Dantesove bajke
Postano: 05 nov 2013, 18:49
Apokalipto Balkanito
Gledam i ne želim da vjerujem, ali vjerujem, jer znam. Trebao bih osjećati šok i zbunjenost, ali osjećam samo bijes, jer znam.
Šta znam?
Znam da me više ništa ne može iznenaditi kada je fudbal kod nas u pitanju. Baš fudbal? Što da ne, sve je to dio njega, njegova tamna ružna strana. Nažalost kako koje ljeto dolazi, prolazi i u nepovrat odlazi, to postaje sve zastupljenija strana ovog sporta.
Sve manje i manje možemo uživati u onom što fudbal čini magičnim. Rijetke su lijepe fudbalske stvari na Balkanu, Srbiji pogotovo. Ljetos je samoproglašeni intelektualac među fudbalerima, nabjeđena svjetska klasa Milan Lane Jovanović, dovođen u vezu sa Crvenom Zvezdom. On se oglasio i dao jednu od svojih najpametnijih izjava(što baš nije teško), iskreno i bez laganja je rekao, citiramo od riječi do riječi:
"Ne želim da dođem u ligu iz koje 99,9% fudbalera želi da pobjegne!"
To je nekome sa strane moglo zvučati bahato, arogantno, čak antipatriotski(Lane je vala patriota i to onaj turbo). Taj neko bi onda u subotu sjeo u fotelju, otvorio pivo, coca-colu, šta već pije, upalio tv i odlučio da pogleda nešto što se zove "Večiti derbi" Zvezde i Partizana.
A onda se u jednom trenu zapitao bijesan kada će se taj film više završiti, vjerovatno je i viknuo: "**** vas više Mel Gibson i Mad Max dajte utakmicu!"
Onda je već iznerviran amaterima sa Prve TV, uzeo daljinski da vidi na teletekstu kada ono derbi počinje. Tada bi se totalno zbunio U programskom šemi dotične televizije u tom momentu nije ni jedan od filmova Mad Max, niti ona serija Pleme, već utakmica Crvena Zvezda-Partizan. Sigurno se zapitao:
"Šta je koji đavo ovo?"
A to što je vidio ličilo je na scene sa motivima postapokalipse. Logorske vatre, rulja koja igra, skače, pleše oko njih. Rulja se čini kao i svaka, možda pijana, možda drogirana, možda se sprema sa grupno silovanje ratnog plijena ženskog roda (mada ko zna i muški dođe na red).
Onda taj neinformisani gledalac uzima svoj smartphone i kreće da surfuje netom. Tamo, pa tamo se čini da je umjesto derbija taj dan Liban došao na Balkan. Liban, ma ne, Sirija, arapsko proljeće, talibani, Tamilski tigrovi, pa malo scena iz još postapokaliptičnih filmova.
Ta neinformisana budala od gledaoca je mit, plod piščeve mašte. Takav ovdje ne postoji. Svi smo mi svjesni ko smo i gdje smo.
Svi smo mi svjesni da derbiji nisu manifestacije zabave i sporta, već demonstracija huliganizma, opsadno stanje. Iz godine u godinu sve je gore i gore.
Nešto se mora preduzeti. Iskreno evo preduzima se već 13 godina. Preduzima se tako što se o tome palamudi par dana i sedmica nakon događaja. Političari koriste medijski prostor da se još malo eksponiraju, uglavnom obećavaju, lažu, pričaju ali uvijek apstraktno nikad konkretno. Nikad ne kažu vrijeme je da se obračunimo sa grupama Delija i Grobara i da ih dovedu u red. Još im trebaju očito.
Onda obično u to vrijeme se oglašavaju razni ko fol stručni filozofi i sociolozi, pisci kao nekih stručnih knjiga ( u stvari samo prepisuju od Froma, Fukijame, te ostalih živih i mrtvih zapadnih mislilaca), mlate praznu slamu, bez ikakve studije koja bi potkrijepila njihove često subudalaste ideje. Huligane živo zaboli ko šta priča jer znaju sve je to za qrcevo zdravlje. Ako se pojavi opet neka Brankica oni će joj poslati poruku tako što će joj javno pred kamerama poslati neskrivenu i nedvosmislenu prijetnju o ubilačkim namjerama, javno, pred milionskim auditorijumom. Sila su i nikog ne šljive. Ustvari, u tom srbijanskom fudbalu oni su uz organizovani kriminal po klubovima i savezu jedini upravo to, organizovani. Oni su postali važniji od svega pa i kluba. Tu ti klub dođe tek da se popuni ono da navijači moraju imati klub.
Političari zajedno sa njima sjede po odborima, skupštinama, ko zna možda tu ima i poslovnih veza(film Šišanje maštovitim daje razne ideje o dimu i vatri).
I tako nakon 15 dana gdje smo bili-niđe! Šta smo radili-ništa(ili jeli fekalije). Vuk opet pojede magarca, stvarni ljubitelji fudbala i normalnog društva su opet mentalno tucani u zdrav mozak.
Onda vidimo se na proljeće na JNA gdje će scenario biti isto samo režija i uloge drugačije. Naravno treba imati velika očekivanja, jer neće pobogu Zvezdaši samo da vrate, već i da daju svoj pečat predstavi, da pokušaju nadmašiti prvomajske vatre sa Marakane.
E da ako neko opet pogine, ko mu je kriv što je budala i voli fudbal, zašto se nije opremio kako treba(plan invazije, plan evakuacije, pancir, skakavci, odsustvo klupskih obilježja).
Fudbal više nije bitan zar ne? A i kako bi, kada je predstava gore na tribinama, a ne dolje na terenu.
Inače sasvim nebitna informacija tokom vikenda u koje je "igran" Večiti derbi, Partizanovi klinci koji čestito ni godinu dana nisu igrali u njemu(pametna djeca pobjegla na vrijeme) su tresli mreže ko od šale, a na Mari čemer, tuga, jad i gore i dolje.
No ne brigajte i srcu ne primajte biće gore.
Gledam i ne želim da vjerujem, ali vjerujem, jer znam. Trebao bih osjećati šok i zbunjenost, ali osjećam samo bijes, jer znam.
Šta znam?
Znam da me više ništa ne može iznenaditi kada je fudbal kod nas u pitanju. Baš fudbal? Što da ne, sve je to dio njega, njegova tamna ružna strana. Nažalost kako koje ljeto dolazi, prolazi i u nepovrat odlazi, to postaje sve zastupljenija strana ovog sporta.
Sve manje i manje možemo uživati u onom što fudbal čini magičnim. Rijetke su lijepe fudbalske stvari na Balkanu, Srbiji pogotovo. Ljetos je samoproglašeni intelektualac među fudbalerima, nabjeđena svjetska klasa Milan Lane Jovanović, dovođen u vezu sa Crvenom Zvezdom. On se oglasio i dao jednu od svojih najpametnijih izjava(što baš nije teško), iskreno i bez laganja je rekao, citiramo od riječi do riječi:
"Ne želim da dođem u ligu iz koje 99,9% fudbalera želi da pobjegne!"
To je nekome sa strane moglo zvučati bahato, arogantno, čak antipatriotski(Lane je vala patriota i to onaj turbo). Taj neko bi onda u subotu sjeo u fotelju, otvorio pivo, coca-colu, šta već pije, upalio tv i odlučio da pogleda nešto što se zove "Večiti derbi" Zvezde i Partizana.
A onda se u jednom trenu zapitao bijesan kada će se taj film više završiti, vjerovatno je i viknuo: "**** vas više Mel Gibson i Mad Max dajte utakmicu!"
Onda je već iznerviran amaterima sa Prve TV, uzeo daljinski da vidi na teletekstu kada ono derbi počinje. Tada bi se totalno zbunio U programskom šemi dotične televizije u tom momentu nije ni jedan od filmova Mad Max, niti ona serija Pleme, već utakmica Crvena Zvezda-Partizan. Sigurno se zapitao:
"Šta je koji đavo ovo?"
A to što je vidio ličilo je na scene sa motivima postapokalipse. Logorske vatre, rulja koja igra, skače, pleše oko njih. Rulja se čini kao i svaka, možda pijana, možda drogirana, možda se sprema sa grupno silovanje ratnog plijena ženskog roda (mada ko zna i muški dođe na red).
Onda taj neinformisani gledalac uzima svoj smartphone i kreće da surfuje netom. Tamo, pa tamo se čini da je umjesto derbija taj dan Liban došao na Balkan. Liban, ma ne, Sirija, arapsko proljeće, talibani, Tamilski tigrovi, pa malo scena iz još postapokaliptičnih filmova.
Ta neinformisana budala od gledaoca je mit, plod piščeve mašte. Takav ovdje ne postoji. Svi smo mi svjesni ko smo i gdje smo.
Svi smo mi svjesni da derbiji nisu manifestacije zabave i sporta, već demonstracija huliganizma, opsadno stanje. Iz godine u godinu sve je gore i gore.
Nešto se mora preduzeti. Iskreno evo preduzima se već 13 godina. Preduzima se tako što se o tome palamudi par dana i sedmica nakon događaja. Političari koriste medijski prostor da se još malo eksponiraju, uglavnom obećavaju, lažu, pričaju ali uvijek apstraktno nikad konkretno. Nikad ne kažu vrijeme je da se obračunimo sa grupama Delija i Grobara i da ih dovedu u red. Još im trebaju očito.
Onda obično u to vrijeme se oglašavaju razni ko fol stručni filozofi i sociolozi, pisci kao nekih stručnih knjiga ( u stvari samo prepisuju od Froma, Fukijame, te ostalih živih i mrtvih zapadnih mislilaca), mlate praznu slamu, bez ikakve studije koja bi potkrijepila njihove često subudalaste ideje. Huligane živo zaboli ko šta priča jer znaju sve je to za qrcevo zdravlje. Ako se pojavi opet neka Brankica oni će joj poslati poruku tako što će joj javno pred kamerama poslati neskrivenu i nedvosmislenu prijetnju o ubilačkim namjerama, javno, pred milionskim auditorijumom. Sila su i nikog ne šljive. Ustvari, u tom srbijanskom fudbalu oni su uz organizovani kriminal po klubovima i savezu jedini upravo to, organizovani. Oni su postali važniji od svega pa i kluba. Tu ti klub dođe tek da se popuni ono da navijači moraju imati klub.
Političari zajedno sa njima sjede po odborima, skupštinama, ko zna možda tu ima i poslovnih veza(film Šišanje maštovitim daje razne ideje o dimu i vatri).
I tako nakon 15 dana gdje smo bili-niđe! Šta smo radili-ništa(ili jeli fekalije). Vuk opet pojede magarca, stvarni ljubitelji fudbala i normalnog društva su opet mentalno tucani u zdrav mozak.
Onda vidimo se na proljeće na JNA gdje će scenario biti isto samo režija i uloge drugačije. Naravno treba imati velika očekivanja, jer neće pobogu Zvezdaši samo da vrate, već i da daju svoj pečat predstavi, da pokušaju nadmašiti prvomajske vatre sa Marakane.
E da ako neko opet pogine, ko mu je kriv što je budala i voli fudbal, zašto se nije opremio kako treba(plan invazije, plan evakuacije, pancir, skakavci, odsustvo klupskih obilježja).
Fudbal više nije bitan zar ne? A i kako bi, kada je predstava gore na tribinama, a ne dolje na terenu.
Inače sasvim nebitna informacija tokom vikenda u koje je "igran" Večiti derbi, Partizanovi klinci koji čestito ni godinu dana nisu igrali u njemu(pametna djeca pobjegla na vrijeme) su tresli mreže ko od šale, a na Mari čemer, tuga, jad i gore i dolje.
No ne brigajte i srcu ne primajte biće gore.
