatizere svaki klub u premijernoj diviziji.
Naravno, javlja se sada i problem finansija, sto jest jest, nasi klubovi se strasno razlikuju po finasijama od nekih koji im dolaze na mejdan.
hoce li se konacno u nasoj ligi usvojiti kakav statut koji bi je ucinio boljom, samim tim znaci kvalitetnijom, kvalitetniji nogomet privlaci vise publike na stadione, vise publike, vise novca, vise novca, bolja infrastruktura, bolji igraci, veci moral igraca za igru i konacno vece sanse za uspjeh u Evropi, a uspjeh u Evropi svakako znaci stvaranje historije kluba i dotok novca, rapidno povecanje respekta prema klubu od strane rivala, posmatrača, itd... pa ljudi moji, nogomet je jedan od najjacih ambasadora zemalja odakle klub dolazi.

Čovječe, kad negdje procitam da je nogomet vise od igre, odmah me podsjeti na raznorazne incidente u nasoj ligi, skandiranja sramotna, provokacije, naravno sve vezano za tribinu. Sve ono cime se ljudi koji bas i ne prate nogomet zele kroz isti doci do raznoraznih ciljeva.
Eto da ne bude sve crno, mislim da ide na bolje, ne mozda rapidno, al ide, pogledajte samo kazne koje savez odredjuje klubovima, dosta je uređenije navijanje, jos samo da se taj statut o ligi usvoji, da konacno bude bolji nogomet u Bosni i Hercegovini. Vise sporta, u ovom slucaju nogometa, manje huliganizma

Željo ne bi maknuo dalje od drugog kola... Niđe.... Ni u LŠ ni u LE.... Ako ti je cilj da pokažeš kako je Željo jak ali nema sreće ja ti kažem da odrasteš... Dobio je Željo Maribor pa je dobio po nosu.... S druge strane Sarajevo.je imalo lijepih pobjeda protiv Levskog, i još nekih ekipa.... Smio bih se čAk zakleti da ima veći koeficijent od "nesrećnog Želja"... Ako hoćeš baš ozalaganju, pa Osim umjesto da treska glavom i govori kako je nemoguće, možda bi mogao govoriti o nadi, o šansi....
Inače kolumna ti je loša, nemaš temu, dosta si nebuloza napisao, skačeš sa jedne priče na drugu, što stvari ubacuješ... Takođe riječ " level" nije riječ jezika koji se koriste u BiH i slično.... Za prvu kolumnu živi užas... Nadam se da ćeš se popraviti... Imaš ideje ali samo ih bacaš na kamaru... Moj komentar nije zlonamjeran, samo ti dajem kritiku da bi bio bolji....

Kao klinac od nekih desetak godina sam poceo da pratim nogomet ili ti fudbal i tako vec tada bio strastveni navijač. To je bilo za svijetsko prvenstvo u Francuskoj 1998, kada su igrali igrači tipa Ronaldo, Zidane, Thuram, Carlos, Mustafa Hadji, Inzagi, da ne zaboravim susjede Šukera, Bobana, Ladića, Prosinečkog, itd... vec na tom prvenstvu sam shvatio da je nogomet moja strast, moj uzitak, sakupljanje slicica, igranje ćize blize ispred skole, a iza skole pola cijelo - slike bijelo tada sam navijao za Francuze i sjecam se kao klinac da me je u trolejbusu, koji su tada nekad tek poceli da rade nakon rata, dakle u troli pricamo ja i jaran o finalu koje se te noci igralo izmedju Francuske i Brazila i jedan dedo je cuo nas razgovor i pita nas koji ce rezultat biti, ja ko iz topa rekoh 3:0 za Francusku (kud tad ne odigra tačan rezultat), dedo se samo nasmija i rece "Ma, kakvi, Brazil ce pobjediti", heh, kad se sjetim toga, nostalgija me roka. Inače, finale je bilo za pamćenje, Zidane, moj najbolji fudbaler iz djetinstva, zabi Brazilu dva gola u prvom poluvremenu, jos Petit ih dokuca u zadnjim sekundama meča za konačnih 3:0.

Moj prvi dres koji sam kupio, bas nekad u tim kasnim devedesetim je bio dres od PSG-a. Ono idem sa jaranom na pijacu (bas s onim iz trolejbusa) dodjem tamo da kupim dres, stara mi dala love posto sam je moljakao, jer sva djecurlija u nekom dresu, pita prodavač koji ćeš mali, jaran me nagovori na PSG, kaze "Uzmi, svi furaju Bayern, Juventus, Real, ti budi unikatan u raji", reko dobro si i tako i bi, samo sto je taj dres bio nekoliko brojeva veci pa sam ga nosao skoro do srednje. Imao sam tu srecu da sam ga obukao kad je bilo slikanje za uspomenu u skolu, i dan danas se podsjetim na to. Kasnije sam imao raznoraznih, al taj mi je ostao u srcu zauvjek, moj crveno plavi dres od Parisa.

Kasnije, 1999, poceo sam bas intezivnije pratiti nogomet, bas nakon finala lige prvaka, kada sam sa ocem i zetom gledao meč, izmedju Uniteda i Bayerna, ko tada nije gledao finale!? Tada sam ono dibidus shvatio da je nogomet igra koja okupi porodicu, navijače, prijatelje, jos pogotovu danas kad imas u kaficima prijenose tekmi, ma hajde.

Ja sam Željin navijač, al kao momčići počeli smo pricati i o stranom nogometu, emisija top gol, sa Bahom, je ucinila svoje tako da je dosao na red ono "tuđe-slađe", i tako kao klinjo, momcic sam gotivio Bayern zbog finala protiv Uniteda, a i dan danas mi je Bayern gotivan klub i volim ih kad igraju u Evropi, naravno da tada navijam za njih, jer su svakako sinonim za profesionalizam, Valenciju kasnije kad je igrao Mendieta, vec negdje 2003-će ja mislim, kad je Real počeo da kupuje igrače-zvijezde, vec sam tada bio protiv modernog nogometa, kao klinjo, sam gajio vecu ljubav za klubove sa historijom i tradicijom, makar danas igrali petu ligu.

Heh, vec kasnije su pocele i kladionice i vise nije bilo ono povrsinski da se prati nogomet, nego se znalo ko nece-hoce igrati, koliko je prodano karata, ko je na klupi, da ne pricam o danasnjici pored live prijenosa na streamovima i pored superbrzih interneta, pa u ono vrijeme kad je pocela groznica kladionice, ko je imao dial-up konekciju, taj je bio kralj u raji.

Bilo je i doba, tj. period kada sam vise pratio scenu na tribinama nego na terenu, pa sam se malo bio i izgubio u svoj toj prici, ali danas, dosta ozbiljniji covjek, volim da uzivam u onome sto stvarno volim, a to je fudbal/nogomet, makar to bilo da odem na tekmu Želje ili liga prvaka na tv-u.

Željezničar, samo dok napišem to ime, uzburka se plava krv u meni, to je ime kluba za kojeg navijam srcem, na tekmi derem grlo i dlanove, našao sam se u svemu tome, radnički klub, raja, prijatelji, ja sam odrastao u naselju u koje ne znam jel mi blizi stadion Otoka ili Grbavica, pa sad pogađajte koje

Nederoceno.