SportSport.ba

Ivan "Ivica" Osim, poznat pod nadimcima Strauss sa Grbavice i Švabo rođen je 6.5.1941. godine u Sarajevu u naselju Hrasno tokom II svjetskog rata u radničkoj porodici. Otac mu je bio bravar u željeznici i povremeno svirao harmoniku, dok mu je majka bila domaćica i aktivistica u Crvenom križu, za šta je dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Osnovnu školu završava u Hrasnom i Novom Sarajevu, nagon čega upisuje gimnaziju. U srednjoj školi biva jedan od najboljih matematičara zbog čega biva oslobođen mature, te nakon završetka upisuje matematički fakultet u Sarajevi. Već na prvom ispitu studija matematike dobija ocjenu devet i mnogi tvrde da bi, da se opredijelio za nastavak studija umjesto za fudbal, vjerovatno dogurao i do nekog univerzitetskog zvanja.



Klupska karijera

Fudbalsku karijeru počeo je 1954. godine u omladinskom pogonu FK Željezničara iz Sarajeva. Za prvi tim FK Željezničara debitovao je 1959. godine na utakmici protiv NK Proletera iz Osijeka. Prvi trener mu je bio Spasoje Abramović. Igrao je zajedno u tandemu s Dragom "Mišom" Smajlovićem u FK Željezničaru. Zbog izvanredne tehnike, sjajnog vođenja lopte, efektnog driblinga i dobrog šuta, dobio je nadimak "Strauß sa Grbavice" i brzo postao miljenik publike. Nakon devet godina provedenih u FK Željezničaru, u decembru 1968. godine prelazi u holandski FC Zwolle. Međutim zbog povrede koljena, u FC Zwolleu ostaje samo tri mjeseca, te se ponovo vraća u FK Željezničar, gdje ostaje do 1970. godine kada prelazi u francuski RC Strasbourg. U RC Strasbourg ostaje naredne dvije sezone gdje u 58 utakmica postiže 16 golova. U ljeto 1972. godine prelazi u CS Sedan, gdje ostaje naredne tri sezone. Sezonu 1975/76 provodi u FC Valenciennes, da bi nakon završetka sezone ponovo potpisao za RC Strasbourg, gdje ostaje sve do 1978. godine tj. do kraja svoje igračke karijere.

Afera Planinić

Najteži period njegove igračke karijere svakako je "Afera Planinić" iz 1965. godine i jednogodišnja suspenzija, kada je FK Željezničar prvobitnom odlukom tadašnjeg saveza izbačen u Drugu ligu, a poslije žalbe kažnjen sa oduzimanjem šest bodova. Međutim nakon godinu pauze, vraća se na utakmici protiv FK Radničkog iz Niša, gdje u igru ulazi u drugom poluvremenu i kada cijeli Stadion Grbavica skandira njegovo ime, a on im se odužuje na najbolji mogući način i postiže pobjedonosni gol na toj utakmici. Već iduće godine proglašen je za najboljeg igrača Jugoslavije po izboru sportskih novinara.

Reprezentacija

U periodu od 1962. do 1963. godine bio je član mlade U21 reprezentacije Jugoslavije za koju je odigrao 3 utakmice. 1964. godine postaje član A reprezentacije za koju je u 16 utakmica postigao 8 golova. Također je bio na Olimpijskim igrama 1964. godine u Japanu, kada je u pet odigranih utakmica postigao 4 gola. 1968. godine igaro je u finalu Evropskog prvenstva protiv reprezentacije Italije koju je Jugoslavija u ponovljenoj utakmici izgubila rezultatom od 2:0. Poslednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 30. aprila 1969. godine protiv reprezentacije Španije u Barseloni, u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine.

Trenerska karijera



FK Željezničar

Nakon završene igračke karijere, prvi tim koji preuzima kao trener je FK Željezničar 1978. godine. Narednih osam godina ostaje na klupi FK Željezničara sa kojim dva puta postaje vice-prvak Jugoslavije, nastupa u finalu "Kupa Maršala Tita", te igra u polufinalu Kupa UEFA 1986. godine protiv mađarskog FK Videotona. U prvoj utakmici Videoton je na svom terenu slavio sa 3:1, da bi na prepunoj Grbavici 24. aprila 1984. godine FK Željezničar sve do samog kraja utakmice vodio sa 2:0 i jednom nogom već bio finalu Kupa UEFA, gdje ga je čekao slavni Real Madrid. Međutim u 87 minuti utakmice, prvi prelazak preko centra mađari su iskoristili na pravi način, te desni bek Videotona József Csuhay postiže gol za konačnih 2:1 i osigurava svom timu ulazak u finale. To je bio jedan od najtežih sportski trenutaka u historiji FK Željezničara i u trenerskoj karijeri Ivice Osima.



Reprezentacija

Na ljetnim Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu, bio je asistent Ivanu Toplaku, tadašnjem selektoru Olimpijske fudbalske reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila bronzanu medalju. 1986. godine postaje selektor reprezentacije Jugoslavije, sa kojom debituje 29. oktobra 1986. godine u Splitu protiv reprezentacije Turske pobjedom od 4:0. Osim je bio prvi selektor reprezentacije Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine i mnogi su mu zamjerali što je u reprezentaciju pozivao najviše bosanskohercegovačkih igrača, što do tada nije bio sličaj. Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji vodi reprezentaciju Jugoslavije do četvrfinala, gdje na penale biva poražena od reprezentacije Argentine. Također se kvalifikovao i na Evropsko prvenstvo 1992. godine, međutim zbog početka sukoba u Jugoslaviji, reprezentacija biva diskvalifikovana sa prvenstva.

Ostavka

Ostavku na klupi reprezentacije dao je 23. maja 1992. godine na press konferenciji u Beogradu.

Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hočete... To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava

Trenerski uspjesi

Pobjednik Kupa Jugoslavije - Kup Jugoslavije 1991/92 sa FK Partizanom iz Beograda;
Grčki Kup - 1993, 1994
Grčki Super Kup - 1994
Prvak austrijske nogometne Lige sa SK Sturmom iz Graza - 1998., 1999.;
Pobjednik austrijskog kupa - 1999. sa SK Sturmom iz Graza;
Pobjednik austrijskog Super kupa - 1999. sa SK Sturmom iz Graza;
Japanski Liga Kup - 2005
Zanimljivo je napomenuti da je Osim tokom svoje trenerske karijere dva puta odbio voditi Real Madrid.

Autoritet Ivice Osima

Pomocni teren stadiona "Kosevo" u Sarajevu. Stojim naslonjen na ogradu igralista i gledam kako moji suigraci mladji juniori igraju prvenstvenu utakmicu. Ja ne igram jer je trener zaboravio ponijeti moju sportsku legtimaciju.

Nailazi odnekud prvotimac kluba i fudbalski as Ivica Osim, prilazi mi i pita me: "Zasto ti mali ne igras?". Zbunjen njegovim zanimanjem za mene kratko i stidljivo mu odgovorim da ne znam. On je brzo otisao do trenera, a kada se vratio rekao mi je da se presvucem i da cu igrati drugo poluvrijeme. Niko nije bio sretniji od mene, a njegovo povjerenje sam ubrzo opravdao tako sto sam dao dva gola u drugom poluvremenu.

Medjutim, vec sutradan me trener prvog tima seniora Milan Ribar zove da igram prijateljsku utakmicu u Varesu. Bio sam jako iznenadjen, utoliko vise jer jos nisam nikada nastupio ni za prvi juniorski tim, koji je tada bio na turniru u Hanoveru.

Odigrao sam dobro tu utakmicu i postigao dva gola ( jos jedan je postigao Boris Braculj) pa smo pobijedili sa 3:1.

Tako sam debitirao za seniore sa nepunih 16 godina.

Za nekoliko dana je bio revans u Sarajevu, gdje sam opet igrao i postigao jedan gol (4:1).

Poslije toga sam postao standardan igrac prvog tima juniora, a nakon nesto vise od godinu dana i profesionalac.

Eto, sve to se tako dogodilo zahvaljujuci pronicljivoscu velikog igraca i autoriteta Ivice Osima.

Ja jos nisam saznao kako i gdje sam tada zasluzio toliku paznju Ivice Osima.